Saznajte tko, što, gdje i kako je izveo oslobođenje osječkih vojarni 1991. godine. Pročitajte detalje o povijesnoj bitci koja je obranila grad.
Hrvatski branitelji, pripadnici Zbora narodne garde, Specijalne policije i pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite, uspješno su izveli oslobođenje osječkih vojarni i time protjerali Jugoslavensku narodnu armiju iz samoga srca grada Osijeka i njegove uže okolice. Ova povijesna i strateški presudna vojna operacija odvijala se u rujnu 1991. godine, s primarnim ciljem očuvanja golog života građana, deblokade podijeljenog grada i naoružavanja slabo opremljenih hrvatskih snaga. Pametnom opsadom i silovitim vojnim akcijama, uz nevjerojatnu hrabrost i požrtvovnost, branitelji su slomili nadmoćnog neprijatelja, čime su spriječili pad makroregionalnog središta istočne Hrvatske i osigurali oružje koje će se pokazati presudnim za daljnju obranu suverene Republike Hrvatske.
Tijekom 1991. godine, u osvit krvavog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Osijek se našao u samom središtu jednoga od najkompleksnijih i najbrutalnijih ratnih sukoba na europskom tlu od završetka Drugoga svjetskog rata. Ovaj grad nije bio tek puko urbano naselje; on je predstavljao geostrateški ključ za kontrolu cjelokupnog hrvatskog Podunavlja, ali i nepremostivu prepreku za napredovanje JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema unutrašnjosti Hrvatske, specifično na pravcu prema Virovitici i zapadnoj Slavoniji.
Za razliku od mnogih drugih hrvatskih gradova, Osijek je predstavljao jedini veći urbani centar koji je u svojoj neposrednoj blizini imao izravnu granicu sa Srbijom, odnosno Vojvodinom. Ta je činjenica agresorskim snagama omogućavala neprekidnu i neometanu logističku opskrbu. Puzajuća oružana pobuna dijela lokalnog srpskog stanovništva u okolnim naseljima, poput Tenje, Bijelog Brda i Klise, počela je stvarati opasan unutarnji obruč oko grada mjesecima prije izravne vojne eskalacije. Posrbljavanje tih krajeva oslanjalo se na uspostavu čvrstih koridora koji su trebali povezati pobunjena područja. Vrijedi podsjetiti da su Ćelije, prvo spaljeno selo u Hrvatskoj, uništene upravo radi osiguranja tih pravaca napredovanja.
Operativno okruženje Osijeka bilo je definirano prisutnošću iznimno jakih snaga JNA unutar same urbane gradske jezgre. Ti su vojni objekti, nekadašnje mirnodopske garnizonske baze, tijekom ljeta i rane jeseni transformirani u snažna ofenzivna uporišta s kojih se svakodnevno teroriziralo civilno stanovništvo.
Neprijateljski sustav vojnih objekata rasprostranjen po širem osječkom području bio je kolosalan. U Donjem gradu nalazila se Vojarna “Narodni heroj Milan Stanivuković”, poznata kao Bijela vojarna, koja je služila kao glavno zapovjedno i logističko središte 12. proleterske mehanizirane brigade. Prostirala se na nevjerojatnih 33 tisuće četvornih metara, prepuna tenkova i oklopnih vozila. U Gornjem gradu nalazila se Vojarna “Maršal Tito”, odnosno Crvena vojarna, glavno uporište za logistiku i remont sredstava veze. Središte grada nagrđivao je Dom JNA, zapovjedno mjesto 12. slavonske udarne brigade Teritorijalne obrane i primarni centar veze, dok se u povijesnoj Tvrđi skrivao Vojni stacionar, polutajno uporište maskirano kao vojna bolnica.
Izvan stroge urbane zone djelovala su jednako opasna postrojenja. U Čepinu se nalazilo Garnizonsko vojno skladište Lug, strateško odlagalište opljačkanog oružja hrvatske Teritorijalne obrane i golemih zaliha streljiva. Na jugu, u Brijestu, smjestio se zloglasni Vojni Poligon C, topničko uporište s kojeg je sustavno razaran južni dio grada, dok je u Tenji funkcioniralo manje logističko skladište Topolik.
