Portal Veterani - Stradanje Ćelija: Sjećanje Na Prvo Spaljeno Selo

U organizaciji UHDDR-a danas je dostojanstveno obilježeno stradanje Ćelija, prvog hrvatskog sela koje je u agresiji 1991. godine potpuno spaljeno i sravnjeno sa zemljom.

ĆELIJE – U organizaciji Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR) Ćelija, danas je svečano i dostojanstveno obilježena obljetnica pogibije dvojice hrvatskih branitelja, stradanja nedužnih civila te teških dana okupacije i prognonstvo ovog slavonskog sela. Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i zajedničkom molitvom, obitelji i brojna državna izaslanstva prisjetili su se žrtve koja je utkana u temelje domovine.

Počast na mjestu pogibije heroja

Komemorativni program započeo je na cesti prema Ćelijama, podno spomen-obilježja podignutog na mjestu gdje su svoje živote za obranu domovine položili branitelji Dragutin Bedžula i Damir Pavičić.

Uz članove obitelji poginulih, nestalih i umrlih branitelja, duboku počast stradalima odala su i visoka izaslanstva. Vijence su tako položili:

Umirovljeni general Željko Živanović, izaslanik ministra obrane,
Tomislav Bilandžić, državni tajnik i izaslanik ministra unutarnjih poslova,
Stipo Rimac, izaslanik ministra hrvatskih branitelja.

Počast su odali i predstavnici policije te lokalnih vlasti, među kojima su bili načelnik PU osječko-baranjske Ladislav Bece, voditelj poslova izvještajne analitike i odnosa s javnošću PU vukovarsko-srijemske Dragoslav Živković, kao i izaslanik Vukovarsko-srijemske županije Damir Dujić. Uz njih, u Ćelije su pristigli i članovi brojnih braniteljskih udruga s područja Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije.

Svečanost se održala i na mjesnom groblju, gdje su sudionici položili vijence i zapalili svijeće podno Spomen-obilježja masovne grobnice “Golubica”, prisjećajući se najtežih trenutaka okupacije i stradanja mještana.

Središnje misno slavlje predvodio je velečasni Ladislav Dort, župnik Župe Presvetog Trojstva u Tordincima , koji je u svojoj emotivnoj i dubokoj propovijedi podsjetio na povijesnu važnost Ćelija, mjesta koje je u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda upisano neizbrisivim slovima pokraj Vukovara, Škabrnje, Saborskog i Voćina.

Simbol stradanja koji nije nestao u plamenu

U uvodu svoje propovijedi, velečasni Dort je naglasio kako Ćelije prije rata nisu bile ni veliko gospodarsko središte ni političko uporište, ali su u vihoru agresije postale prvo hrvatsko selo koje je u potpunosti spaljeno i sravnjeno sa zemljom.

„Kuće su nestale u plamenu. Obitelji su protjerane. Neki su položili svoje živote. Činilo se da je sve uništeno. Ali nije. Jer ono najvažnije nije moglo biti spaljeno. Nije mogla biti spaljena ljubav prema vlastitom domu. Nije mogla biti spaljena vjera. Nije mogla biti spaljena nada. I nije mogla biti spaljena istina“, istaknuo je velečasni, dodavši kako 35 godina kasnije mještani ponovno stoje na zemlji koja je obnovila svoje kuće, crkvu i život, ali što je najvažnije – na zemlji koja nije zaboravila.

Upozorivši kako je zaborav možda i najveća opasnost za opstanak jednog naroda, poslao je jasnu poruku: „Narod koji zaboravi svoje mrtve, prije ili kasnije izgubit će i svoju budućnost.“

Okupljanje zahvalnosti, a ne mržnje

Unatoč teškim sjećanjima na dane progonstva i razaranja, naglašeno je kako komemoracija i molitva u Ćelijama nemaju za cilj poticanje gorčine ili osvete. Prema riječima velečasnog Dorta, ovo okupljanje nije okupljanje mržnje niti služi otvaranju starih rana ili traženju novih neprijatelja.

„Ovdje smo da bismo zahvalili. Zahvalili Bogu. Zahvalili ljudima. I obećali da ćemo čuvati ono što su nam ostavili“, poručio je vjernicima, osvrnuvši se potom na neizmjernu žrtvu hrvatskih branitelja kroz riječi iz Evanđelja o najvećoj ljubavi – onoj u kojoj netko položi život za svoje prijatelje.

