Portal Veterani - Sveti Antun Padovanski: Život I čuda

Iako rođen u uglednoj i bogatoj obitelji, sveti Antun Padovanski odabrao je put siromaštva, poniznosti i duboke vjere. Njegov teološki genij i propovjednički žar ostavili su neizbrisiv trag u povijesti, a snažna tradicija njegovog štovanja danas je neizostavan dio našeg identiteta i kulture. Upoznajte nevjerojatan put “Malja heretika” i otkrijte zašto je pobožnost Trinaest utoraka toliko važna.

Rođen u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, oko 1195. godine, budući sveti Antun kršten je imenom Fernando Martins de Bulhões (ili u nekim izvorima Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo). Potjecao je iz ugledne, imućne i plemenite lisabonske obitelji; njegov otac Martin i majka Marija pripadali su višem društvenom sloju. Ipak, hagiografski izvori snažno naglašavaju kako su njegovi roditelji autentičnu kršćansku krepost pretpostavljali prolaznom društvenom statusu, nastojeći te duhovne vrijednosti usaditi u srce svog sina od najranije dobi. Mladi je Fernando tako u ranoj mladosti stjecao znanje i učio se pobožnom životu pod okriljem svećenika stolne lisabonske crkve, što je postavilo temelje njegovoj kasnijoj erudiciji.

Već u ranoj mladosti, točnije u petnaestoj godini svoga života, Fernando donosi radikalnu i životnu odluku o potpunom posvećenju Bogu, te napušta svjetovni život kako bi stupio u red regularnih kanonika svetog Augustina u samostanu Svetog Vinka, smještenom neposredno pokraj Lisabona. Njegov boravak u ovom samostanu bio je, međutim, obilježen učestalim posjetima rodbine i prijatelja, što je ozbiljno ometalo njegovu potragu za unutarnjim duhovnim mirom i kontemplacijom kojoj je težio. Zbog te dekoncentracije, nakon otprilike dvije godine provedene u Lisabonu, traži i dobiva premještaj u samostan Svetog Križa (Santa Cruz) u Coimbri, redovničkoj kući istih augustinskih redovnika.

Coimbra je u to doba predstavljala ne samo duhovno, već i najprestižnije kulturno, intelektualno i teološko središte cijelog Portugala. U tom je visoko poticajnom akademskom okruženju Fernando s iznimnim, gotovo nezasitnim žarom započeo temeljito i sustavno proučavanje Svetog pisma te spisa ranih crkvenih otaca, s posebnim naglaskom na monumentalna djela svetog Augustina. Njegov boravak u Coimbri, koji je trajao dugih osam godina, rezultirao je stjecanjem nevjerojatno golemog teološkog znanja koje će kasnije postati čvrsti temelj njegovog briljantnog propovjedničkog opusa, po kojem će postati poznat diljem Europe. Zahvaljujući svojoj duhovnoj zrelosti i akademskoj izvrsnosti, vjerojatno je 1219. godine zaređen za katoličkog svećenika.

Franjevački obrat, vizija mučeništva i misionarski žar

Ključni, prijelomni trenutak koji je zauvijek preusmjerio njegov duhovni i životni put dogodio se 1220. godine. Te su godine, zahvaljujući naporima portugalskog infanta don Pedra, u Coimbru svečano doneseni posmrtni ostaci petorice misionara iz tada tek novoosnovanog Reda manje braće (franjevaca). Ovi misionari – sveti Bernard i njegovi drugovi – pretrpjeli su surovu mučeničku smrt u sjevernoj Africi, točnije u Maroku, hrabro svjedočeći kršćansku vjeru među muslimanskim stanovništvom.

Pogled na krvave relikvije marokanskih mučenika u mladom je Fernandu zapalio neugasivu, goruću željom za mučeništvom i potpunim predanjem. Vođen tom eshatološkom željom da i sam prolije krv za Kristovu vjeru te tako postigne najviši ideal kršćanske ljubavi, u ljeto 1220. godine traži i dobiva dopuštenje svojih poglavara da napusti red augustinaca te se pridruži franjevcima u samostanu u Olivaresu, nedaleko od Coimbre.

