Portal Veterani - Branimir Glavaš Nakon Presude Slijedi Oduzimanje Odličja ?

Tijekom eskalacije ratnih sukoba i bitke za Osijek, Glavaševa vojna karijera strelovito je napredovala. Dana 2. studenoga 1991. godine imenovan je pomoćnikom zapovjednika obrane Osijeka zaduženim za teritorijalnu koordinaciju i odnose s javnošću. Samo mjesec dana kasnije, 1. prosinca 1991. godine, dodijeljen mu je čin bojnika, a već 7. prosinca iste godine preuzima najodgovorniju funkciju – postaje zapovjednikom obrane grada Osijeka. U travnju 1992. godine, nakon što je raspušteno Zapovjedništvo za obranu Osijeka, Glavaš je imenovan pomoćnikom zapovjednika Prve operativne zone Osijek. Uz vojne dužnosti, obnašao je i civilnu funkciju šefa osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, pod čijom su se ingerencijom nalazili objekti i infrastruktura korištena za inkriminirana djela.

Njegov politički kapital kapitaliziran je kroz višestruke mandate u Hrvatskom saboru, gdje je predstavljao nedodirljivog političkog aktera na istoku Hrvatske. Njegova saborska karijera obilježena je stalnim prekidima i suspenzijama mandata zbog kaznenih progona, ali i formiranjem vlastite političke opcije.

U 4. sazivu Hrvatskog sabora ( od 2. veljače 2000.- 22. prosinca 2003.) u suspendiran je od veljače do lipnja 2000. godine, zamjenik mu je bio Berislav Rončević. U 5. sazivu ( od 22. prosinca 2003.- 11. siječnja 2008. godine), iako je bio izabran na listi HDZ-a, od 21. travnja 2005. godine djeluje kao nezavisan zastupnik, a zatim osniva Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje ( HDSSB). U 6 sazivu ( od 11. siječnja 2008. – 22. prosinca 2011. godine) izabran je sa liste svoje nove stranke HDSSB a tako djeluje i u 8 sazivu. U 9. sazivu ( 14. listopada 2016. – 22. srpnja 2020. godine), i pet dolazi do suspenzije, i to 2. studenog 2016. godine, a zamjenjuje ga Josip Salapić.

Ovaj institucionalni pedigre ključan je za razumijevanje Glavaševog kasnijeg otpora pravosuđu. Osoba koja je obnašala funkcije u zakonodavnoj i vojnoj vlasti te aktivno sudjelovala u formiranju same države, percipira kazneni progon ne kao primjenu prava, već kao političku izdaju od strane sustava koji je osobno pomogao stvoriti.

Nepravomoćna presuda 2023. godine i dekonstrukcija državnog autoriteta

Krajem listopada 2023. godine, predsjednik sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, Dražen Kevrić, objavio je nepravomoćnu presudu kojom su Branimir Glavaš i njegovi suoptuženici proglašeni krivima. Uz Glavaševu sedmogodišnju kaznu, pripadnici tzv. Samostalne uskočke satnije dobili su višegodišnje zatvorske kazne. Gordana Getoš Magdić, nekadašnja zapovjednica voda posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, osuđena je na četiri godine, dok su pripadnici tog voda, Dino Kontić i Zdravko Dragić, dobili po tri godine zatvora. Proglašeni su krivima za ubojstva i nečovječno postupanje prema civilima – šest muškaraca i jednoj ženi koji su odvođeni i ubijeni na Dravi.

Pravomoćnost 2026. godine i Glavaševa objava rata pravosuđu

Ključni pravni presedan u završnoj fazi postupka donesen je u lipnju 2026. godine, kada je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbio žalbe državnog odvjetnika i svih četvero optuženika, potvrđujući u cijelosti prvostupanjsku presudu Županijskog suda iz 2023. godine. Time je presuda kojom je četvero optuženika proglašeno krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva postala pravomoćna i izvršna. Proceduralno, predmet je nakon toga proslijeđen sucu izvršenja prema mjestu Glavaševog prijavljenog prebivališta (Osijek), čija je zadaća formalno izdavanje poziva za javljanje na izdržavanje preostalog dijela kazne. Zbog vremena prethodno provedenog u bosanskohercegovačkim zatvorima, precizan izračun preostalih dana zatvora ostao je predmetom daljnje pravosudne matematike i kalkulacija, što dodatno pridonosi javnoj konfuziji.

