Portal Veterani - Ljeto 1941. I Prešućene Hrvatske žrtve

Desetljećima je ljeto 1941. u službenoj historiografiji slavljeno kao vrijeme herojskog narodnog ustanka, no prava je istina dugo, namjerno i sustavno skrivana. Nedavni okrugli stol u Hrvatskom saboru do temelja je dekonstruirao taj mit, hrabro progovorivši o onome o čemu se pod prijetnjom progona moralo šutjeti. Nedužne i prešućivane hrvatske žrtve, stravično stradale u brutalnom etničkom čišćenju na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, konačno su dobile svoj glas. Kroz izlaganja eminentnih znanstvenika i povjesničara, raskrinkana je pozadina koalicije četnika, fašista i komunista te je bačeno novo svjetlo na stravičnu sudbinu stradalih civila, žena i otete ratne siročadi.

ZAGREB – Desetljećima je ljeto 1941. godine u službenoj jugoslavenskoj historiografiji bilo rezervirano za narativ o herojskom ustanku golorukog naroda. Mit o “Danu ustanka naroda Hrvatske” duboko se ukorijenio u obrazovni i javni prostor, unatoč tome što su činjenice na terenu, potisnute u zaborav, govorile sasvim drugu priču. Priču o stravičnom etničkom čišćenju, masovnim ubojstvima civila, neviđenoj brutalnosti i zatiranju cijelih hrvatskih i muslimanskih naselja na tromeđi Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne.

Upravo je rasvjetljavanje te mračne i dugo prešućivane strane povijesti bila središnja tema okruglog stola održanog u Hrvatskom saboru pod nazivom “Ljeto 1941.: Hrvatske žrtve etničkog čišćenja kao historiografski i komemorativni izazov”. Domaćin ovog iznimno važnog skupa bio je potpredsjednik Sabora Ivan Penava, a događaj je okupio eminentne povjesničare, arhiviste, predstavnike državnih institucija i žrtvoslovnih udruga.

Sabor kao mjesto znanstvene revizije i demistifikacije

Otvarajući okrugli stol, potpredsjednik Sabora Ivan Penava uvodno je zahvalio inicijatoru skupa Marku Krznariću te predstavnicima udruga, znanstvenicima i hobistima koji ulažu cjeloživotni trud u otkrivanje bolnih istina. Podsjetio je kako se istina o stradanju hrvatskog naroda dugo živjela pod kapom jednoumlja, uz prijetnje i ugrožavanje sigurnosti za svakoga tko bi propitivao dogme Komunističke partije.

„Naš cilj na ovoj temi uvijek je isti i jednak: omogućiti istini da kroz znanstveni pristup ugleda svjetlo dana. Želimo promijeniti svaku onu točku gdje je povijest, umjesto historiografije, pisala ideologija i vrlo često uperena protiv stvaranja hrvatske države prešućivala stradanje hrvatskog naroda“, istaknuo je Penava, poručivši kako se pomirba i budućnost moraju bazirati na egzaktnim znanstvenim dokazima i priznavanju svake žrtve.

Značaj skupa potvrdio je i Darko Nekić, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, podsjetivši prisutne na kontinuirani rad Ministarstva u potrazi za žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Istaknuvši uspješno okončanu prvu fazu projekta Jazovka, Nekić je izrazio želju da znanstvena izlaganja s ovog panela budu pretočena u monografiju ili zbornik, jer, kako je mudro zaključio: „Ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.“

Moderatorica skupa, izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić s Fakulteta hrvatskih studija, upozorila je na činjenicu da formalno obilježavanje žrtava i etnički očišćenih prostora postoji tek nepunih deset godina. Javni prostor je i dalje “skučen” za hrvatske žrtve iz 1941. koje nisu bile dio Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a), a važno je spomenuti da su žrtve tog nasilja u velikom broju bili i muslimani.

Od Londonskog ugovora do pobune u Srbu: Kontinuitet velikosrpske politike

Prvi je za govornicu stao umirovljeni sveučilišni profesor emeritus dr. sc. Zlatko Begonja, koji je događaje iz srpnja 1941. godine smjestio u znatno širi, dugoročni povijesni kontekst. Prema njegovom izlaganju pod nazivom “Srpska amputacijska politika i pobuna u srpnju 1941.”, krvavi događaji na tromeđi nisu bili izolirani incident, već dio pomno planiranog kontinuiteta pokušaja realizacije velikosrpskog projekta.

Taj projekt, argumentirao je Begonja, svoje korijene vuče još iz Londonskog ugovora iz 1915. godine, čiji je 5. članak Srbiji i Crnoj Gori jamčio teritorij od rta Planka do Drima. Istu je liniju (Vukovar – Bihać – Knin – rt Planka) zagovarao i pukovnik Simović pri ulasku srpske vojske u Zagreb krajem 1918. godine. Kontinuirana politika izdvajanja srpskih srezova vidljiva je i 1939. godine nakon uspostave Banovine Hrvatske, kada Niko Novaković Longo osniva pokret „Srbi na okup“. Isti taj Novaković Longo 1941. godine prikuplja 100.000 potpisa sa zahtjevom da se Dalmacija i Lika trajno pripoje fašističkoj Italiji.

Posebno je frapantan bio citat Vase Čubrilovića iz 1939. godine, koji je u svom spisu “O političkoj prošlosti Hrvata” izravno upozorio kako „ona moćna srpska manjina što se nalazi u srcu njihovih zemalja uvijek je u stanju da omete konsolidaciju jedne takve države“.

Profesor Begonja dekonstruirao je i mitove o broju žrtava koji su poslužili kao alibi za pobunu, podsjetivši na zloglasni Valerijanov memorandum SPC-a koji je baratao potpuno nerealnim brojkama o stotinama tisuća ubijenih Srba u trenucima kada logori još nisu ni postojali. „Pobuna u Srbu 27. srpnja 1941. imala je tri ključna aktera: komuniste koji su se protivili samostalnoj Hrvatskoj zbog Jugoslavije, četnike koji su se borili za Veliku Srbiju i talijanske fašiste čiji je imperijalizam na Jadranu zahtijevao slabu Hrvatsku“, pojasnio je Begonja, povukavši izravnu paralelu između amputacijske politike iz 1941. i one iz Domovinskog rata 1991. godine.

Pad mita o “partizanima”: Gerilci, četnici i stravična ubojstva u Srbu

Slijedilo je izlaganje dr. sc. Marija Jareba, znanstvenog savjetnika s Hrvatskog instituta za povijest. Jareb je svojim detaljnim arhivskim uvidima doslovno do temelja srušio komunističku bajku o “partizanskom ustanku u Srbu”.

Kako je pojasnio, 27. srpnja ujutro u Srbu nije bilo nikakve epske borbe golorukog naroda. U mjestu su bila točno tri hrvatska oružnika koja su se jednostavno povukla pred masom od tristotinjak do zuba naoružanih ustanika naoružanih vojnim puškama. Što je još važnije, ti se ljudi uopće nisu nazivali partizanima, već gerilcima. Iako je Centralni komitet KPJ mjesec dana ranije usvojio naziv “partizan”, on se na tom prostoru ne koristi, što izravno dokazuje da Komunistička partija nije imala stvarnu kontrolu nad pobunom. Radilo se o čistom srpskom nacionalnom ustanku.

Vođe tog ustanka činili su bivši časnici jugoslavenske vojske, članovi Sokola, četničkih udruženja i radikali. Prisutnost komunista bila je marginalna, a mržnja prema Hrvatima tolika da su se poslani hrvatski komunisti, poput Marka Oreškovića Krntije, morali skrivati iza lažnih srpskih imena kako ih sami “ustanici” ne bi likvidirali samo zato što su Hrvati.

Da se nije radilo o antifašističkoj borbi za slobodu naroda, najzornije svjedoče masakri. Dr. Jareb je podsjetio na pokolj oko 2000 muslimanskih izbjeglica u Kulen Vakufu te zvjerstva u Boričevcu. Iz Boričevca je glavnina stanovništva izbjegla, a ostalo je samo 55 civila – staraca, žena i djece. Po ulasku u mjesto, gerilci su ih sve do jednoga pobili, a selo opljačkali i do temelja spalili. Čak je i lokalni partijski moćnik Gojko Polovina u poslijeratnim zapisima te zločine licemjerno pripisao “neodgovornim četničkim elementima”, iako četnika u službenom partizanskom narativu tamo navodno nije ni bilo.

Talijanska fašistička potpora “antifašističkim” ustanicima

Naoko paradoksalnu situaciju u kojoj su fašistička Italija i srpski rojalisti (pobornici jugoslavenske vlade u Londonu) surađivali, rasvijetlio je arhivski savjetnik dr. sc. Amir Obhođaš. U svom izlaganju “Počeci suradnje talijanske vojske s ustaničkim snagama”, Obhođaš je detaljno opisao kako je Italija, frustrirana njemačkom gospodarskom i vojnom dominacijom na Balkanu te uspostavom jake NDH, odlučila voditi zakulisnu politiku destrukcije iznutra.

Centar te politike bio je Zadar. Talijanski su dužnosnici od prvih dana oružano i logistički pomagali srpske “odbore za izbjeglice” u Benkovcu, Kistanjama i Obrovcu, na čijem su čelu bili lokalni nacionalistički prvaci, poput zloglasnog popa Momčila Đujića. Cilj je bio jasan: naoružati pobunjenike kako bi oslabili vlast u Zagrebu.