Stupanjem u Red manje braće, Fernando započinje svoj novicijat u potpunoj poniznosti i jednostavnosti srca, brižljivo krijući svoju golemu učenost od ostale braće. Tom prilikom, iz dubokog poštovanja prema svetom Antunu Pustinjaku (koji je bio nebeski zaštitnik tamošnje samostanske kapelice i čiji je strogi asketski život Fernando uzeo kao svoj ultimativni uzor u borbi protiv demonskih sila i svjetovnih napasti), uzima novo redovničko ime – Antun. Iste godine, vođen neustrašivim misionarskim žarom, otplovio je za Maroko kako bi ostvario svoj san o mučeništvu.

Međutim, božanska providnost njegov je put usmjerila u potpuno drugom pravcu; nedugo po dolasku u sjevernu Afriku, Antun je obolio od iznimno teške bolesti koja ga je prikovala za postelju i naposljetku prisilila na neplanirani povratak u domovinu. Tijekom plovidbe natrag prema Portugalu, brod je zahvatila snažna i razorna oluja koja ga je skrenula s kursa i naposljetku bacila na obale Sicilije u proljeće 1221. godine. Ovaj naizgled nesretni događaj zapravo je označio početak njegovog epohalnog djelovanja na Apeninskom poluotoku, gdje će provesti ostatak svog kratkog, ali nevjerojatno plodonosnog života.

Na blagdan Duhova 1221. godine, Antun sudjeluje na glasovitom franjevačkom generalnom kapitulu (Skupštini na rogožinama) u Asizu, gdje se po prvi put osobno susreće s utemeljiteljem reda, svetim Franjom Asiškim. Povijesni paradoks leži u činjenici da sveti Franjo isprva uopće nije prepoznao Antunov izniman intelektualni i teološki talent. Budući da zbog svog samozatajnog držanja nije dobio nikakvo specifično zaduženje unutar reda, Antun ponizno moli provincijala pokrajine Emilije, fra Gracijana, da ga povede sa sobom, nakon čega se povlači u strogu samoću i pokoru u brdsko sklonište u Montepaolo kod Forlija, pripremajući se u tišini za svoj budući apostolat.

Otkriće talenta, propovjednički trijumfi i “Malj heretika”

Antunov teološki i oratorski genij otkriven je posve nenadano. Tijekom 1222. godine, na jednom svećeničkom ređenju u gradu Forliju, kada nitko od prisutnih visokih uzvanika i propovjednika nije bio adekvatno pripremljen održati prigodnu propovijed, poglavari su naredili dotad nepoznatom Antunu da stupi naprijed i progovori nekoliko riječi ohrabrenja. Tom je prilikom iznio propovijed koja je doslovno zapanjila sve prisutne – od običnog puka do visokih klerika – dubinom svog teološkog znanja, izvanrednim poznavanjem Svetog pisma, kristalnom jasnoćom misli i fascinantnom, vatrenom rječitošću. Ovaj događaj lansirao ga je iz anonimnosti direktno u središte propovjedničkog apostolata tadašnje Europe.

Odmah mu je povjerena služba putujućeg propovjednika. Njegovo je djelovanje bilo usmjereno na neumorno naviještanje Božje riječi, ali i na oštru, intelektualno superiornu borbu protiv tadašnjih raširenih krivovjerja, prvenstveno dualističkih sekti poput katara, patarena i albigenza, koji su prijetili jedinstvu kršćanske Europe. Njegov je prvi veliki uspjeh zabilježen u Riminiju, gdje je uspio obratiti poznatog krivovjerca Bonilla. Zbog nevjerojatne snage njegove teološke argumentacije, žara i neumorne energije u obrani pravovjerja, u crkvenoj je povijesti ostao zapamćen pod snažnim epitetom “malj heretika” (Malleus hereticorum).

