Drazen Jurmanovic

Tko maršira hrvatskim ulicama? Jučerašnji prosvjedi otvorili pitanja koja se više ne mogu gurati pod tepih

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Reakcije na jučerašnje prosvjede ne jenjavaju – niti će, dok god se u javni prostor unosi ono što vrijeđa pamćenje i žrtvu generacije koja je stvarala slobodnu Hrvatsku. Pod parolom “Ujedinjeni protiv fašizma” marširalo je nekoliko tisuća ljudi, ali poruke i simboli koji su se ondje pojavili nisu bili poruke moderne, demokratske Hrvatske. Naprotiv, nalikovale su na slike koje smo gledali ’91., kad se protiv Hrvatske marširalo pod istim tim zvijezdama i zastavama – samo ovaj put uz pratnju importiranih autobusa i organiziranog folklora iz nekih drugih država, onih iz kojih je, znamo dobro, kretala agresija na našu zemlju.

Na ulicama su se ponovno vijorile stare jugoslavenske zastave, crvene petokrake, pa i crna zastava s lubanjom – simbol koji se godinama povezivao s četničkim ekstremizmom. Dodajte tome i ćirilične transparente s porukama koje s aktualnim hrvatskim društvom nemaju veze, i dobivate sliku koja s antifašizmom kao civilizacijskom vrijednošću ima podjednako veze kao što je JNA imala s mirovnim misijama.

I dok se u Rijeci i Zadru događaju incidenti, dok nekoliko navijačkih skupina, građana i braniteljica u Zadru pokušava odgovoriti na provokacije, dok policija privodi jedanaest osoba koje su remetile javni red i mir – nitko još nije odgovarao za vrijeđanje Domovinskog rata, simbola pod kojima se Hrvatska branila, niti za unošenje simbola pod kojima je Hrvatska napadana.


Ta šutnja institucija je glasnija od svih transparenata.

Antifašizam kao etiketa za domaću upotrebu

Prosvjednici tvrde da “fašizam vide u svakom napadu na radnika druge boje kože” ili “u svakom ‘Za dom spremni’ izgovorenom u Saboru”. No kada iste te grupe nazivaju navijače i građane “crnokošuljašima” samo zato što nose crnu jaknu, kada generaliziraju i dijele ljude prema izgledu, odjeći ili nacionalnom osjećaju – onda to više nije borba protiv fašizma. To je potreba da se izmisli neprijatelj, jer bez neprijatelja nema ni njihovog pokreta.

I što je posebno zanimljivo: kada netko vikne “Za dom spremni”, odmah je ustaša; ali kada se maše zastavama one bivše države koja je razorila Vukovar, Škabrnju, Osijek, Dubrovnik – tada su to “mirni prosvjednici”.
Taj dvostruki kriterij postao je zaštitni znak jedne glasne manjine.

Sukob na društvenim mrežama – slučaj Maje Sever

Svoj glas dala je i Maja Sever, objavom koja je odjeknula društvenim mrežama. U njoj veli da su “tisuće naših majki i očeva, prijatelja, baka i unuka” marširali “za sigurnu i slobodnu Hrvatsku”.

No istodobno ne osuđuje nasilje, ne spominje zastave pod kojima su hrvatski gradovi gorjeli, ne pita tko i zašto organizirano autobusima dolazi iz Srbije i BiH na hrvatske prosvjede. Umjesto toga, političare koji upozoravaju na provokacije optužuje za “spinanje”, “blaćenje”, “dijeljenje ljudi”.

Na moje pitanje – postavljeno vrlo izravno – može li se pod petokrakom, simbolom agresije na Hrvatsku, tražiti “sigurnost i sloboda”, uslijedio je val reakcija građana.
Najžešći, ali i najargumentiraniji odgovor poslao je Ivan Vohrić – vrijedi ga citirati jer je postavio pitanje koje godinama tinja u hrvatskom društvu:
“Gdje ste bili ’91. kada je trebalo izaći na ulice?”

Uslijedio je niz replika, pa i Majin komentar “je li ovo AI pisao”, koji samo svjedoči da se na ozbiljna pitanja odgovara – doskočicom. Jer argumenta nema.

Svjedočanstva koja bole

Među stotinama komentara posebno se izdvaja onaj jedne žene iz Vukovara:

“Samo dva tjedna nakon pada mog grada, iz kojeg sam protjerana pod tom zvijezdom kojom vi mašete… živite u državi stvorenoj krvlju, a ne volite je – idite onda pod tu zvijezdu i živite tamo.”

To su riječi koje režu dublje nego bilo koja kolumna.

Autobusi iz Srbije i BiH – slučaj za sigurnosne službe

Portal je zaprimio dojavu o oko petnaest autobusa stranih tablica koji su se jutro uoči prosvjeda kretali prema Zagrebu, puni putnika i transparenata identičnih onima kasnije viđenima na Trgu. Ako je to točno, onda ovaj prosvjed nije samo unutarnje-poluideološko prepucavanje, nego ozbiljan sigurnosni signal.

I zato je legitimno pitati:
Gdje su sigurnosne službe? Je li ovo povod za detaljniju istragu? Smijemo li kao država ignorirati organizirano unošenje simbola agresije na hrvatski teritorij?

Kao dragovoljac Domovinskog rata, kao čovjek koji je tada bio dijete, ali dijete spremno stati ispred tenka – ne mogu izbjeći pitanje:

Trebam li se u 21. stoljeću, u slobodnoj Hrvatskoj, ja nazivati ustašom samo zato što volim svoju državu, svoj narod, svoj identitet i svoju kulturu?

Ako netko danas u crnoj jakni znači fašist, a crvena zvijezda – simbol vojske koja je ubijala, palila, rušila i ostavljala masovne grobnice – znači antifašizam, onda nešto duboko nije u redu u našim glavama.

Nitko normalan ne želi povratak ni fašizma ni komunizma. Ali jednako tako – nitko tko drži do Hrvatske ne može šutjeti kada se simboli agresije pokušavaju vratiti na velika vrata pod krinkom “borbe protiv mržnje”.

A Hrvatska je već jednom pokazala da zna reći dosta.
Da zna tko je napadao, a tko se branio.
I da istina, koliko god je prešućivali – uvijek pronađe put do površine.



Odgovori