Razmjena ratnih zarobljenika Sve za sve

Na današnji dan – 34 godine od razmjene u Nemetinu

Domovinski rat Nove obavijesti Vijesti

Na današnji dan prije točno 34 godine, u Nemetin, odigrala se jedna od najznačajnijih i najemotivnijih razmjena zarobljenika tijekom Domovinski rat. Po načelu “svi za sve”, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, na slobodu je vraćen 381 hrvatski branitelj i civil, u zamjenu za 40 zarobljenika s neprijateljske strane.

Bio je to trenutak dubokih emocija – suza radosnica, ali i tuge za svima onima koji slobodu nikada nisu dočekali.

Pakao zatočeništva koji ne smije biti zaboravljen

Prema službenim podacima, tijekom Domovinskog rata zarobljeno je 7.807 hrvatskih branitelja i civila. No, brojke koje navode udruge upućuju na znatno veći stvarni broj zatočenih, dok je oko 300 osoba izgubilo život uslijed brutalnih zlostavljanja.

Završno izvješće Ujedinjeni narodi iz 1995. godine navodi kako je od 1991. pod srbijanskim nadzorom uspostavljeno približno 480 logora. Od toga je oko 300 potvrđeno od strane neutralnih izvora, dok se ostatak vodi kao nepotvrđen.

Na području Hrvatske evidentirano je oko 80 logora, dok ih je na području Srbije bilo približno 60, a u Crnoj Gori desetak.

Logori poput Sremska Mitrovica, Stajićevo, Begejci i Niš ostali su simboli sustavne torture, nehumanih uvjeta i svakodnevnog nasilja nad zarobljenicima.

Svjedočanstva preživjelih govore o premlaćivanjima, ponižavanjima i psihičkom slamanju:

“Putovanje je trajalo oko šest sati, a cijelo vrijeme bili smo tučeni. Na svakom zaustavljanju ulazili su novi vojnici i nastavili nas udarati.

Posebno potresni podaci govore kako je najmlađa ubijena žrtva imala svega šest mjeseci, dok je najstarija imala 104 godine. Među žrtvama seksualnog nasilja nalazila su se i djeca.

Diplomatska borba i put prema slobodi

Put do razmjene u Nemetinu bio je dug i izuzetno složen. Već od 1991. godine vodili su se intenzivni pregovori uz posredovanje međunarodnih organizacija poput Međunarodni odbor Crvenog križa i Promatračke misije Europske zajednice.

Ključni okvir za razmjenu postavljen je sporazumom temeljenim na Ženevske konvencije, kojim je predviđeno oslobađanje svih zarobljenika bez obzira na okolnosti zarobljavanja.

Završni pregovori održani su u više europskih gradova, a kulminirali su potpisivanjem sporazuma u Ženeva između hrvatske strane, predvođene Mate Granić, i predstavnika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Trenutak koji je značio život

Za mnoge zatočenike, trenutak prozivanja imena bio je granica između nade i očaja. Svjedočanstvo vukovarskog branitelja Damir Plavšić ostaje jedno od najsnažnijih opisa tog trenutka:

“Kad sam čuo svoje ime, nisam znao je li to stvarnost ili nova igra stražara. Tek kad sam sjeo u autobus, suze su same krenule. Sloboda.”

Ta sloboda za mnoge je značila novi život. Za druge – bolno suočavanje s gubitkom suboraca i civila koji su ostali u logorima ili su ondje izgubili život.

Logori – mjesta stradanja i svjedočanstva istine

Logor u Borovu Selu, iza Božića 1990. g. je otvoren u prostarijama kino dvorane, zatim u osnovnoj školi, sportskoj dvorani.

Logor Bučje – logor u centralnom spremištu. Od kolovoza do studenog 1991. g. zatočenici su mučeni, ispitivani i ubijani, vrlo brutalan odnos prema zatočenima. Bilo je oko 150 zatočenika/zatočenica, neki su ubijeni a žene su silovane. O logoru je svjedočio dr. Vladimira Solara, ravnatelja Medicinskog centra u Pakracu, koji je jedno vrijeme bio zatočenik logora.

Logor Okučani – policijska stanica je služila kao logor od 6. prosinca 1991. g. . Iz Stare Gradiške je 6. prosinca 1991. g. prebačeno 18 zatočenika, tu je bilo i žena. Dana 24. 12. 1991. g. 12 zatočenika je vraćeno u Staru Gradišku.

Logor Stara Gradiška, – Logor Stara Gradiška bio je u nekadašnjem komunističkom Kazneno-popravnom domu koji je zatvoren 1990. godine. Pobunjeni Srbi i JNA su otvorili zarobljenički logor od kolovoza 1991. g. do 29. srpnja 1993. godine. Zatvorom su upravljali JNA, TO, četnici, SAO milicija i Beli orlovi. (potvrđen od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch). Svjedočanstvo prim. dr. Vladimira Solara koji je bio zatočenik u logoru Bučje pa logoru Stara Gradiška.

Logor Glina – Logor u KPD Glina od 6. listopada 1991. g. do 4. kolovoza 1995. g. (VRO „Oluja“). Kroz logor je ukupno prošlo oko 2.000 osoba. Knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“ .

Logori u Kninu – Na više lokacija u Kninu su bili zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili tijekom Domovinskog rata. Kao zatvor korištena je stara bolnica u centru Knina te vojni zatvor JNA. Kroz logore je prošlo 600 do 800 zatočenika. Tortura, premlaćivanje, uključivanje na induktor poljskog telefona, seksualno zlostavljanje te korištenje zatočenika za teške radove.

Logor u Dalju, od 1. 8. 1991. g.  zatvoren tijekom 1993. g.  oko 500 ubijenih u Dalju.

Logor u Dardi,  rujan 1991., kroz logor je prošlo oko 700 ljudi.

Logor u Jagodnjaku, od 15. 11. 1991.; u ožujku 1992. g. u logoru je bilo 1.500 osoba.

Logor u Belom Manastiru, cca 300 zatočenika odjednom.

Logor Negoslavci – logor je otvoren početkom rujna 1991. g. a zatvoren u prosincu iste godine, cca 1.000 zatočenika je prošlo kroz logore, ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba. Zatočenici su prvo dovedeni u školu a nakon ispitivanja zatočeni u privatne podrume, 10 do 50 zatočenika u jednom podrumu.

Tijekom agresije na Vukovar i nakon sloma obrane grada Vukovara:

Logor Velepromet, U Vukovaru je u objektima Veleprometa otvoren Logor Velepromet sredinom rujna 1991. godine do ožujka 1992. godine. Kroz logor jer prošlo oko 10.000 ljudi a oko 700-800 se vode kao nestali. U logoru su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Iz logora su zatočenici, zarobljenici, prebačeni u logore u Srbiji (Sremsku Mitrovicu i druge).

Logor Ovčara,  – stočna farma u sklopu Vupik-a, od listopada 1991. do 25. prosinca 1991. g. , kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika. Ubijena su 264 (261) zatočenika. U masovnoj grobnici na Ovčari (Grabovu) su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba a za 64 (61) osobe se ne zna gdje im je grob. Ubijeni su ranjenici iz vukovarske bolnice, ubijeni su djelatnici vukovarske bolnice, ubijeni su civili, tri žene i dijete od 16 godina.

Logor Stajićevo, nakon sloma obrane Vukovara, od 18. 11. do 21. 11 1991. g., otvoren je sabirni logor na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina, kroz logor je prošlo 3.000 osoba a zadržano je oko 1.500 osoba. Logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. godine do 23. 12. 1991. godine (drugi navod, siječanj 1992.). Zatočenici su bili hrvatski branitelji, civili, medicinsko osoblje. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je naveo da je u logoru Stajićevo bilo 1.700 zatočenika.

