Početak ratnog vihora u Osijeku 1991. godine obilježile su ulične borbe i strah od snajperista, no jedan događaj trajno je upisan u povijest. Heroj Ivica Repušić, hrabri zapovjednik Specijalne jedinice policije “Orao”, položio je svoj život u obrani grada od terorističke ćelije, postavši simbol otpora i prva žrtva svoje elitne postrojbe.
Početak Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj obilježen je kompleksnim asimetričnim i hibridnim djelovanjima, pri čemu je urbana sredina postala primarna pozornica oružanih sukoba, psihološkog iscrpljivanja civilnog stanovništva i visoko rizičnih obavještajnih operacija. Grad Osijek, kao makroregionalni, industrijski i demografski centar istočne Slavonije, našao se u ljeto 1991. godine u izuzetno specifičnoj, ranjivoj i geostrateški kritičnoj poziciji. S jedne strane, grad je bio okružen prigradskim naseljima sa znatnim udjelom srpskog stanovništva koje je, pod patronatom Jugoslavenske narodne armije (JNA) i lokalnih naoružanih ekstremista, provodilo oružanu pobunu i postupno zatvaralo obruč oko grada. S druge strane, u samom urbanom tkivu Osijeka nalazile su se snažno utvrđene vojarne JNA, što je stvaralo stalnu unutarnju prijetnju i osjećaj nemogućnosti obrane
U takvom visoko zapaljivom i nepredvidivom okruženju, hrvatske redarstvene snage – primarno novoustrojene jedinice temeljne i specijalne policije – preuzele su nezahvalnu ulogu prve crte obrane. One su se morale suočavati s naoružanim pojedincima, snajperistima, terorističkim grupama i obavještajnim ćelijama koje su djelovale iz naizgled mirnih stambenih objekata, koristeći civile kao živi štit ili infrastrukturu za prikrivanje naoružanja. Tragična pogibija Ivice Repušića, zapovjednika voda Specijalne jedinice policije (SJP) “Orao” Osijek, koja se dogodila 11. srpnja 1991. godine u osječkom Stadionskom naselju, predstavlja jedan od najvažnijih prijelomnih trenutaka u ranoj fazi obrane grada. Ovaj događaj nije bio tek izolirani oružani incident, već paradigmatski primjer prelaska iz faze političkih tenzija i sporadičnih provokacija u fazu otvorenog urbanog ratovanja
Okruženje grada i eskalacija nasilja na rubnim područjima
Od svibnja 1991. godine, a posebice nakon brutalnog pokolja dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, sigurnosna situacija u istočnoj Slavoniji drastično se i nepovratno pogoršala. Srpski ekstremisti započeli su s podizanjem oružanih barikada i sustavnim progonom nesrpskog stanovništva iz sela u okolici Osijeka, Vinkovaca i Vukovara. U srpnju 1991. godine, ratni vihor de facto je stigao na sama vrata Osijeka. Napadi na obližnja naselja pokazali su jasnu stratešku namjeru JNA i paravojnih formacija da grad stave u potpuno taktičko okruženje, odsijeku ga od logističkih pravaca prema zapadu i prisile na predaju.
Dana 7.- 8. srpnja Oružani napad na selo Ćelije, 7. srpnja zauzimanje jednog dijela prigradskog naselja Tenja, 9. srpnja izravno granatiranje naselja Sjenjak pa sve do 11. srpnja sukob s terorističkom ćelijom (obitelj Peulić) unutar granica samog grada. Predstavlja direktnu prijetnju presijecanja gradskih komunikacija i aktivaciju “spavača” naoružanih od strane JNA.
Fenomen “Pete kolone”, snajperista i urbane paranoje
Unutar samog grada Osijeka, strah od unutarnjeg neprijatelja – kolokvijalno nazvanog “peta kolona” – bio je sveprisutan i snažno je oblikovao ponašanje kako obrambenih snaga, tako i civilnog stanovništva. Definicija “pete kolone” obuhvaća organizacije, grupe i pojedince koji unutar svoje države izdajnički djeluju propagandom, špijunažom, sabotažama i diverzijama radi potkopavanja njezine obrambene moći.
