Prije 35 godina počeo je Rujanski rat. Otkrijte kako su Vodice i Šibenik srcem protiv čelika obranili Dalmaciju uz legendarni povik: Obadva su pala!
U rujnu 2026. godine, preživjeli hrvatski branitelji, najviši državni dužnosnici, lokalno stanovništvo te obitelji poginulih heroja okupili su se diljem Šibensko-kninske županije, s posebnim naglaskom na grad Vodice, kako bi kroz opsežan desetodnevni program svečanih mimohoda, komemoracija i kulturnih manifestacija obilježili 35. obljetnicu Rujanskog rata, s ciljem trajnog očuvanja sjećanja na žrtvu i nevjerojatnu pobjedu nad velikosrpskom agresijom te prenošenja povijesne istine novim generacijama koje danas uživaju slobodu.
Ovaj povijesni rujan, strukturiran pod nazivom “Spomendan Rujanskog rata (1991. – 2026.)”, dokazao je da sjećanje na obranu Dalmacije ne blijedi, već prelazi iz osobnog ratnog iskustva u trajnu, pedagošku praksu cijelog društva.
Institucionalizacija pamćenja i počast herojima
Trideset i pet godina nakon što su na šibenskom i vodičkom području zaustavljeni tenkovi Jugoslavenske narodne armije, sjećanje na te dramatične dane daleko je nadmašilo isključivo vojnu povijest. Ono se duboko ugradilo u same temelje lokalnog i nacionalnog identiteta. Pod strogom i pomnom koordinacijom Šibensko-kninske županije, gradova Šibenika, Vodica, Skradina i Drniša, uz svesrdnu pomoć niza veteranskih udruga, obljetnica je pokazala kako se komemorira cijeli zemljopisni spektar nekadašnjeg ratišta. Od polaganja vijenaca u skradinskom zaleđu, preko odavanja počasti civilnim žrtvama u općini Promina, pa sve do sjećanja na obaranje zrakoplova u Zečevu, svaki je pedalj natopljen krvlju dobio svoj trenutak pijeteta.
Jedan od najvažnijih dugoročnih projekata koji garantira da se herojstvo neće zaboraviti jest otvaranje “Spomen-sobe Domovinskog rata” na Trgu Andrije Hebranga na šibenskom Baldekinu. Otvoren u svibnju ove godine, pod patronatom Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Šibenika i Županije, ovaj prostor funkcionira kao suvremeni arhiv i interpretacijski centar. Tijekom rujanskih obilježavanja, Veteranski centar Šibenik proglasio je dane otvorenih vrata, pozivajući građane i učenike da svjedoče povijesti.
Goran Pauk, nekoć hrabri ciljač protuzrakoplovnog topa na Zečevu, a danas ravnatelj Veteranskog centra, istaknuo se kao ključna figura u integraciji ovog memorijalnog prostora s obrazovnim institucijama. Prostor je osmišljen multimedijalno; uz izloženo oružje i arhivske dokumente, posjetitelje najviše ostavlja bez daha središnji pijetetni zid na kojem su ispisana imena 384 branitelja s područja Šibensko-kninske županije. To su imena onih koji su poginuli, nestali ili preminuli od posljedica rata.
Značaj takve institucije za očuvanje istine snažno je artikulirao šibenski gradonačelnik Željko Burić u svom obraćanju: “Svjedoci smo da desetljeća čine priču drugačijom i pomalo je guraju u zaborav. Nemojmo to dopustiti. Želimo povijesno ovjekovječiti priču o braniteljima, ali i o hrabrosti grada Šibenika.” Na njegove se riječi nadovezao i zamjenik gradonačelnika Danijel Mileta, naglasivši kako su branitelji svojim ratnim podvigom dokazali nevjerojatnu hrabrost i zajedništvo koje se nikada ne smije zaboraviti. Njihove poruke jasno odražavaju svijest o prolaznosti vremena i biološkom odlasku generacije koja je iznijela rat, naglašavajući da narativ Rujanskog rata mora ostati trajni dokument obrane civilizacije pred nadmoćnom, rušilačkom vojnom silom.
