U trenutku kada se Hrvatska s vidljivim ponosom predstavlja kao država koja je konačno zakoračila u klub ozbiljno opremljenih europskih vojski, iza kulisa tog samopouzdanja ostaju otvorena pitanja koja ne stanu u kadar službenih fotografija. Rafali su stigli, Leopardi su najavljeni, CAESAR haubice su na putu, a besposadni sustavi uredno paradiraju na prezentacijama pred NATO dužnosnicima. No ispod sjajne površine modernog naoružanja i strateških partnerstava ostaje temeljna dilema: tko u Hrvatskoj uistinu upravlja sigurnosnom politikom kada stvari postanu ozbiljne, jesu li nacionalni interesi uopće ugrađeni u ugovore koje potpisujemo i koristimo li obrambene nabave kao polugu razvoja ili tek kao dokaz solventnosti?
Hrvatska danas ima Rafale. Dvanaest komada, precizno izbrojanih: deset jednosjeda i dva dvosjeda. To je čista činjenica, jednako kao i ona da su MiG-ovi otišli u povijest. Ima i tenkove Leopard 2 u najavi, ima samohodne haubice CAESAR koje će, barem na papiru, znatno podići sposobnosti kopnene vojske, te cijeli niz besposadnih sustava koji dobro izgledaju u promotivnim brošurama i PowerPoint prezentacijama. Ono što, međutim, i dalje ne vidimo – barem ne jasno, glasno i bez fusnota – jest političko jedinstvo i precizno definirana odgovornost u trenutku kada prestaje prezentacija, a počinje stvarna sigurnosna prijetnja.
Predsjednik Republike otvorio je temu koja se ne može svesti na dnevno-političku dosjetku. Njegovo pitanje o tome je li Hrvatska prilikom kupnje francuskih Rafalea ostala bez ikakvih zaštitnih mehanizama koji bi spriječili prodaju istih ili čak naprednijih zrakoplova državama iz neposrednog okruženja koje nisu članice NATO-a, pogađa samu srž problema. Drugim riječima, jesmo li još jednom odigrali ulogu korisnog statistu u tuđoj geopolitičkoj predstavi ili smo, u najmanju ruku, trebali biti statisti s boljim ugovorom i jasnijim jamstvima?
Predsjednik nudi dva scenarija, a oba su politički porazna. U prvom, Vlada nije znala što Francuzi planiraju, pa je riječ o neznanju, improvizaciji i amaterizmu u poslu koji se mjeri milijardama eura i desetljećima sigurnosnih posljedica. U drugom, Vlada je znala, ali je svjesno prešutjela, procjenjujući da je politička cijena šutnje manja od cijene otvorenog sukoba sa strateškim partnerom. U oba slučaja, odgovornost je jasna, a poruka javnosti jednako neugodna.
Premijer, očekivano, problem vidi drukčije. Za njega je ključna činjenica da je Hrvatska konačno prestala tapkati na mjestu. Njegova obrana je jednostavna i politički vrlo učinkovita: pravi propust bio bi ne učiniti ništa. Ne kupiti Rafale. Ne modernizirati vojsku. Ne ulagati u tenkove, haubice, besposadne sustave, infrastrukturu i ljude. U tom dijelu rasprave prestaje karikatura i počinje stvarnost, jer Hrvatska doista desetljećima nije imala luksuz odgađanja.
No pitanje nije je li trebalo kupiti borbene avione, nego koje, po kojoj cijeni i s kakvim dugoročnim posljedicama.
Ako se maknemo od optike i političkih etiketa te krenemo prema činjenicama, dolazimo do dijela koji se u javnosti rijetko izgovara do kraja. Hrvatska je kupila 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale u standardu F3-R, dok je Srbija ugovorila 12 Rafalea F4.1. Na papiru to izgleda kao jasna tehnička prednost Beograda. U stvarnosti, međutim, priča je složenija.
Hrvatski Rafali ulaze u NATO-integrirani sustav koji uključuje Link 16 podatkovne veze, pristup savezničkim radarima, AWACS sustavima, zajedničkoj operativnoj slici i NATO identifikacijskim sustavima IFF. Srbija, bez obzira na razinu tehnologije u samom avionu, u taj sustav ne ulazi. Nema pristup, nema integraciju i nema „ligu“ u kojoj se danas vodi moderno zračno ratovanje. A liga je, u ovom slučaju, važnija od samog modela aviona.
Istina je da hrvatski Rafali zasad nemaju isporučene rakete Meteor dometa većeg od 200 kilometara. No Hrvatska je članica saveza koji takvo naoružanje može dobiti. Srbija nije. To nije politička interpretacija, nego tehnička i savezna činjenica. Meteor ne ide izvan NATO-a i tu rasprava završava. Uspoređivati avion s avionom bez usporedbe sustava sa sustavom isto je kao uspoređivati Formulu 1 i reli automobil bez staze, pravila i tima.
Međutim, kada se uđe dublje u financijsku i tehničku računicu, slika postaje znatno manje romantična. Davne 2012. godine Indija je za Mirage 2000 kupovala projektile MICA po cijeni od 2,7 milijuna dolara po komadu. Danas se može pretpostaviti da cijena nije manja od tri milijuna eura, dok će znatno napredniji MICA NG biti osjetno skuplji. Tome treba dodati barem dva projektila Meteor po jednosjedu, što znači minimalno 20 Meteora po cijeni od najmanje četiri milijuna eura po komadu, uz dodatne troškove logistike i održavanja.
I tada dobivamo tek osnovno opremljen avion za nadzor zračnog prostora. Gdje su projektili zrak-zemlja, protubrodski sustavi i puna borbena sposobnost? Da bi Rafali postali istinski višenamjenski, potrebno je uložiti još najmanje jednu milijardu eura. To je cijena o kojoj se rijetko govori u promotivnim govorima.
U tom kontekstu logično se nameće pitanje: zašto Hrvatska nije kupila Gripen ili F-16? Ili, još radikalnije, zašto nije razmotrila F-35? Na kupnju Rafalea potrošeno je oko 1,2 milijarde eura, od čega je približno 200 milijuna PDV koji država plaća sama sebi. Ostaje oko milijardu eura, odnosno više od 83 milijuna eura po avionu – i to za rabljene letjelice. Za usporedbu, novi F-35A američko ratno zrakoplovstvo plaća oko 82 milijuna dolara. Istina, za strane kupce cijena je viša, ali govorimo o trenutačno najnaprednijem borbenom avionu na svijetu, potpuno novom i s perspektivom od najmanje dva desetljeća. Za isti novac Hrvatska je mogla imati desetak F-35 i dugoročno riješeno pitanje borbene avijacije. Ovako je kupila platformu koja je već na ulazu u službu tehnološki iza aktualnog vrha.
Kupnjom polovnih Rafalea Francuska je preko noći postala hrvatski „strateški partner“. Toliko strateški da je Srbiji prodala 12 Rafalea F4.1, znatno naprednijih od hrvatskih F3-R. Razlika nije kozmetička. Srpski Rafali dobit će AESA radare umjesto PESA, kacigu s ciljnicima SCORPION, unaprijeđeni sustav elektroničkog ratovanja SPECTRA i novu komunikacijsku vezu CONTACT otpornu na ometanje. Zbog povećane mase dobit će i snažnije motore M88-4E potiska 90 kN, dok hrvatski Rafali ostaju na motorima M88-2 od 75 kN.
Zbog toga su tvrdnje da će se hrvatski Rafali jednostavno „podići“ na standard F4.1 financijski i tehnički neozbiljne. Trošak bi bio jednak ili veći od kupnje novih aviona, jer bi se gotovo sve moralo mijenjati. To je scenarij koji zvuči dobro u priopćenjima, ali ne prolazi ozbiljnu analizu.
U skladu s tom logikom „strateškog partnerstva“ nameće se i pitanje protuzračne obrane.
Hrvatska danas ima sustav koji tehnički funkcionira. Ima modernizirane radare, interoperabilnost s NATO-om i zrakoplovstvo koje može reagirati brže i učinkovitije nego ikada prije. No postoji točka na kojoj sva tehnologija staje – politička odluka. Tko u Hrvatskoj u miru donosi odluku o obaranju letjelice? Tko preuzima odgovornost? To pitanje u NATO-u ima ime – Renegade – i u stvarnosti se mjeri sekundama, ne konferencijama za medije.
Posjet glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea dodatno je ogolio taj problem. Dok su Rafali letjeli za domaću publiku, NATO je vjerojatno provjeravao nešto drugo: je li Hrvatska predvidljiv saveznik ili potencijalni izvor političkih blokada. Izostanak zajedničke konferencije za novinare s predsjednikom Republike nije bio protokolarna slučajnost, nego poruka.
Na kraju, ostaje i pitanje obrambene industrije. Hrvatska ima privatne tvrtke koje znaju i mogu. Ono što nema jest država koja zna kako ih strateški uključiti. Dok druge zemlje uz nabave grade industrijske kapacitete, Hrvatska kupuje, plaća i zahvaljuje.
Zato rasprava o Rafalima nije rasprava o avionima. To je rasprava o tome želi li Hrvatska biti subjekt vlastite sigurnosne politike ili tek njezin korisnik. Jer avioni lete brzo, ali političke odluke, ako nisu pripremljene na vrijeme, uvijek kasne – i to u najgorem mogućem trenutku.
- Zatvarate lođu ili gradite sjenicu? Novi pravilnik donosi velika iznenađenja, evo što morate znati!
Državna tajnica Dunja Magaš pojasnila je što sve građanima donosi novi pravilnik o jednostavnim građevinama, koji znatno olakšava proces gradnje, adaptacije i postavljanja pomoćnih objekata… Pročitaj više: Zatvarate lođu ili gradite sjenicu? Novi pravilnik donosi velika iznenađenja, evo što morate znati! - “Kako ću poslije pogledati sinu u oči?”: Tragična i ponosna priča Vinka Budimira, čovjeka koji nije htio napustiti Vukova
Vinko Budimir nije bio samo običan građanin; bio je stup obrane Borova Naselja. Ovaj tekst donosi sjećanje na čovjeka koji je nepokolebljivo stao pred neprijateljski… Pročitaj više: “Kako ću poslije pogledati sinu u oči?”: Tragična i ponosna priča Vinka Budimira, čovjeka koji nije htio napustiti Vukova - Jurišao na oklopnjak JNA da spasi suborce: Tko je bio 21-godišnji heroj ATJ Lučko čiji je smijeh odzvanjao Vukovarom?
Božo Bionda bio je elitni specijalac i domoljub čiji je mladi život, uz gromoglasan osmijeh, hrabro ugašen na Trpinjskoj cesti u obrani Vukovara. Svaki rat… Pročitaj više: Jurišao na oklopnjak JNA da spasi suborce: Tko je bio 21-godišnji heroj ATJ Lučko čiji je smijeh odzvanjao Vukovarom? - “Zdravlje djece nema cijenu!”: Dok sustav žmiri, Gospić se guši u opasnom otpadu, a građani spremaju masovni prosvjed.
Opasni otpad u Gospiću već godinama ugrožava zdravlje i okoliš, a dok nadležni tek analiziraju ponude za sanaciju, nezadovoljni stanovnici najavljuju veliki prosvjed. Državne institucije… Pročitaj više: “Zdravlje djece nema cijenu!”: Dok sustav žmiri, Gospić se guši u opasnom otpadu, a građani spremaju masovni prosvjed. - Herojska obrana ili “deblokada kasarni”: Kako srbijanska historiografija i danas skriva istinu o napadu na Vukovar
Napad na Vukovar 25. i 26. kolovoza 1991. godine nepovratno je promijenio tijek hrvatske povijesti. Kroz herojske napor branitelja, spriječen je brzi oklopni slom grada,… Pročitaj više: Herojska obrana ili “deblokada kasarni”: Kako srbijanska historiografija i danas skriva istinu o napadu na Vukovar - KRAJ 81 GODINE ŠUTNJE: Otvara se grobnica s 15.000 Hrvata! Otkrivamo zašto su slovenskom premijeru u Ljubljani poklonjene vukovarske ‘zenge’
Više od osam desetljeća nakon stravičnih komunističkih zločina, najveća masovna grobnica Tezno u Sloveniji napokon će biti otvorena. Iduće godine kreće povijesni proces iskapanja 15.000… Pročitaj više: KRAJ 81 GODINE ŠUTNJE: Otvara se grobnica s 15.000 Hrvata! Otkrivamo zašto su slovenskom premijeru u Ljubljani poklonjene vukovarske ‘zenge’ - Tajna “Akcije Dolac”: Kako je hrabrost branitelja ugasila Mladićev plan u Sinju
U spomen na neizmjernu hrabrost domoljuba, svečano je obilježena 35. obljetnica akcije u kojoj su sinjske vojarne postale epicentar hrvatskog otpora. Tog 25. kolovoza 1991.,… Pročitaj više: Tajna “Akcije Dolac”: Kako je hrabrost branitelja ugasila Mladićev plan u Sinju - Plamen koji prkosi zaboravu: Kako se Osijek prisjetio 87 dana koji su spasili Hrvatsku
U Osijeku je paljenjem 87 svijeća svečano obilježena Bitka za Vukovar i 87 dana herojskog otpora grada koji je obranio Hrvatsku. Članovi i simpatizeri Hrvatske… Pročitaj više: Plamen koji prkosi zaboravu: Kako se Osijek prisjetio 87 dana koji su spasili Hrvatsku - “Samo preko mene mrtvog!”: Zastrašujući detalji ‘krvave krizme’ i herojstva Miroslava Bulešića
Na obljetnicu tragičnih događaja, Lanišće se prisjeća kako je blaženi Miroslav Bulešić položio svoj život za vjeru. Otkrijte mračne detalje orkestriranog komunističkog zločina iz 1947.… Pročitaj više: “Samo preko mene mrtvog!”: Zastrašujući detalji ‘krvave krizme’ i herojstva Miroslava Bulešića - Prijelomni trenutak ’90.: Kako su strateški rezovi u Saboru pripremili Hrvatsku za obranu
Suočen s dramatičnom eskalacijom oružane pobune, povijesni Sabor 24. kolovoza 1990. godine održao je izvanrednu sjednicu kojom je pravno i vojno spašen ustavni poredak te… Pročitaj više: Prijelomni trenutak ’90.: Kako su strateški rezovi u Saboru pripremili Hrvatsku za obranu
