Kusonje – rana Domovinskog rata koja nikada ne zacjeljuje

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

KUSONJE, 9. siječnja 2026. – Na današnji dan, 9. siječnja 1992., otkrivena je prva masovna grobnica Domovinskog rata u Kusonjama kod Pakraca. Ekshumacija je razotkrila stravične ratne zločine nad hrvatskim braniteljima i trajno obilježila hrvatsku povijest.

Na današnji dan, 9. siječnja 1992. godine, Hrvatska se prvi put suočila s razmjerima zločina Domovinskog rata kakvi su do tada bili nezamislivi. Otkrivanje masovne grobnice u Kusonjama, na predjelu Rakov Potok uz prometnicu Pakrac–Požega, zauvijek je obilježilo nacionalno pamćenje i razotkrilo svu brutalnost agresije na tek stvorenu hrvatsku državu.

Pod nadzorom Međunarodnog odbora Crvenog križa i Promatračke misije Europske zajednice, 28. siječnja 1992. započela je ekshumacija prve masovne grobnice Domovinskog rata. Iz zemlje su izvađena tijela dvadeset hrvatskih branitelja. Sudsko-medicinski nalazi potvrdili su da je trinaest njih poginulo u izravnim borbama, dok su sedmorica prije smaknuća prošla stravična mučenja – bili su vezani žicom, s vidljivim tragovima brutalnog zlostavljanja i kasapljenja, prije nego što su usmrćeni hicima iz neposredne blizine.

Među ubijenima bili su:
Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara.

Kasniji sudsko-medicinski nalazi i svjedočenja, uključujući iskaze zarobljenih pripadnika neprijateljskih snaga nakon operacije „Bljesak“, dodatno su potvrdili razmjere ratnog zločina počinjenog nad zarobljenim braniteljima.

Posmrtni ostaci sedamnaestorice poginulih položeni su 5. veljače 1992. godine na Gradskom groblju Borik u Bjelovaru. Pogrebu je nazočilo više tisuća ljudi, a predvodio ga je kardinal Franjo Kuharić, čije su riječi ostale duboko urezane u kolektivnu svijest hrvatskog naroda:
„Naše oči vide izranjena mrtva tijela, ali naša vjera vidi u njima život besmrtne duše koja je vjerovala i uložila život u čistom rodoljublju za slobodu, pravednost i istinu.“

No, tragedija Kusonja ni tada nije završila. Na drugu obljetnicu masakra, 1993. godine, tijekom komemoracije i polaganja vijenaca, podmetnuta mina PROM -1 odnijela je živote trojice branitelja – Mirka Pereša, Željka Šegovića i zapovjednika 105. brigade Stanka Palića – dok je 15 osoba ranjeno, među njima i jedan pripadnik snaga Ujedinjenih naroda.

Svjedočenje Nikole Ivkanca: Dan kada je mina prekinula komemoraciju i razotkrila propuste

Silina eksplozije bacila me na leđa gotovo četiri metra. U prvi mah pomislio sam da je riječ o minobacačkom napadu“, prisjeća se Ivkanec. Iako sam nije bio ranjen, prizori koji su uslijedili bili su potresni. Zapovjednik 105. brigade Hrvatske vojske Palić preminuo je u roku od nekoliko minuta, dok je Šegović umro nedugo potom, već u ambulanti. Mirko Pereša poginuo je na mjestu. Ukupno je ranjeno 15 osoba, među njima i jedan pripadnik UNPROFOR-a.

Prema Ivkančevim riječima, tragedija je bila pitanje centimetara. „Da sam stajao dvadesetak centimetara lijevo ili desno, i ja bih stradao. Zapovjednik bojne Pakrac stajao je uz mene, dodirivali smo se ramenima – on je ranjen.“

Nakon tragedije otvoreno je pitanje odgovornosti. Formirana su dva povjerenstva – jedno pri Ministarstvu unutarnjih poslova, drugo pri vojnom kabinetu predsjednika Republike. Zaključci su pokazali da policija nije pogriješila u operativnom smislu, no utvrđen je ozbiljan propust u sustavu informiranja.