Reakcije Branimira Glavaša na potvrdu osuđujuće presude bile su prožete ekstremnim vulgarnostima, prijezirom i obećanjima o daljnjoj institucionalnoj borbi. Glavaš je naveo kako ga presuda “nimalo nije iznenadila”, a sam Visoki kazneni sud nazvao je “potpuno nepotrebnim” tijelom u hrvatskom pravosuđu čija je jedina svrha “da blagoslivlja nezakonite i protuustavne presude županijskih sudova”. Gubitak kontrole i nepoštivanje suda eskalirali su pred medijskim kamerama kada je, aludirajući na sud i suce, izgovorio: “Nabijem i njega i sud. Ratovat ćemo mi još”. Dodatno je prijetio zatvorskom sustavu, najavljujući svoju subverzivnost riječima: “Još će imati muke sa mnom u zatvoru!”.

Njegov pravni tim, ignorirajući činjenicu da je presuda u nacionalnom kaznenom postupku postala pravomoćna, najavio je tri razine daljnjih pravnih manevara. Glavaš je osobno pojasnio strategiju dekonstrukcije presude kroz izvanredne pravne lijekove, navodeći da u postupku ima “još tri stepenice“: prvo obraćanje Vrhovnom sudu kroz izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zatim ponovno ulaganje tužbe Ustavnom sudu (koji je već ranije poništavao njegove presude), te u konačnici podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu. Ovaj plan obrane svjedoči o tome da se Glavaš ne pomiruje s pravorijekom već ga koristi kao platformu za perpetuiranje statusa političke žrtve tranzicijskog pravosuđa.

S druge strane, u analiziranoj dokumentaciji ne postoje javne izjave niti istupi ostalih suoptuženika – Gordane Getoš Magdić i Zdravka Dragića, dok je Dino Kontić na svojoj društvenoj mreži Facebook objavio status:” Molim sve braniteljske udruge čiji sam član da me od sutra izbrišu iz svih evidencija. Hvala”

Dino Kontić oglasio se na svojoj Facebook stranici povodom konačne presude i završetka dugogodišnjeg sudskog procesa. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“Dragi prijatelji, udruge branitelja, novinari – lijevi, a posebno desni, te svekolika javnosti! Evo, nakon 20 godina sudske trakavice i, po meni, pravosudnog cirkusa, odlučio sam prvi put u ovih 20 godina nešto reći. Pa krenimo redom.

Presuda za ratni zločin glasi na 3 godine zatvora, uz napomenu da sam u zatvoru proveo tri i pol godine, što znači pola godine više nego što mi je na kraju presuđeno. Ovo je bitno zbog cijelog konteksta i objašnjenja zašto smatram da je ovaj slučaj cirkus.

Vratimo se na kaznu od tri godine zatvora za ratni zločin. Minimalna kazna za ratni zločin po starom zakonu iznosi pet godina i tu dolazimo do prvog apsurda. Na prvom suđenju prvo me vijeće osuđuje na tih pet godina, ali mi Vrhovni sud smanjuje kaznu na 3 godine i 6 mjeseci, koliko sam već i proveo po pritvorima i zatvorima. U trenutku te odluke ostala su mi još tri mjeseca, od kojih mi upravitelj zatvora daje dva mjeseca ranijeg izlaska, na što sam imao i zakonsko pravo. Što je to vidio Vrhovni sud da mi se kazna smanji za taj period, a da me se s druge strane ne oslobodi?