Kontraobavještajna služba (KOS) JNA doista je bila visoko operativna unutar hrvatskih gradova. Oružje iz vojarni JNA potajno se dijelilo lokalnom srpskom stanovništvu u ruralnim predjelima, ali i u urbanim središtima, s ciljem stvaranja oružanih punktova koji bi se aktivirali u trenutku općeg napada JNA. Zbog toga je strah od naoružanih susjeda bio utemeljen na stvarnim obavještajnim procjenama.
Međutim, ovaj stvarni sigurnosni problem ubrzo je prerastao u masovnu psihološku epidemiju “snajperizma”. Hrvatskim su gradovima u ljeto i jesen 1991. godine kružile nebrojene priče o skrivenim snajperistima, naoružanim pripadnicima pete kolone koji su nasumično otvarali paljbu po ulicama radi pukog zastrašivanja stanovništva.
Iako su vojni snajperisti nedvojbeno postojali i djelovali iz okruženih vojnih objekata JNA te tijekom bitke za Vukovar, velik dio dojava u gradovima poput Zagreba, Varaždina i Šibenika pokazao se neutemeljenim, a fenomen se ugasio prestankom oružanih borbi za vojarne. Ipak, u Osijeku je strah od petokolonaša dobio svoju brutalnu materijalnu potvrdu. Oružani sukob s obitelji Peulić u Stadionskom naselju poslužio je kao ultimativni katalizator – dokaz da prijetnja iz susjedstva nije samo medijska konstrukcija, već smrtonosna stvarnost koja odnosi živote elitnih policajaca.
Tko je bio Ivica Repušić – Repac ?
Prije nego što su se ratni oblaci nadvili nad Hrvatsku, Repušić je vodio uzoran, stabilan obiteljski i građanski život. Bio je zaposlen kao strojarski tehničar u poznatoj osječkoj tvornici OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva). U slobodno vrijeme intenzivno i strastveno bavio se karateom. Dugogodišnje bavljenje ovom borilačkom vještinom pridonijelo je njegovoj izuzetnoj fizičkoj konstituciji, mišićavosti, mentalnoj snazi i disciplini, zbog čega je među kolegama policajcima i zaradio nadimak “Hulk”.
Njegov privatni život nalazio se na samom vrhuncu. Godine 1990. sa suprugom Snježanom uselio se u novoizgrađenu obiteljsku kuću, podižući dvoje male djece – sina Krešimira i kćer. Idiličan obiteljski život, profesionalni uspon i sportska strast činili su ga prototipom uspješnog mladog čovjeka.
Ipak, svjesno je prekinuo tu idilu zbog osjećaja domoljubne dužnosti. Repušić nije skrivao svoje oduševljenje demokratskim promjenama i osamostaljenjem Hrvatske. Već pri prvim naznakama oružane agresije uključio se u sustav obrane. U listopadu 1990. godine, kada je struktura hrvatske obrane još uvijek bila u povojima, njegovo se ime nalazilo na popisu odgovornih osoba zaduženih za automatske puške podijeljene pripadnicima Narodne zaštite, gdje je obnašao dužnost voditelja jedne od lokalnih obrambenih grupa. Zatim se pridružio pričuvnom sastavu Ministarstva unutarnjih poslova.
Svoju profesionalnu posvećenost domovini formalizirao je 19. travnja 1991. godine, ostavivši siguran posao u OLT-u kako bi postao profesionalni, aktivni djelatnik Specijalne jedinice policije “Orao” Osijek. Zbog svojih izraženih liderskih sposobnosti, besprijekorne psihofizičke spreme, zrelosti i autoriteta izgrađenog kroz sport, zapovjedništvo ga je brzo prepoznalo kao prirodnog vođu. Imenovan je na visoko odgovornu poziciju zapovjednika voda (zapovjednik voda) unutar jedinice. Njegov tragični gubitak, koji će uslijediti manje od tri mjeseca nakon stupanja u profesionalnu službu, ostavit će trajnu prazninu u zapovjednom lancu osječke policije.