Do samog početka komemoracije nismo znali da će se ona održati upravo na liniji razdvajanja, u takvim okolnostima“, navodi Ivkanec. Tek kada je kolona krenula iz Bjelovara, stigla je obavijest da će se na mjestu pogibije položiti vijenci.

Osiguranje terena bilo je povjereno UNPROFOR-u, koji je prema tadašnjim pravilima bio zadužen za protudiverzijsku zaštitu. Policija, zbog vojnog embarga, nije smjela raspolagati ni detektorima mina. „Tek nakon tragedije dobili smo odobrenje za pirotehničare i opremu“, ističe Ivkanec.

Pregled terena koji je prethodio komemoraciji pokazao se nedostatnim. Na tom području, zasićenom ostacima sukoba iz 1991. godine, jedino je stručni pirotehnički pregled mogao osigurati stvarnu sigurnost.

Kobni trenutak zabilježen je i kamerom. Snimka, koja se i danas povremeno prikazuje u televizijskim kronikama, pokazuje trenutak eksplozije – naglo podrhtavanje kadra i zvuk koji prekida tišinu komemoracije.

Nakon polaganja vijenca, dvije majke poginulih prišle su zapaliti svijeće. Tada je Kata Posarić, majka poginulog Marija, nagazila na minu skrivenu u zemlji. Radilo se o rasprskavajućoj odskočnoj mini – jednoj od najubojitijih, koja se najprije podigne iz tla, a potom eksplodira u zraku.

„To je bila savršeno maskirana smrt“, zaključuje Ivkanec.

Put u zasjedu

Stradanje bjelovarskih branitelja u Kusonjama započelo je u rujnu 1991. godine, kada su pripadnici elitne „A“ satnije, kasnije bojne 105. brigade Hrvatske vojske, po drugi put upućeni na pakračko ratište. Procjene Glavnog stožera govorile su da je stanje u Pakracu kritično i da gradu prijeti pad. Smješteni su u Vladikin dvor, s jasno određenom zadaćom – braniti grad i intervenirati gdje god se linija obrane pokaže najranjivijom.

Slabo naoružani, s tek osamnaest automatskih pušaka, ostatkom karabina M-48 i lovačkog oružja, branitelji su raspolagali i improviziranim oklopnjakom – prvim pakračkim oklopnim vozilom izrađenim u Matkovcu. Informacija da su neprijateljske snage u Kusonjama oslabljene pokazala se kobnom. Izviđanje 7. rujna prošlo je bez otpora, no već sljedećeg jutra, 8. rujna 1991., hrvatski su branitelji upali u smrtonosnu zasjedu.

Na mjestu gdje danas stoji kapela Male Gospe, neprijatelj je organizirao zasjedu po tzv. „sistemu potkove“. Oklopnjak je pogođen ručnim bacačem, branitelji su se povukli u obližnju kuću i započela je višesatna borba prsa o prsa. Pomoć koja je pokušala stići do opkoljenih branitelja bila je zaustavljena razornom vatrom iz svih smjerova.

Nakon cjelodnevnog otpora i iscrpljenosti, branitelji su zarobljeni. Uslijedio je krvavi pir. Sedmorica su vezana žicom, mučena i na kraju strijeljana. Tijela su prevezena kamionom i pokopana uz smetlište u Rakovom Potoku, gdje su mjesecima ostala skrivena od očiju javnosti.

Mjesto boli i sjećanja

Danas na tom mjestu stoji kapela Male Gospe, podignuta zahvaljujući majkama poginulih branitelja. Ona nije samo spomen-obilježje, već trajni simbol majčinske boli, ali i zahvalnosti naroda prema onima koji su položili život za slobodu Hrvatske.

Kusonje ostaju jedno od najpotresnijih poglavlja Domovinskog rata – mjesto zločina, ali i mjesto iznimne hrabrosti i žrtve. Na današnji dan, prisjećamo se hrvatskih vitezova čija je žrtva utkala temelje slobodne i neovisne države te obvezuje buduće naraštaje da istinu, sjećanje i dostojanstvo nikada ne prepuste zaboravu.



Tagged

Odgovori