Vraćamo se na zadnju izrečenu presudu, a to su tri godine zatvora. Tri godine zatvora, dragi moji prijatelji i ostali, dobijete kada ukradete tri šunke i dva para kobasica ili kada kradete ribu mrežom u Kopačkom ritu. A ovdje se radi o ratnom zločinu, i to nad civilima. Ako ste pomislili da je takva presuda donesena zbog nekakvih emocija prema braniteljima, teško se varate, jer te emocije na sudu ne postoje.

Presuda protiv mene donesena je iz čisto praktičnih razloga. S obzirom na to da sam ja sporedan lik kojem mediji čak pogrešno navode i ime (Dinko) i inicijale, cilj je bio da mi se ne isplati odšteta te da ipak još netko bude osuđen uz ‘glavnog glumca’.

Sada dolazimo do mog krimena za koji konkretno dobivam te tri godine zatvora. On se svodi na: ‘dovoženje automobilom drugog pripadnika postrojbe do gradske četvrti Tvrđa, gdje je on izašao iz vozila, a ja sam nastavio put dalje’. No, sud ničim izazvan pretpostavlja da sam ja znao što će taj pripadnik postrojbe učiniti.

Tu moram naglasiti da je i ova kvalifikacija nastala nakon propalog pokušaja Državnog odvjetništva da mi smjesti prisutnost na samom mjestu egzekucije. To im je propalo tako što je jedini preživjeli svjedok dva puta na suđenju izjavio da me ni u jednom trenutku tih događaja – od odvođenja od kuće i zatvaranja, do vožnje do Drave – nije vidio. Uz to ide i napomena da sam se jedini na sudu digao, skinuo naočale (jer ih 1991. godine nisam nosio) i čovjeka konkretno pitao je li me ikada u životu vidio u bilo kojoj situaciji. Njegov odgovor bio je ‘NE’, što je ponovio i putem videolinka iz Beograda.

Rezime svega ovoga, što je lako provjerljivo u sudskom spisu koji je javno dostupan, jest sljedeći: unatoč tome što nisam nikoga hapsio, mučio, zatvarao, a kamoli ubio, mene sud osuđuje – ni manje ni više – nego za ratni zločin.

Zato bih postavio pitanje braniteljskim udrugama, novinarima i analitičarima: Znate li ijedan jedini slučaj u svim vojskama svijeta da je vojnik obrambenog rata osuđen za ratni zločin pod ovakvom kvalifikacijom?

Ponavljam: tijekom cijelog postupka u ovih 20 godina niti Državno odvjetništvo, niti sud, niti ijedan svjedok za mene nije rekao da sam bilo koga odvodio, zatvarao, mučio ili ubio.

Možda je moj jedini krimen obrana šutnjom do zadnje riječi i odbijanje suradnje u ‘pakiranju’ Glavašu? Ne znam, sami procijenite.”

lija Vincetić, jedan od odvažnih, javno se putem svog Facebook profila osvrnuo na slučaj Branimira Glavaša. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Tko je Branimir Glavaš?

Neću se upuštati u seciranje njegove osobe i osobnosti, njegovog doprinosa obrani Osijeka, Slavonije i Hrvatske. Njegovih zasluga ili krivnje. Njegovih pogrešaka u politici nakon rata. O tome su pisali mnogi.

Ja sam ga sreo samo jednom. U uredu generala Đure Dečaka (tadašnjeg zapovjednika OZ Osijek), a povodom razmjene “Somborske grupe”, no to je druga (duga) priča. Razgovor je bio dug, između generala Dečaka i Glavaša opušten, prijateljski “zajedljiv”, lokalpatriotski obostrano obojen i začinjen tonom “dobrohotnog” humora u kojemu su se dali naslutiti tragovi preklapanja nadležnosti. Ja sam bio promatrač koji je (još uvijek) promatrao svijet širom otvorenim očima, slušao otvorenim ušima, otvorena uma i srca. Kasnije sam, na teži način, naučio i neke lekcije.

Zašto ovakav uvod? Zbog Glavaša. On je svoje lekcije (ako je) naučio na još teži način.

