U ranim jutarnjim satima 25. srpnja, napad na Erdut 1991. godine brutalno je prekinuo živote šestorice heroja. Bio je to trenutak kada je agresor skinuo masku, a Domovinski rat ušao u svoju najmračniju, ali i najponosniju fazu obrane.
U ranim jutarnjim satima, točnije oko 1 sat i 55 minuta, 25. srpnja 1991. godine, šestorica hrvatskih branitelja, pripadnika elitne 1. gardijske brigade Zbora narodne garde (ZNG) “Tigrovi” – Mile Čulina, Anto Grgić, Miroslav Gržan, Josip Knežević, Mirko Rožman i Željko Pavić – izgubila su živote u obučnom centru smještenom u odmaralištu osječkog “Vodovoda” u Erdutu. Stradali su uslijed iznenadnog i razornog topničko-raketnog napada kojeg su, kao dio šireg plana velikosrpske agresije, s teritorija Republike Srbije te s rijeke Dunav izvele snage Jugoslavenske narodne armije (JNA). Bio je to prvi izravni prekogranični oružani udar kojim je JNA de facto odbacila privid neutralnosti, s ciljem širenja terora, presijecanja vitalnih komunikacija prema Vukovaru i Osijeku te stvaranja etnički očišćenog teritorija. Danas, na 35. obljetnicu njihove tragične pogibije, obitelji, suborci i cijela domovina s trajnim pijetetom prisjećaju se njihove neizmjerne žrtve, poručujući kako heroji s obala Dunava nikada neće biti zaboravljeni.
Geopolitički i taktički kontekst: Pad maske JNA
Tijekom ljetnih mjeseci te sudbonosne 1991. godine, oružana se pobuna u hrvatskom Podunavlju dramatično intenzivirala. Mrak rata polako je, ali sigurno, počeo gutati istočnu Slavoniju. Jugoslavenska narodna armija, u tijesnoj koordinaciji sa srpskim paravojnim formacijama, započela je sustavni proces okruživanja ključnih istočnoslavonskih gradova. Prvenstvene mete bili su Vukovar, Vinkovci i Osijek. Strateški cilj agresora bio je jasan: presjeći prometne komunikacije, izolirati obrambene snage i stvoriti etnički očišćen teritorij koji bi se, prema tadašnjim hegemonističkim nacrtima, pripojio takozvanoj “SAO Krajini”, a posljedično i planiranoj Velikoj Srbiji.
U tom je kritičnom povijesnom trenutku uloga Jugoslavenske narodne armije bila izrazito perfidna i dvolična. Dok su visoki oficiri JNA pred međunarodnom zajednicom službeno tvrdili da njihove oklopne i pješačke snage na terenu služe isključivo razdvajanju “sukobljenih strana” i uspostavi “tampon zona”, na terenu se odvijala potpuno drugačija stvarnost. U stvarnosti, te su snage pružale kontinuiranu, snažnu vatrenu i logističku potporu pobunjenicima, pripremajući teren za otvorenu agresiju.
Hrvatske su vlasti, suočene s akutnim nedostatkom adekvatno opremljene i brojčano nadmoćne vojske, oslonac su tražili u specijalnim postrojbama policije i tek formiranim gardijskim brigadama. Mjesec dana prije kobnog napada, u lipnju 1991. godine, zapovjedništvo novoosnovanog Zbora narodne garde (ZNG) donijelo je strateški važnu odluku o raspoređivanju oko 40 pripadnika 1. A brigade “Tigrovi” na isturene položaje u općini Erdut. Smješteni su u objekt bivšeg odmarališta osječke tvrtke “Vodovod”, koje se nalazilo na samoj obali hirovitog Dunava. Njihova je zadaća bila iznimno zahtjevna: čuvanje državne granice, uspostava narušenog javnog reda i mira te, ono najvažnije, psihološko ohrabrivanje lokalnog nesrpskog stanovništva koje je već tada bilo izloženo svakodnevnim provokacijama i prijetnjama. Prisutnost elitne hrvatske postrojbe neposredno uz Dunav predstavljala je ozbiljnu prepreku planovima JNA za neometani prelazak vojnih ešalona iz Srbije u Hrvatsku. Upravo je ta činjenica odmaralište “Vodovoda” pretvorila u primarnu, legitimnu, ali i simboličku metu agresora.
Noć užasa: Vatra s kopna i rijeke
Napad na obučni centar ZNG-a u Erdutu ne predstavlja samo vojni poraz na jednoj mikrolokaciji; on u udžbenicima vojne povijesti stoji kao eklatantan primjer vojne asimetrije i grubog kršenja međunarodnog prava. Napad je izvršen bez ikakve objave rata, na postrojbu koja se nalazila u stanju noćnog mirovanja, i to s teritorija druge federalne jedinice, odnosno države.