Vatrena moć kojom je raspolagao pukovnik Boro Ivanović u Bijeloj vojarni bila je zastrašujuća. Njegova brigada posjedovala je oko sedamdeset tenkova, pretežito sovjetskog tipa T-55, te približno šezdeset oklopnih transportera, uz iznimno snažnu potporu teškog topništva razmještenog po poligonima. No, elitna 12. proleterska mehanizirana brigada patila je od unutarnjeg raspada; nesrpski ročnici su dezertirali, a praznine su popunjavali srpski rezervisti i ekstremni pobunjenici, pretvarajući tu vojsku u puki odred smrti velikosrpske politike.
Glavni nositelj obrane grada s hrvatske strane bila je 106. brigada Zbora narodne garde. Službeno osnovana potkraj lipnja, brigada je okupljala lokalno stanovništvo, radnike i studente. Prvi ratni zapovjednik, brigadir Eduard Bakarec, neizmjernim je iskustvom formirao ključne elemente brigade, dok je veliku ulogu u političkom organiziranju obrane imao Branimir Glavaš. Uz 106. brigadu, u oslobađanju vojarni herojski su sudjelovale dvije bojne elitne 3. “A” brigade ZNG-a (Kune), Specijalna jedinica policije Policijske uprave Osijek, te brojni pripadnici Narodne zaštite i HOS-a predvođeni Slobodanom Toljem. Pukovnik Karl Gorinšek preuzeo je zadaću strateške koordinacije svih ovih hrabrih, ali naoružanjem deficitarnih formacija. Zbog očajničkog nedostatka oklopnih vozila, radnici osječkog OLT-a improvizirali su oklopno vozilo “Nosorog”, zavarivši čelične ploče na šasiju kamiona, koje je postalo glavno oružje za probijanje kapija osječkih vojarni.
Na svečanoj 35. obljetnici oslobađanja osječkih vojarni i odlaska tzv. JNA iz Osijeka, okupljenima se obratila županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak, naglasivši presudnu važnost onoga što su branitelji učinili.
„17. rujna obilježava važan trenutak u Domovinskom ratu – zauzimanje osječkih vojarni od strane Hrvatske vojske i hrvatskih branitelja. Jugoslavenska narodna armija se, nažalost, svrstala na stranu agresora, a ovaj trenutak zauzimanja svih vojarni na području grada Osijeka označavao je zaista jedno ohrabrenje hrvatskim braniteljima, ali i zauzimanje važnih strateških položaja te naoružanja koje se nalazilo u njima. I Bijela i Crvena vojarna te Poligon C, ali i Lug, bila su odredišta gdje je trebalo zaista pokazati hrabrost, suprotstaviti se Jugoslavenskoj narodnoj armiji i protjerati ih upravo iz tih objekata. Zahvaljujem svim hrvatskim braniteljima na žrtvi koju su podnijeli, veliko im hvala za Domovinu, hvala im na svemu što su napravili u Domovinskom ratu. Posebno danas iskazujemo pijetet prema svim poginulim hrvatskim braniteljima, upravo na ove datume kada se ova važna operacija odvijala,” izjavila je županica Tramišak.
David Šain, ispred Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila, tom je prilikom podsjetio na važnost sjećanja i prenošenja prave istine.
„Prvo, hvala vam svima što ste se okupili u ovakvom broju da zajedno prenosimo istinu o Domovinskom ratu. Ja sam ovdje ispred Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila te kao županijski vijećnik. Ovdje se prisjećamo dana kada je JNA napustila i pobjegla s ovog područja te se prisjećamo hrabrosti svih hrvatskih branitelja koji su stali u obranu Domovine,” rekao je Šain.
Što je za same branitelje i prestrašene građane značilo oslobođenje vojnih utvrda usred grada, slikovito je pojasnio general Vinko Vrbanac, detaljno secirajući vojne operacije.
„To je značilo da mogu odahnuti građani, a za vojsku i obranu to su značila sredstva. Iako je u osječkim vojarnama malo toga osvojeno u odnosu na ono što je nekad bilo, jer su oni to na vrijeme prevezli i odvezli dalje, ipak je nešto ostalo. Međutim, nije tu bila samo Bijela vojarna, iako nam je ona najviše smetala. Ona je podijelila grad, znači nije se moglo slobodno komunicirati između Gornjeg i Donjeg grada. Ni jednom ni drugom ulicom. To je počelo od 27. lipnja kad je garda išla spriječiti njihov izlazak van. Znači, ta se vojarna morala riješiti na neki način. Ovo je prva pobjeda za branitelje grada Osijeka, za sve. Od garde do policije, do HOS-a, svi su sudjelovali u oslobađanju vojarni. I to je velika pobjeda, ustvari prva velika pobjeda nad tom vojskom koja je bila okupatorska i neprijateljska. A značilo je to i da smo dobili pravu slobodu u gradu. Znači, nije to bila samo ta takozvana Bijela vojarna, nego i Crvena, i Dom JNA, i stacionar u Tvrđi. Prvo je 11. rujna osvojen stacionar. Onda je 13. rujna počelo s vojarnom, i to se sve završilo nakon nekih desetak dana sa skladištem Lug u Čepinu,” objasnio je general Vrbanac.
Borbe na ulicama započele su nakon što je predsjednik dr. Franjo Tuđman 12. rujna konačno izdao zapovijed za potpunu blokadu svih vojarni i isključenje komunalnih usluga. Udar na Vojni stacionar u Tvrđi izveden je preventivno već 11. rujna, gdje su branitelji munjevito savladali stražu i zarobili dragocjeno naoružanje i desetke neprijateljskih vojnika.
U središtu grada istodobno se stezao obruč oko Doma JNA. Očajni pukovnik Slobodan Nikolić zatražio je tenkovsku pomoć iz Bijele vojarne, no bešćutni Boro Ivanović poručio mu je da se sam snalazi. Preokret se dogodio 13. rujna kada je hrvatski vojnik Vladimir Jovanovac iz ručnog bacača uništio oklopni transporter. Lišeni oklopa, posada Doma JNA predala se 16. rujna, a branitelji su zaplijenili ključnu kriptološku dokumentaciju. Crvena vojarna pala je brzo potom; hrvatske snage, dominirajući s okolnih krovova, uz pomoć impresivnog udara oklopnjaka “Nosorog” probile su vrata vojarne, nakon čega su neprijatelji odložili oružje.
Ipak, najteža i najkrvavija bitka vodila se za Bijelu vojarnu. S prvim herojskim jurišima, branitelji su pretrpjeli teške gubitke jer im je kronično nedostajalo protuoklopnih sredstava. Tragično je poginuo Mato Brekalo, a mnogi su ranjeni. Shvativši 16. rujna da je okružen, pukovnik Ivanović povukao je stravičan potez. Naredio je miniranje zida vojarne i pokrenuo očajnički tenkovski proboj ravno kroz civilna gradska naselja prema Tenji. U divljačkom razaranju obiteljskih kuća i pogona tvornice LIO poginulo je šest nevinih civila. Uz zračnu podršku i bacanje kasetnih bombi od strane JNA avijacije, u gradu je vladao pravi pakao. Unatoč asimetriji oružja, neustrašivi branitelji uspjeli su na pruzi uništiti dio oklopne kolone, a sutradan je preostali otpor u vojarni slomljen od strane Specijalne jedinice policije, prilikom čega je život izgubio specijalac Damir Furdi.
Izvan grada odvijale su se majstorske psihološke operacije. Opsada ogromnog skladišta Lug u Čepinu rezultirala je slamanjem morala neprijatelja. Sredinom rujna JNA se povlači, a branitelji dolaze u posjed desetaka tisuća pušaka i teških topova. Kako bi evakuirali oružje, stotine lokalnih civila pristigle su sa svojim privatnim traktorima i automobilima. Tim zarobljenim oružjem stvorena je i prva osječka topnička bitnica koja je zaustavila daljnje srpske ofenzive, dok je istovremenim zauzimanjem Poligona C otklonjen topnički teror s južnih granica grada.
Ovaj trijumf u rujnu 1991. bio je istinska “bitka za Hrvatsku”. Pobjeda u Osijeku, plaćena visokom cijenom osječkih civila i vojnika te zasjenjena zločinima zapovjednika JNA (poput ubojstva bošnjačkog ročnika Mevludina Kulića), postala je temelj obrane. Zarobljavanje stotina oficira JNA donijelo je i spasonosni epilog; zahvaljujući njima, uslijedila je masovna razmjena zarobljenika 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, kojom su izvučeni hrvatski mučenici iz strašnih srbijanskih logora, čime je zaokružena nevjerojatna žrtva i veličina heroja s osječkih ulica.
Foto: Ilustracija