Genocid u Srebrenici, nedvosmisleno potvrđen i dokazan pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te Međunarodnim sudom pravde (ICJ), ne predstavlja samo zatvoreno poglavlje iz mračnih devedesetih godina prošlog stoljeća. Borba za očuvanje povijesne istine, pronalazak preostalih nestalih žrtava, procesuiranje odgovornih te mukotrpno suzbijanje sustavnog negiranja zločina ostaje trajan, iscrpljujući i nužan proces. Ono što se u Srebrenici dogodilo u srpnju 1995. godine nipošto nije bio incidentni akt ratnog nasilja počinjen u afektu. Bila je to kulminacija dugoročnog, hladnokrvnog i strateški planiranog pothvata. Pripreme za potpunu eliminaciju bošnjačkog stanovništva iz istočne Bosne i Hercegovine uspostavljene su znatno ranije, kroz nemilosrdnu višegodišnju opsadu koja je započela još 1992. godine, paralizirajući time svaku mogućnost normalnog, dostojanstvenog života.
Godine opsade i krvava uvertira na školskom igralištu (1992. – 1993.)
Prije izbijanja krvavih sukoba koji će rascijepiti tkivo Bosne i Hercegovine, Srebrenica je bila mirna općina sa značajnom bošnjačkom većinom. Međutim, već početkom oružanih sukoba, uslijed nezaustavljivog napredovanja snaga bosanskih Srba koje su imale izdašnu logističku i vojnu podršku Jugoslavenske narodne armije (JNA), demografska i humanitarna slika regije drastično se mijenja. Desetine tisuća bošnjačkih civila iz okolnih, spaljenih gradova i sela slilo se u srebreničku enklavu, očajnički tražeći spas pred nadirućim trupama. Uvjeti života u gradu postali su u kratkom vremenu katastrofalni. Grad je bio hermetički odsječen od ostatka svijeta, a golo preživljavanje svodilo se na podjelu oskudnih humanitarnih obroka, masovno izgladnjivanje stanovništva i konstantno, razorno granatiranje s okolnih brda.
Srebrenica je tijekom tih mračnih godina opsade bila izložena neselektivnom granatiranju. Cilj nije bio isključivo vojni; primarna svrha artiljerijskih napada bila je širenje nepatvorenog terora među nedužnim civilnim stanovništvom. Jedan od najtežih i najstrašnijih napada izveden je 12. travnja 1993. godine. U tom trenutku, građani su naivno vjerovali da će dan proći u miru, ohrabreni najavljenom posjetom francuskog generala Philippea Morillona. Koristeći taj privid sigurnosti, organiziran je turnir u malom nogometu na lokalnom školskom igralištu.
Artiljerijski napad Vojske Republike Srpske (VRS) koji se sručio na to igralište rezultirao je stravičnim pokoljem – smrću 74 osobe, među kojima je bilo čak 14 djece. Više od stotinu civila u tom je napadu teško ranjeno. Ovaj krvavi masakr na igralištu poslužio je kao jeziva uvertira u ono što će uslijediti dvije godine kasnije, demonstrirajući apsolutno nepoštivanje temeljnih principa međunarodnog ratnog prava i razlikovanja vojnih od civilnih ciljeva.
Kao izravan odgovor na sve težu humanitarnu krizu, koja je potresla i pritisnula međunarodnu javnost, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 16. travnja 1993. godine donijelo povijesnu, ali u konačnici tragičnu Rezoluciju 819. Tom je rezolucijom Srebrenica, zajedno s pripadajućom okolicom, službeno proglašena “sigurnom zonom” (Safe Area) Ujedinjenih naroda. Ideja je bila jasna: ovo područje moralo je biti pošteđeno bilo kakvih oružanih napada. Zaštitu enklave preuzeo je UNPROFOR, a kasnije je ta zadaća pala na specifično Nizozemski bataljun (Dutchbat), koji je brojio tek oko 400 lako naoružanih i nedovoljno opremljenih vojnika.
Slabljenje enklave i birokratizacija smrti: Strateški dokumenti iz 1995.
Uprkos formalnom, međunarodno priznatom statusu zaštićene zone, izolacija Srebrenice nastavila se nesmanjenom žestinom i okrutnošću. Početkom 1995. godine, snage VRS-a započele su potpunu i hermetičku blokadu svih humanitarnih konvoja. Zbog te strategije izgladnjivanja, civili u enklavi počeli su doslovno umirati od gladi i neishranjenosti. Paralelno s tim, vojnici UNPROFOR-a ostali su bez vitalnih zaliha – goriva, hrane, lijekova i municije, čime je njihova borbena gotovost svedena na minimum.
S druge strane, odbrambene snage Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) unutar enklave, koje su bile organizirane u 28. diviziju, nalazile su se u nezavidnom položaju. Bile su izuzetno slabo naoružane, a značajan dio regrutiranog ljudstva na linije obrane izlazio je posjedujući isključivo staro, lovačko naoružanje. Značajan i demoralizirajući udarac odbrani uslijedio je u svibnju 1995. godine. Tada je komandant 28. divizije, Naser Orić, zajedno sa ključnim članovima svog vojnog štaba, helikopterom napustio Srebrenicu. Zbog uspostavljene vojne blokade i potpune kontrole zračnog prostora od strane agresora, Orić se više nije mogao vratiti u enklavu, ostavljajući obranu obezglavljenom pred nadolazećom olujom.
Završni čin ove krvave bosanske drame formaliziran je ne na bojnom polju, već u uredima, u ožujku 1995. godine. Tada je predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, potpisao sada već zloglasnu “Direktivu broj 7”. Ovaj operativni, birokratski dokument smrti nedvosmisleno nalaže Drinskom korpusu VRS-a stvaranje “uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. Direktiva nije bila tek vojna zapovijed; ona je predstavljala direktan politički nalog za provođenje etničkog čišćenja i fizičku eliminaciju bošnjačkog stanovništva. Taj će nalog general Ratko Mladić u mjesecima koji dolaze vojno operacionalizirati kroz masovni napad zlokobnog kodnog naziva Operacija “Krivaja ’95”.
Operacija “Krivaja ’95” i neumoljivi pad zaštićene zone UN-a
Završna, brutalna ofanziva VRS-a na osiromašenu i izgladnjelu Srebrenicu započela je u zoru, 6. srpnja 1995. godine. Oko slabašne enklave bilo je strateški razmješteno između 1.000 i 2.000 visoko motiviranih vojnika iz tri različite brigade Drinskog korpusa VRS-a. Za razliku od branitelja, ove su snage bile snažno i moderno opremljene tenkovima, oklopnim vozilima i teškom artiljerijom. Pukovnik Vinko Pandurević i general Ratko Mladić osobno su koordinirali napadima koji su primarno bili usmjereni na južni, najranjiviji dio enklave.
U narednim, kaotičnim danima, obrambeni sustav se počeo urušavati. Pet ključnih promatračkih točaka Nizozemskog bataljuna padale su jedna za drugom pod neizdrživim pritiskom i vatrom snaga bosanskih Srba. Dio nizozemskih vojnika povukao se dublje u samu enklavu, dok su se posade drugih, isturenih promatračkih točaka jednostavno predale agresoru bez ispaljenog metka. Civilno stanovništvo, preplavljeno neopisivom panikom i strahom za goli život, masovno napušta svoja sela i bježi prema centru Srebrenice, a neposredno nakon toga prema glavnoj bazi UN-a u Potočarima, nadajući se da će im plave kacige pružiti toliko obećavani spas.
Komandant Nizozemskog bataljuna, pukovnik Thom Karremans, našao se u bezizlaznoj situaciji. Kroz sustav veza upućivao je dramatične, gotovo očajničke zahtjeve za hitnom zračnom podrškom NATO-a. Međutim, uslijed neshvatljive birokratske tromosti unutar složenog lanca komande UN-a i evidentnog nedostatka političke volje svjetskih moćnika, efikasna zračna pomoć je tragično izostala. Simbolično, gotovo zakašnjelo bombardiranje samo nekoliko tenkova VRS-a dogodilo se tek 11. srpnja oko 14:30 sati. U tom je trenutku već bilo apsolutno prekasno za zaustavljanje pada grada.