Tijekom noći s 24. na 25. srpnja 1991. godine, hrvatski su gardisti u odmaralištu provodili svoje redovne smjene straže. Većina od prisutnih četrdesetak pripadnika postrojbe spavala je u svojim sobama, crpeći snagu za novi dan pun neizvjesnosti na osjetljivoj granici. Neprijatelj je kukavički iskoristio okrilje noći i element potpunog iznenađenja. Točno u 1 sat i 55 minuta, uslijedio je silovit, zaglušujuć i razarajući topničko-raketni udar koji je proparao noćnu tišinu istočne Slavonije.
Kasnija detaljna vojna analiza vatrenih položaja ukazala je na to da je ovaj podli napad bio pomno koordiniran iz dva različita, smrtonosna smjera. S jedne strane, uslijedio je kopneni udar iz Republike Srbije. S područja mjesta Bogojevo u Vojvodini ispaljene su stravične salve iz višecijevnih bacača raketa (VBR) i teških minobacača. Ovaj taktički podatak je od presudne važnosti jer nedvojbeno, crno na bijelo, potvrđuje izravno oružano sudjelovanje snaga iz Srbije u agresiji na Hrvatsku znatno prije službenog međunarodnog priznanja hrvatske neovisnosti.
S druge strane, napad je stigao i s rijeke Dunav. Uz teško kopneno topništvo, JNA je aktivirala i svoje rječne vojne snage. Raketna topovnjača jugoslavenske ratne mornarice nečujno se približila neposredno uz samu obalu Dunava te je direktnom, razornom paljbom granatirala zgradu odmarališta iz neposredne blizine. Takav unakrsni udar nije ostavljao gardistima gotovo nikakav prostor za zaklon ili bijeg.
Napad je trajao približno dvadesetak iznimno dramatičnih, krvavih minuta. Pripadnici “Tigrova” našli su se u vatrenom obruču bez ikakve realne vojne mogućnosti da na brzinu organiziraju obranu ili učinkovito uzvrate paljbu. Zgrada odmarališta osječkog “Vodovoda” bila je pod kišom granata doslovno sravnjena sa zemljom. Potresna svjedočanstva preživjelih i povijesni zapisi navode kako su od cijelog kompleksa nakon napada ostali stajati samo goli dimnjaci, tvoreći u rano jutro jezive spomenike iznenadnom razaranju.
Odmah na mjestu događaja poginula su šestorica pripadnika brigade, čija je smrt bila trenutačna posljedica izravnih pogodaka teških topničkih i raketnih projektila u njihove spavaonice. Posljedice za preostale članove postrojbe bile su jednako katastrofalne; teško i lakše ranjeno je 18 (prema nekim arhivskim izvorima i 19) branitelja.
Preživjeli pripadnik Darko Kralj godinama kasnije prisjetio se tog traumatičnog iskustva u kojem su se sekunde činile kao vječnost: “Netom nakon što sam se vratio sa straže u sobu, počeo je napad te sam trojicu ranjenih suboraca pokušao izvući. Vrlo brzo nas je pogodila granata te sam i sam teško ranjen, no preživio sam.” Njegov suborac, Ervin Škacan, iznimno je detaljno i potresno opisao stravičnu mehaniku stradavanja svog prijatelja Željka Pavića: “Granata koja je doletjela i usmrtila našega Željka, moga velikoga prijatelja, pogodila je i mene. Njega je odnijela na jednu stranu, mene na drugu stranu i on je smrtno stradao, a ja sam uspio preživjeti.”
Nakon samog udara, uslijedila je prava agonija evakuacije ranjenika u nemogućim uvjetima. Mještani sela Erdut, riskirajući vlastite živote, pokušali su odmah priskočiti u pomoć ranjenim mladićima, ali su se brzo suočili s nepremostivim vojnim preprekama. Naime, koordinirani i dugo planirani napad agresora uključivao je i istovremenu blokadu cestovnih komunikacija. Naoružani lokalni srpski pobunjenici uspostavili su barikade i blokirali sve prometnice prema unutrašnjosti regije, čime je kopneni prijevoz teško ranjenih i krvarećih gardista do Kliničke bolnice u Osijeku bio u potpunosti onemogućen. Zbog kritičnog zdravstvenog stanja ranjenika i stalne prijetnje ponovnog granatiranja s druge strane obale, improviziran je hrabar alternativni put spašavanja. Evakuacija je morala biti izvedena korištenjem riječnih plovila, malih čamaca i šlepova, i to preko rijeke Drave i njezinih rukavaca, kako bi se zaobišle ubojite kopnene barikade i spasili preostali dragocjeni životi “Tigrova”.
Šest prekinutih mladosti: Tko su bili heroji iz Erduta?
Njihova imena danas su uklesana u temelje moderne i slobodne Republike Hrvatske, no iza svakog tog imena stoji osobna povijest, prekinuti snovi, uplakane majke i rodni krajevi koji ih nikada nisu prežalili. Ovi mladići stigli su s različitih strana Hrvatske, spajajući sjever i jug, istok i zapad u jednoj zajedničkoj, plemenitoj ideji obrane domovine.