Tijek napada
Kriza je započela u četvrtak, 11. srpnja 1991. godine, duboko u noći. Prema prvim policijskim izvješćima, oko 01:00 sat iza ponoći, dežurnoj operativnoj službi Policijske uprave Osijek dojavljeno je od strane uznemirenih građana da je došlo do pucnjave iz vatrenog oružja u četvrti Stadionsko naselje.
Dostupni izvori navode dva djelomično komplementarna scenarija samog početka incidenta, što je česta pojava u “magli rata”. Prvi scenarij ukazuje da je policijska ophodnja temeljne policije pratila sumnjivo vozilo koje se prethodno ignoriralo zapovijed za zaustavljanje na policijskom kontrolnom punktu kod dravskog mosta. Nakon kratke razmjene vatre u bijegu, vozilo se pokušalo udaljiti i naposljetku je zaustavljeno pred stambenim objektom na adresi Stadionsko naselje br. 80.
Drugi, detaljniji scenarij (proizašao iz sjećanja svjedoka i operativaca), navodi da su tri policajca poslana na provjeru građanske dojave o prisutnosti “četnika” u dvorištu. Budući da u potpunom mraku nisu uočili ništa sumnjivo, policajci su iz opreza, pri odlasku, bacili kamen prema dvorištu kuće na spomenutoj adresi. Odmah nakon pada kamena, iz unutrašnjosti kuće otvorena je žestoka, rafalna paljba iz automatskog oružja izravno na policijsku ophodnju.
Bez obzira na točan mikrodogađaj koji je isprovocirao vatru, iz kuće je započet brutalan, iznenadni i očito pomno pripremljen napad. Napadnuta ophodnja odmah je putem radio-veze pozvala pojačanje. Na mjesto događaja u najkraćem su roku upućene sve dostupne ophodnje temeljne policije, kao i interventni tim od četiri dežurna pripadnika SJP “Orao”.
Policajci su pri dolasku naišli na neočekivano snažan, dobro utvrđen i organiziran otpor. Napadač je iz sigurnog zaklona unutar kuće neprekidno pucao iz automatskog oružja te je na policijske snage bacio i veći broj visokoeksplozivnih ručnih granata, pokušavajući nanijeti maksimalne gubitke. Zbog intenziteta vatre i snažnih detonacija koje su odjekivale gradom, operacija je vrlo brzo privukla pažnju javnosti i velikog broja domaćih i stranih ratnih izvjestitelja koji su tih dana boravili u Osijeku, izvještavajući o krizi u okolnim selima.
Profiliranje terorističke ćelije: Bračni par Peulić
Policijski obavještajni aparat brzo je utvrdio identitet napadača. Radilo se o Živku Peuliću (rođenom 1948. godine u mjestu Lončarica pokraj Virovitice) i njegovoj supruzi Ljubici Peulić. Živko Peulić formalno je bio zaposlenik osječke tvrtke “Panonija”, no u vrijeme incidenta nalazio se na dugotrajnom bolovanju, što je očito koristio za pripremu oružane akcije. Bio je lokalno poznat po otvorenom zagovaranju velikosrpskog ekstremizma. Kasniji očevid pokazat će da je posjedovao znatnu količinu vojnog naoružanja podrijetlom iz garnizona JNA, uključujući modernu automatsku pušku “Crvena zastava” (proizvedenu 1990. godine), streljivo, vojne bombe i mine.
Njegova supruga, Ljubica Peulić, bila je jednako radikalizirana. Istražni spisi i policijski dosjei opisuju je kao osobu sa “specijalno četničkom indoktrinacijom”, koju je agresivno i neskriveno širila u svojoj radnoj okolini i susjedstvu. Zlokobna je činjenica koja ukazuje na to da je ovaj oružani sukob bio unaprijed planiran kao teroristički akt s predumišljajem: bračni par Peulić je svoje maloljetne sinove, neposredno prije ovih događaja, potajno evakuirao i sklonio na sigurno u Republiku Srbiju.