Logor u Sremska Mitrovica od 18. 11. 1991. do 13. 8. 1992. g. Kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika, duže je zadržano 1.500 zatočenika, neki su bili više od 9 mjeseci. Bio je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.

Dr. Vesna  Bosanac i dr. Juraj Njavro su bili zatočeni u Sremskoj Mitrovici , (knjiga dr. Juraja Njavre „Glavu dolje – ruke na leđa“ skidanje do gola, smrzavanje bez odjeće i čekanje što će dalje biti).

Logor VIZ Beograd, (vojno istražni zatvor) na Banjici, prošlo je cca 1.000 zatočenika, prije razmjene u logiru je još bilo 350 zatočenika. Sabirni logor pod kontrolom JNA gdje su vršena ispitivanja i maltretiranja zatočenika te prisiljavanja na potpisivanje izjava o počinjenim zločinima. Logor je djelovao 1991. i 1992. godine.

Logori u Nišu – Logor u kazneno-popravnom domu (KPD) i zatvoru u Nišu. Bilo je zatočeno cca 500 osoba. Dovedeni su branitelji Mitnice (oko 200) a 300 drugih je prebačeno iz logora Stajićevo kada je logor rasformiran 23. 12. 1991. g. , logor u Nišu je rasformiran 26. 2. 1992. g. , zatočenici su prebačeni u Sr. Mitrovicu. Torturu su vršili vojnici, rezervisti i vojni policajci. Crveni križ je znao za logor i posjetio ga je 2 puta.

Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu (potvrđeni od ICRC-a. Prema izvješću ICRC-a u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, u civilnom zatvoru su bili zatočeni civili te pripadnici ZNG-e. Nakon zatvaranja logora Stajićevo (rasformirano 23. 12. 1991. god.) 300 zatočenika prebačeno u Niš, logorom je upravljala JNA. Dana 15. siječnja 1992. godine, međunarodno priznanje Hrvatske, zatočenici su bili jako fizički zlostavljani (premlaćivanje zatočenika). U Bosanskom Šamcu je 26. 1. 1992. g. razmijenjena je jedna skupina zatočenika a drugi skupina je prebačena u Sremsku Mitrovicu.

Logor Aleksinac – otvoren nakon pada Vukovara, smješten u krugu vojarne. Tamo je bilo zatočeno cca 1.500 osoba. Iz logora Stajićevo su zatočenici premješteni u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu.  180 pripadnika ZNG-a je prebačeno iz Sr. Mitrovice u logor Aleksinac, zatim su prebačeni u logor u Nišu.

Logor Rudnik – u Rudiniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH. Zatočenici su bili prisiljeni raditi u rudniku a neki su ubijeni.

Logor Begejci od 1. 10. 1991. do 21. 11. 1991. godine stalno je bilo zatočeno cca 500 zatočenika.

Logor Bubanj Potok, na izlazu iz Beograd uz cestu za Valjevo  u vojarni  zatočeni u studenom 1991. g.

Logor u Novom Sadu, logor u sportskoj dvorani „SPENS“ , zatočeno 5.000 ljudi

Logor Petrovci – u više privatnih kuća, u zgradi Mjesne zajednice i škole.

Logor u Šidu – vojni zatvor, ispitivanej, maltretiranje i odvođenje dalje.

Napomena: Zatočenici su odvođeni iz logora u logor (zbog zatvaranja logora, zametanja tragova o zatočenicima) pa se broj zatočenika preklapa. Navedeni su ukupni (približno) brojevi zatočenika u nekom od logora. Srbija bi mogla dati točne podatke o svim logorima, ali to ne želi!



DOMOVINSKI RAT

Vlada usvojila program preventivnih pregleda branitelja i ubrzava isplatu prava civilnim stradalnicima

„Duga noć bez sna“ – emotivna posveta Damira Radnića poginulim HOS-ovcima Vukovara i Bogdanovaca

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged

Odgovori