Mile Čulina (Bulin)
Mile Čulina, među prijateljima poznat pod obiteljskim nadimkom Bulin, potjecao je iz Pridrage, slikovitog i ponosnog dalmatinskog mjesta smještenog u općini Novigrad, u zaleđu grada Zadra. Pridraga je oduvijek bila poznata po snažnoj privrženosti svojih mještana lokalnom identitetu, kršu i nogometu. Mile je bio aktivni, talentirani igrač Nogometnog kluba “Hajduk” Pridraga, koji je osnovan još 1972. godine. No, kada je domovina pozvala, Čulina je, vođen iskonskim patriotizmom, bez trunke sumnje privremeno zamijenio nogometni dres maskirnom uniformom elitne brigade ZNG-a. Njegova tragična pogibija, uz kasnije stradavanje još dvojice nogometaša iz istog mjesta (Borisa Čuline i Davora Zubčića), trajno je i bolno obilježila Pridragu. Ovo mjesto je tijekom rata pretrpjelo teška razaranja i mučan progon stanovništva, ali čiji je klub nastavio igrati i opstajati u progonstvu u Zadru, prkoseći neprijatelju. Danas lokalni sportski centar s ogromnim ponosom nosi ime “SC Mile Čulina Bulin”. Njemu u čast svakog srpnja, u vrijeme kada srce najjače tuče, organizira se ugledni memorijalni malonogometni turnir “Pridraga 91”, na kojem tradicionalno, u znak poštovanja i vječne počasti svom suborcu, sudjeluje i veteranska momčad Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade “Tigrovi”. Redatelj i slikar Luka Klapan, također rodom iz Pridrage, kroz svoje zapažene dokumentarne filmove (“Pridraga: ratna sjećanja”, “Oni su prvi počeli”) zauvijek je zabilježio i od zaborava otrgnuo trajnu uspomenu na Milu Čulinu i golemu žrtvu njegovog rodnog kraja.
Anto Grgić
Anto Grgić dolazio je iz široke istočnohrvatske ravnice, iz pitomog mjesta Drenovci smještenog u srcu Cvelferije, u neposrednoj blizini Županje. Područje Županje i Drenovaca, na samoj tromeđi, našlo se među prvima na stravičnom udaru agresije, a lokalno je stanovništvo, čvrsto poput slavonskog hrasta, pokazalo iznimnu hrabrost u suprotstavljanju tehnički znatno nadmoćnijem neprijatelju. Anto Grgić jedan je od mnogih ponosnih sinova slavonske ravnice koji su se priključili obučnoj bazi u Rakitju, shvaćajući vrlo rano da se Hrvatska mora braniti na svojim najisturenijim, krvavim granicama. Njegova smrt u prvom direktnom i razornom napadu iz Srbije predstavljala je brutalan nagovještaj i krvavu uvertiru u ono što će uskoro uslijediti na vukovarskom i cjelokupnom istočnoslavonskom bojištu. Njemu u čast, u organizaciji Općine Drenovci i predanih braniteljskih udruga, u rodnom je mjestu podignuto i dostojanstveno postavljeno spomen-obilježje koje služi kao trajni memento njegovoj žrtvi.
Miroslav Gržan
Životni put i sudbina Miroslava Gržana (rođenog 8. lipnja 1971. godine u mjestu Gornji Nikšić nedaleko od Slunja) vjerojatno najvjernije odražava svu dramatičnost, napetost i nevjerojatne paradokse tog prijelomnog povijesnog trenutka. Miroslav je, tek nešto prije izbijanja otvorenih oružanih sukoba u Hrvatskoj, bio na odsluženju obveznog, redovnog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Sudbina je htjela da mu baš tamo bude povjerena uloga čuvara Titova groba (“Kuće cvijeća”) u Beogradu. Njegova obitelj, a nadasve majka Bare, iz dana u dan je strepila hoće li se Miroslav uopće uspjeti živ i zdrav vratiti iz Srbije u trenucima kada se JNA već počela otvoreno radikalizirati i zveckati oružjem. Po povratku kući, nakon što je skinuo uniformu vojske koja će uskoro rušiti njegove gradove, Miroslav se bez ikakvog oklijevanja učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) te se hrabro prijavio u pričuvni sastav policije u Slunju, gdje je proveo tri neizvjesna mjeseca. Njegova sestra Danijela prisjeća ga se s tugom, ali i golemim ponosom, kao energičnog mladića koji ju je “zarazio” nogometom, koji ju je strpljivo učio voziti traktor po slunjskim poljima i s kojim je noćima slušala domoljubne pjesme koje su budile nadu. Uskoro je obitelji priopćio hrabru, ali za majku zastrašujuću odluku: “Bare, ja sam se prijavio u vojsku, idem u Zagreb.” Njegova je majka ostala u teškom šoku, suze su krenule same od sebe, no Miroslav je osjećao moralnu dužnost prema domovini koja se rađala. Nakon što je iz Zagreba, kao pripadnik elitnih “Tigrova”, poslan na užareni teren u Erdut, obitelj ga je krajem srpnja radosno očekivala kod kuće jer je trebao biti krsni kum. Umjesto velikog slavlja, krštenja i smijeha, na slunjska vrata stigla je crna vijest o tragediji. Svoj je mladi život izgubio samo mjesec i pol dana nakon svog dvadesetog rođendana, ne dočekavši ni da pošteno zakorači u život.