„Naši hrvatski branitelji nisu bili savršeni ljudi. Bili su ljudi od krvi i mesa. Imali su svoje strahove, svoje obitelji, svoje planove i svoje snove. Ali kada je došao trenutak kušnje, mnogi su odlučili stati između zla i svojih najmilijih. Zato ih danas ne slavimo zato što su voljeli rat. Nego zato što su voljeli mir. Nisu položili život zato što su željeli smrt. Nego zato da bi drugi mogli živjeti. To je golema razlika“, objasnio je Dort, napomenuvši kako Crkva duboko poštuje svaku žrtvu učinjenu iz čiste ljubavi prema bližnjemu.

Sloboda kao odgovornost za živote koje živimo

Posebno upečatljiv dio propovijedi bio je usmjeren prema živima i pitanju kako se danas odnosimo prema teško stečenoj slobodi. Velečasni je upozorio da sloboda nije samo pravo, već prije svega velika odgovornost te da se istinsko domoljublje ne dokazuje samo prigodnim riječima na obljetnicama.

„Možemo imati slobodnu državu, a biti robovi mržnje. Možemo imati obnovljene kuće, a razorene obitelji. Možemo imati uređena sela, a prazna srca. Domovina se ne čuva samo na granicama. Domovina se čuva u poštenju. U obitelji. U odgoju djece. U međusobnom poštovanju. U radu. U molitvi“, naglasio je velečasni Dort te zaključio riječima koje su snažno odjeknule među okupljenima:

„Najljepši spomenik poginulim braniteljima nisu ni kamen ni bronca. To je čovjek koji pošteno živi. To je mlada obitelj koja ostaje ovdje. To je dijete koje nauči voljeti svoju domovinu, ali ne mrziti druge. To je susjed koji zna oprostiti.“

Na samom kraju, upućene su riječi utjehe obiteljima poginulih i nestalih, uz poruku vjere kako posljednju riječ u Ćelijama ipak nije imao plamen, mržnja ni smrt, već uskrsnuće i život. Misno slavlje završeno je molitvom za vječni pokoj svih stradalih mještana i branitelja te zazivom zagovora Blažene Djevice Marije, Kraljice Hrvata, da čuva domovinu i njezine ljude u danima koji dolaze.

POVJESNICA

Selo Ćelije, koje administrativno pripada općini Trpinja, bilo je malo, ruralno i etnički gotovo potpuno homogeno hrvatsko naselje s tek oko 180 stanovnika. Unatoč svojoj mikroskopskoj veličini u odnosu na osječku aglomeraciju, Ćelije su imale ogroman i presudan strateški značaj. Selo se nalazilo na ključnom opskrbnom, logističkom i komunikacijskom smjeru između Osijeka i Vukovara.

Geografski gledano, Ćelije su bile smještene u izrazito nepovoljnom, klaustrofobičnom okruženju, gotovo u potpunosti okružene i odsječene selima s većinskim srpskim stanovništvom, prvenstveno Bobotom i Silašem. Ta su susjedna sela, uz obilnu logističku i kadrovsku pomoć JNA, već u proljeće 1991. godine pretvorena u teške vojne baze četničkih formacija. Zbog bezrezervne lojalnosti svojih mještana novoj, demokratski izabranoj hrvatskoj vlasti utemeljenoj na referendumu o samostalnosti, Ćelije su pobunjenicima i vojnom vrhu JNA predstavljale nepodnošljivu smetnju, “kost u grlu” koja je ometala planiranu potpunu kontrolu teritorija i nesmetano spajanje sjeveroistočnog dijela vukovarske općine s okupiranim područjima jugoistočno od Osijeka.

Izolirano selo Ćelije trpjelo je stalan, svakodnevan pritisak i povremene noćne oružane napade iz susjednih uporišta još od svibnja. Do konca lipnja, iz radikalizirane susjedne Bobote mještanima Ćelija upućen je eksplicitan ultimatum za bezuvjetnu predaju sveg lovačkog i osobnog naoružanja. Svjesni da predaja oružja u takvim okolnostima znači sigurnu smrt ili progon, lokalni branitelji rezolutno su odbili ultimatum.

Kao odgovor na tu prijetnju i radi zaštite preostalog civilnog stanovništva, u Ćelije je iz Osijeka upućena 1. satnija 2. bojne novoosnovane 106. brigade ZNG-a. Prvi ozbiljniji, koordinirani napadi na selo započeli su u prvim danima srpnja, pri čemu je neprijatelj prvenstveno bio usredotočen na presijecanje jedine preostale logističke rute, napadajući vozila zadužena za dostavu hrane, vode i sanitetskog materijala.