Kada je krajem srpnja izbio oružani ustanak, hrvatske domobranske postrojbe pokušale su uspostaviti red, no Talijani su otvoreno sabotirali njihove akcije. Pritiskom na Zagreb uspjeli su ishoditi povlačenje ustaške vojnice iz talijanske okupacijske zone početkom rujna, preuzimajući kontrolu nad pacifikacijom terena. Zatim su s pobunjenicima sklopili zloglasni Otrićki sporazum (a potom i niz drugih), čime su gerilci de facto postali saveznici fašističke Italije. Ta suradnja doživjet će svoj vrhunac 1942. godine kada Talijani četnike i službeno integriraju u Antikomunističku dobrovoljačku miliciju (MVAC).

Stravična svjedočanstva i izbrisana djeca iz evidencije žrtava

Najteži i najemotivniji dio okruglog stola prepušten je izv. prof. dr. sc. Vlatki Vukelić, koja je govorila o brutalnom etničkom čišćenju i sudbini najranjivijih – djece s prostora Bosne i Like. Izlaganje se naslanjalo na djelovanje takozvane Drvarske brigade, kojom su upravljali i komunisti i četnici u savršenom “taktičkom jedinstvu” usmjerenom na eliminaciju nesrpskog stanovništva.

Taktika spaljene zemlje i zatiranje hrvatskih katoličkih i muslimanskih naselja bili su nemilosrdni. Nakon što su 26. srpnja u zasjedi kod Pasjaka ubili bojnika Konrada i njegovu suprugu, uslijedio je pakao. Drvarskog župnika Waldemara Maksimilijana Nestora i oko 300 hodočasnika izvukli su iz vlaka i masakrirane bacili u jamu Golubnjaču. U samom Drvaru zabilježeno je 240 civilnih žrtava, a vrhunac zvjerstva – koje je kasnije potvrdio i komunistički dužnosnik Ante Mile Krvavica – bilo je živo bacanje 89 hrvatskih radnika tvornice celuloze i njihovih obitelji u užarene tvorničke kotlove!

U Bosanskom Grahovu župnik Juraj Gospodnetić divljački je mučen i pečen na ražnju. U ličkom selu Brotnjo, uhitili su i bacili u jamu Dabin vrh 55 civila. Od toga je čak 37 žrtava pripadalo obitelji Ivezić – najmlađi bačen u jamu bio je dvogodišnji dječak Jakov, a najstariji 82-godišnji starac Luka. U kolovozu su sravnjeni Krnjeuša i Vrtoče, a župnik Barišić živ je spaljen u crkvi. Ukupan broj žrtava ovog ljetnog “ustanka” premašuje 3000 ljudi.

Etničko čišćenje rezultiralo je golemim humanitarnim katastrofama. Više od 5600 izbjeglica bježalo je prema Bihaću. Na visoravni Prkosi gerilci su presreli kolonu i masakrirali oko 500 nedužnih lica, mahom žena i djece. Preživjela djeca postala su potpuna siročad. Bolesni, izgladnjeli, zaraženi pjegavcem i dizenterijom, vlakovima su u rujnu prebacivani u Zagreb. Dokumenti pokazuju stotine male djece, neke u dobi od samo dvije godine, bose i izbezumljene, od kojih su mnoga preminula u bolnicama (poput male Anke Ivezić). Vlasti NDH primijenile su model “kolonizacije djece”, zbrinjavajući ih u domove i kod udomitelja širom Hrvatske (od Osijeka do Križevaca).

Damnatio memoriae (osuda na zaborav) koji je uslijedio nakon rata predstavlja vrhunac nepravde, naglasila je profesorica Vukelić. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora u poslijeratnoj Jugoslaviji izbrisala je ovu ubijenu djecu, kao i njihove roditelje, iz svake evidencije. U službenim izvješćima, u Bosanskom Grahovu evidentirano je tek “pet stradalih Hrvata”, a u Petrovcu “tri”, čime su izbrisane stotine žrtava brutalnih pokolja. Tim preživjelim ljudima zakonom je zabranjen povratak na djedovinu, imovina im je oduzeta, a traumu su morali podnositi u strogoj tišini jer bi se svako javno sjećanje kazneno gonilo kao “neprijateljska propaganda”.

Epilog: Znanost kao lijek protiv ideologije

Trosatni okrugli stol u Hrvatskom saboru zatvoren je sa snažnom porukom o nužnosti daljnjeg rada na utvrđivanju povijesne istine. Izneseni arhivski dokumenti, citati i rekonstrukcije događaja nepobitno dokazuju kako ono što se desetljećima slavilo kao ustanak protiv fašizma, u svojoj suštini krije jedno od prvih masovnih etničkih čišćenja na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata.

Skidanje ideoloških okova s hrvatske historiografije započelo je bolno, ali nezaustavljivo. Izlaganja znanstvenika iz Sabora pokazala su da se budućnost hrvatskog društva i istinska pomirba ne mogu graditi na prešućivanim jamama, falsificiranim brojkama i tuđim mitovima, već isključivo na egzaktnim i nemilosrdnim znanstvenim istinama.

Okrugli stol "1941. - hrvatske žrtve etičkog čišćenja kao historiografski i komemorativni izazov"