U početku, Branimir Glavaš (tko god i kakav god bio) bio je netko tko je bio spreman iskoračiti, suočiti se s pogibelji koja je prijetila – prvo gradu, a poslije i šire. Uhvatiti tu pogibelj “za rogove”, donositi teške odluke koje nisu trpjele odgodu, nisu dopuštale komfor, zaštitu i legitimiziranje u “demokratskoj proceduri”. A moć mu je davala masa uplašenih ljudi koja je bila spremna zakloniti se iza bilo koga i slijediti ga, ako je taj bio spreman preuzeti odgovornost i donositi odluke.

Bila su to teška vremena, puna pogibelji, neodgodivih problema, izočnosti onih koji danas presuđuju i sude, slabašnog i nikakvog djelovanja institucija sustava. Vremena potpunog izostanka “savjesti društva” koja se skrila u nekim dubokim rupama ljudskih strahova, izloženosti pojedinaca na vjetrometini događaja, bez zaklona, bez države i moći njenih institucija, sa zadaćom (na plećima, savjesti, u srcu, svijesti…) koja je veća od pojedinca uhvaćenog u trapulu “vođe u teškoj pogibelji”.

Danas, iz komfora demokratskog društva, sude i presuđuju svi. Oni prepuni “kršćanskog milosrđa”, oboružani najvišim moralnim normama, pacifisti, utilitaristi, kukavice koje bi se (i jesu) zatvorenih očiju sklonile iza bilo koga i čekale da neki “glavaš” (umjesto njih, kao Deus ex machina) pronađe rješenje… Tu je, naravno, i gomila koja viče – “raspni ga!”.

Tu su i “intelektualci” koji, post festum, “vide i kontekst”. Iz svog rakursa, naravno.

Tu su i krvi žedni i savjesti lišeni tužitelji koji se ponašaju poput krvosljednika u lovu. I suci, koje za obnašanje sudačke dužnosti kvalificira samo činjenica da su (nebitno kako) završili Pravni fakultet, položili pravosudni ispit, bili predloženi od “nekoga” i obavili pripravnički staž. Zaštićeni statusom, načelom “slobodnog sudačkog uvjerenja” (neovisno o tome imaju li ga), lišeni osjećaja za pravdu, slijepe sluge procedure, norme i forme, upitnih znanja, sposobnosti, osobnog i stručnog integriteta, koje ne zanima kontekst, koji se nisu sposobni vratiti u vrijeme događaja (tempore criminis) o kojemu i kojemu sude…

Tu su, i bivši i sadašnji, političari koji se ne vide, ali se njihova “ruka” osjeća. I krvi žedni, protuhrvatski mediji. I javnost željna manje “kruha”, a više “igara”.

Oni koji bi o toj priči imali i morali nešto reći, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata – šute! Gromoglasno! U toplini, sigurnosti i komforu onoga što se zove – politika i vlast! (Ne mislim na pojedince, nego na organizirane i, u nekim drugim prigodama, sveprisutne udruge).

Tek, u ovoj krivosudnoj priči se izgubio Glavaš. Ali i “glavaši”! I puno toga još. Bogu hvala, biologija će riješiti ono što mi nismo željeli, znali, imali snage, hrabrosti, volje…

Zato, Bože, molim Te, čuvaj našu Hrvatsku – jer mi…”

Podrška generalu Branimiru Glavašu i ostalima ne prestaje. Tako je na Facebook grupi “Jedino Hrvatska” napisano sljedeće:

“Heroj, a ne zločinac!

Svjedoci smo izjednačavanja uloge agresora i žrtve na teritoriju Republike Hrvatske. Nažalost, oni koji su branili Hrvatsku sada se šalju u zatvor, a abolirani četnici slobodno šetaju Lijepom Našom.

Sramota hrvatske politike je situacija u koju su nas doveli, jer bez ovakvih ljudi u Osijeku i Slavoniji pisala bi se ćirilica.

Da podsjetimo, general Branimir Glavaš osuđen je po zapovjednoj odgovornosti tijekom rata, iako je zločin koji se dogodio 1991. godine prijavio vojnoj i civilnoj policiji. Okrivljeniku je obustavljen postupak, čime ga se oslobodilo krivnje, te je on kao ratni zločinac postao svjedok pokajnik protiv našeg generala.”

