OSIJEK, 14. studeni 2025. – Trideset i četiri godine nakon što je izgubila svoju 13-godišnju kćer Ljiljanu, Zemina Jaroš i dalje ustaje s istom slikom pred očima. Ne prestaje je pratiti ni danju ni noću – slika djeteta koje nije imalo priliku odrasti, smijati se, učiti, voljeti, sanjati. Ali najteže od svega, kaže, jest ono što je došlo poslije: tišina institucija, birokracija bez duše i stalno ponavljanje istog osjećaja – da je njezino dijete zauvijek ostalo nevidljivo.
Dijete koje je stradalo u sekundi
Ljiljana Jaroš rođena je 1978. godine. Imala je trinaest godina, raspored, snove, prijateljice, učiteljicu koju je voljela. I imala je grad – grad koji je te 1992. godine gorio, ali koji je i dalje bio njezin dom.
A onda je 5. travnja 1992., tijekom granatiranja, jedan jedini geler odlučio sudbinu.
Odbio se od kioska pogođenog u napadu na obližnju bolnicu. Jedan. Dovoljno da presječe život.
U bolnici liječnici nisu mogli ništa. Samo ustanoviti smrt.
“Ljiljana je otišla u sekundi. A ja nisam imala ni sekundu da se oprostim”, govori majka, glasom koji kao da dolazi iz neke tihe, unutarnje šupljine gdje prebivaju sve neizgovorene tuge.
Borba koja traje tri desetljeća
Gubitak djeteta trebao bi biti najteži trenutak u životu. Ali za Zeminu — nije bio posljednji.
Ono poslije bilo je jednako brutalno, samo na drugi način: hladno, administrativno, sterilno.
Papiri. Zahtjevi. Odgovori bez lica. Krive rubrike. Netko je negdje, birokratskom greškom, njezino dijete upisao kao branitelja. Drugi nikada nisu provjerili. Treći su se vadili na procedure.
Društvo govori da su žrtve sveta kategorija.
Institucije ponekad pokažu da su — samo kategorija.
Zemina je godinama pokušavala ostvariti ono što bi trebalo biti elementarno pravo, a ne maraton koji se trči kroz labirint birokracije. Kad je napokon uspjela, nakon desetljeća, dogodilo se nešto što ju je ponovno pogodilo kao geler — samo ovoga puta u dušu.
“Rat se dogodio, ljudi su poginuli, a ispada kao da neke žrtve nikada nisu ni postojale”, tiho kaže.
Obećanje koje boli više od tišine
Ove se jeseni činilo da se barem jedna nepravda ispravlja. U Osnovnoj školi Ljudevita Gaja, koju je Ljiljana nekad pohađala, Županija je planirala postaviti spomen-ploču.
Kontaktirali su Zeminu, tražili potpis privole. Bila je bolesna, u koroni, jedva je stajala na nogama, ali je, s maskom na licu, došla potpisati.
Pitala je samo jedno:
“Mogu li biti prisutna kad se ploča postavlja?”
Odgovor je bio:
“Naravno.”
A onda — tišina.
Niti poziva.
Niti informacije.
Niti ljudske geste.
Samo pismo u sandučiću.
Pločа — već postavljena.
Bez nje.
Poruku županice o “snazi”, “dostojanstvu” i “žrtvi”.
Županica Nataša Tramišak poslala joj je poruku o “snazi, dostojanstvu i vjeri majke”, o “nevinosti djeteta”, o “žrtvi koja je temelj slobode”.
Lijepe riječi.
Ali, za Zeminu — prazne.
“Nisam tražila govor, ni glazbu, ni kamere. Samo da budem tamo. To je moje dijete. To je jedino što sam tražila.”
Ponavlja to tiho, u istom tonu u kojem majke govore o onom dijelu srca koji se više nikada ne oporavi.
“Kao da vam jave da vam je dijete sahranjeno – a vi niste bili tamo”
U razgovoru za naš portal, županica Nataša Tramišak rekla je kako “nije bilo protokola”, kako “nije željela medijsku pozornost”, kako se “proces odvija u 17 škola”.
Poslano je pismo, kaže.
Namjera nije bila povrijediti, kaže.
Namjere, međutim, ne liječe povrede.
A osjećaj da je netko drugi odlučio kad smijete biti majka — ne prolazi.
“Kao da imate sprovod svoje kćeri, a da ne znate da se održava. Nije ljudski. Nije moralno. Nije majčinski.”
Iz Županije su je kasnije nazvali, ponudili sastanak.
“Hvala vam, ali meni to ništa ne znači”, rekla je.
Jer 34 godine čekanja ne mogu se popraviti jednim pozivom.
U vlastitoj priči ona nije samo majka koja tuguje. Ona je i glas svih onih koji se godinama bore da njihova djeca ne nestanu u fusnotama, tabelama, popisima koji se ažuriraju bez imena koja znače život.
Institucije bez lica
Županica Tramišak, u razgovoru za naš portal, naglasila je kako “nije bilo protokola”, kako “želi izbjeći medijski efekt”, kako je “proces u 17 škola još u tijeku”.
“Majci je poslano pismo kako bi mogla posjetiti ploču”, rekla je.
“Namjera nije bila povrijediti.”
Ali za Zeminu — namjera je manje važna od osjećaja.
“Ploču mog djeteta postavili su kao da je riječ o stroju. Odradili, označili, poslali papir. Moje dijete nije stroj. I ja nisam broj.”
Iz tajništva Županije kasnije su je nazvali, pokušali objasniti, ponuditi sastanak sa županicom.
Zemina im je odgovorila isto što je ponovila i nama:
“Hvala vam, ali meni to ništa ne znači.”