Vodice: Manifestacija “Srcem protiv čelika”
Središte emotivnog naboja ovogodišnje obljetnice bio je grad Vodice, gdje je 16. rujna održana monumentalna manifestacija pod snažnom i duboko simboličkom devizom “Srcem protiv čelika”. Ova pažljivo odabrana metafora savršeno sažima samu srž vojne doktrine i realnosti lokalnih branitelja iz te krvave 1991. godine – s jedne strane stajala je gola egzistencijalna volja, domoljublje i hrabrost (srce), a s druge strane hladni, razorni, teški oklop višestruko nadmoćnije JNA (čelik).
Program u Vodicama strukturiran je višeslojno, stapajući različite aspekte društvenog života u jedinstvenu proslavu slobode. Sve je započelo dinamičnom rekreativnom biciklističkom vožnjom u organizaciji lokalnog kluba BBK “Orlov krug”. Fizička aktivnost i slobodno kretanje prirodom poslužili su kao živi, pokretni spomenik slobodi koja je na tom istom kršu teškom mukom obranjena. Kako je dan odmicao prema poslijepodnevnim satima, središte Vodica ispunilo se dostojanstvom i ponosom tijekom svečanog mimohoda branitelja. U nepreglednoj koloni, rame uz rame s ratnim veteranima, koračale su obitelji poginulih, lokalni vatrogasci i brojno stanovništvo, krećući se od stare škole prema Trgu hrvatskih mučenika. Pred Spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata položeni su vijenci i zapaljene svijeće u znak trajne zahvalnosti.
Gradonačelnik Vodica Ante Cukrov, u pratnji visokih državnih izaslanstava i župana Paška Rakića, u svom je nadahnutom govoru pred mnoštvom okupljenih građana naglasio kako Spomendan Rujanskog rata zauvijek ostaje danom ponosa, slave i pijeteta u vodičkom i šibenskom kraju. Posebno je apelirao na važnost edukacije, istaknuvši da se herojski otpor malobrojnih, ali odlučnih branitelja mora trajno utisnuti u svijest današnjih mladih generacija koje svoju slobodu uzimaju zdravo za gotovo.
Kulturna dimenzija proslave u Vodicama donijela je poseban emotivni naboj. Održana je projekcija na otvorenom potresnog dokumentarnog filma “Vodice, Šibenik 91/92”, čiji je autor ugledni redatelj, fotograf i rođeni Vodičanin Šime Strikoman. Njegovo djelo autentično, bez uljepšavanja, prikazuje strahote razaranja, patnju i neizvjesnost prognanika smještenih u hotelu “Punta”, ali iznad svega, nesalomljivi duh vodičkih obrambenih snaga. Večer, ispunjena sjećanjima i suzama, zaključena je dostojanstvenim nastupom Klape Bonaca, čija je pjesma evocirala bogato kulturno nasljeđe Dalmacije – upravo ono nasljeđe u čiju su obranu položeni mnogi mladi životi.
Poruke s državnog vrha: O ratu iz ljubavi, a ne iz mržnje
Najviši državni legitimitet ovoj 35. obljetnici dao je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Kao središnji govornik na manifestaciji u Vodicama 16. rujna, a potom i na komemoraciji heroju Marinku Kardumu u Šibeniku, Medved je iznio poruke koje predstavljaju samu srž nacionalne politike sjećanja i duboke historiografske prosudbe.
Ministar je svoj govor pred Vodičanima otvorio snažnim, rezonantnim riječima: “U mozaiku naših pobjeda Rujanski rat je, u kamenu, zapisan kao čin odlučnosti, odvažnosti i hrabrosti”. Korištenjem metafore o zapisu “u kamenu”, potpredsjednik Vlade jasno je dao do znanja da bitka za Šibenik i Vodice nije samo regionalni okršaj, već neizbrisivi, neprikosnoveni temelj stvaranja moderne hrvatske države. Podsjetio je okupljene na stravičan kontekst jeseni 1991. godine, istaknuvši kako je u tim trenucima “Hrvatska krvarila, od krajnjeg istoka do krajnjeg juga”, čime je šibenske i vodičke branitelje neraskidivo vezao uz sveukupnu nacionalnu žrtvu od Vukovara do Dubrovnika.
Ipak, najsnažniji politički i etički sloj njegova obraćanja bila je jasna definicija motiva koji su pokretali hrvatske oružane snage. “Ne zaboravimo,” naglasio je ministar Medved s govornice, “mi nismo išli u rat zato što smo mrzili, nego zato što toliko volimo svoj narod i svoju Domovinu”. Ovom je izjavom službeni državni diskurs još jednom odlučno odbacio bilo kakve teze o etničkoj mržnji kao pokretaču hrvatske obrane, postavljajući temelje Domovinskog rata isključivo na čisti patriotizam, ljubav prema slobodi i nužnu obranu golog života od nemilosrdne izvanjske agresije. Svoj je govor zaključio snažnim apelom na nacionalno jedinstvo, obvezujući cijelo društvo da istinu o onima koji su stali “srcem protiv čelika” neumorno prenose onima koji dolaze.
Povjesnica herojske obrane: Davidska borba za goli opstanak
Kako bi se u potpunosti shvatila težina i značaj izgovorenih riječi na ovogodišnjim komemoracijama, nužno je vratiti se na same početke, u vatreni pakao rujna 1991. godine, i prisjetiti se nevjerojatne povjesnice obrane vodičkog i šibenskog kraja. Rujanski rat nije bio samo niz bitaka; bio je to epski sukob Davida i Golijata, priča o nevjerojatnoj snalažljivosti, žrtvi i nadljudskoj hrabrosti.
Pripreme za obranu ovog vitalnog dijela Dalmacije započele su znatno prije nego što su pale prve rujanske granate. Tijekom ljetnih mjeseci lipnja i srpnja 1991. godine, prve organizirane postrojbe Zbora narodne garde (ZNG), oslonjene prvenstveno na hrabru 113. šibensku brigadu i postrojbe Policijske uprave Šibenik, preuzele su na sebe nadljudski zadatak. Uspostavili su liniju obrane dugu nevjerojatnih 120 kilometara, koja se protezala od Podorljaka kod Rogoznice, zavijajući preko Sitnog Donjeg, Gradine, Lepura i Dobre Vode, sve do Prosike kod Pirovca.
Hrvatski branitelji na toj golemoj liniji bili su suočeni sa strahovitim, gotovo nezamislivim nesrazmjerom u naoružanju i ljudstvu. U tom presudnom trenutku, 113. brigada brojala je tek između 1.400 i 1.500 gardista. Njihovo naoružanje bilo je isključivo lako pješačko; raspolagali su s tek nekoliko minobacača, desetak lakih protuzračnih topova i dva oskudna policijska transportera. Nasuprot njima stajala je zastrašujuća ratna mašinerija. Jugoslavenska narodna armija i paravojne formacije takozvane SAO Krajine na to su područje usmjerile preko 5.000 do zuba naoružanih vojnika, sedamdesetak tenkova (među kojima su dominirali tada najmoderniji M-84), pedesetak teških oklopnih transportera, neograničenu topničku potporu, eskadrile ratnog zrakoplovstva te mornaričke snage s čak 35 ratnih brodova prijeteći usidrenih usred šibenske luke.
Zbog takve dramatične inferiornosti, hrvatske su snage tijekom ljeta bile prisiljene na bolna, ali nužna taktička povlačenja iz Laškovice i Rupa, grozničavo utvrđujući novu obrambenu liniju u skradinskom zaleđu, na području Velike Glave i Dubravica. Upravo se tamo, 11. rujna, dogodio prvi stravičan udar. Neprijatelj je zasuo Veliku Glavu teškom tenkovskom i topničkom paljbom, s jasnim ciljem probijanja obrane, zauzimanja vitalnih izvorišta pitke vode te otvaranja izravnog puta prema Skradinu i Šibeniku. Zahvaljujući neopisivoj hrabrosti pripadnika ZNG-a i Specijalne policije, položaj je krvavo obranjen. U tim uvodnim, presudnim borbama svoje su mlade živote na oltar domovine položili heroji Drago Paić, Mladen Protega, Srećko Šokota i Ante Goleš.
Kritični trenuci: Proboj na most i pad drniškog zaleđa
Strateški plan agresorskog generala Ratka Mladića i njegovog 9. kninskog korpusa oslanjao se na zloglasnu taktiku pješčanog sata, tražeći dvostruki obuhvat i potpuno gušenje Dalmacije. Jedan je pravac nadiranja nemilosrdno drobio sve pred sobom rutom Baljci – Drniš – Pakovo Selo – Šibenik, dok se drugi pravac spuštao iz smjera Knina preko Kistanja, Čiste Male i Gaćeleza izravno prema Vodicama i strateški neprocjenjivom Šibenskom mostu.
Dana 16. rujna dogodio se prijelomni, dramatični trenutak. Uslijed iznimno teških borbi na drniškom pravcu, gdje je JNA nakon stravičnog granatiranja okupirala Oklaj, Siverić i Drniš, zabilježena je pogrešna procjena u zapovjednom lancu hrvatskih snaga. Koridor preko Kistanja i Zatona ostao je gotovo nebranjen. Oklopna kolona JNA iskoristila je taj vakuum, nezadrživo napredovala kroz Zaton i predvečer, točno u 20:08 sati, izbila izravno na zapadni plato Šibenskog mosta.
Bio je to vrhunac ugroze ne samo za Šibenik i Vodice, već za cijelu južnu Hrvatsku. Komunikacija Jadranskom magistralom bila je fizički presječena. Istog trena započeli su koordinirani, apokaliptični zračni, topnički i pomorski napadi na gradska središta. U Šibeniku su pogođeni bolnica, dječji vrtići i ponos grada, Katedrala sv. Jakova, dok su u Vodicama gorjeli civilni objekti. Pa ipak, duh naroda nije slomljen. Socijalna povijest bilježi fascinantan podatak: pod sirenama, u vlažnim podrumima i skloništima, tijekom tih sedam dana opće opasnosti u šibenskom je rodilištu na svijet došlo 22 djece. U vodičkom je skloništu, pod granatama, hrabra babica Blandina Turčinov pomogla pri porodu malenog Daniela Ferare. Fascinantna je i činjenica da Šibenik nijedan dan ratne opsade nije ostao bez kruha, vode i telefonskih veza, svjedočeći o briljantnoj samoorganizaciji civilnih struktura.
Na samom mostu, sudbina regije visjela je o koncu, a ovisila je o brzini i srčanosti Specijalne jedinice policije “Jastrebovi”. Ujutro 17. rujna, u pokušaju da spriječi daljnji proboj neprijateljskog oklopa, 24-godišnji zapovjednik voda Marinko Kardum, naoružan tek “zoljom”, krenuo je na tenkove. Izgubio je život, postavši prvom žrtvom na tom pravcu, no njegov je junački čin kupio presudno vrijeme hrvatskim snagama. Iako je general Rahim Ademi kasnije u literaturi propitivao propusnost obrane, svjedočanstva preživjelih ratnih zapovjednika poput Ivice Ajdukovića, Dragana Zorice i Alena Badžima jasno su demantirala teze o bijegu, opisujući herojske zasjede elitnih policijskih i gardijskih postrojbi po grmlju uz magistralu, gdje su tromblonima i eksplozivom zaustavili čeličnu grdosiju. Paralelno s time, agresoru je slomljena kičma kod Pakovog Sela i na liniji Žitnić-Lozovac-Unešić, gdje su 113. i 4. gardijska brigada uništile brojne tenkove i zarobile neprijateljske vojnike, uništivši Mladićev plan o dvostrukom obruču.
Vodice u izolaciji i maestralna asimetrija rata
Presijecanjem mosta, Vodice su ostale potpuno taktički izolirane. Branitelji, predvođeni satnikom Antom Buhom i pripadnicima Vodičke satnije 3. bojne 113. brigade koji su tek pristigli s krvavog skradinskog ratišta, našli su se sami, bez teškog naoružanja. Svoju su obranu morali temeljiti na lukavstvu i taktičkom zavaravanju.
Kultni incident zbio se 21. rujna kod objekta “Hacienda” na samom ulazu u Vodice. Nakon obavijesti da se posada neprijateljskih tenkova želi predati, Buha, iskusno sumnjajući u prevaru, šalje pregovarački tim u kojem su bili Ante Juričev Boban, Danijel Lasan i snimatelj Šime Strikoman. S bijelom zastavom u rukama, prišli su tenkovima, samo da bi ih tamo dočekali arogantni oficiri JNA, uključujući Jovu Grubića, koji su bahato zatražili da se zapravo Vodičani predaju njima. Prozrevši smrtonosnu zamku, pregovarači su zadržali hladnokrvnost i taktički se povukli s brisanog prostora. Uslijedila je odmazda raketiranjem hotela “Punta”, no zahvaljujući nevjerojatnom poznavanju terena i gerilskom pristupu, pješački ulazak neprijatelja u grad nikada se nije dogodio.
Osvajanje oružja, “Obadva!” i konačni trijumf
Pobjeda u Rujanskom ratu iskovana je kroz nevjerojatne obavještajne i taktičke operacije. Na moru, prva pomorska blokada Jadrana, proglašena od strane JRM 16. rujna, slomljena je majstorstvom Željka Baltića, oficira JNA koji je tajno predao obalnu topničku bitnicu na Žirju snagama pod zapovjedništvom Mira Alića. Kada su neprijateljski ratni brodovi bezbrižno uplovili u luku kako bi tukli Šibenik, sa Žirja je na njih otvorena uraganska paljba. Brodovi su oštećeni, a flota JRM u panici je pobjegla prema Visu, razbijajući vlastitu blokadu. U samom Šibeniku, radnici i branitelji su maestralnom akcijom zauzeli Remontno brodogradilište “Velimir Škorpik” i luku “Kuline”, zarobivši čak 34 vojna broda (četvrtinu cjelokupne flote JRM-a), čime je efektivno rođena Hrvatska ratna mornarica.
Na kopnu, padale su vojarne u Zečevu, Kruščici i Smokvici, čime su se hrvatske snage konačno domogle prijeko potrebnog topništva i streljiva. Upravo je na novoosvojenom položaju u Zečevu ispisana jedna od najpoznatijih stranica hrvatske povijesti.
Tog 21. rujna, dok su nebo parali neprijateljski zrakoplovi, branitelj Neven Livajić pogodio je jedan borbeni avion, dok je Goran Pauk s posadom topa srušio drugi. Kamera Ivice Bilana zabilježila je točno taj trenutak, hvatajući 23-godišnjeg branitelja Filipa Gaćinu koji u suzama euforije vrišti u kameru: “Obadva, obadva! Oba su pala!”. Taj povik, emitiran iste večeri na Dnevniku, postao je injekcija samopouzdanja, nacionalna katarza i prekretnica koja je uvjerila cijelu Hrvatsku da jugoslavenska armija nije nepobjediva. Tragično, Filip Gaćina poginuo je točno na obljetnicu tog događaja, 19. rujna 1998., kao pirotehničar čisteći mine koje je za sobom ostavio isti taj rat.
Ratna oluja stišala se 22. i 23. rujna, kada su hrvatske snage iz pravca Šibenika i Vodica krenule u generalni protunapad. Suočen s potpunim krahom i gubicima, Mladićev 9. korpus sramotno se povukao. Pobjeda je ostvarena, gradovi su deblokirani, no cijena je bila neizmjerno visoka: 17 hrabrih branitelja šibenskog kraja dalo je svoje živote kako bi generacije 2026. godine mogle u miru i slobodi komemorirati njihovo ime, sjećajući se dana kada je jedno veliko srce uspjelo slomiti hladni, agresorski čelik.
Foto: Ilustracija
