U trenutku kada se Hrvatska s vidljivim ponosom predstavlja kao država koja je konačno zakoračila u klub ozbiljno opremljenih europskih vojski, iza kulisa tog samopouzdanja ostaju otvorena pitanja koja ne stanu u kadar službenih fotografija. Rafali su stigli, Leopardi su najavljeni, CAESAR haubice su na putu, a besposadni sustavi uredno paradiraju na prezentacijama pred NATO dužnosnicima. No ispod sjajne površine modernog naoružanja i strateških partnerstava ostaje temeljna dilema: tko u Hrvatskoj uistinu upravlja sigurnosnom politikom kada stvari postanu ozbiljne, jesu li nacionalni interesi uopće ugrađeni u ugovore koje potpisujemo i koristimo li obrambene nabave kao polugu razvoja ili tek kao dokaz solventnosti?
Hrvatska danas ima Rafale. Dvanaest komada, precizno izbrojanih: deset jednosjeda i dva dvosjeda. To je čista činjenica, jednako kao i ona da su MiG-ovi otišli u povijest. Ima i tenkove Leopard 2 u najavi, ima samohodne haubice CAESAR koje će, barem na papiru, znatno podići sposobnosti kopnene vojske, te cijeli niz besposadnih sustava koji dobro izgledaju u promotivnim brošurama i PowerPoint prezentacijama. Ono što, međutim, i dalje ne vidimo – barem ne jasno, glasno i bez fusnota – jest političko jedinstvo i precizno definirana odgovornost u trenutku kada prestaje prezentacija, a počinje stvarna sigurnosna prijetnja.
Predsjednik Republike otvorio je temu koja se ne može svesti na dnevno-političku dosjetku. Njegovo pitanje o tome je li Hrvatska prilikom kupnje francuskih Rafalea ostala bez ikakvih zaštitnih mehanizama koji bi spriječili prodaju istih ili čak naprednijih zrakoplova državama iz neposrednog okruženja koje nisu članice NATO-a, pogađa samu srž problema. Drugim riječima, jesmo li još jednom odigrali ulogu korisnog statistu u tuđoj geopolitičkoj predstavi ili smo, u najmanju ruku, trebali biti statisti s boljim ugovorom i jasnijim jamstvima?
Predsjednik nudi dva scenarija, a oba su politički porazna. U prvom, Vlada nije znala što Francuzi planiraju, pa je riječ o neznanju, improvizaciji i amaterizmu u poslu koji se mjeri milijardama eura i desetljećima sigurnosnih posljedica. U drugom, Vlada je znala, ali je svjesno prešutjela, procjenjujući da je politička cijena šutnje manja od cijene otvorenog sukoba sa strateškim partnerom. U oba slučaja, odgovornost je jasna, a poruka javnosti jednako neugodna.
Premijer, očekivano, problem vidi drukčije. Za njega je ključna činjenica da je Hrvatska konačno prestala tapkati na mjestu. Njegova obrana je jednostavna i politički vrlo učinkovita: pravi propust bio bi ne učiniti ništa. Ne kupiti Rafale. Ne modernizirati vojsku. Ne ulagati u tenkove, haubice, besposadne sustave, infrastrukturu i ljude. U tom dijelu rasprave prestaje karikatura i počinje stvarnost, jer Hrvatska doista desetljećima nije imala luksuz odgađanja.
No pitanje nije je li trebalo kupiti borbene avione, nego koje, po kojoj cijeni i s kakvim dugoročnim posljedicama.
Ako se maknemo od optike i političkih etiketa te krenemo prema činjenicama, dolazimo do dijela koji se u javnosti rijetko izgovara do kraja. Hrvatska je kupila 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale u standardu F3-R, dok je Srbija ugovorila 12 Rafalea F4.1. Na papiru to izgleda kao jasna tehnička prednost Beograda. U stvarnosti, međutim, priča je složenija.
Hrvatski Rafali ulaze u NATO-integrirani sustav koji uključuje Link 16 podatkovne veze, pristup savezničkim radarima, AWACS sustavima, zajedničkoj operativnoj slici i NATO identifikacijskim sustavima IFF. Srbija, bez obzira na razinu tehnologije u samom avionu, u taj sustav ne ulazi. Nema pristup, nema integraciju i nema „ligu“ u kojoj se danas vodi moderno zračno ratovanje. A liga je, u ovom slučaju, važnija od samog modela aviona.
Istina je da hrvatski Rafali zasad nemaju isporučene rakete Meteor dometa većeg od 200 kilometara. No Hrvatska je članica saveza koji takvo naoružanje može dobiti. Srbija nije. To nije politička interpretacija, nego tehnička i savezna činjenica. Meteor ne ide izvan NATO-a i tu rasprava završava. Uspoređivati avion s avionom bez usporedbe sustava sa sustavom isto je kao uspoređivati Formulu 1 i reli automobil bez staze, pravila i tima.
Međutim, kada se uđe dublje u financijsku i tehničku računicu, slika postaje znatno manje romantična. Davne 2012. godine Indija je za Mirage 2000 kupovala projektile MICA po cijeni od 2,7 milijuna dolara po komadu. Danas se može pretpostaviti da cijena nije manja od tri milijuna eura, dok će znatno napredniji MICA NG biti osjetno skuplji. Tome treba dodati barem dva projektila Meteor po jednosjedu, što znači minimalno 20 Meteora po cijeni od najmanje četiri milijuna eura po komadu, uz dodatne troškove logistike i održavanja.
I tada dobivamo tek osnovno opremljen avion za nadzor zračnog prostora. Gdje su projektili zrak-zemlja, protubrodski sustavi i puna borbena sposobnost? Da bi Rafali postali istinski višenamjenski, potrebno je uložiti još najmanje jednu milijardu eura. To je cijena o kojoj se rijetko govori u promotivnim govorima.
U tom kontekstu logično se nameće pitanje: zašto Hrvatska nije kupila Gripen ili F-16? Ili, još radikalnije, zašto nije razmotrila F-35? Na kupnju Rafalea potrošeno je oko 1,2 milijarde eura, od čega je približno 200 milijuna PDV koji država plaća sama sebi. Ostaje oko milijardu eura, odnosno više od 83 milijuna eura po avionu – i to za rabljene letjelice. Za usporedbu, novi F-35A američko ratno zrakoplovstvo plaća oko 82 milijuna dolara. Istina, za strane kupce cijena je viša, ali govorimo o trenutačno najnaprednijem borbenom avionu na svijetu, potpuno novom i s perspektivom od najmanje dva desetljeća. Za isti novac Hrvatska je mogla imati desetak F-35 i dugoročno riješeno pitanje borbene avijacije. Ovako je kupila platformu koja je već na ulazu u službu tehnološki iza aktualnog vrha.
Kupnjom polovnih Rafalea Francuska je preko noći postala hrvatski „strateški partner“. Toliko strateški da je Srbiji prodala 12 Rafalea F4.1, znatno naprednijih od hrvatskih F3-R. Razlika nije kozmetička. Srpski Rafali dobit će AESA radare umjesto PESA, kacigu s ciljnicima SCORPION, unaprijeđeni sustav elektroničkog ratovanja SPECTRA i novu komunikacijsku vezu CONTACT otpornu na ometanje. Zbog povećane mase dobit će i snažnije motore M88-4E potiska 90 kN, dok hrvatski Rafali ostaju na motorima M88-2 od 75 kN.
Zbog toga su tvrdnje da će se hrvatski Rafali jednostavno „podići“ na standard F4.1 financijski i tehnički neozbiljne. Trošak bi bio jednak ili veći od kupnje novih aviona, jer bi se gotovo sve moralo mijenjati. To je scenarij koji zvuči dobro u priopćenjima, ali ne prolazi ozbiljnu analizu.
U skladu s tom logikom „strateškog partnerstva“ nameće se i pitanje protuzračne obrane.
Hrvatska danas ima sustav koji tehnički funkcionira. Ima modernizirane radare, interoperabilnost s NATO-om i zrakoplovstvo koje može reagirati brže i učinkovitije nego ikada prije. No postoji točka na kojoj sva tehnologija staje – politička odluka. Tko u Hrvatskoj u miru donosi odluku o obaranju letjelice? Tko preuzima odgovornost? To pitanje u NATO-u ima ime – Renegade – i u stvarnosti se mjeri sekundama, ne konferencijama za medije.
Posjet glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea dodatno je ogolio taj problem. Dok su Rafali letjeli za domaću publiku, NATO je vjerojatno provjeravao nešto drugo: je li Hrvatska predvidljiv saveznik ili potencijalni izvor političkih blokada. Izostanak zajedničke konferencije za novinare s predsjednikom Republike nije bio protokolarna slučajnost, nego poruka.