“Čekala sam 34 godine da me netko vidi. I opet nisam dočekala”
U razgovoru koji smo vodili, nekoliko puta se zaustavila. Suze su joj tekle same.
“Jako sam povrijeđena. 34 godine slušam laži i obećanja. A moje dijete je imalo samo 13 godina. Ništa više.”
Kad smo je pitali želi li doći na buduće otkrivanje spomenika poginuloj djeci, rekla je odlučno:
“Ne. Nemojte me zvati. Ne želim biti tamo. Ja sam svoje tražila — samo jednu jedinu stvar. A to mi nisu dali.”
Priča koja se ne smije ponoviti
Priča Zemine Jaroš nije samo osobna tragedija.
To je ogledalo sustava koji prečesto zaboravlja da iza svakog “predmeta”, “privole”, “postupka” stoji ljudsko biće.
Dijete koje je postojalo.
Majka koja još diše, ali ne živi.
Bol koja traje dulje od svih mandata, kabineta i uredskih rasporeda.
Sve što je željela bilo je — biti tamo.
Stajati pred pločom s imenom svoje kćeri.
Dodirnuti hladni kamen i znati da Ljiljana nije samo broj u arhivi.
To je minimum ljudskosti.
Onaj koji je izostao.
- Odbor za Ustav pokrenuo postupak za izbor troje sudaca Ustavnog suda
Izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske ponovno je u središtu ustavno-pravnog i političkog života zemlje. Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora, pod… Pročitaj više: Odbor za Ustav pokrenuo postupak za izbor troje sudaca Ustavnog suda - Svečanost u Zagrebu povodom 35 godina Zbora narodne garde
Ministar Tomo Medved pozvao branitelje i građane na obilježavanje pod nazivom “35 godina Domovini vjerni – iz Zbora narodne garde rođena je sloboda”. Središnji program… Pročitaj više: Svečanost u Zagrebu povodom 35 godina Zbora narodne garde - Krvavi svibanj 1992. godine: Tragedija Orahovačke bojne u Modriči i herojstvo stranih dragovoljaca na južnom bojištu
Kako se ratna stihija rasplamsavala, svibanj 1992. godine donio je premještanje težišta sukoba na područje Bosne i Hercegovine, koje je postalo poprište najbrutalnijih konvencionalnih okršaja… Pročitaj više: Krvavi svibanj 1992. godine: Tragedija Orahovačke bojne u Modriči i herojstvo stranih dragovoljaca na južnom bojištu - Ban Josip Jelačić: Velikan koji je stvorio naciju
Ban Josip Jelačić i njegova povijesna ostavština ponovno dolaze u fokus javnosti na dan 20. svibnja, kada obilježavamo obljetnicu njegove smrti 1859. godine u Zagrebu.… Pročitaj više: Ban Josip Jelačić: Velikan koji je stvorio naciju - Dogovorena cjelovita obnova katedrala u Đakovu i Osijeku
Obnova katedrala u Đakovu i Osijeku, dvaju najvažnijih sakralnih i kulturnih spomenika Slavonije, kreće u realizaciju. Na radnom sastanku održanom u Đakovu, ministrica kulture i… Pročitaj više: Dogovorena cjelovita obnova katedrala u Đakovu i Osijeku - Identificirane tri vukovarske žrtve s Petrovačke dole: Hrvatska traga za još 1.725 osoba
Novi korak prema istini o vukovarskim žrtvama: Identificirani branitelji Bataković i Bilušić te civilna žrtva Zorka Jeger – Republika Hrvatska još uvijek traga za 1.725… Pročitaj više: Identificirane tri vukovarske žrtve s Petrovačke dole: Hrvatska traga za još 1.725 osoba - Zločin zbog kojeg Hrvatska mora stati: Spis u ladici platio je životom 19-godišnjeg mladića.
Tragedija u Drnišu nadilazi okvire uobičajene crne kronike i stoji kao stravičan spomenik birokratskoj apatiji. Dok tisuće građana u 19 minuta šutnje prosvjeduju protiv sustava,… Pročitaj više: Zločin zbog kojeg Hrvatska mora stati: Spis u ladici platio je životom 19-godišnjeg mladića. - Od simbola državnosti do komunalnog otpada: Sramota na zagrebačkom Mirogoju
Hrvatska zastava, naš najveći nacionalni ponos i simbol državnosti, sramotno je odbačena na odlagalištu otpada na zagrebačkom Mirogoju. Šokantna fotografija koju nam je proslijedio zgroženi… Pročitaj više: Od simbola državnosti do komunalnog otpada: Sramota na zagrebačkom Mirogoju - Zastupnik DP-a Ivica Kukavica u Saboru: “Neprocesuiranje ratnih zločina i apsurdi pravosuđa iskrivljavaju istinu o Domovinskom ratu”
ZAGREB – Zastupnik Domovinskog pokreta (DP) Ivica Kukavica danas je u Hrvatskom saboru oštro upozorio na problem neprocesuiranja ratnih zločina, apsurde unutar hrvatskog pravosuđa te… Pročitaj više: Zastupnik DP-a Ivica Kukavica u Saboru: “Neprocesuiranje ratnih zločina i apsurdi pravosuđa iskrivljavaju istinu o Domovinskom ratu” - Sabor minutom šutnje odao počast tragično preminulom maturantu iz Drniša
Luka Milovac, 19-godišnji maturant iz Drniša čiji je mladi život stravično prekinut tijekom dostave pizze, danas je ujedinio zastupnike u tuzi. Hrvatski sabor minutom šutnje… Pročitaj više: Sabor minutom šutnje odao počast tragično preminulom maturantu iz Drniša