Gordana Z. na svom je Facebook profilu napisala:

“Branimir Glavaš branio je Osijek. Optužen je za ratni zločin po zapovjednoj odgovornosti.

Mile Horvat ‘Topdžija’ danas je državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva, a bio je, eto, u okupiranoj Baranji direktor tvrtke ‘Jelen’. ‘Jeleni’ su pucali na Osijek, a ‘čede’ su svi bili kuhari, bavili se rekreativnim lovom i sadili kupus.

Tako je to u državi Andreja Plenkovića.

Nego, djeco draga, bude li opet rata, sudit će i vama Fumićeva batinaška sudačka garda.”

Politička performativnost i stajališta srpske manjine

Za manjinske zajednice u Republici Hrvatskoj, a posebice za građane srpske nacionalnosti čiji su sunarodnjaci bili žrtve tortura i egzekucija u Osijeku, ovaj pravosudni proces predstavlja znatno više od izoliranog sudskog spisa. On je lakmus papir spremnosti države da kazni zločine pobjedničke vojske. Stavove srpske zajednice primarno je artikulirao Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) i dugogodišnji saborski zastupnik.

Reagirajući na nepravomoćnu presudu, Pupovac je izrazio mješavinu opreznog zadovoljstva i dubokog sistemskog rezigniranja. Izjavio je kako je s jedne strane “dobro što je ta presuda ponovljena, pa makar i sa godinu dana manje nego što je bila prethodna“. Međutim, srž njegove kritike usmjerena je na neoprostivu sporost pravosuđa: “A nažalost, sve drugo, vjerujem da za žrtve i za pravdu predstavlja svojevrsnu muku. Suđenje traje 32 godine”. Pupovac je upozorio na neizvjesnost koja je obilježila postupak, navodeći kako “nije vjerovatno da će se još jednom ponoviti, ali vjerovatno je da će trajati i nije izvjesno kada će se završiti, niti je sigurno s kojim ishodom će završiti”.

Na pitanje o promjenama u hrvatskom pravosuđu kada se radi o suđenjima pripadnicima većinskog naroda optuženima za ratne zločine, Pupovac je dao iznimno oštru analizu, ustvrdivši da do značajnih promjena nije došlo. Upozorio je da su “relikti toga ostali” te da se hrvatsko pravosuđe “ozbiljno muči s jedne strane, a s druge strane ima ozbiljan problem da sudi ljudima koji su počinili ratne zločine prema srpskim civilima”. Unatoč presudi, jasan je njegov zaključak da “pravda u ovom slučaju nije zadovoljena” i da je to ono što primarno muči obitelji žrtava i sve kojima je stalo do pravde. Komentirajući Glavašev prostački vokabular usmjeren protiv suca (kojeg je osuđenik obećao “nabiti na ku***”), Pupovac je hladno zaključio da ga takva reakcija uopće nije iznenadila.

Najmoćniji politički i semiotički čin od strane manjinskih predstavnika dogodio se u Hrvatskom saboru. Kada se Glavaš (u jednoj od ranijih faza, dok je uživao saborski imunitet) pojavio u zgradi parlamenta, Milorad Pupovac sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare koristeći neviđen oblik političkog performansa. Pupovac se pred medijima pojavio s velikom trakom selotejpa pred novinarima, Pupovac je dekonstruirao banalnost zla kroz prizmu svakodnevnog predmeta: “Ovu konferenciju za novinare sam sazvao da kažem čemu sve služi selotejp. On može služiti i dobru i zlu, korisnim i štetnim stvarima, dobrim i naopakim idejama. Ljudi ga obično koriste za dobre stvari, a postoje oni koji su ga koristili za stvari koje su daleko od dobra. Ti ljudi su obično kriminalci, zločinci i akteri torture”. Dodao je da novinarima dijeli selotejp kako bi podsjetio da on treba služiti jedino dobru. Konferenciju je zaključio rečenicom koja je sablaznila javnost svojom brutalnom izravnošću, referirajući se na slučaj “Garaža” gdje je žrtva natjerana da pije kiselinu: “Akumulator je bio prevelik da ga donesem”. Ovim činom Pupovac je nasilno uveo instrumente torture u najviše zakonodavno tijelo države, prisiljavajući političke elite na suočavanje s materijalnim posljedicama zločina koje su godinama tolerirale kroz pružanje političkog i pravnog imuniteta Glavašu.

Antifašistički diskurs i civilno društvo na prvoj crti suočavanja s prošlošću

Usporedno s reakcijama manjinskih zajednica, nevladine organizacije i udruge proizašle iz antifašističke tradicije uložile su ogromne napore u očuvanju sjećanja na žrtve i inzistiranju na pravnoj dosljednosti. Organizacija Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću te osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava (koji je neposredno pratio zločine na samom terenu i tijekom suđenja) reagirali su netom nakon pravomoćne presude VKS-a u lipnju 2026. godine poduzimanjem konkretnih koraka prema državnom vrhu.

Te su dvije organizacije službeno poslale inicijativu predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću u kojoj kategorički zahtijevaju oduzimanje svih dodijeljenih državnih odličja i vojnog čina Branimiru Glavašu. Njihov argument temelji se na zakonskoj obvezi države, ali prije svega na etičkom postulatu prema kojem ratni zločinci ne mogu participirati u kulturi službenih državnih počasti i heroizma. Slučaj je bio opsežno praćen i analiziran i u tjedniku “Novosti”, koji redovito izdaje Srpsko narodno vijeće, gdje su posvetili značajan medijski prostor raščlanjivanju presude od sedam godina zatvora. Kroz djelovanje civilnog sektora demonstrirana je svijest da samo formalna sudska presuda nije dovoljna za tranzicijsku pravdu; ona mora biti praćena adekvatnom društvenom osudom i oduzimanjem privilegija.

U širem kontekstu pacifikacije društva, važno je analizirati i narativ antifašističkih udruga. Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH), pod vodstvom predsjednika Franje Habulina, kontinuirano je upozoravao na puzajući povijesni revizionizam. Na najavljenoj međunarodnoj konferenciji u zagrebačkom hotelu Panorama pod nazivom “Fašizam i antifašizam u Europi danas”, na kojoj je predviđeno sudjelovanje delegata iz 25 europskih zemalja te čelnika Međunarodne federacije antifašista (FIR) Vilmosa Hantija i predsjednika Svjetske veteranske federacije (WVF) Dan-Vigga Bergtuna, Habulin je naglasio sistemsku opasnost. Kao izaslanik predsjednika Zorana Milanovića na ovoj je konferenciji najavljen potpredsjednik Sabora Siniša Hajdaš-Dončić.

SABA RH upozorava na “jačanje ekstremne desnice, otvoreno profašističke” te na njihov “sve agresivniji napad na tekovine i vrijednosti antifašističke borbe i antifašističkih vrijednosti”. Habulin ističe ključnu tezu koja se savršeno preslikava na tranzicijske procese poput Glavaševog: “Iako je pobjeda nad fašizmom likvidirala fašističke režime koji su izazvali Drugi svjetski rat, fašizam nije nestao s povijesne scene već se javlja u rafiniranim oblicima”. Prema analizi SABA RH, taj uspon neofašizma duboko je povezan s “procesom degradiranja i demoniziranja antifašizma” i “povijesnim revizionizmom” koji želi ekstremnoj desnici dati javni legitimitet. Iako Glavaševi zločini potječu iz Domovinskog rata, a ne Drugog svjetskog rata, za antifašistički diskurs mehanizam je identičan: glorifikacija nasilja nad etničkom manjinom i zaštita zločinaca pod okriljem “domoljublja” predstavlja suvremeni, rafinirani fašizam. Stoga je insistiranje civilnog društva i antifašista na oduzimanju Glavaševih odlikovanja izravan otpor davanju društvenog legitimiteta praksama koje baštine fašističke metode eliminacije.

Kontroverza državnih odlikovanja: Politički manevri i rat narativa

Nakon što su Documenta i Centar za mir proslijedili inicijativu, pitanje vojnih činova i odlikovanja Branimira Glavaša prešlo je iz domene moralnih apela u sferu operativne državne politike kojom upravlja Ured predsjednika Republike Hrvatske. Zoran Milanović, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, suočio se s naslijeđenom pravnom i političkom zagonetkom.

Prema medijskim saznanjima (novinar Dražen Ciglenečki iz Novog lista) objavljenim u lipnju 2026., potvrđeno je da će predsjednik Zoran Milanović Branimiru Glavašu oduzeti ukupno sedam ratnih odlikovanja. Popis ovih odličja oslikava masivnu strukturu časti kojom je Glavaš nagrađen za svoj vojni angažman devedesetih godina.

Nositelj državnih odlikovanja; Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red Ante Starčevića, Red hrvatskog trolista, Spomenica domovinskog rata i Spomenica domovinske zahvalnosti,

Pravni i povijesni kontekst ovih odlikovanja prožet je kontradikcijama koje reflektiraju lutanja hrvatskog pravosuđa. Naime, nakon prve pravomoćne presude 2010. godine, tadašnji predsjednik Ivo Josipović oduzeo je Glavašu ta ista odlikovanja. Kada je 2015. godine Ustavni sud poništio presudu zbog proceduralnih razloga, Glavaš je 2021. godine podnio pravno utemeljen zahtjev za povrat odličja. Predsjednik Zoran Milanović mu je odličja morao vratiti sukladno slovu zakona, naglasivši tom prilikom: “Da me Glavaš nije to tražio, ne bih se ja u to petljao… Ako on ponovno bude osuđen, ja opet neću imati izbora, morat ću nastaviti ono što je započeo Josipović. Mislim da je Glavašu to potpuno jasno”. Ovaj kronološki “ping-pong” s državnim odlikovanjima devalvira samu instituciju državnih počasti, pretvarajući ih u privremeni inventar koji ovisi o trenutačnim pravosudnim previranjima.

Reakcija Branimira Glavaša na vijest o ponovnom oduzimanju odlikovanja bila je obilježena prebacivanjem odgovornosti na medije i pozivanjem na autoritet prvog predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana. U izjavi za DNEVNIK.hr, Glavaš je konstatirao da predsjednik Milanović možda i nije donio takvu odluku, već da je “od toga napravljena jedna huškačka priča” i da se na predsjednika “vrši medijski pritisak” oslanjajući se na recikliranje izjave stare pet godina. On je zauzeo stajalište da “nema razloga” za oduzimanje te je podsjetio tko mu je odličja inicijalno uručio: “Meni je ta odličja, za sudjelovanje u obrani Hrvatske, dodijelio predsjednik Franjo Tuđman, koji je bio za to ovlašten. On je znao zbog čega mi ih je dao. Kada jedan predsjednik nekoga odlikuje, mislim da nema razloga da drugi predsjednik to osporava”. Ovakva interpretacija zakona iznimno je problematična u demokratskom društvu, jer implicira da je povijesna volja jedne osobe (Tuđmana) nadređena važećim pozitivnim propisima i pravomoćnim odlukama redovnih sudova iz 2026. godine.