Djelovao je obilazeći gradove, sela i utvrđena naselja, mireći zavađene i obnavljajući ćudoredni život. Postavio je temelje cjelokupnoj franjevačkoj teološkoj školi poučavajući u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola u periodu od 1223. do 1225. godine. Iz te će škole kasnije proizaći intelektualni divovi poput svetog Bonaventure i Ivana Dunsa Skota. Sam sveti Franjo Asiški, prepoznavši naposljetku Antunovu vrijednost, uputio mu je pismo u kojem ga oslovljava sa “svojim biskupom” i službeno mu odobrava podučavanje teologije, uz jedno jedino upozorenje: da intelektualni studij nipošto ne smije ugasiti duh svete molitve i pobožnosti.

Od 1225. do 1227. godine Antun djeluje u južnoj Francuskoj, poučavajući teologiju u centrima poput Montpelliera, Toulousea i Puy-en-Velaya, a propovijeda u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu. Zanimljiv mistični fenomen zabilježen je dok je boravio kao kustod u Limogesu; tijekom njegove propovijedi o križu, ukazao mu se sam sveti Franjo obdaren Kristovim stigmama (što se vremenski poklapa s razdobljem neposredno prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine).

Nakon povratka u Italiju 1227. godine, na generalnom kapitulu u Asizu izabran je za provincijala emilijske provincije, dužnost koju obnaša tri godine. U tom plodnom razdoblju sastavlja svoje kapitalno djelo “Nedjeljni govori”. Susret s papom Grgurom IX. 1228. godine u Rimu donosi mu novi naslov; zadivljen njegovim poznavanjem Svetog pisma, papa ga naziva “škrinjom zavjetnom”. Godine 1230. oslobođen je administrativnih dužnosti te se povlači u Padovu, gdje 1231. piše zbirku “Govori za blagdane svetaca”, u kojima snažno veliča Marijino djevičanstvo i unaprijed brani dogmu o njezinom uznesenju na nebo.

Dvadesetak dana prije smrti, shrvan vodenom bolešću, Antun se povlači u samoću u Camposampiero, gdje boravi u skloništu na stablu oraha. U petak, 13. lipnja 1231. godine, osjetivši blizinu smrti, moli braću da ga prenesu u Padovu. Na putu, u mjestu Arcella u samostanu uz crkvicu gdje su boravila braća zadužena za klarise, Antun prima posljednje sakramente. Pjevajući marijanski himan O gloriosa Domina, na upit brata Luke što vidi, izgovara svoje posljednje riječi: “Vidim svojega Gospodina”, te preminuće u dobi od samo 36 godina. Već sljedeće godine (1232.), papa Grgur IX. proglašava ga svetim, a 1946. godine papa Pio XII., prepoznajući njegovu kerigmatsku teologiju usmjerenu na vjeru, ljubav prema Bogu i samilost prema siromasima, proglašava ga evanđeoskim naučiteljem Crkve.

Trinaest utoraka: Temporalna struktura štovanja i iščekivanja

Jedna od najznačajnijih, najraširenijih i teološki najdubljih duhovnih praksi posvećenih svetom Antunu je pobožnost poznata kao “Trinaest utoraka”. Ova višetjedna, intenzivna duhovna priprava započinje redovito u liturgijskom vremenu korizme (obično u ožujku, ovisno o datumu Uskrsa) i traje neprekidno trinaest tjedana, kulminirajući u utorak neposredno uoči same svetkovine 13. lipnja.

Teološko-povijesni korijeni i objašnjenje ove specifične prakse leže u činjenici da je, iako je svetac preminuo u petak 13. lipnja, njegovo tijelo svečano preneseno i pokopano u Padovi u crkvi sv. Marije (na čijem će mjestu kasnije niknuti veličanstvena bazilika Il Santo) u utorak, 17. lipnja 1231. godine. Upravo su se toga dana, prema hagiografskim izvješćima, dogodila mnoga i neobjašnjiva čudesa ozdravljenja, zbog čega je utorak u katoličkoj tradiciji trajno ostao posvećen svetom Antunu. Broj trinaest direktna je numerička asocijacija na datum njegova preminuća (13. lipnja). Kako pojašnjava pater Maksimilijan Herceg, pobožnost Trinaest utoraka predstavlja kontinuirani spomen na njegovo preminuće, ali i strukturirani put duhovnog rasta vjernika.

