Samudaripen

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu “Samudaripen”

Nove obavijesti Drugi svjetski rat Vijesti

U spomen na najmračnije stranice europske i svjetske povijesti, Samudaripen nas iznova podsjeća na genocid nad Romima tijekom Drugog svjetskog rata. Dok tisuće nevinih žrtava u zloglasnim logorima smrti poput Jasenovca i Auschwitza svjedoče o sustavnom zlu, heroji koji su riskirali vlastite živote kako bi ih spasili čine neizostavnu okosnicu kulture sjećanja koju Republika Hrvatska danas s dubokim pijetetom obilježava.

Neizbrisiv trag zločina: Obilježavanje stradanja romskog naroda

Predstavnici romske zajednice, državni dužnosnici i aktivisti za ljudska prava okupili su se u nedjelju, 2. kolovoza, na romskom memorijalnom groblju u Uštici kraj Jasenovca, kako bi svečanom komemoracijom obilježili Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu. Ovaj komemorativni skup, posvećen sjećanju na stravičan dan 1944. godine kada je u koncentracijskom logoru Auschwitz ubijeno gotovo tri tisuće Roma, organiziran je pod pokroviteljstvom Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“ te ureda saborskog zastupnika Veljka Kajtazija. U suradnji s vijećima i predstavnicima romske nacionalne manjine, prisutni su odali počast nevinim žrtvama ustaškog i nacističkog terora. Ovaj događaj nije samo izraz pijeteta, već i jasna poruka javnosti o nužnosti trajnog sjećanja na sustavno istrebljenje romskog stanovništva diljem Europe, čije su stravične razmjere priznale i podržale institucije poput Vijeća Europe.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Romi su bili progonjeni, zatočeni i bešćutno ubijani u logorima nacističke Njemačke i njezinih saveznika. U samom logoru Jasenovac, surova statistika svjedoči o nezamislivom zlu: dosad je evidentirano 16.173 ubijenih Roma, od kojih su čak 5.608 bila djeca. Najveći val ubojstava dogodio se tijekom ljetnih mjeseci, posebice u lipnju i srpnju. Ipak, kultura sjećanja u Hrvatskoj se kontinuirano razvija. Kroz edukativne programe i javne tribine, poput nedavne obljetnice održane u svibnju koja je podsjetila na događaje od 19. svibnja 1942. godine, nastoji se educirati šira javnost. Iako je prošlo više od osam desetljeća od završetka rata, izgradnja primjerene kulture sjećanja i dalje je dugotrajan proces koji zahtijeva neprekidan angažman povjesničara, političara i civilnog društva.

Zaboravljena i neobilježena stratišta: Potraga za istinom

Jedan od najvećih izazova s kojima se suočava suvremena historiografija i društvo u cjelini jest pronalazak i dostojno obilježavanje svih mjesta na kojima su Romi masovno ubijani, a koja do danas nisu adekvatno označena na mapi sjećanja. Dok je Uštica u kolektivnoj svijesti prepoznata kao simbol stradanja Roma, mnoga druga stratišta diljem Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ostala su zaboravljena u gustim šumama i zabačenim selima. Mjesta poput Hrastine, Gornje Trebinje, Ivanovića i Jarka tek trebaju dobiti svoj zasluženi spomenik, čime Hrvatska ispunjava i preuzete međunarodne obveze kao članica IHRA-e (Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust).

Snažan primjer takvog zaboravljenog zločina leži na području Križopolja, točnije na Brdu Maljen pokraj Brinja. Prema povijesnim izvorima, početkom 1944. godine, pripadnici tzv. Plave divizije – nacističke vojne postrojbe sastavljene od hrvatskih vojnika pod njemačkim zapovjedništvom – počinili su stravičan masakr. S područja Jezerana odvedeno je i na svirep način ubijeno više od 30 Roma. Iako u Arhivu Jugoslavije u Beogradu postoji sačuvano svjedočanstvo o ovom krvavom događaju, točna mikrolokacija egzekucije danas je nepoznata.

Ističući važnost ovog problema, stručnjaci i aktivisti jasno poručuju:

„Razumijete, imamo još popratne izvore koji govore o tom zločinu. I to je mjesto gdje ja mislim da bi gospodin ministar Medved i drugi trebali doći na teren s forenzičarima, pronaći to mjesto – jer je 30 Roma bilo ubijeno – označiti ga i primjereno ga uključiti u kulturu sjećanja. To je naša dužnost. Naša je dužnost primjereno sjećanje na nevine žrtve genocida koje su ubijene… samo zato što su bili Romi. Naša je dužnost sjećati se žrtava, ali naša je dužnost sjećati se i hrabrih ljudi koji su se tom bezumlju suprotstavili,“ poručio je Veljko Kajtazi.

Svjetlo u mraku: Hrabrost “Pravednika” i Park naših prijatelja

Uz odavanje počasti žrtvama, ključan dio ovogodišnje komemoracije bilo je i službeno otvorenje „Parka naših prijatelja“ u Uštici, prostora posvećenog onim rijetkim, neustrašivim pojedincima koji su se suprotstavili ustaškom i nacističkom bezumlju. Ovi “pravednici”, često obični građani, riskirali su sigurnost vlastitih obitelji kako bi spasili svoje romske susjede od sigurne smrti.

