Kad ideologija utihne, a domoljublje zapjeva – paradoks Urše Raukar

Domovinski rat KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Da nije tragično, doista bi bilo smiješno.
Hrvatska politička scena već desetljećima proizvodi paradokse, ali rijetko koji je tako postojan i simboličan kao onaj koji danas utjelovljuje dio lijeve oporbe. Posebno oni koji se najglasnije kunu u “vrijednosnu neutralnost”, dok istodobno s jednakim žarom ratuju protiv svega što miriše na hrvatski identitet, povijest, vjeru ili – ne daj Bože – Domovinski rat.

U toj galeriji likova posebno mjesto zauzimaju nekadašnji aktivisti, danas profesionalni moralni arbitri, okupljeni pod zeleno-crvenim stijegom platforme Možemo!. Ljudi koji su Zagreb obećali pretvoriti u europsku metropolu budućnosti, a građanima isporučili komunalni kaos sadašnjosti. Grad koji je trebao biti simbol reda, solidarnosti i napretka, postao je ogledni primjer kako ideologija ne rješava – ni smeće, ni potres, ni stvarni život.

No, ostavimo na trenutak hvalospjeve o “modernom Zagrebu” i fokusirajmo se na jednu osobu. Ne kao privatnu figuru, već kao politički simbol.
Na Uršu Raukar.

Tko je Urša Raukar – i tko je bila?

U javnosti je poznata kao saborska zastupnica lijeve oporbe, glasna kritičarka “konzervativnih vrijednosti”, vjere u javnom prostoru i svega što podsjeća na nacionalni identitet. U političkom diskursu često se predstavlja kao netko tko se bori protiv “mitova” i “retrogradnih narativa”.

No, politika ima nezgodnu osobinu – pamti.
A povijest još više.

Jer dok danas Domovinski rat za neke s lijevog spektra postoji tek kao fusnota ili “kompleksna interpretacija”, početkom devedesetih taj rat bio je stvarnost. Ne teorija. Ne ideologija. Stvarnost.

I upravo tu dolazimo do zanimljivog detalja koji se uporno gura pod tepih.

Pjesma koja ne poznaje ideološke boje

Tijekom Domovinskog rata snimljena je pjesma “Čekam te”, hrvatska inačica slavne “Lili Marleen”. Pjesma nije bila pamflet, već emocija – posveta onima koji su odlazili na bojište i onima koji su ih čekali. Pjevale su je istaknute hrvatske glumice, među njima i – Urša Raukar.

Da, ista ona Urša Raukar koja danas često nastupa kao da je domoljublje estetski problem, a ne povijesna činjenica. Ista ona koja danas zazire od nacionalnih simbola, ali je u najtežim godinama hrvatske povijesti sudjelovala u projektu koji je bio sve – samo ne ideološki neutralan.

Jer stihovi pjesme “Ne dam svoju zemlju, sela, gradove… ne dam našu lijepu Hrvatsku” nisu metafora. Oni su politička izjava. Jasna, emocionalna i nedvosmislena.

Vlast nije slat – ali pamćenje jest gorko

Ironija je potpuna: dok se danas domoljublje proglašava “desnim sentimentom”, isti ti sentimenti nekada su bili zajednički nazivnik. Nisu se dijelili po strankama, svjetonazorima ni platformama. Bili su instinkt. Obrana. Opstanak.

Problem nije u tome što se ljudi mijenjaju. Problem je u tome što se prošlost pokušava izbrisati kad više nije politički zgodna. Što se vlast danas pokušava prikazati kao tehničko pitanje upravljanja, a ne kao vrijednosni izbor – dok su upravo vrijednosti te koje su nekoć bile dovoljne da se zapjeva pjesma, a danas da se napadne njezin sadržaj.

Možda je zato ova priča toliko neugodna.


Jer podsjeća da ideologija dolazi i prolazi, ali istina ostaje, iako je originalna verzija spota izbrisana s YouTubea, istina ostaje trajna.


I da su neke pjesme – poput nekih istina – otpornije od političkih programa.

Čekam te

Dan polako sviće,

blijedi ova noć

iz zagrljaja moga

na front ti moraš poć’,

ali ma gdje bio s tobom je

i mjesec naš i zvijezde sve

i znaj da čekam te

i znaj da čekam te.

Ti otvaraš vrata,

tiho kuca sat,

ne gledaj me tako,

to tek je kiše kap.

Idi sada, dušo, jutro je,

idi sad, ne gledaj me,

al’ znaj da čekam te

al’ znaj da čekam te.

Jednom ova jutra

zauvijek će proć’

i večeri jedne ti ćes meni doć’,

ali sad ću poslat anđele

da kažu ti da ljubim te,

da znaš da čekam te

da znaš da čekam te.

Kad se noću budim,

tebe nema tu,

ja osjećam tvoj dodir,

i čežnju tvoju svud.

Vratit ćeš se, dragi, k meni ti

i naš će san oživjeti

i znaš da ja to znam,

ti znas da tvoja sam.

Sanjam tvoje oči,

tvoje osmijehe,

sanjam tvoje lice,

tvoje cjelove,

tebe noćas ljube zvjezdice,

i Mjesec naš i krijesnice

i noći daleke

i noći daleke.

Neka moja pjesma

tebi snage da

i znaj da samo tvoja,

tvoja ja sam sva

nikome te ne dam, voljeni,

i sretni bit ćemo opet mi

i ja ću čekati za tebe živjeti.

Ne dam svoju zemlju,

sela, gradove,

ne dam naše šume, polja, domove,

ne dam našu lijepu Hrvatsku

i s tobom sad ja branim nju

i znaj da čekam te

i znaj da čekam te.

I srušene će kuće opet stajati

i svako će se dijete opet smijati

i nasu pjesmu čut će svi

jer Hrvatska to svi smo mi,

nek’ ljubav pobijedi!

Uz Uršu Raukar pjevale su je glumice Suzana Nikolić, Anja Šovagović Despot, Barbara Nola, Alma Prica, Doris Šarić i Branka Cvitković.




Ideološke manipulacije i rat protiv hrvatskog identiteta: Tomaševićeva zabrana i antifa mitologija

Korlat – selo tišine i boli: 34 godine od zločina i razaranja u srcu Ravnih kotara

Predstavljen dvojezični zbornik “Zagreb, 8. svibnja 1945. i posljedice” – dokumenti otkrivaju zločine i sudbine ubijenih Zagrepčana

Odgovori