Tijekom ovih trinaest utoraka, vjernici kroz praksu strogog posta, usrdne molitve i konkretnih djela kršćanske ljubavi (milosrđa) pripremaju svoja srca za proslavu. U velikim svetištima, poput bazilike na Svetom Duhu, liturgijski ustroj utoraka iznimno je bogat. Program redovito započinje u 18:00 sati svečanim izlaganjem relikvijara (u kojem se nalazi dragocjena podlaktična kost sveca, prenesena iz Padove), nakon čega slijedi pjevana krunica te pjevana Večernja molitva iz časoslova u čast svecu. Središte pobožnosti je propovijedana sveta misa, za koju se kao predvoditelji redovito pozivaju ugledni gosti – od redovničkih provincijala do biskupa iz domovine i svijeta, te domaćih fratara. Nakon euharistije, vjernici mole pjevane litanije te iskazuju osobno štovanje relikvijama. Ova repetitivna praksa stvara snažan osjećaj duhovnog ritma, anticipacije i zajedništva, uvodeći vjernike u dublje otajstvo kršćanskog života kroz prizmu Antunove franjevačke duhovnosti.

Simbolika ljiljana i teologija zaštite djeteta

Ikonski i likovni prikaz svetog Antuna Padovanskoga u crkvenoj umjetnosti gotovo redovito uključuje nekoliko ključnih atributa: franjevački habit, Sveto pismo (koje simbolizira njegovu erudiciju i naslov evanđeoskog naučitelja), dijete Isusa u naručju, te stabljiku bijelog ljiljana. Ljiljan je u kršćanskoj ikonografiji primarni i najsnažniji simbol čistoće srca, nevinosti, asketizma i netaknute moralne ljepote – kreposti koje su duboko i neizbrisivo obilježile Antunov kratki život i njegovu posvećenost evanđeoskim idealima. Njegove su propovijedi često naglašavale biblijsku maksimu: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!”.

Sukladno tome, na samu svetkovinu 13. lipnja, diljem hrvatskih župa i svetišta tradicionalno se provodi iznimno popularan obred blagoslova ljiljana. Prema starom, tradicionalnom franjevačkom obredniku (čiji su tekstovi sačuvani i u izdanjima iz 1955. godine), nad ljiljanima se zaziva spasonosni znak presvetoga križa i “nebeska rosa”. Molitva blagoslova eksplicitno moli Boga da ove cvjetove, dane ljudima za ugodan miris, ispuni takvom duhovnom snagom da, nošeni pobožno ili postavljeni u domove, po zagovoru sluge Antuna “odgone zle duhove, potiču na spasonosnu uzdržljivost, suzbijaju slabosti i podaju mir”.

Zavjetni ophodi, tjelesna dimenzija molitve i sakrament pomirenja

Unutar i izvan samog sakralnog prostora, prisutan je drevni, arhetipski kršćanski običaj zavjetnog ophoda. Vjernici mole hodajući u više koncentričnih krugova oko same crkve ili, češće, obilazeći oko samog kipa svetog Antuna koji se za tu prigodu, radi lakšeg pristupa mase, postavlja na uzvišeno, dostupno mjesto pokraj oltara. Ovaj čin cirkularnog kretanja oko svetog predmeta – koji uključuje doticanje kipa, polaganje ruku i tihe suze – predstavlja gestu obuhvaćanja svetog, molitvu tijelom u pokretu i potpuno, neposredno predanje vlastitih briga, obiteljskih patnji, bolesti i nada moćnom nebeskom zaštitniku. Sveti Antun univerzalno je poznat i kao zaštitnik izgubljenih stvari (i u materijalnom i u duhovnom smislu), siromašnih, potlačenih, putnika, mornara, te budućih majki.

Kroz cijeli dan svetkovine, između brojnih svetih misa, vjernici predaju svoje materijalne zavjete, pale na tisuće svijeća koje osvjetljavaju dvorišta samostana, te sudjeluju u blagoslovu nabožnih predmeta (krunica, medaljica, sličica). Ipak, pastoralno najvažniji aspekt svetkovine jest masovno pristupanje sakramentu svete ispovijedi (pomirenja). Franjevci i dijecezanski svećenici u svim svetištima organiziraju cjelodnevne ispovijedi.