Jedna od najdirljivijih priča iz tog mračnog doba je ona o obitelji Mišerić s Plesa pokraj Zagreba. Njihovo herojsko djelo svjedoči o nevjerojatnoj ljudskosti u neljudskim uvjetima. Kada je desetak do dvadesetak Roma uspjelo pobjeći iz pakla koncentracijskog logora Jasenovac, većina ih je ubrzo ulovljena i likvidirana. No, dvojica begunaca, među kojima je bio i Stjepan Nikolić, uspjela su se probiti do svog rodnog sela Plesa. Tamo ih je obitelj Mišerić prihvatila, zaštitila i skrivala u svojoj kući sve do kraja rata. Rizik koji su preuzeli bio je nezamisliv.

A ono što je isto značajno: oni su živjeli doslovno kuća do kuće, a u drugoj kući su bili nacisti. Razumijete li kolika je to požrtvovnost bila te obitelji koja je sačuvala svoje Rome?

Zahvaljujući gospodinu Mišeriću, visokom časniku iz Domovinskog rata, koji je nakon više desetljeća potaknuo postavljanje spomen-ploče, sjećanje na ovu nesebičnu obitelj otrgnuto je od zaborava. Stjepan Nikolić, koji je preživio rat, kasnije je postao krunski svjedok. Njegovo emotivno svjedočanstvo na suđenju Andriji Artukoviću 1986. godine u Zagrebu, gdje se u suzama prisjećao pobijenih članova svoje obitelji, trajno je zabilježilo važnost hrabrosti obitelji Mišerić.

Drugi istaknuti pravednik čije ime krasi zid u novoizgrađenom parku jest liječnik Savo Stanojević. U malom selu Trsteniku, ovaj je snalažljivi liječnik uspio nadmudriti njemačke vojnike. Kada su nacističke trupe došle s namjerom da odvedu i pogube lokalne Rome, doktor Stanojević ih je zaustavio uvjerivši ih da su svi Romi u selu zaraženi visoko zaraznom bolešću te da bi svaki kontakt s njima bio fatalan za vojsku. Njegova nevjerojatna prisutnost duha i hrabrost spasili su cijelu zajednicu, o čemu danas svjedoči i poslijeratni dokumentarni film.

Zenička rezolucija: Spašavanje “Bijelih Cigana”

Na zidu novootvorenog parka uklesano je i ime Fadila Imamovića, intelektualca iz Bosne i Hercegovine, koji je odigrao ključnu ulogu u donošenju povijesne Zeničke rezolucije. Kada su u svibnju 1942. godine ustaške vlasti započele progon takozvanih „Bijelih Cigana“ – sjedilačkih Roma islamske vjeroispovijesti, lokalni muslimanski intelektualci oštro su reagirali. Iako su islamske vjerske vlasti još u ljeto 1941. godine postigle usmeni dogovor s ustaškim režimom da se ove građane ne dira, obećanje je prekršeno.

Suočeni s deportacijama s područja Travnika, zenički intelektualci na čelu s Imamovićem, povezani s vjerskim vlastima u Sarajevu, sastavili su rezoluciju. U njoj su ustaškom režimu uputili jasan pravni i politički argument: „Ti Romi nisu Romi, oni nisu Cigani, oni su muslimani.“ Budući da su muslimani u sustavu Nezavisne Države Hrvatske formalno imali specifičan, zaštićeniji položaj i smatrali su se “hrvatskim cvijećem”, ova pravna klasifikacija trebala ih je spasiti od rasnih zakona. Slična inicijativa dogodila se i nekoliko dana kasnije kroz Bugojansku rezoluciju. Koliko je točno života spašeno ovim birokratskim manevrom i dalje je predmet žustrih znanstvenih rasprava. Stručnjaci poput Rajka Đurića tvrde da je korupcija, odnosno potkupljivanje ustaških dužnosnika (poput primjera u Derventi), odigrala veću ulogu, dok dio bošnjačkih intelektualaca naglašava neizmjeran doprinos same rezolucije.

Solidarnost lokalnog stanovništva

Tragičnu sudbinu Roma nemoguće je promatrati izolirano od ukupne ustaške politike terora usmjerene protiv Srba, Židova i političkih neistomišljenika, prvenstveno antifašista. I dok su Židovi i Romi bili direktne žrtve rigoroznih rasnih zakona, na terenu su se često događali spontani činovi otpora običnih ljudi.

Povijest bilježi slučaj iz Velikog Sokolovca kraj Koprivnice, gdje je lokalni žandar slovenske nacionalnosti, Jako Pirjevac, kategorički i hrabro odbio izvršiti zapovijed o deportaciji Roma sa svog područja, čime je spasio živote većine lokalnog romskog stanovništva. Sličan primjer građanske solidarnosti zabilježen je i u Kutjevu. Kada su početkom lipnja ustaške vlasti počele odvoditi lokalne Rome, stanovnici sela pokrenuli su veliku javnu peticiju. Zahtijevali su povratak jednog Roma, seoskog kovača neophodnog za funkcioniranje lokalne ekonomije. Peticiju, koju su potpisali svi ugledni mještani, uključujući i lokalnog župnika, podržao je i sin uhićenog Roma koji je tada služio u domobranskoj vojsci.

Ovi fragmenti povijesti – od potresnih statistika iz Jasenovca do herojskih djela obitelji Mišerić i doktora Stanojevića – ostaju trajni podsjetnik da se kultura sjećanja ne gradi samo na brojanju mrtvih, već i na slavljenju onih pojedinaca koji su u najcrnjim danima čovječanstva uspjeli sačuvati obraz i čovječnost. Sustavna znanstvena istraživanja i dalje su nužna kako bi se svako ime izvuklo iz tame zaborava, jer sjećanje na žrtve Samudaripena obveza je koju moderno društvo duguje i prošlosti i budućnosti.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori