Hrvatska zastava

Povijest kao oružje – i potreba za činjenicama

Domovinski rat Hrvatska Povijest Nove obavijesti Vijesti

Nakon što je Hrvatski sabor 1990. godine usvojio Zakon o grbu i zastavi Republike Hrvatske s početnim crvenim poljem, pitanje redoslijeda polja na povijesnom grbu nastavilo je izazivati rasprave. U jednom razgovoru nekoliko godina poslije, dr. Franjo Tuđman iznio je zanimljive teze o mogućem drevnom podrijetlu hrvatskog šahovničkog simbola – i pritom se osvrnuo na prvo bijelo polje.

Hetiti i Frigija: tragovi iz 18. i 7. stoljeća prije Krista

Tuđman je spominjao arheološke nalaze iz područja Male Azije, osobito s prostora koje se povezuje s civilizacijom Hetiti. Govorio je o prikazima ornamentike s rasporedom polja nalik hrvatskom grbu, navodno datiranima u 18. stoljeće prije Krista, pri čemu je naglašavao da je na jednom od prikaza prvo polje bilo bijelo.

Drugi nalaz povezivao je s područjem Frigija, iz 7. stoljeća prije Krista, konkretno s lokalitetom Gordij – mjestom poznatim po legendi o Gordijskom čvoru, koji je prema predaji razriješio Aleksandar Veliki.

Tuđman je sugerirao da ti simboli upućuju na moguće vrlo staro podrijetlo šahovničkog motiva, te otvorio pitanje jesu li Hrvati u pradomovini već imali vlastita obilježja ili su bila u kulturnoj interakciji s Hetitima.

“Da sam znao – bilo bi bijelo”

Na izravno pitanje bi li, da je tada raspolagao tim spoznajama, hrvatski grb započinjao bijelim poljem, Tuđman je odgovorio jasno: „De sam tada znao… bilo bi sa prvim bijelim poljem.“

Dodao je kako je logično da počinje bijelim, ali je istaknuo i politički kontekst 20. stoljeća. U novijoj hrvatskoj povijesti redoslijed polja se mijenjao – čas bijelo, čas crveno – pa je odluka o početnom crvenom polju 1990. donesena i radi izbjegavanja ideoloških prijepora i novih podjela.

Time je pokazao svjesnost da simboli, osim povijesne, imaju i snažnu političku dimenziju.

Slučaj slučajeva nema”: znanost i prešućena arhiva

Posebno je znakovita njegova izjava: „Slučaj slučajeva nema. I onda kad se čini da je slučaj, nije slučaj.“

Tom rečenicom aludirao je na činjenicu da je hrvatska povijesna znanost desetljećima bila ograničavana i ideološki usmjeravana, te da se nije dovoljno istraživalo gradivo iz stranih arhiva, uključujući i one u Ankari.

Prema njegovu stajalištu, tek u slobodnoj hrvatskoj državi znanstvenici mogu neovisno istraživati moguće veze između staroazijskih kultura i hrvatskih simbola – bez političkih zabrana ili straha od “nepoželjnih” zaključaka.

Kontinuitet simbola kroz seobe

Tuđmanova ključna teza nije bila samo pitanje prvog bijelog ili crvenog polja, nego kontinuitet identitetskog simbola. Smatrao je važnim istražiti jesu li Hrvati, seleći se iz azijskih prostora prema Europi, sačuvali vlastita obilježja kao znak kulturne i etničke samosvijesti.

U tom kontekstu, rasprava o redoslijedu polja nije puka heraldika, nego dio šireg pitanja: koliko je hrvatski identitet star i kako su simboli opstajali kroz stoljeća.

Tuđman o Stepincu, Židovima, NDH i komunizmu

Stepinac i antisemitizam: činjenice protiv etiketa

U obrani Alojzije Stepinac Tuđman se oslanjao na dokumente i svjedočanstva. Stepinac je, naglašavao je, bio protiv fašizma i protiv komunizma, ali za pravo hrvatskog naroda na državu. Njegova izjava sa suđenja – da bi bio „ništarija“ kad ne bi osjetio bilo svoga naroda – tumačena je kao izraz nacionalne, a ne ideološke pozicije.