Slavonija i Srijem: Osijek, Vinkovci i Podvinje

U Osijeku, epicentar proslave i društvenog okupljanja nalazi se u baroknoj povijesnoj jezgri Tvrđi, unutar zidina franjevačkog samostana i crkve Svetog Križa. Intenzitet i masovnost pobožnosti u Osijeku zrcali se u samom, gotovo nevjerojatnom rasporedu euharistijskih slavlja koja započinju u ranim, noćnim satima – prva misa slavi se već u 3:00 sata ujutro. Nakon toga, mise se održavaju svakoga sata (u 4:00, 5:00, 6:00, 7:30, 9:00, 10:30 i 12:00 sati), omogućujući tisućama radnika, obitelji i hodočasnika iz okolice da sudjeluju. Poslijepodnevni turnus obuhvaća mise u 16:00, 19:00, 19:30 i 21:00 sat.

Sama proslava odvija se uz iznimno detaljnu trodnevnu duhovnu pripravu, koju redovito vode istaknuti teolozi (poput prof. dr. sc. Darka Tomaševića.), dok je prilika za ispovijed osigurana tijekom cijelog dana proštenja (od 2:30 ujutro do 21:30 navečer). Središnju svečanu misu na sam blagdan često predvode visoki crkveni predbilježnici, poput srijemskog biskupa Fabijana Svaline. Vrhunac dana za osječke obitelji je tradicionalni blagoslov djece i ljiljana koji se održava na popodnevnoj misi u 18:00 sati u prostranom samostanskom dvorištu. Antunovo u Tvrđi time ne predstavlja samo prvorazredni vjerski događaj, već i najmasovniji društveni i kulturni događaj grada Osijeka uoči početka ljeta, utkan u urbani identitet grada.

Grad Vinkovci ističe se dugom, kontinuiranom 90-godišnjom prisutnošću franjevaca konventualaca na tom području i snažnim svetištem sv. Antuna Padovanskog koje predstavlja siguran duhovni oslonac ne samo grada, već i cijelog okruga. U vinkovačkoj percepciji, sveti Antun nije tek povijesna “osoba iz crkvenog kalendara”, već duboko, gotovo genetski ukorijenjeni simbol duhovne pripadnosti, sigurnosti i zajedništva. Blagdan svetog Antuna ovdje prerasta okvire pukog vjerskog obreda; on je dan kada se Vinkovčani s potpunim povjerenjem obraćaju svecu sa svojim najdubljim strahovima, željama i egzistencijalnim krizama.

Središnja euharistijska slavlja u vinkovačkom samostanu kroz godine su predvodili najviši prelati, poput đakovačko-osječkih nadbiskupa Marina Srakića i Đure Hranića, uz koncelebraciju domaćih gvardijana (poput fra Ilije Miškića ili o. Blaževića) i župnika iz okolice (mons. Tadija Pranjić, preč. Petar Petrović, vlč. Robert Jugović). Osobito su teološki značajne homilije izrečene na ovim misama. Nadbiskup Marin Srakić analizirao je fenomen Antunove vjere, tumačeći kako nam vjera omogućuje da život shvatimo kao pripravu za vječnost i daje nam snagu za suočavanje sa životnim problemima. S druge strane, nadbiskup Đuro Hranić je, tumačeći prvo blaženstvo (“Blago siromasima duhom”), povezao Antunovu ostavštinu sa suvremenom potrebom oholosti sklonog čovjeka da prizna svoju ovisnost o Bogu. Hranić je tom prilikom izrekao snažnu poruku, definirajući istinsko kršćanstvo ne kao “sustav zapovijedi i zabrana, nego kao Kristovu ponudu cjelovite slobode i spasenja čovjeka” te “radosnu i oslobađajuću ponudu ljubavi i slobode”.

Slavonski Brod, točnije njegova župa u Podvinju, njeguje izrazito naglašenu tradicijsku pučku dimenziju pobožnosti, očitovanu kroz spomenute hodočasničke zavjete bosog hodanja. Liturgijska proslava u Podvinju ističe se nevjerojatnim bogatstvom i raznolikošću klerika koji u njoj sudjeluju, što svjedoči o širini Antunovog utjecaja. Tako euharistijska slavlja, uz domaćeg župnika p. Josaphata N. Moshu, predvode redovnici i dijecezanski svećenici (p. Rafal Kiedrowicz, p. Marek Szrejna, vlč. Markan Kormanjoš iz Vinogorja, studentski kapelan iz Osijeka p. Arkadiusz Arek Krasicki, vlč. Krešmir Jukić iz Cerne, te fra Velimir Bavrka iz Gornje Dubice u BiH, koji je predvodio svečanu misu na vanjskom oltaru). Posebnost podvinjskog svetišta je i inkluzivnost istočnog obreda; u 8:00 sati slavi se sveta liturgija grkokatoličkog obreda koju predvode o. Aleksandar Hmilj i preč. Ivan Barščevskij, čime proslava dobiva istinsku ekumensku i svekatoličku dimenziju. U svojim propovijedima, propovjednici poput fra Velimira Bavrke pozivaju vjernike na preispitivanje vlastite vjere pitanjem: “Kakvog Krista želimo slijediti? Sv. Antun je slijedio izvornog Krista… onoga koji je raspet na Križu”.

U kontekstu posavskog bazena, vrijedno je spomenuti i susjednu župu bl. Alojzija Stepinca u Orašju (BiH), gdje vjernici pod vodstvom župnika fra Bone Kovačevića također njeguju tradiciju Trinaest utoraka i blagoslova ljiljana, a čija se karitativna povezanost s Hrvatskom očituje u organiziranju pomoći za izgradnju kuća u potresom pogođenoj Banovini (Glina i Sisak), pokazujući jedinstvo vjerničkog korpusa s obje strane rijeke Save.

Dalmacija i Kvarner: Split, Šibenik, Knin i Rijeka

U najvećem dalmatinskom gradu, Splitu, proslava se tradicionalno i najmasovnije odvija na lokaciji Poljuda, unutar i oko drevnog franjevačkog samostana. Svetište sv. Ante na Poljudu djeluje kao snažan gravitacijski centar, privlačeći stanovnike brojnih okolnih splitskih župa (Brda, Ravne njive, Kman, Sukoišan), čiji župljani, njegujući stari običaj, organizirano i procesijski sa svojim župnicima pohode crkvu od ranih jutarnjih sati.

Središnja poljudska svečanost predstavlja veličanstvenu sliku mediteranskog katolicizma. Koncelebriranu misu, koju uz gvardijana fra Antuna Bilokapića, župnika fra Tomislava Hrstića te druge franjevce (fra Ivan Matić, fra Rafael Romić) često predvodi hvarski biskup mons. Petar Palić, prati impresivna procesija s kipom svetog Antuna oko cijelog samostanskog kompleksa. U ovoj procesiji sudjeluju djevojke obučene u tradicionalne narodne nošnje, mnoštvo ministranata, svećenici, Frama (franjevačka mladež), ali i predstavnici omladinske škole HNK Hajduk te članovi udruge Sv. Benedikt (koji nose sam kip), čime se jasno manifestira neraskidiva simbioza i integracija dalmatinskog kulturnog, pa i sportskog identiteta s dubokom katoličkom vjerom. U svojoj homiliji, biskup Palić je precizno dijagnosticirao suvremeni trenutak, istaknuvši kako današnje društvo živi u dubokoj “ljudskoj, društvenoj i duhovnoj krizi”, krizi autoriteta i smisla, koja se može nadvladati isključivo darom Božje mudrosti i vjerničkom suradnjom, upravo onako kako je to svojim radikalnim životom svjedočio sveti Ante.