Taktika koju je Peulić odabrao bila je izuzetno povoljna za urbanu defenzivnu borbu. Objekt i pripadajuća okućnica bili su pozicionirani tako da im se s leđa nije moglo neprimjetno prići. Iz svog prikrivenog, mračnog položaja unutar kuće, Živko Peulić imao je otvorenu liniju paljbe, pokrivajući kompletan prilaz kući i ulicu, čime je učinkovito držao hrvatske policajce na distanci i pod stalnom smrtonosnom prijetnjom.
Blokada, vatrena stihija i odbijanje predaje (05:00 – 10:00 sati)
Kako je noć odmicala, oko 05:00 sati ujutro, zapovjedništvo MUP-a donosi zaključak da se ova talačko-barikadna kriza ne može razriješiti isključivo snagama koje su inicijalno izišle na teren, bez neprihvatljivo visokih žrtava. Kako bi se slomio otpor, na mjesto događaja upućuje se snažno pojačanje od dodatnih 15 pripadnika Specijalne jedinice policije.
Hrvatska policija višekratno je putem megafona pozivala teroriste na predaju, jamčeći im pošteno suđenje i sigurnost. Međutim, srpski su pobunjenici odgovarali novim rafalima i drskošću. U trenucima pregovora, Živko Peulić je glasno vikao da se nema apsolutno nikakvu namjeru predati hrvatskim vlastima te da će svoje oružje položiti isključivo “pukovnicima JNA iz osječkog garnizona – Bori Ivanoviću i Milisavljeviću“. Ovom je izjavom javno demonstrirao zapovjednu i logističku sponu s Jugoslavenskom narodnom armijom, demaskirajući ulogu JNA kao pokrovitelja terorizma unutar hrvatskih gradova.
Tijekom neprekidne i iscrpljujuće izmjene puščane vatre, kao i djelovanja rasprskavajućih i zapaljivih granata, hrvatske snage počinju trpjeti gubitke. Oko 07:00 sati ujutro, geleri i meci pronalaze svoj cilj te bivaju ranjeni specijalci Mario Stašćik i Željko Rihter. Zapovjedništvo je prisiljeno poslati svježu smjenu od još 10 specijalaca kako bi se zadržao pritisak na objekt.
Uslijed silovitog okršaja vatrenim i zapaljivim oružjem, došlo je do zapaljenja Peulićeve kuće, a vatra se ubrzo proširila i na susjedni stambeni objekt. Opsada se sada odvijala u potpunom apokaliptičnom kaosu plamena, gustog crnog dima i neprestane pucnjave. Kako bi se spriječilo širenje požara na cijelo naselje, oko 09:00 sati na teren su pozvani osječki vatrogasci, koji su pod policijskom zaštitnom vatrom pokušavali lokalizirati požar.
Tragična pogibija zapovjednika voda Ivice Repušića (10:00 sati)
Nakon što su vatrogasci herojskim naporima uspjeli djelomično obuzdati vatrenu stihiju u unutrašnjosti kuće, došlo je do privremenog, varljivog zatišja u oružanom sukobu. S obzirom na intenzitet požara, količinu dima i izostanak pucnjave iz objekta, policijski zapovjednici osnovano su pretpostavljali da su se ekstremisti unutar objekta ugušili ugljičnim monoksidom ili izgorjeli u plamenu.
Oko 10:00 sati, zapovjednik voda SJP “Orao”, Ivica Repušić, preuzima odgovornost i donosi taktičku odluku da osobno izvrši vizualno izviđanje. Njegov je zadatak bio približiti se užarenom zgarištu i nepobitno utvrditi jesu li pobunjenici doista neutralizirani požarom, kako bi se omogućilo sigurno napredovanje i osiguravanje područja za ostale policajce. Repušić je oprezno izašao iz svog sigurnog zaklona i počeo se taktički kretati preko brisanog prostora prema kući.
Međutim, Peulić nije stradao. Iskorištavajući arhitekturu objekta, on i supruga sklonili su se u duboko ukopani podrum ispod kuće, što im je omogućilo preživljavanje požara i gušenja. U trenutku kada je zapovjednik Repušić prišao na otvoreno, promatrajući zgarište, terorist se pojavio iz svoje skrivenosti i nanišanio. Ivica Repušić pogođen je preciznim, snajperskim hicem ispaljenim iz modificirane lovačke puške opremljene optičkim ciljnikom. Hitac ga je pogodio izravno u glavu – točnije u čelo, neposredno iznad desnog oka. Pogođen ovim smrtonosnim hicem, 32-godišnji zapovjednik “Hulk” pao je na tlo i na mjestu preminuo, postavši tako prvi pali vitez svoje postrojbe.
