Zbor naprdne garde

Umirovljeni bojnik HV-a: „ZNG je temelj obrane Hrvatske, istina se ne smije prešućivati“

Domovinski rat Hrvatska Povijest KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Osvrt umirovljenog bojnika HV-a, Stjepana Šerića na ulogu Zbora narodne garde u stvaranju neovisne Republike Hrvatske. Analiza povijesnih činjenica, mobilizacije, vojne strukture i manipulacija braniteljskom populacijom u političkom prostoru.

Lažno u jednome – lažno u svemu. Ako se bavimo poviješću jednog naroda, ne bismo smjeli prihvatiti kao povijesnu istinu ništa što se ne može potvrditi pisanim dokazima. Povijest se ne bavi onime što je moglo biti ili što pretpostavljamo, već onime što se doista dogodilo. Samo u mislima postoji početak i kraj; samo linija ima početnu i završnu točku. Život je krug koji se ponavlja, kao i povijest. A kako nam se povijest ne bi ponovila — zato ovo pišem.“

Zbor narodne garde bio je hrvatska vojna formacija pod zapovjedništvom tadašnjeg ministra obrane, generala Martina Špegelja. Djelovao je od 20. travnja 1991. do 20. rujna 1991. godine, s velikim postrojem 28. svibnja u Kranjčevićevoj.

Razlog njegova osnivanja bili su dramatični događaji:
• od 1. do 3. ožujka 1991. sukob u Pakracu,
• 31. ožujka 1991. – „krvavi Uskrs“ na Plitvicama i pogibija Josipa Jovića,
• 2. svibnja 1991. – masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu.

Do tada su Hrvatsku branile samo policijske snage, suočene s agresijom JNA i srpskih paravojnih formacija.

Odlukom predsjednika od 20. travnja 1991. formiraju se postrojbe ZNG-a, zamišljene kao kombinacija djelatnih i pričuvnih snaga: četiri djelatne brigade, 16 pričuvnih brigada, devet pričuvnih bataljuna i devet pričuvnih satnija. Planirano je ukupno 38.726 pripadnika. Dana 30. travnja 1991. ustrojava se i Narodna zaštita.

Zapovjedništvo ZNG-a formirano je 30. srpnja 1991., a na njegovom je čelu bio general Martin Špegelj. Uspostavljena su i zapovjedništva za Istočnu Slavoniju, Banovinu – Kordun, Liku, Dalmaciju te Zagrebački korpus.

Ustrojeno je zapovjedništvo, pozadinska baza na Tuškancu, Časnička škola Kumrovec, četiri profesionalne brigade ZNG-a te pričuvne brigade numerirane od 99 do 120. U kolovozu 1991. hrvatske snage brojile su oko 60.000 ljudi, od čega čak 30.000 pripadnika policije.

Svečana prisega ZNG-a glasila je:
Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde, zahtijevaju te da ću savjesno i odgovorno poštovati sve službene zapovijedi svojih zapovjednika. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane.

Dana 21. rujna 1991. formiran je Glavni stožer Hrvatske vojske, na čelu s generalom Antunom Tusom. Odlučeno je da ZNG ostaje profesionalni sastav u okviru gardijskih brigada, dok sve ostale naoružane postrojbe — uključujući i dotad stranačke postrojbe HOS-a — ulaze u sastav Hrvatske vojske.

Dana 30. rujna 1991. formiraju se Operativne zone Osijek, Zagreb, Karlovac, Rijeka, Split te sektori Zadar i Dubrovnik.

U listopadu 1991. Hrvatsku vojsku činile su četiri brigade ZNG-a i 24 pričuvne brigade HV-a, djelomično naoružane. Nakon zauzimanja skladišta JNA u studenom izdana je zapovijed za dodatnu mobilizaciju još 20 pričuvnih brigada. Do Sarajevskog primirja Hrvatska je imala ukupno 65 brigada i oko 40.000 pripadnika MUP-a, od kojih je trećina sudjelovala u borbenim zadaćama.

Ako znamo da su brigade često brojile između 1.000 i 1.500 ljudi — zbog nedovoljne popunjenosti i manjka opreme — te tome dodamo zapovjednu strukturu, logistiku, Narodnu zaštitu i HOS-ovce (koji su tada bili dio HV-a), dolazimo do realnog broja od oko 120.000 pripadnika koji su aktivno sudjelovali u stvaranju samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske. Hrvatska je međunarodno priznata 15. siječnja 1992., unatoč snažnim otporima međunarodnih političkih struktura.

Zašto ja ovo pišem?

Danas se u političkom i medijskom prostoru, ali i u percepciji dijela građana, širi tvrdnja da su hrvatsku suverenost izvojevale postrojbe HOS-a i Hrvatska vojska. Rijetko se ističe doprinos dragovoljaca ZNG-a. Zašto? Zato što je potrebno opravdati broj od više od 500.000 registriranih branitelja, što političkim strukturama služi kao moćan instrument — često nauštrb istinskih vrijednosti i doprinosa malog broja stvarnih sudionika obrane.

Pokojni predsjednik Franjo Tuđman rekao je 1996. da je Hrvatsku od 1991. do 1996. branilo 260.000 ljudi. Danas se postavlja pitanje: vjerujemo li predsjedniku Tuđmanu ili ministru Medvedu?

Politički je moderno nositi oznake HOS-a ili crvenu zvijezdu, često radi manipulacije. Dokazi i dokumenti koji prikazuju stvarne zasluge — nikoga ne zanimaju.

Kako je do toga došlo? Planski i koordinirano stvorena je percepcija da Hrvatska prije Bljeska i Oluje gotovo nije ratovala. No istina je da je većina Hrvatske vojske nakon 15. siječnja 1992. bila mobilizirana, dok je najveći teret rata — i najveća stradanja — Hrvatska podnijela upravo u razdoblju od početka agresije pa sve do međunarodnog priznanja.

Zaključak

Obraćam se vama, obiteljima poginulih i nestalih branitelja, „Ljutim Zengama“: što može platiti krv, znoj i suze prolivenih za našu domovinu? Ako ostanete nijemi, u nasljeđe ćete svojoj djeci i unucima ostaviti podjele koje im neće omogućiti sretnu budućnost.

Narod koji nije napisao svoju prošlost ne može živjeti u sadašnjosti i nema budućnosti.
Zar to želite onima za koje ste bili spremni umirati?

Ja sam svoju kap stavio.

Autor: Stjepan Šerić



Odgovori