Josip Knežević
Josip Knežević rođen je u srcu ljeta, 13. kolovoza 1968. godine, u selu Stara Ljeskovica, unutar općine Čaglin na slikovitom području Požeštine. Bio je ponosni sin oca Ilije i majke Jele, a po svojoj je struci završio za strojobravara, spreman za radnički i pošten život. No, kao svjestan, izrazito zreo i odgovoran mladić, vidjevši oluju koja se sprema nad domovinom, prijavio se kao dragovoljac Domovinskog rata. Postao je jedan od 27 hrabrih mladića s prostora bivše općine Požega koji su stupili u Jedinicu za posebne namjene MUP-a u Rakitju, postrojbu iz koje će kasnije izrasti legendarni “Tigrovi”. U ratnoj historiografiji požeškog kraja, Josip Knežević trajno je i sa slovima od zlata upisan kao prva ratna žrtva s tog područja u Domovinskom ratu. Njegova žrtva nije zaboravljena; posthumno je odlikovan najvišim državnim odličjima koja jamče da njegovo ime živi: Spomenicom Domovinskog rata te Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Mještani Nove i Stare Ljeskovice ni pod koju cijenu ne dopuštaju zaborav; iz osjećaja duga osnovali su aktivnu Udrugu za sport i rekreaciju “Josip Knežević”, koja redovito svakog srpnja, prkoseći vremenu, organizira komemoracije, svete mise i memorijalne sportske turnire koji okupljaju mlade. Njegovi preživjeli suborci iz požeškog kraja, danas okupljeni oko udruge i kluba “Tigar 90/91”, redovito i s dubokim poštovanjem pohode komemoracije u Erdutu, na mjestu gdje se ugasio Josipov život.
Mirko Rožman
Mirko Rožman dolazio je iz surovog, ali prekrasnog kraja – potjecao je iz Ličko-senjske županije. Rođen je usred zime, 19. veljače 1962. godine, a pripadao je usko povezanoj zajednici na relaciji Kuterevo – Otočac. Njegov teški i časni ratni put u obranu domovine započeo je u rano proljeće te burne 1991. godine kada je odlučio obući uniformu i postao pripadnikom novoosnovane Posebne jedinice policije (PJP) “Sokolovi 1991”, sa sjedištem u Sincu. Ova je jedinica tada činila jedinu pravu i čvrstu okosnicu obrane Gacke doline i samog grada Otočca od opasno nadirućih paravojnih formacija. Brzo prepoznat od strane zapovjednika po svojoj iznimnoj fizičkoj spremi i neupitnoj hrabrosti, Mirko je iz redova “Sokolova” regrutiran u elitnu 1. gardijsku brigadu “Tigrovi”. Tim je činom svoj golemi lokalni doprinos obrani zamijenio onim najodgovornijim i najtežim zadaćama na razini čitave države. Tragična simbolika njegove prerane smrti leži u jednoj gotovo nevjerojatnoj, jezivoj činjenici: na taj isti dan, 25. srpnja 1991. godine, dok je Mirko ginuo pod kišom granata iz Srbije u dalekom Erdutu na obali Dunava, njegov kolega i sugrađanin Dragan Šepac poginuo je u podmukloj policijskoj zasjedi nedaleko od njihovog rodnog Otočca. Ovu dvojicu velikih ljudi, kako često ističu lokalni kroničari i povjesničari, zauvijek vežu ista žrtva, prolivena krv i neizmjerno domoljublje, a lokalne udruge u Otočcu svake ih se godine s ponosom zajednički prisjećaju, paleći svijeće za ličke sinove.
Željko Pavić (Kalc)
Željko Pavić, kojeg su prijatelji i obitelj znali pod dragim nadimkom Kalc, rođen je 1967. godine, a svoj je miran život živio u mjestu Lukovčak, u sklopu slikovite općine Đurmanec (Krapinsko-zagorska županija). Svoje školovanje, osnovno u rodnom Đurmancu i srednje u obližnjoj Krapini, završio je u sjevernom, pitomom i zelenom dijelu Hrvatske. Geografski gledano, taj je kraj bio teritorijalno znatno udaljen od prvih, krvavih linija istočne bojišnice. Unatoč toj sigurnosti doma, srce ga je vuklo na jug i istok; Pavić se među prvima, hrabro i odlučno odazvao na poziv Ministarstva unutarnjih poslova, prošavši iznimno tešku i rigoroznu specijalističku obuku u bazi u Kumrovcu, prije nego što je uslijedio njegov prelazak u MUP Petruševac – Rakitje, srž nastanka “Tigrova”. Njegova junačka pogibija pod ruševinama odmarališta u Erdutu upisala ga je, nažalost, u povijest kao prvog poginulog branitelja i vojnika-gardistu iz cijele Krapinsko-zagorske županije. Njegov bliski prijatelj i suborac, ranije spomenuti Ervin Škacan, nedvosmisleno je posvjedočio o Željkovom neslomljivom karakteru, rekavši: “U sebi nikada nije imao nikakav strah, bio je iznimno hrabar i poštovan, kao suborac vrlo zahvalan i kao prijatelj odan.” Mještani Đurmanca trajno njeguju spomen na svog zagorskog heroja s Dunava; 2013. godine u centru mjesta svečano mu je podignut spomenik, a svake se godine, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja, organiziraju i održavaju sportske igre branitelja. Te igre, koje uključuju tradicionalna natjecanja u beli, preciznom streljaštvu i visećoj kuglani, popraćena su obaveznim polaganjem vijenaca na kojima u zajedništvu sudjeluju obitelj, preživjeli suborci, delegacije i cijela lokalna zajednica.