Upotreba oklopnog transportera “TAB” i slamanje otpora
Odmah nakon svirepog ubojstva zapovjednika Repušića, napadači su iz kuće otvorili novu, još žešću rafalnu paljbu prema preostalim specijalcima. Zbog potpuno brisane i izložene površine, suborci nisu mogli sigurno prići kako bi evakuirali Repušićevo beživotno tijelo koje je ostalo ležati na liniji paljbe, neposredno ispred neprijateljskog položaja.
Shvativši da svaki daljnji konvencionalni pješački pristup rezultira neprihvatljivo visokim rizikom za živote hrvatskih policajaca, zapovjedništvo MUP-a donosi odluku o radikalnoj promjeni taktike. Na mjesto oružanog sukoba hitno je dovezeno oklopno borbeno vozilo (transporter) tipa “TAB”. Budući da se neprijatelj nalazio u utvrđenom podrumskom i prizemnom bunkeru, transporter nije korišten samo kao štit, već kao teško udarno oružje.
Oklopno vozilo “TAB” pod punim je gasom udarilo u dvorišnu ogradu i nosivi zid Peulićeve kuće. Silovit udar oklopa doveo je do masivnog strukturalnog urušavanja krovne konstrukcije i prostorije iz koje su teroristi pružali otpor, doslovno zgnječivši njihov zaklon. S urušavanjem kuće, neprijateljska vatra je trenutno prestala. Pod zaštitom i oklopnim okriljem transportera, pripadnici SJP “Orao” konačno su uspjeli prići i dostojanstveno izvući tijelo svog poginulog zapovjednika s bojišnice.
Nakon završetka taktičke akcije, policija je započela raščišćavanje i protueksplozijski pregled objekta. U zadimljenim ruševinama pronađeno je mrtvo tijelo Živka Peulića, čiji je fanatičan, desetosatni otpor okončan urušavanjem zidova.
Njegova supruga Ljubica Peulić preživjela je strukturalni kolaps i pokušala nastaviti borbu. Prilikom pokušaja bacanja ručne bombe na policajce koji su ulazili u ruševine, naprava je uslijed oštećenja ili lošeg rukovanja eksplodirala u njenoj desnoj ruci. Detonacija joj je u potpunosti raznijela šaku i nanijela izuzetno teške rane prsnog koša. Predala se teško ranjena, nakon čega je pod policijskom pratnjom prevezena u Opću bolnicu Osijek. Njena duboka indoktrinacija šokirala je i medicinsko osoblje; naime, prilikom priprema za amputaciju i operativni zahvat, agresivno je odbrusila liječnicima: “Samo ju secite, imam ja i drugu ruku za bacanje bombi…”.
Ljubica Peulić će na koncu preživjeti te će u prosincu 1991. godine biti razmijenjena za hrvatske zarobljenike na kontrolnoj točki u Tušiloviću pokraj Karlovca, nakon čega je otišla u Srbiju.
Prilikom detaljnog forenzičkog očevida i sanacije zgarišta, otkrivena je iznimno velika količina vojne opreme, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava koja je kuću pretvorila u mali vojni arsenal, namijenjen za gerilsko djelovanje u pozadini. Zbog opasnosti i oštećenja, oštećena kuća je nakon očevida do temelja poravnata i uklonjena građevinskom mehanizacijom, a uništeno je i izgorjelo vozilo Lada koje se nalazilo u dvorištu.
Spomen obilježje na Stadionskom naselju
Na snažnu inicijativu članova Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske (UDVDR) “Imotska krajina”, a u bliskoj suradnji s Gradom Osijekom, Udrugom specijalne policije Osijek te veteranskom Udrugom 3. gardijske brigade “Kune”, pokrenut je i realiziran projekt postavljanja kamenog spomen-obilježja.