Optužbe o hrvatskom antisemitizmu Tuđman je smatrao neutemeljenima. Podsjećao je na povijesnu ulogu Židova u hrvatskom društvu, na slučajeve zaštite Židova od strane pučanstva i Crkve te na činjenicu da u Hrvatskoj nikada nije postojao masovni, duboko ukorijenjeni antisemitizam kakav je postojao u dijelu Europe.

O NDH, Tuđman je rekao

O Nezavisna Država Hrvatska Tuđman je govorio bez zadrške. Priznao je da je dio hrvatskog naroda 1941. slom Jugoslavije dočekao kao oslobođenje iz „tamnice naroda“. No, vrlo brzo postalo je jasno da NDH nije rješenje hrvatskog pitanja. Teritorijalni ustupci Italiji, ovisnost o Hitlerovu poretku i primjena rasnih zakona vodili su državu u propast zajedno s Osovinom.

Tuđman je bio jasan: moderna hrvatska država nema nikakve veze s obnavljanjem NDH. Osuđivao je ustaške zločine, ali je odbacivao kolektivnu krivnju naroda. Upravo je to bila srž njegove polemike 1990-ih – borba protiv poistovjećivanja hrvatske neovisnosti s ustaštvom.

Tito: ni demon ni svetac

U Tuđmanovoj interpretaciji, Tito je povijesna figura višeznačnog nasljeđa. Kao komunist i autoritarni vođa snosi odgovornost za represiju i jednostranački sustav. No istodobno, kao pripadnik „malog naroda“, suprotstavio se i velikosrpskom hegemonizmu i staljinističkom modelu.

Posebno je naglašavao Ustav iz 1974., kojim su uvedeni konfederativni elementi – temelj na kojem su republike kasnije gradile pravni okvir za osamostaljenje. Ta dvoznačnost, smatrao je Tuđman, onemogućuje jednostranu osudu.

Bleiburg i križni put: tragedija bez jednostranih istina

Govoreći o Bleiburgu, Tuđman je priznao razmjere tragedije. Procjenjivao je da je na „križnom putu“ stradalo između 35 i 40 tisuća ljudi. Odgovornost je, kao vrhovni zapovjednik, nosio Tito. No istodobno je upozoravao da su se krvavi obračuni odvijali diljem Jugoslavije – nad četnicima, slovenskim domobranima, crnogorskim protivnicima revolucije.

Njegova poruka bila je jasna: tragedija Drugog svjetskog rata bila je zajednička nesreća svih naroda, a politiziranje žrtava vodi novim podjelama.

Jasenovac, Šakić i borba protiv „mitomanije“

U intervjuu 1998. Tuđman se osvrnuo i na optužbe o „ustašoidnosti“ te na proces Dinko Šakić. Isticao je da demokratska Hrvatska osuđuje zločine NDH, ali odbacuje manipulacije brojkama žrtava logora Jasenovac. Smatrao je da je istina – koliko god bolna – jedini lijek protiv kolektivne stigmatizacije.

Hebrang, Goli otok i iskustvo progona

Sudbina Andrija Hebrang za Tuđmana je bila simbol obračuna s hrvatskim suverenistima unutar komunističkog sustava. I sam je, podsjetimo, bio dvaput zatvaran – 1972. i 1981. – zbog „verbalnog delikta“. Njegovo svjedočanstvo o montiranim procesima i političkim presudama razotkriva mehanizam jednostranačke države u kojoj sudovi nisu bili neovisni.

HAZU je prošle godine donio zaključak kako bijelo i crveno prvo polje pripadaju hrvatskom povijesnom grbu

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 5. lipnja 2925. godine održala je znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu na kojem su proglasili Deklaraciju HAZU o povijesnom hrvatskom grbu te poručili da su prijepori vezani uz početno polje na hrvatskom grbu “lažna dvojba”.

Nakon 2000. godine svi dolazimo u jednu pravu kampanju koja stigmatizira takav grb i onda za takvu zastavu se tvrdi da su to simboli Nezavisne Države Hrvatske, iako je vrlo jednostavno pronaći izvore koji pokazuju da to nije tako, kazano je.



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged