Hrvati u Vojvodini

Od tihog terora do ponosa: Kako su srijemski Hrvati preživjeli pakao i sačuvali svoj dom

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Iako pošteđeni otvorenih vojnih sukoba devedesetih, Hrvati u Vojvodini prošli su kroz strašan sustavni pritisak i tihi teror, no njihova borba za opstanak i očuvanje identiteta u srijemskim Nikincima traje i danas.

Tihi teror i progon Hrvata u Vojvodini: Ranjeni Srijem koji je odbio nestati

Ratno ludilo devedesetih godina prošlog stoljeća nije bilo geografski ograničeno samo na prostore otvorenih frontova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Daleko od izravnih vojnih sukoba i bez službene obrambene prisutnosti, na prostoru Vojvodine, a posebice u regiji Srijema, odvijala se tiha obiteljska i nacionalna tragedija. Bio je to dobro osmišljen, puzajući proces etničkog čišćenja autohtonog hrvatskog stanovništva, vođen od strane tadašnjeg srpskog političkog vrha i lokalnih radikalnih struktura.

Bez ispaljenog vojnog metka u službenim izvješćima, srijemski Hrvati suočili su se s kontinuiranim državnim terorom koji je uključivao podmetanje bombi, iznenadne otkaze, brutalna premlaćivanja i ubojstva. Rezultat tog neizdrživog pritiska bio je masovni, prisilni egzodus desetak tisuća ljudi koji su spas morali potražiti izvan rodnog kraja.

Jedno od mjesta koja su podnijela najteži teret nasilja bili su srijemski Nikinci u općini Ruma. Tamošnja rimokatolička zajednica godinama je proživljavala dane ispunjene strahom, a vrhunac progona zbio se upravo 13. lipnja 1995. godine. Simbolika tog datuma bila je jasna i duboko bolna – radilo se o blagdanu svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika tamošnje župe.

Toga dana izveden je zastrašujući oružani napad na samu crkvu i okupljene vjernike. Preživjeli župljani i povijesni kroničari tog vremena svjedoče o razmjerima traume:

“To nije bio običan incident ili čin lokalnih izgrednika. Bio je to izravan napad na naš identitet, na našu vjeru i samu instituciju crkve. Poslana nam je ultimativna poruka netrpeljivosti s jasnim ciljem – da nas se potpuno zastraši i trajno izbriše s ovih prostora.”

Unatoč tom sustavnom razaranju obitelji i zajednice koje je rezultiralo masovnim odlaskom, povijesni rasplet danas donosi posve drugačiju priču – priču o nevjerojatnoj otpornosti i žilavosti malobrojnih preostalih Hrvata u Srijemu. Odbijajući nestati s povijesne karte, ovi su ljudi ustrajali u očuvanju svoje vjere, kulture i duboko ukorijenjenih običaja.

Danas, tridesetak godina kasnije, u Nikincima se blagdan svetog Antuna ponovno slavi s posebnim pijetetom, ali i nekadašnjim sjajem. Preostali vjernici s ponosom i suzama u očima poručuju:

“Naša ustrajnost, naša prisutnost ovdje i obnova tradicije dokaz su da se naši korijeni ne mogu tako lako počupati. Slaviti svetog Antuna danas u Nikincima znači slaviti pobjedu života i opstanka nad mrakom i progonom.”

Okupljanjem oko svoje župne crkve, preostali stanovnici Nikinaca jasno daju do znanja da odbijaju biti tek tužna fusnota u povijesti Srijema, pretvarajući sjećanje na proživljeni teror u trajni zalog za dostojanstvenu budućnost.



Tagged

Odgovori