Spomenik je uz najviše vojne i civilne počasti svečano otkriven 8. srpnja 2016. godine (uoči 25. obljetnice pogibije) u samom srcu Stadionskog naselja. Otkrivanju su prisustvovali visoki državni uzvanici: tadašnji ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanik predsjednice RH i zamjenik ministra obrane Tomislav Ivić, zamjenik načelnika PU osječko-baranjske Damir Takač, dogradonačelnik Osijeka Vladimir Ham, dožupan Dragan Vulin, predsjednik Gradske četvrti Ivan Karalić, te predstavnici brojnih udruga proizašlih iz rata.
Ipak, najemotivniji trenutak ceremonije bio je kada su spomen-obilježje zajednički, uz intoniranje himne, otkrili članovi Repušićeve obitelji: udovica Snježana i sin Krešimir, nakon čega su podno spomenika položeni brojni vijenci. Sama fizička lokacija spomenika ima neprocjenjivu edukativnu i simboličku funkciju; ona svakodnevno podsjeća nove generacije stanovnika Stadionskog naselja da linija fronte u Domovinskom ratu nije bila povučena samo kroz rovove u dalekim poljima, već je krvavo prolazila kroz same gradske ulice i dvorišta njihovih domova.
Memorijal hrvatskih snajperista GROM i Nagrada za životno djelo
Drugi, još proaktivniji oblik memorijalizacije ostvaren je kroz vrhunsku sportsko-vojnu manifestaciju nazvanu “Memorijal hrvatskih snajperista – GROM”. Ovo natjecanje, koje se održava povodom Dana neovisnosti na kultnom osječkom strelištu “Pampas”, okuplja kremu hrvatskog streljaštva – stotine najboljih vojnih, policijskih i civilnih strijelaca iz cijele države.
Natjecatelji, među kojima su redovito elitne ekipe Zapovjedništva specijalnih snaga (ZSS), Središnjice za obavještajno djelovanje (SOD), ATJ Lučko i gardijskih brigada (GOMBR), odmjeravaju snage u gađanju iz snajperske i jurišne puške na udaljenostima od 100 i 300 metara. Natjecanje prati rigorozna pravila fizikalne pripreme, gdje strijelci moraju kontrolirati svaki otkucaj srca, vlažnost, temperaturu i izdisaj, jer “i jedan otkucaj srca ili izdisaj može metak gurnuti daleko u stranu”.
Simbolika ovog memorijala duboko je isprepletena sa sudbinom Ivice Repušića. Činjenica da je Repušić ubijen od strane terorista preciznim snajperskim hicem ispaljenim iz lovačke puške s optikom, čini posvetu ovog događaja njegovom imenu dirljivom reafirmacijom hrvatske vojne moći. Hrvatska vojska na taj način demonstrira superiornost u oružanoj vještini koja je u ljeto 1991. godine sijala strah po ulicama Osijeka.
Najvažniji segment Memorijala GROM jest dodjela Nagrade za životno djelo “Ivica Repušić”. Prijelazni pokal za najboljeg snajperista oblikovan je u formi vukovarskog vodotornja (simbola obrane istoka Hrvatske), u čiju se poleđinu svake godine trajno urezuje ime pobjednika. S druge strane, Nagrada “Ivica Repušić”, ustanovljena 2011. godine, ne dodjeljuje se za sportski rezultat na meti. Ona se uručuje pojedincima, skupinama i postrojbama koje su imale monumentalan, a često nedovoljno poznat doprinos u stvaranju i obrani hrvatske neovisnosti.Memorijal hrvatskih snajperista GROM i Nagrada za životno djelo
- Krvava noć u Stadionskom naselju: Mučki hitac iz podruma koji je uzeo život prvom vitezu SJP “Orao”
Početak ratnog vihora u Osijeku 1991. godine obilježile su ulične borbe i strah od snajperista, no jedan događaj trajno je upisan u povijest. Heroj Ivica… Pročitaj više: Krvava noć u Stadionskom naselju: Mučki hitac iz podruma koji je uzeo život prvom vitezu SJP “Orao” - Na rubu Trećeg svjetskog rata: Osveta Irana i Trumpov apokaliptični protuudar!
