32 godine od masakra u Buhinim Kućama: Žrtve bez pravde, sjećanje bez zaborava

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

BiH/Vitez, 9. siječanj 2026. – U Buhinim Kućama kod Viteza obilježena je 32. godišnjica masakra u kojem su 9. siječnja 1994. godine pripadnici Armije BiH ubili 33 Hrvata, među njima i dvogodišnje dijete. Unatoč protoku vremena, ovaj ratni zločin i dalje ostaje bez sudskog epiloga, dok obitelji žrtava neumorno traže istinu i pravdu.

U mjestu Buhine Kuće, u općini Vitez, obilježena je 32. godišnjica jednog od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima u središnjoj Bosni. Na današnji dan 1994. godine pripadnici bošnjačke Armije BiH brutalno su usmrtili 33 hrvatska civila i branitelja, među kojima i dijete mlađe od dvije godine. Više od tri desetljeća kasnije, pravda za žrtve još uvijek nije zadovoljena, a odgovorni za ovaj zločin ostaju nekažnjeni.

Masakr u Buhinim Kućama duboko je urezan u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda Lašvanske doline te predstavlja jedno od najtežih poglavlja obrane Viteza i središnje Bosne tijekom Domovinskog rata u BiH.

Dostojanstveno obilježavanje i Kolona sjećanja

Ovogodišnji program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježju, nakon čega je uslijedio mimohod Kolone sjećanja, u kojoj je sudjelovalo oko stotinu sudionika – članova obitelji stradalih, branitelja, predstavnika udruga, Crkve i lokalne zajednice.

Središnji dio obilježavanja bila je sveta misa zadušnica na mjesnom groblju Topala, koju je predvodio fra Zoran Mandić, župnik župe sv. Juraja u Vitezu, uz koncelebraciju župnih vikara fra Mislava Jozića i fra Zorana Livančića. Na početku misnog slavlja pročitana su imena svih 33 žrtve, uključujući i najmlađu – dvogodišnje dijete – čime je još jednom snažno naglašena brutalnost i razmjeri počinjenog zločina.

U svojoj propovijedi fra Zoran Mandić istaknuo je kako se sjećanje na žrtve ne smije temeljiti na mržnji, nego na istini, slobodi i dostojanstvu čovjeka. Posebno je naglasio odgovornost današnjih naraštaja da povijesnu istinu prenesu mlađima, kako se žrtve ne bi zaboravile, a prošlost iskrivila.

„Pravda nije političko, nego moralno pitanje“

U izjavi za medije predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Lidija Bradara naglasila je kako se radi o jednom od najtežih ratnih zločina u središnjoj Bosni, koji ni nakon više od tri desetljeća nije procesuiran.

Nekažnjavanje zločina najveća je rana za obitelji žrtava, ali i za cijelo društvo. Ovakva okupljanja imaju dvostruku poruku: odajemo počast nevinim stradalnicima i jasno apeliramo na institucije da konačno pokrenu kazneni progon odgovornih – poručila je Bradara.

Istaknula je kako Buhine Kuće ne traže osvetu, nego istinu i odgovornost, naglasivši da bez pravde nema ni trajnog i pravednog mira.

Glasovi boli i istine

Posebno potresna bila su svjedočanstva članova obitelji stradalih. Ankica Vidović, koja je u masakru izgubila sina i supruga, istaknula je kako je najveća bol gubitak voljenih, dok odgovorni i dalje slobodno žive.

Sličnu poruku uputio je i Josip Buha, predsjednik udruge Alojzije Stepinac, čija je obitelj također pretrpjela teške gubitke.

Sve je poznato, postoje svjedoci i dokazi, ali institucije ne rade svoj posao. Pravda je spora, ali istina mora izići na vidjelo – poručio je Buha, podsjetivši da su brojni zločini nad Hrvatima u središnjoj Bosni ostali bez sudskog epiloga.

Zločin koji simbolizira stradanje

Jedna od najpotresnijih sudbina ove tragedije je ona dvogodišnjeg Danijela Grbavca, koji je ubijen u očevom naručju dok su pokušavali pobjeći. Njegova majka ubijena je neposredno prije toga rafalima iz strojnice. Masakr u Buhinim Kućama bio je dio jedne od posljednjih ofenziva Armije BiH na hrvatske enklave, s ciljem potpunog zauzimanja središnje Bosne, svega nekoliko mjeseci prije postizanja mirovnog sporazuma.

Unatoč težini zločina i dostupnim dokazima, za ratne zločine počinjene u Buhinim Kućama nitko nije odgovarao – ni pred domaćim sudovima, ni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća poginulo je i devet pripadnika HVO-a, dok ih je više desetaka ranjeno. U završnim borbama, 14. veljače, teško je ranjen zapovjednik III. satnije I. bojne „Viteške“ brigade HVO-a Josip Plavčić – Đokac, koji je dan kasnije preminuo u franjevačkoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj.

Obveza prema žrtvama i budućnosti

Obitelji stradalih, zajedno s predstavnicima lokalne zajednice, ponovno su uputile apel pravosudnim institucijama da konačno procesuiraju odgovorne. Tragedija Buhinih Kuća ne smije biti zaboravljena – ne samo zbog žrtava i njihovih obitelji, nego i zbog budućih generacija koje imaju pravo na istinu, pravdu i mir utemeljen na odgovornosti.



Kusonje – rana Domovinskog rata koja nikada ne zacjeljuje

Odgovori