Nastojeći ukazati na navodno političko licemjerje države, Glavaš je posegnuo za usporedbom vlastitog slučaja s presudama Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (MKSJ). Žestoko je kritizirao državni vrh, apostrofirajući bivšu predsjednicu Republike: “Zašto Kolinda Grabar-Kitarović i svi drugi predsjednici nisu oduzimali činove i odlikovanja generalima presuđenima u Haagu?“. Njegova je teza da Hrvatska priznaje haške presude te da formalno “nema nikakve razlike između haške presude i hrvatske presude“. Ovaj Glavašev argument cilja na bolnu točku hrvatske tranzicijske politike – prešutni društveni dogovor prema kojem se međunarodne presude hrvatskim generalima toleriraju, ali interno devalviraju, čuvajući njihov status nacionalnih heroja. Svoje ogorčenje i razočaranje državom kojoj je posvetio karijeru rezimirao je kroz brutalnu usporedbu o nejednakim kriterijima: “Onome koji je presuđen u Haagu nećemo oduzeti, a onome koji je presuđen u ovoj posanoj državi Hrvatskoj, njemu ćemo oduzeti”. Nazivajući Republiku Hrvatsku “posanom državom“, Glavaš zatvara krug svog političkog djelovanja – od osobe koja je u naoružanju i uniformi, a kasnije u najvišim saborskim klupama, sudjelovala u osnivanju te države, do osobe koja tu istu državu potpuno prezire kada njeni pravosudni mehanizmi zatraže odgovornost za zločine počinjene u njezino ime.

I moj zaključak

Slučaj Branimira Glavaša već je desetljećima mnogo više od jednog kaznenog postupka. On je postao simbol dubokih podjela u hrvatskom društvu, sukoba između ratnog nasljeđa i vladavine prava te različitih pogleda na način na koji država treba vrednovati one koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, ali i procesuirati moguće ratne zločine.

Neosporna je povijesna činjenica da je Hrvatska u Domovinskom ratu vodila obrambeni rat protiv velikosrpske agresije te da je upravo zahvaljujući hrvatskim braniteljima sačuvana državna neovisnost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Istodobno, međunarodno humanitarno pravo, kao i hrvatsko zakonodavstvo, polaze od načela da nijedna vojska – pa ni pobjednička – nije izuzeta od odgovornosti za pojedinačne ratne zločine ako su oni dokazani pred sudom. To je načelo primjenjuju i druge demokratske države. U Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Izraelu vojnici i zapovjednici mogu biti kazneno procesuirani zbog pojedinačnih ratnih zločina, neovisno o tome što su njihove države bile pobjednici u sukobu ili su djelovale u legitimnim vojnim operacijama, a pitanje je, koliko ima takvih primjera?

Međutim, hrvatski slučaj nosi i posebnu dimenziju koja i danas izaziva brojne polemike. Velik broj zločina počinjenih tijekom agresije na Hrvatsku ostao je nerazriješen, a mnogi osumnjičenici nikada nisu izvedeni pred hrvatske sudove ili nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Upravo zbog toga dio javnosti smatra da pravosuđe nije ostvarilo jednak standard procesuiranja svih odgovornih, što stvara osjećaj selektivne pravde i produbljuje nepovjerenje prema institucijama.

S druge strane, pravomoćna presuda donesena u predmetu Branimira Glavaša predstavlja konačnu odluku hrvatskog pravosudnog sustava, koja proizvodi pravne posljedice bez obzira na političke ili društvene prijepore koji je prate. U demokratskoj državi rasprava o sudskim odlukama jest legitimna, ali istodobno ostaje obveza svih institucija da jednako odlučno procesuiraju i preostale ratne zločine počinjene nad hrvatskim građanima, kako bi se uklonio dojam da pravda nije jednako dostupna za sve žrtve.

Da li je sud donio dobru odluku i, da li je Branimir Glavaš uistinu izdavao naredbe za djela za koje se teretio, pitanje ostaje Ustavnom sudu.

Možda upravo u tome leži najveća pouka ovog dugotrajnog procesa. Snaga jedne države ne mjeri se samo sposobnošću da pobijedi u ratu, nego i sposobnošću da desetljećima poslije jednako štiti dostojanstvo svojih branitelja, prava žrtava i vjerodostojnost vlastitog pravosuđa. Samo dosljednom primjenom zakona prema svim počiniteljima – bez obzira na nacionalnost, vojnu pripadnost ili politički položaj – Hrvatska može zatvoriti jedno od najtežih poglavlja svoje novije povijesti i izgraditi povjerenje da su istina, odgovornost i pravda jednaki za svakoga.