Kritičan uvod u potpuno uništenje sela dogodio se 4. srpnja 1991. godine – indikativno, na isti dan kada je započela i stravična opsada Vukovara. U jutarnjim satima, na hitan zahtjev okruženih branitelja Ćelija, odlukom zapovjedništva iz Osijeka prema selu je poslana specijalna izviđačko-diverzantska skupina pod vodstvom Mirka Grošelja, tadašnjeg načelnika osječkog SIS-a (Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane). Njihova je misija bila dostava prijeko potrebnog naoružanja i streljiva okruženim braniteljima.

Tijekom probijanja prema selu, skupina je upala u dobro pripremljenu neprijateljsku zasjedu, što je rezultiralo žestokim oružanim sukobom. U toj su neravnopravnoj borbi junački poginuli hrvatski branitelji Dragutin Bedžula i Damir Pavičić, čime su postali jedne od prvih službenih osječkih žrtava Domovinskog rata, dok je više branitelja pretrpjelo teške tjelesne ozljede. Pavičić je preminuo na licu mjesta, pogođen hicem iz snajpera izravno u glavu. Svjedočanstva preživjelih, poput onog Antuna Slivke, oslikavaju dramatičnu brutalnost tog prvog okršaja. Ranjeni vojnici satima su ležali u kanalima krvareći, dok je stravična preciznost neprijateljske snajperske vatre sprječavala svaki pokušaj suboraca da im priteknu u pomoć i izvuku ih na sigurno. Od tog tragičnog trenutka, 4. srpnja, selo Ćelije bilo je pod potpunom, neprobojnom opsadom, okruženo do zuba naoružanim paravojnim snagama i jedinicama JNA, ostavljeno na milost i nemilost agresoru.

Napad i konačno uništenje Ćelija 7. do 9. srpnja 1991. godine nije bio slučajan, ad-hoc incident ili izljev nekontroliranog gnjeva lokalnih seoskih paravojski. Bila je to pažljivo koordinirana, združena vojna operacija u kojoj su sudjelovale snažne jedinice 12. proleterske mehanizirane brigade JNA i visoko motivirane, lokalne paravojne postrojbe (TO, četnici, srpski dobrovoljci) iz Bobote, Silaša i drugih okolnih mjesta.

Vojna doktrina koja je beskompromisno primijenjena na Ćelije bila je klasična taktika “spaljene zemlje”, namjerno i okrutno osmišljena kako bi se stvorio presedan i usadio maksimalan psihološki, paralizirajući strah u preostalo većinsko hrvatsko stanovništvo cijele istočne Slavonije.

Uvod u konačni pad i najsnažniji, neprekidni topnički udar na Ćelije započeo je u nedjelju, 7. srpnja 1991., oko podneva. Ironija i patološka simbolika agresora očitovala se u činjenici da je za pokretanje ofenzive odabran upravo datum koji se u tadašnjoj Srbiji i cijeloj bivšoj komunističkoj Jugoslaviji desetljećima proslavljao kao “Dan antifašističkog ustanka naroda Srbije”. Pod licemjernom krinkom obrane države od izmišljenog “povampirenog fašizma”, pobunjenici i vojska s petokrakama i kokardama na kapama provodili su masovno, neselektivno etničko čišćenje s eksplicitnim fašistoidnim elementima.

Napad na selo koje praktički nije imalo ozbiljnih vojnih utvrda započeo je stravičnim minobacačkim i tenkovskim granatiranjem iz svih raspoloživih oružja, lansiranim prvenstveno iz smjera Bobote i Silaša, a trajalo je satima, uzrokujući velika razaranja na stambenim objektima. Malobrojni i praktički goloruki hrvatski branitelji, pojačani sa stotinjak pripadnika ZNG-a koji su ranije probili blokadu, nastojali su očajnički pružiti otpor, no suočeni s neograničenim vatrenim i tehničkim resursima napadača te uz potpunu odsječenost od slobodnog teritorija, linije obrane vrlo su brzo postale neodržive.

Stanovništvo sela našlo se u neopisivoj panici, bježeći u mračne, hladne podrume u nadi da će izbjeći kišu gelera. O stravičnom iskustvu i teroru svjedoči potresan i izravan iskaz jedne mještanke koja je pukim čudom preživjela prve artiljerijske udare: “Ručali smo. Odjednom je u dvorištu odjeknuo prasak mine. Strašno. Pobjegli smo u podrum. Eksplozije su odjekivale kroz selo punih pet sati. Bez prestanka. Još se tresem.”.

Nemoćni da vojno obrane selo zbog nedostatka ljudstva i tehnike te izbjegavajući sigurnu smrt civila u okruženju, čelni ljudi Kriznog stožera donijeli su bolnu odluku o evakuaciji. Istovremeno, lideri općine Vinkovci očajnički su uputili službenu molbu komandi vinkovačkog garnizona JNA za hitnu humanitarnu pomoć u evakuaciji ranjenika i preostalih civila. JNA se službeno odazvala ovom apelu, no taj je čin bio duboko ciničan – koristili su priliku da preuzmu apsolutnu kontrolu nad evakuacijom, glumeći “humanitarce” pred međunarodnim promatračima i medijima, neposredno nakon što su njihove vlastite postrojbe i tenkovi tjednima logistički pripremali i aktivno sudjelovali u razaranju i opkoljavanju sela.

U ovoj iznimno riskantnoj operaciji evakuacije, kao hrabri medicinski djelatnik i dragovoljac, sudjelovao je i mladi vinkovački liječnik, dr. Mladen Karlić (kasniji dugogodišnji gradonačelnik grada Vinkovaca). Dr. Karlić, koji je već ranije u svibnju prošao teško “vatreno krštenje” pokušavajući spasiti ranjene hrvatske policajce u masakru u Borovu Selu suočen s mržnjom lokalnog stanovništva, uputio se u pratnji vozila JNA prema gorućim Ćelijama kako bi pružio neodgodivu medicinsku skrb i izvukao preživjele. Svoja potresna svjedočanstva o spašavanju nevinih života i pasivnosti, pa i suučesništvu JNA u ovim tragičnim događajima, dr. Karlić je kasnije detaljno iznio u više dokumentarnih projekata, prvenstveno gostujući kao prvi sugovornik u zapaženom podcastu mladog povjesničara Borne Marinića “Gdje si bio ’91?”, razotkrivajući šokantnu brutalnost agresije i skidajući nepravedne stigme s braniteljske populacije.

Duga, tužna kolona prognanika, koja je uključivala razoružane branitelje i prestrašene civile, morala je u konačnici napustiti svoja vjekovna obiteljska ognjišta. Kretali su se pješice, praćeni prijetećim cijevima tenkova JNA, koristeći posljednji nesigurni poljski izlaz preko atara i polja pšenice prema aerodromu Klisa, odakle su ih noću transportnim vozilima pripadnici 106. brigade ZNG-a izbavili i prevezli u sigurnost slobodnog Osijeka.

Trijumf barbarizma: Ulazak četnika i potpuno paljenje Ćelija (9. srpnja 1991.)

Ovom evakuacijom, selo Ćelije do jutra 9. srpnja ostalo je potpuno i sablasno ispražnjeno i napušteno. Iako je neprijateljskim izviđačima bilo apsolutno jasno da u selu više nema žive duše niti jedne vojne prijetnje, JNA i združeni srpski pobunjenici iz Bobote i Silaša patološki su nastavili teške minobacačke udare po praznim stambenim zgradama kako bi osigurali “siguran ulazak”. Osokoljeni potpunim izostankom ikakvog otpora, pješadija i pljačkaški odredi agresora napokon kukavički ulaze u selo i, pod zaštitom regularne vojske, započinju s opsežnom, temeljitom i sustavnom pljačkom cjelokupne privatne i javne imovine. Vrijedna poljoprivredna mehanizacija, desetci traktora, stotine grla krupne i sitne stoke, kućanski aparati i sve ostale vrjednije stvari bešćutno su utovarene na kamione i odvezene kao bogat ratni plijen natrag u smjeru Bobote, osiguravajući ekonomska sredstva za daljnje naoružavanje pobunjenika.

Tog istog dana, 9. srpnja 1991. godine, oko 16 sati poslijepodne, započela je i završna, vizualno najšokantnija faza apsolutne destrukcije sela. Srpske su snage, krećući se metodično od kuće do kuće, namjerno potpalile svaki stambeni, gospodarski i javni objekt u Ćelijama. Gusti, visoki i crni stup dima uzdizao se stotinama metara visoko iznad ravnih slavonskih polja pod zrelom pšenicom, a njegova stravična silueta vidjela se jasno golim okom i iz 15 kilometara udaljenog Osijeka, šaljući eksplicitnu i jasnu poruku straha i smrti. Prognani mještani Ćelija, još u šoku i neizvjesnosti, mogli su s rubova slobodnog hrvatskog teritorija samo u suzama promatrati kako nezaustavljiva vatra guta njihove živote, uspomene i imanja građena generacijama. U ovom je divljačkom piru potpuno razrušena i spaljena mjesna katolička crkva Presvetog Srca Isusova. To rušenje bogomolje nije bio slučajan čin kolateralne ratne štete, već svjestan obrazac velikosrpskog djelovanja i ideološki cilj – brisanje svakog opipljivog traga povijesnog hrvatskog vjerskog, kulturnog i arhitektonskog identiteta na okupiranim prostorima, što je postao uobičajen standard na svim kasnijim ratištima.

Dva dana nakon ovog apokaliptičnog događaja, 12. srpnja 1991. godine, u sablasno, još uvijek tinjajuće i smrdljivo selo, izlažući vlastite živote ekstremnoj opasnosti, uspjela se probiti hrabra ekipa osječkih novinara i fotoreportera neovisnog lokalnog medija “Osječkog tjednika”, predvođena poznatim novinarom Darijom Hećimovićem i vrsnim majstorom fotografije Goranom Pichlerom. Vizualni dokumenti koje su tom prilikom snimili i hrabro plasirali u medijski prostor – prizori izgorjelih zgarišta domova, spaljenih njiva, masovno poubijanih domaćih životinja na dvorištima te preživjele gladne stoke koja potpuno besciljno i traumatizirano tumara praznim ulicama zaraslim u pepeo – duboko su zgrozili cjelokupnu hrvatsku, ali i inertnu međunarodnu javnost. Tim neospornim fotografskim dokazima, selo Ćelije i formalno je upisano u svjetsku povijest kao prvo ruralno naselje u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata koje je bilo žrtva sveobuhvatnog, planiranog masovnog zločina etničkog čišćenja, protjerivanja populacije i totalnog razaranja staništa.

Agresor se, nažalost, nije zaustavio samo na paležu. U godinama koje su slijedile tijekom brutalne okupacije hrvatskog Podunavlja, prazne i razrušene Ćelije izopačeno su iskorištene kao idealno, skriveno poprište za stvaranje masovnih grobnica. Na tom je prostoru kasnije utvrđeno da su srpski pobunjenici, arkanovci i JNA bagerima pod okriljem mraka zatrpali tijela najmanje 32 okrutno ubijena Hrvata. Te su žrtve, koje su uključivale nevine civile i zarobljene hrvatske vojnike, često dovožene u kamionima na smaknuće ili ukop s drugih stratišta u okruženju, ponajviše iz zloglasnog zatvora u Dalju te iz okupiranog hrvatskog sela Klise, pretvorivši tako nekadašnje pitomo slavonsko selo u groblje bezimenih mučenika. Mještani Ćelija svoju će pravdu dočekati tek 1997. godine, kada su se, nakon uspješno provedene mirovne misije reintegracije, konačno vratili na svoja zarasla zgarišta te iz pepela započeli mukotrpnu i dugu obnovu novog sela.

Pravda za hrvatske žrtve bila je spora, a često i nedostižna. Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) u Osijeku je tek godinama kasnije, preciznije sredinom 2013. godine, nakon opsežnog prikupljanja stotina svjedočanstava i neoborivih materijalnih dokaza, podiglo i službenu, detaljnu optužnicu za teške ratne zločine protiv Bore Ivanovića (koji je tada bio 69-godišnji državljanin Republike Srbije i nalazio se na sigurnom, trajno nedostupan izručenju hrvatskom pravosuđu). Ova monumentalna optužnica, koja ga precizno tereti za sustavne zločine protiv čovječnosti, okrutne zločine protiv nenaoružanog civilnog stanovništva te likvidaciju ratnih zarobljenika, jasno dekonstruira u historiografiji prisutan mit o bilo kakvoj “neutralnosti” ili mirovnoj ulozi JNA u prvoj godini rata.

Prema navodima iz optužnog akta, pukovnik Ivanović nije bio samo vojni birokrat; on je posjedovao i svakodnevno aktivno konzumirao punu efektivnu i operativnu kontrolu ne samo nad mehaniziranim postrojbama JNA, već i nad svim, često krvoločnim, snagama srpskih “teritorijalaca” (TO), domaćim dobrovoljcima, kao i nad teškim i visoko organiziranim četničkim paravojnim postrojbama pristiglim iz same Srbije, prvenstveno uključujući Arkanovu Srpsku dobrovoljačku gardu. U kritičnom razdoblju najžešćih borbi, od samog početka etničkog čišćenja 7. srpnja do krvavog pada herojskog Vukovara u prosincu 1991. godine, Ivanović je, prema nalazima istrage, izravno, svjesno i s punim umišljajem zapovjedio vojne i topničke napade ne samo na Ćelije, već i na Tordince, Orlovnjak, Ernestinovo, Laslovo, Antunovac i Palaču.

Ćelije - 35 obljetnica pada, progonstva i pogibije hrvatskih branitelja