Trijumfalni, bahati ulazak generala Ratka Mladića u Srebrenicu zabilježen je kamerama 11. srpnja poslijepodne. Njegov ulazak praćen je zlokobnom izjavom u kojoj je pred cijelim svijetom “poklonio grad srpskom narodu” i otvoreno najavio krvavu osvetu “dahijama”. Iste te večeri, u zagušljivoj atmosferi hotela “Fontana” u obližnjem Bratuncu, Mladić je održao niz sastanaka koji su de facto zapečatili sudbinu cjelokupnog bošnjačkog stanovništva enklave. Pred vidno uplašenim i slomljenim pukovnikom Karremansom te prestravljenim predstavnicima bošnjačkih izbjeglica (učiteljem Nesibom Mandžićem, a sutradan i Ćamilom Omanović te Ibrom Nuhanovićem), Mladić je postavio stravičan i beskompromisan ultimatum. Eksplicitno je tražio potpunu predaju oružja, uz jezivu napomenu i prijetnju da građani Srebrenice mogu “opstati ili nestati”.
Teror u Potočarima i nemilosrdna deportacija civila
Do kasne večeri tog kobnog 11. srpnja, između 20.000 i 25.000 izbjeglica – pretežno preplašenih žena, djece i bespomoćnih staraca – slilo se u Potočare. Tražili su fizičku zaštitu u samoj bazi Nizozemskog bataljuna i na nepreglednim poljima oko nje. Humanitarna situacija koja ih je tamo dočekala bila je apokaliptična. Nije bilo hrane, zalihe vode bile su presušile, lijekova nije bilo ni za najteže bolesnike, a adekvatni sanitarni čvorovi nisu postojali za toliku masu ljudi.
Ono što je, prema međunarodnom pravu, trebalo biti sigurno utočište pod zastavom Ujedinjenih naroda, ubrzo se pred očima cijelog svijeta pretvorilo u poprište neviđenog, sistemskog terora. Već idućeg dana, 12. srpnja, naoružane snage VRS-a bez ikakvog otpora ulaze u zbijenu masu ljudi u Potočarima. Dok je general Ratko Mladić u ciničnoj predstavi za međunarodne televizijske kamere dijelio čokoladice bošnjačkoj djeci obećavajući im sigurnost i mir, njegovi su vojnici, čim bi se kamere ugasile, provodili okrutnu kampanju zastrašivanja. Izbjeglice su bile prisiljene, sa suzama u očima, gledati kako u neposrednoj blizini gore njihove kuće i stogovi sijena, brišući svaki trag njihovog dotadašnjeg života.
Fizički i psihološki uvjeti postali su apsolutno neizdrživi. Mnoge žene i mlade djevojke grubo su izdvojene iz mase i odvedene u okolne, napuštene zgrade gdje su sistematski i brutalno silovane. S padom mraka, noću su se iz okolnih šuma i zgrada čuli krici muškaraca koje su srpski vojnici odvodili u nepoznato i hladnokrvno masakrirali. Svjedočanstva žena koje su preživjele pakao Potočara opisuju prizore koji lede krv u žilama. Jedno od najmučnijih, gotovo nezamislivih svjedočanstava dokumentira stravičnu scenu u kojoj pijani vojnici nožem rasparaju stomak trudnoj ženi i iz nje izvlače nerođenu djecu, ostavljajući nesretnu ženu da u agoniji iskrvari na prašnjavom tlu. Iza zgrade “Transporta” u Potočarima, brojni su svjedoci vidjeli gomile tijela ubijenih civila. Čak su i nizozemski vojnici, patrolirajući oko baze, pronašli devet svježih leševa iza takozvane Bijele kuće. Iako je jedan nizozemski poručnik snimio ta tijela fotografskim aparatom, taj presudni fotografski film “nikada nije viđen” – navodno je greškom uništen pri razvijanju u vojnoj laboratoriji u Nizozemskoj, ostavljajući prostor za brojne sumnje o prikrivanju dokaza.