Na kraju, ostaje i pitanje obrambene industrije. Hrvatska ima privatne tvrtke koje znaju i mogu. Ono što nema jest država koja zna kako ih strateški uključiti. Dok druge zemlje uz nabave grade industrijske kapacitete, Hrvatska kupuje, plaća i zahvaljuje.
Zato rasprava o Rafalima nije rasprava o avionima. To je rasprava o tome želi li Hrvatska biti subjekt vlastite sigurnosne politike ili tek njezin korisnik. Jer avioni lete brzo, ali političke odluke, ako nisu pripremljene na vrijeme, uvijek kasne – i to u najgorem mogućem trenutku.
- Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu: Osijek se odužuje svom glazbenom velikanu
Danas je u Kulturnom centru u Osijeku svečano predstavljena monografija autorice Dubravke Bouše pod nazivom „Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu“. Ovaj emotivni… Pročitaj više: Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu: Osijek se odužuje svom glazbenom velikanu - UNICEF pokrenuo kampanju “I malo nasilja je previše – učimo o roditeljstvu!”
Roditeljstvo donosi brojne izazove, a stres i umor često dovode do neželjenih reakcija. Nova UNICEF-ova kampanja “I malo nasilja je previše” ističe zašto je odgoj… Pročitaj više: UNICEF pokrenuo kampanju “I malo nasilja je previše – učimo o roditeljstvu!” - Deblokada Dubrovnika u svibnju 1992. godine bila je ključna vojna prekretnica Hrvatske vojske
U kasno proljeće 1992. godine, nakon osam mjeseci stravične opsade i razaranja civilnih ciljeva, započela je povijesna deblokada Dubrovnika. Ova složena vojno-redarstvena operacija nije predstavljala… Pročitaj više: Deblokada Dubrovnika u svibnju 1992. godine bila je ključna vojna prekretnica Hrvatske vojske - U Zagrebu obilježen Dan bijele trake, 102 pjesnika podigla „Spomenik u srcu“ za ubijenu djecu Prijedora
U zagrebačkom Novinarskom domu svečano je obilježen Dan bijele trake, u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih civila Prijedora i okolice, među kojima je… Pročitaj više: U Zagrebu obilježen Dan bijele trake, 102 pjesnika podigla „Spomenik u srcu“ za ubijenu djecu Prijedora - Hakerski upad na stranice Ministarstva: Sustav u potpunosti siguran, podaci građana nisu ugroženi
Jučerašnji hakerski napad na Ministarstvo i privremena nedostupnost mrežnih stranica uspješno su sanirani brzom reakcijom IT stručnjaka, pri čemu je potvrđeno da baze podataka i… Pročitaj više: Hakerski upad na stranice Ministarstva: Sustav u potpunosti siguran, podaci građana nisu ugroženi - Milanović u OSRH: Obišao VSOA-u i bazu za bespilotne sustave u Udbini
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u OSRH odradio je u ponedjeljak niz važnih radnih posjeta. Vrhovni zapovjednik prvo je posjetio Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA), a… Pročitaj više: Milanović u OSRH: Obišao VSOA-u i bazu za bespilotne sustave u Udbini - Vlada odobrila višemilijunsko zaduženje Dubrovnika i Općine Magadenovac
Vlada Republike Hrvatske odobrila je višemilijunsko zaduženje Dubrovnika koje će omogućiti realizaciju čak 16 kapitalnih projekata do 2028. godine. Uz Dubrovnik, zeleno svjetlo za važno… Pročitaj više: Vlada odobrila višemilijunsko zaduženje Dubrovnika i Općine Magadenovac - Hrvatski Staljingrad: Posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi vodila se u Odžaku
Dok je službena povijest slavila kraj rata 8. svibnja 1945., u Bosanskoj Posavini oružje nije utihnulo. Bitka za Odžak trajala je sve do 25. svibnja,… Pročitaj više: Hrvatski Staljingrad: Posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi vodila se u Odžaku - Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan
Svibanj 1990. godine predstavlja nultu točku hrvatske vojne povijesti s kraja 20. stoljeća. Oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani (TO) od strane JNA nije bilo tek puko… Pročitaj više: Razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990. godine: Politički, ustavni i vojno-strateški presedan - Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
Tijekom molitve Kraljice neba na svetkovinu Pedesetnice, Papa Lav XIV istaknuo je važnost Duha Svetoga koji otvara vrata vjere, potiče Crkvu na bezuvjetno prihvaćanje svih… Pročitaj više: Papa Lav XIV : Duh Sveti djeluje kao snaga koja „otvara vrata“ vjere, Crkve i ljudskih srca.