Dostojanstvena komemoracija na obalama Dunava
Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade “Tigrovi” i ove je godine, s dubokim osjećajem dužnosti i časti, preuzela organizaciju dostojanstvene komemoracije na samom mjestu pogibije, tamo gdje Dunav i danas tiho oplakuje svoje heroje. Svečanost sjećanja tradicionalno je započela duhovnom okrijepom – svetom misom zadušnicom, koja je u dubokoj tišini i molitvi služena u župnoj crkvi Svetog Josipa zaručnika Blažene Djevice Marije u obližnjem Dalju. Ovo slikovito mjesto i samo nosi teške, duboke ratne rane iz krvavog ljeta i jeseni 1991. godine, stoga je molitva u njegovoj crkvi imala posebnu težinu i simboliku.
Nakon duhovnog dijela, stotine okupljenih okupilo se na samo mjesto stradavanja gdje se nalazi spomen obilježje. Na tom svetom tlu, natopljenom krvlju hrvatske mladosti, komemoracija je nastavljena uz najviše vojne i državne počasti. Tišinu koja je obuzela Erdut prekidao je samo šum moćne rijeke i koraci počasnog voda. Okupljeni su se poklonili ispred spomen-obilježja, a počast je odana polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća koje simboliziraju vječni život i neugasivo sjećanje.
Uz članove obitelji poginulih, koji i nakon punih 35 godina nose tešku, neizrecivu tugu i prazninu, komemoraciji su prisustvovali brojni visoki uzvanici. Kao izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, počast je odao general u miru Marijan Mareković, i sam jedan od legendarnih zapovjednika Tigrova. Izaslanik predsjednika Vlade, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved – također ratni zapovjednik u Tigrovima – svojim je prisustvom uveličao događaj, baš kao i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić.
Lokalnu i regionalnu vlast predstavljali su županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak sa svojim izaslanstvom, dožupan Vukovarsko-srijemske županije Darko Dimić, zamjenik gradonačelnika Grada Vukovara Filip Sušac, načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović te zamjenik predsjednika Općinskog vijeća Općine Erdut Dominik Jung. Osobito emotivan bio je susret s preživjelim suborcima, predvođenim umirovljenim stožernim brigadirom Božom Kožulom, ratnim zapovjednikom Tigrova u Erdutu. Prisustvovali su i članovi udruge za sport i rekreaciju Josip Kovačević iz Nove Ljeskovice, brojni predstavnici braniteljskih udruga s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, te mnoštvo ratnih veterana 1. gardijske brigade “Tigrovi”, čija su tijela i sjećanja zauvijek obilježena gelerima one srpanjske noći.
Svjedočanstvo zapovjednika: Krvava noć i dvostruka igra
Sjećanja preživjelih i danas su živa, a slike stradavanja jasne kao da se tragedija dogodila jučer. Umirovljeni stožerni brigadir Božo Kožul, tadašnji zapovjednik Tigrova u Erdutu, u svom je potresnom i detaljnom izlaganju evocirao uspomene na taktičke i ljudske izazove s kojima su se suočavali u tim presudnim danima. Njegove riječi duboko oslikavaju kaos, ali i odlučnost hrvatskih branitelja:
“Raketirali su nas s teritorija Srbije. Imali smo 18 ranjenih ukupno. Prebacivali smo ih Dravom. Put je trajao nekoliko sati umjesto pola sata do Osijeka, jer je bila blokada i četnici su bili tu u Sarvašu. Jednostavno, taj dan, odnosno tu večer na spavanju, nebo je gorjelo. Uz pomoć ljudi iz Dalja i policije uspjeli smo zbrinuti ranjenike. Mi smo ostali i reorganizirali se. Tu smo na terenu ostali do 31. srpnja.”
Kožul se osvrnuo i na nejasne taktičke poteze neprijatelja, promišljajući o razlozima njihovog odgađanja općeg napada na Dalj i šire područje, koji je uslijedio tek 1. kolovoza, neposredno nakon što su se Tigrovi povukli i prepustili položaje 3. brigadi:
“I nikad mi nije bilo jasno… Mi smo se vratili po zapovijedi, a 3. brigada je došla na smjenu 31. srpnja. Zašto se napad na Dalj dogodio 1. kolovoza, a ne 31. srpnja? Pretpostavljam da su možda imali više respekta jer smo bili malo bolje naoružani. Imali smo možda više ratnog iskustva, jer smo do tada već imali nekoliko akcija.”
Ono što posebice budi gorčinu u sjećanjima zapovjednika jest spoznaja o obavještajnom propustu i izdaji koja je olakšala posao agresoru. Brigadir Kožul otvoreno je progovorio o doušnicima:
“Moguće je da su imali doušnike i u našim redovima, to više i nije neka tajna. To su ljudi koji su prenosili informacije. Dok smo radili tamo pored policijske postaje, mogli ste vidjeti jednu prikolicu na kojoj su bile protugradne rakete – to nam je jedan Nijemac bio napravio. Ja sam htio i minirati bogojevski most, imao sam protutenkovske mine, ali su nam rekli da moramo pitati nekog u Osijeku. Na koncu su sljedeći dan prešli s tenkom, što znači da su imali sve informacije – što i kako.”
U svom svjedočanstvu, Kožul je opisao i stanje na terenu koje je odisalo zlokobnom atmosferom nevidljivih linija razdvajanja, ilustrirajući to epizodom iz same patrole:
“Ja sam ušao s patrolom u jedan dio Dalja, gdje mi načelnik policije kaže: ‘Božo, znaš li gdje si bio?’ Ja kažem: ‘Bio sam u kući, na dežurstvu.’ Kaže on: ‘Pa to je srpski dio Dalja.’ Kako? Ne vidim nigdje granicu! Mislim, nama je to sve bila Hrvatska.”
Sumirajući povijesni doprinos svoje postrojbe, zapovjednik je jasno naglasio kako je vrijeme koje su Tigrovi kupili braneći istok Hrvatske bilo od presudne važnosti za opstanak države:
“Tako da, bilo je teško, ali kažem, očito je to naše prisustvo ipak usporilo i njih u tom vremenu, tih mjesec dana. Kasnije sam bio i u Tenji, isto tako na poziv iz Osijeka jer je bila teška situacija. Znači, ta dva mjeseca koliko su ‘Tigrovi’ proveli tamo i ostali iz moje satnije u Vukovaru – to je veliki doprinos. 1991. godina je ključna. To vrijeme koje se dobilo njihovim usporavanjem dalo je priliku ostalim krajevima Hrvatske i Hrvatskoj vojsci da se ustroji, da se počne naoružavati i da se može adekvatnije suprotstaviti. To je godina koja je ključna za obranu i pobjedu.”
S posebnim pijetetom, brigadir Kožul zaključio je svoj govor snažnom porukom o prolaznosti života, ali i vječnosti žrtve:
“Prošlo je 35 godina, ali i dalje tu stoje isti oni – samo malo stariji. Drago mi je da ima još ljudi, iako ta naša generacija, nažalost, i pobolijeva i umire. Ali mi ostali koji smo preživjeli uvijek ih se sjetimo i odajemo počast tim ljudima koji su se bez razmišljanja stavili na raspolaganje. I ‘navik on živi ki zgine pošteno’.”
Tigrovi – Puno više od vojne formacije
Ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved, i sam prekaljeni pripadnik legendarnih Tigrova, obratio se okupljenima biranim riječima koje odišu ponosom i vojničkim dostojanstvom. Njegov govor jasno je ocrtavao karakter agresora i nemjerljivu ulogu hrvatskih snaga:
“I danas, 35 godina poslije, ovdje u Dalju i Erdutu odajemo počast šestorici ‘Tigrova’ koji su tada ovdje ubijeni. Ubijeni su s druge strane Dunava. I ono što oslikava karakter tog neprijatelja već tada – dakle, nisu imali hrabrosti suočiti se s ‘Tigrovima’ na bojnom polju, već su preko Dunava VBR-ovima u noći zasuli našu bazu. ‘Tigrovi’ su ovdje na istoku Hrvatske, i u Vukovaru, i ovdje u Dalju, i u Erdutu od prvoga dana branili Hrvatsku. Bili su na braniku svoje domovine od prvoga dana.”
Ministar se obratio izravno obiteljima stradalih, šaljući jasnu poruku da država pamti svoje temelje:
“Ono što želim poručiti obiteljima šestorice ‘Tigrova’ jest da smo i danas s njima. Nismo zaboravili naše junake. Oni su ispisali najsnažnije lekcije domoljublja već tada, tog 25. srpnja 1991. godine. I uoči smo 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Od tog razdoblja 1991. do 5. kolovoza 1995. godine, unatoč strahotama i žrtvi koju smo podnijeli, stvorili smo snagu koja je bila kadra osloboditi našu domovinu. I zato smo danas ovdje u Dalju ponosni, u sjećanju i u zahvali svim našim žrtvama. U zahvali svim hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote za ovu slobodu, slobodu koju danas Hrvatska uživa.”
Posebno je naglasio važnost čuvanja povijesne istine za nadolazeće generacije, te pojasnio sociološki i geografski sastav brigade koji je činio njezinu najveću snagu:
“Ali ovo je i opomena da nikad ne zaboravimo istinu. A istina je takva da je Hrvatska bila žrtva brutalne velikosrpske agresije, da smo se obranili, oslobodili i da danas gradimo Hrvatsku onakvu kakvu su željeli oni – mladići koji su iz svih krajeva Hrvatske došli ovdje u Dalj, u Vukovar i na sva druga bojišta. A njih šestorica oslikavaju strukturu ‘Tigrova’: od zadarskog zaleđa do Hrvatskog zagorja, Zagreba, Požeštine, Vukovarsko-srijemske županije. Dakle, upravo njih šestorica svojim dolaskom u ‘Tigrove’ oslikavaju što su ‘Tigrovi’. A ‘Tigrovi’, 1. gardijska brigada, puno su više od vojne formacije, od vojne postrojbe. ‘Tigrovi’ su simbol obrane i oslobađanja domovine i zato sam i danas, 35 godina kasnije, kao jedan od njih, ovdje s njima i s obiteljima koje su izgubile svoje najmilije pripadnike 1. gardijske brigade ‘Tigrovi’.”
Županica Osječko-baranjske županije, Nataša Tramišak, također se emotivno osvrnula na značaj obrane ovog specifičnog geografskog prostora, ističući neizmjeran doprinos palih boraca:
“Sjećanje na Domovinski rat nužno nas veže uz ove dane prije točno 35 godina, velike i brutalne velikosrpske agresije koja je pritisnula ova mirna sela uz Dunav – Aljmaš, Dalj i Erdut. I ovdje se sjećamo tragično preminulih, poginulih hrvatskih ‘Tigrova’ koji su stali u obranu hrvatske domovine. Bili su prisutni cijelo vrijeme Domovinskog rata na ovom istočnoslavonskom bojištu i dali velik doprinos za oslobođenje hrvatskih krajeva. Na tome im čast i slava, veliko im hvala, i dužnost nam je odavati im počast u svim godinama koje dolaze.”
Osobne tragedije: Bratstvo po oružju i krvi
Iza svakog uklesanog imena stoji obitelj, neispričana priča, snovi koji su prekinuti i zajedništvo koje nadilazi samu smrt. Zato komemoracije nisu samo službeni protokoli, već mjesta katarze i živog sjećanja. Svoje duboko svjedočanstvo iznio je Petar Knežević, brat poginulog Josipa (Joke) Kneževića, koji se prisjetio posljednjih trenutaka bratovog života i neobjašnjivog slutnje koja je visjela u zraku uoči napada:
“U razgovoru noć prije nego što se to dogodilo, obojica smo razgovarali o tome. Mislim, on je samo spomenuo, napomenuo: ‘Čuj, nadlijetali su nas avioni.’ Ja sam rekao: ‘Čuj, to ti nije dobar znak, tu morate paziti.’ Veli on: ‘Ja sam ti dežurni.’ Tako da je on bio u patroli i vratio se natrag iz patrole, i u samoj blizini su parkirali automobil gdje je pala ta granata i on je smrtno stradao.”
Ono što posebno pogađa u Petrovoj priči jest opis neraskidive veze unutar brigade, fenomena koji je nebrojeno puta spasio Hrvatsku. Njegov brat Josip svjedočio je o tom nevjerojatnom duhu:
“U razgovoru s njim napominjao sam mu da ide rat, da je to sve tu… On je meni rekao: ‘Čuješ, to ti je kod nas u satniji takvo prijateljstvo da su neki dečki već kao braća.’ I rekao je: ‘To je nemoguće, ne možeš to vjerovati kakvo je to jedinstvo.’ To je njih držalo. I danas, na ovome skupu koji se održao, vidim da su ti pripadnici ‘Tigrova’ uistinu kao braća, zajedno s velikim brojem ljudi koji su došli ovdje. Oni su uistinu braća po oružju. I svaka čast mnogim ljudima, jer iz godine u godinu ovdje dolazi sve više i više ljudi. Evo, ja jedino kao brat mogu reći: hvala svim tim ljudima što nisu zaboravili hrvatske branitelje, što nisu zaboravili obitelji, gdje nas isto zovu na takve događaje. Nama je teško, ali smo ponosni što smo imali takvog brata. Hvala.”
Na bratove riječi nadovezala se i Darinka Knežević, snaha poginulog Josipa, čija priča donosi sasvim novu dimenziju drame koja se odvijala u samom Dalju, usko ispreplićući vojnu akciju sa sudbinama civilnog stanovništva:
“Kao mlada, kada sam se udala za njegovog brata, dovodila sam i Joku često sa sobom preko ferija u Dalj. On je provodio po mjesec dana ferija kod mojih roditelja u Dalju, kupao se na Dunavu. Tako da je on jedini poznavao Dalj te 1991. godine, kada je u noći vodenim putem hrvatska policija stigla u Dalj. Mi nismo znali da će Joka doći – on se odjednom stvorio s 4-5 gardista pred nama, pred kućom!”
Darinka slikovito opisuje stapanje Tigrova s lokalnim hrvatskim življem, naglašavajući kako su vojnici odmah prirasli srcu mještanima:
“On je bio jedini od cijele hrvatske vojske koji je tu nekoga imao, tko je dobro poznavao Dalj i poznavao teren jer je tu dolazio i boravio preko ferija. I onda su ti momci – Karlo, Božo, Zvonko, Janko – oni su maltene bili naši svakodnevni gosti. To upoznavanje s hrvatskim življem bilo je jako; ti su momci strahovito brzo bili prihvaćeni i zavoljeni, tu su upoznali i hrvatske djevojke. Ja sam inače iz familije Nikolić, to je velika familija. Tri brata su bila u hrvatskoj vojsci kada se zaratilo, a tu su mi živjela i tri strica.”
Ipak, njena se sjećanja mrače prisjećanjem na samu noć napada i agoniju evakuacije pod kišom granata, dok je radila u lokalnom sanitetu nesvjesna tragedije koja je upravo zadesila njezinu obitelj:
“Te noći kada je bio napad na Dalj, ja nisam znala da je Joka poginuo. Ja sam bila u sanitetu, radila sam u sanitetu. Moj muž je isto bio tu. I onda sam tamo čula da je Joka poginuo. Plakali smo… Janko je pao u nesvijest, pa sam ga ja dozivala svijesti. Govorila sam mu: ‘Ma Janko, nije istina, nisu ga vidjeli, to je dezinformacija!'”
Kaos povlačenja, osiguravanja ranjenika i spašavanja najmilijih oslikan je u njezinim riječima punim straha, ali i nevjerojatne građanske hrabrosti u vremenu općeg rasula:
“Nakon toga ja sam krenula s ranjenicima za Aljmaš. Moj muž je krenuo brodom s ranjenicima, a naše dijete, naš sin Kruno, ostao je u Dalju. Spavao je sam, nisam ga htjela buditi u zaključanoj kući. Bilo je užasno. U međuvremenu, oko šest ujutro, jedan gardist iz Aljmaša dovezao je auto da odem uzeti dijete. Išla sam samo zbog tog djeteta. Taj brod s ranjenicima je već bio otišao, isplovio, a taj Dumančić, taj gardist, nas je vozio u kolima. Putem je bilo strašno… gledali smo ranjene, i u svemu tome što smo gledali, on je prepoznao i svoje.”
Žrtva Mile Čuline, Ante Grgića, Miroslava Gržana, Josipa Kneževića, Mirka Rožmana i Željka Pavića trajno nas opominje na cijenu slobode. Erdut iz 1991. godine bio je točka na kojoj se lamala sudbina domovine, a njihovi životi ugrađeni su u najčvršće bedeme neovisne Hrvatske.
NAJNOVIJE OBJAVE
- “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhovaMasakr u Briševu predstavlja trajnu i neizlječivu ranu za sve preživjele i obitelji žrtava. Ovaj brutalni ratni zločin ostavio je iza sebe pustoš i ugasla… Pročitaj više: “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhova
- FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost
U ranim jutarnjim satima 25. srpnja, napad na Erdut 1991. godine brutalno je prekinuo živote šestorice heroja. Bio je to trenutak kada je agresor skinuo… Pročitaj više: FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost - “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić
Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade HVO-a, Tomislav Božić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 76. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u obrani… Pročitaj više: “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić - Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva!
Afrička svinjska kuga zahtijeva zajednički odgovor institucija. Saznajte koje su nove mjere nadzora i zaštite domaće proizvodnje. OSIJEK – Ministar poljoprivrede David Vlajčić održao je… Pročitaj više: Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva! - Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura?
Nezapamćena provala u Đakovu šokirala je građane; ukradeno je oružje i oprema, a materijalna šteta iznosi vrtoglavih 150.000 eura. Nepoznati počinitelj, ili više njih, izveli… Pročitaj više: Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura? - Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika
Tomislav Salopek, hrvatski stručnjak za topografiju, postao je nedužna žrtva asimetričnog ratovanja u Egiptu. Njegova mučna sudbina šokirala je svijet, a ovaj tekst donosi detaljnu… Pročitaj više: Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika - Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati
Vlada Republike Hrvatske odobrila je hitnu pomoć Francuskoj, uputivši protupožarni zrakoplov i vojne posade kako bi se obranili od vatrene stihije. Navikli smo, već pomalo… Pročitaj više: Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati - Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
Otkriveno je ilegalno oružje na Peščenici nakon prijave za nasilje. Policija je privela 76-godišnjaka u čijoj je kući pronađen vojni arsenal. Zagrebačka policija uhitila je… Pročitaj više: Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala - Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!”
Predsjednik Republike Zoran Milanović u Promini sudjelovao je na komemoraciji povodom Spomendana na poginule branitelje i civile prominskog kraja, gdje je odao počast žrtvama Domovinskog… Pročitaj više: Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!” - Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
Državni tajnik Darko Nekić na čelu organizacije 31. obljetnice Oluje i Dana hrvatskih branitelja Vlada Republike Hrvatske je na svojoj 186. sjednici osnovala Organizacijski odbor… Pročitaj više: Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