Sukob Irana i SAD-a ulazi u nepredvidivu i izrazito opasnu fazu. Dok iranski vrhovni vođa Mojtaba Hamenei najavljuje neizbježnu osvetu za ubojstvo svog oca, američki… Pročitaj više: Na rubu Trećeg svjetskog rata: Osveta Irana i Trumpov apokaliptični protuudar! - Besplatni letovi, francuske mrcine i brodovi s limunom: Anatomija jedne hrvatske nabave
Hrvatska se priključila konzorciju za korištenje transportnog aviona Airbus A400M. Dok Vlada rješava pitanje NATO kvota, postavlja se pitanje je li Airbus A400M strateški optimalan… Pročitaj više: Besplatni letovi, francuske mrcine i brodovi s limunom: Anatomija jedne hrvatske nabave - Trideset prva obljetnica genocida u Srebrenici: Globalni mehanizam sjećanja i borbe protiv zaborava
Trideset i jednu godinu kasnije, genocid u Srebrenici ne predstavlja samo bolno odavanje počasti žrtvama, već je prerastao u aktivan, globalni mehanizam borbe protiv zaborava.… Pročitaj više: Trideset prva obljetnica genocida u Srebrenici: Globalni mehanizam sjećanja i borbe protiv zaborava - Genocid u Srebrenici: Trajna borba za istinu i pravdu u sjeni međunarodnog neuspjeha
Genocid u Srebrenici, nedvosmisleno potvrđen i dokazan pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te Međunarodnim sudom pravde (ICJ), ne predstavlja samo zatvoreno poglavlje… Pročitaj više: Genocid u Srebrenici: Trajna borba za istinu i pravdu u sjeni međunarodnog neuspjeha - U Osijeku održana konferencija “Money Deep Talk”: Financijska pismenost i karijerne prilike ključni za ostanak mladih
U osječkom IT Parku održana je konferencija “Money Deep Talk” koja je u prvi plan stavila važnost financijske pismenosti i poslovne prilike za mlade u… Pročitaj više: U Osijeku održana konferencija “Money Deep Talk”: Financijska pismenost i karijerne prilike ključni za ostanak mladih - Okrugli stol u Hrvatskom saboru: Ljeto 1941. i prešućena istina o stradanju Hrvata u Lici i Bosni
Desetljećima je ljeto 1941. u službenoj historiografiji slavljeno kao vrijeme herojskog narodnog ustanka, no prava je istina dugo, namjerno i sustavno skrivana. Nedavni okrugli stol… Pročitaj više: Okrugli stol u Hrvatskom saboru: Ljeto 1941. i prešućena istina o stradanju Hrvata u Lici i Bosni - Hrvatska konačno slobodna od mina, pirotehničarima prava kao i braniteljima
Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova RH, Davor Božinović, danas je Hrvatskom saboru podnio Izvješće o provedbi plana protuminskog djelovanja i financijskim sredstvima za 2025.… Pročitaj više: Hrvatska konačno slobodna od mina, pirotehničarima prava kao i braniteljima - SUZE, PONOS I SJEĆANJA KOJA NE BLIJEDE: U Iloku predstavljena knjiga “Iločki egzodus” autora fra Grgura Blaževića
Predstavljena knjiga Iločki egzodus čuva od zaborava najteže dane Domovinskog rata, donoseći autentična svjedočanstva Iločana o danima progonstva, patnji, ali i neizmjernoj vjeri u povratak… Pročitaj više: SUZE, PONOS I SJEĆANJA KOJA NE BLIJEDE: U Iloku predstavljena knjiga “Iločki egzodus” autora fra Grgura Blaževića - Jurčević kritizira institucije: “Ne postoje nestali, to su nasilno odvedeni branitelji i civili”
Zastupnik Josip Jurčević oštro je upozorio na propuste hrvatskih institucija, ističući kako nasilno odvedeni u Domovinskom ratu ne smiju u zakonu biti tretirani isključivo kao… Pročitaj više: Jurčević kritizira institucije: “Ne postoje nestali, to su nasilno odvedeni branitelji i civili”