Grad Šibenik, iako s pravom ponosan na to što posjeduje Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića (prvog hrvatskog sveca) unutar crkve sv. Frane, istovremeno i s jednakim žarom predstavlja “drevnu utvrdu Antine pobožnosti u Krešimirovu gradu”. Proslava u crkvi sv. Frane u Šibeniku ima izrazito bogat, promišljen i slojevit liturgijsko-kulturni karakter. Priprava obuhvaća devetnice, pjevanje litanija i misna slavlja koja predvode svećenici poput fra Filipa Muse. Dan uoči svetkovine, 12. lipnja, obilježen je molitvenim bdjenjem pod nazivom “Noć čudesa”, održavanjem koncerata (poput nastupa MPZ “Jeka Primorja” iz Rijeke) te svečanim liturgijskim obredom “Spomen preminuća sv. Ante” (Transitus) praćenim procesijom sa svijećama kroz noćni Šibenik. Na sam blagdan 13. lipnja, crkva je otvorena od 6:00 ujutro do 23:00 sata, a raspored misa prilagođen je svim profilima vjernika – od mise za obitelji s djecom do večernje svečane mise koju predvodi šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, te noćne mise u 21:00 sat namijenjene isključivo mladima (koju je predvodio povjerenik za pastoral mladih don Ante Vrcić). Zbog velikih obljetnica (poput 600. obljetnice posvete crkve sv. Frane), Apostolska penitencijerija redovito odobrava mogućnost dobivanja potpunog oprosta za hodočasnike uz ispunjenje redovitih uvjeta (ispovijed, pričest, molitva na nakanu Svetog Oca), čime Šibenik postaje locus duhovnog pomirenja i obnove.

U dalmatinskom zaleđu, grad Knin ponosi se crkvom sv. Antuna Padovanskog izgrađenom u 18. stoljeću na samom mjestu ranije starohrvatske crkve. Ova arhitektonski vrijedna građevina, podignuta od fino klesanog kamena, s prepoznatljivim trobrodnim tlocrtom, polukružnom apsidom, drvenim krovištem i elegantnim zvonikom, dijeli tragičnu, ali i pobjedničku sudbinu hrvatskog naroda. Crkva je bezobzirno zapaljena i razorena tijekom ratne 1993. godine, no neuništivi duh franjevaca rezultirao je njezinom temeljitom obnovom 1995. godine te ponovnom posvetom 1998. godine. Danas ona ne predstavlja samo sakralni objekt u kojem se štuje zaštitnik siromašnih i pomagač u nevolji, već stoji kao prvorazredni simbol nacionalne izdržljivosti, duhovne obnove i nezaobilazna točka na turističkoj karti kulturne baštine šibensko-kninskog kraja.

Na Kvarneru, u Rijeci, župa svetog Antuna Padovanskog na Kantridi predstavlja dinamično središte urbanog štovanja. Program proslave (tzv. “Antunovo na Kantridi”) redovito obuhvaća svečane trodnevnice pod teološki osmišljenim geslima poput “Približiti se Bogu sa sv. Antunom”, naglašavajući duboku važnost euharistijskih slavlja i molitvene priprave srca. Župa na Kantridi, pod dugogodišnjim vodstvom župnika vlč. Vjekoslava Kovača (koji je tu proslavio i 16. obljetnicu ređenja, opisujući svećeništvo kao “dar i otajstvo”), predstavlja iznimno vitalnu i proaktivnu zajednicu. Život ove župe ne ograničava se samo na 13. lipnja; kroz cijelu kalendarsku godinu organiziraju se brojna hodočašća i proštenja koja povezuju vjernike sa širom duhovnom topografijom Hrvatske. Župljani redovito hodočaste u nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, baziliku u Remetama, Krašić, sudjeluju na korizmenim hodočašćima u riječku katedralu sv. Vida, odlaze na proštenja Gospi Žalosnoj u Mrkopalj te Majci Božjoj Svetogorskoj kraj Gerova u Gorskom Kotaru. Također, župa sudjeluje na komemorativnim misama zadušnicama na jami Jazovka, dok su sami župljani (poput Maria Nemetza) dobitnici “Medalje zahvalnosti sv. Vida” Riječke nadbiskupije za svoj predani rad.