Od ranog popodneva tog 12. srpnja, VRS organizira duge konvoje autobusa i teretnih kamiona za deportaciju preostalih žena, djece i staraca prema teritoriju koji je još uvijek bio pod kontrolom ARBiH (prema Kladnju i Tuzli). Međutim, ono što je uslijedilo prije samog ukrcavanja u vozila predstavlja samu srž genocidne namjere: započelo je okrutno, sistemsko odvajanje apsolutno svih vojno sposobnih muškaraca, ali i dječaka starijih od 12 godina. Muškarci su nasilno otrgnuti iz zagrljaja svojih majki i supruga, praćeni vriscima očaja, te su sprovedeni u zloglasnu Bijelu kuću prekoputa baze UN-a. Prije ulaska u taj objekt smrti, naređeno im je da odbace sve svoje lične stvari – novac, osobne dokumente, obiteljske fotografije i sitni prtljag. Ove goleme gomile ličnih dokumenata kasnije su organizirano spaljene. Taj čin uništavanja identiteta jasno i nedvosmisleno ukazuje na genocidnu namjeru potpunog brisanja ne samo fizičkog, već i povijesnog postojanja ovih ljudi.
Nizozemski bataljun, potpuno dezorijentiran, preplašen i prepušten sam sebi od strane vrhovne komande UN-a, u potpunosti je popustio pred agresorskim pritiskom. Pripadnici UNPROFOR-a prvotno su pokušali pratili prve konvoje izbjeglica prema slobodnom teritoriju. Međutim, snage bosanskih Srba su ih na linijama razgraničenja grubo zaustavile, oduzele im službena vozila, naoružanje pa čak i vojne uniforme. Ostavili su mirovnjake ponižene “u gaćama” nasred ceste, nakon čega komanda Dutchbata donosi odluku o potpunom odustajanju od daljnjeg praćenja konvoja, prepuštajući žrtve na milost i nemilost njihovim dželatima.
Marš smrti: Krvavo povlačenje kolone kroz šume i zasjede
Svjesni smrtonosne opasnosti koja im neumoljivo prijeti ukoliko ostanu u Potočarima, oko 15.000 muškaraca – među kojima su bili iscrpljeni vojnici 28. divizije, općinski službenici, civili, starci i golobradi dječaci – okupilo se u selima Šušnjari i Jaglići. U okrilju noći sa 11. na 12. srpnja formirali su nepreglednu, kilometarsku kolonu s jednom jedinom namjerom: probiti se kroz minirana područja, guste šume i surove planine prema 100 kilometara udaljenoj slobodnoj teritoriji u Tuzli.
Ovo očajničko povlačenje, koje će u povijesti ostati trajno zabilježeno kao “Marš smrti” ili “Put spasa”, pretvorilo se u masakr otvorenog tipa i lov na ljude. Duga kolona je neprestano bila presijecana na manje dijelove, bjesomučno granatirana i izložena konstantnim, smrtonosnim zasjedama VRS-a. U napadima na kolonu korištena je teška artiljerija, tenkovi, ali i sofisticirani psihološki rat. Srpske su snage koristile jake megafone odjekujući šumama, obmanjujući izmučene ljude iz kolone lažnim obećanjima da će, ukoliko se predaju, biti tretirani u skladu sa Ženevskom konvencijom. Pored teških artiljerijskih udara, na zarobljenike i ljude u koloni bacani su i bojni otrovi. Uslijed djelovanja tih kemijskih sredstava, ljudi su dobijali teške halucinacije, gubili razum, međusobno se napadali, pa čak i vršili samoubojstva aktiviranjem eksploziva kako ne bi živi, u takvom stanju, pali u ruke neprijatelju. Preživjeli svjedoci u svojim kasnijim iskazima opisuju danteovske scene u kojima su civili, dovedeni do ruba ludila, bili prisiljeni piti vlastitu mokraću zbog nesnosne žeđi. Drugi su upadali u zlobne zamke u kojima im je neprijatelj nudio navodno pitku, a zapravo otrovanu vodu, nakon čijeg bi konzumiranja pokazivali teške znakove potpunog ludila i agonije.
Pripadnici VRS-a dodatno su demonstrirali svoju okrutnost infiltrirajući se u određene dijelove šume opremljeni ukradenim uniformama UN-a. Na taj su način zadobili povjerenje iscrpljenih ljudi, dodatno sijući paniku i smrt. Jedan od rijetkih preživjelih iz kolone, Vehid Dedić, potresno svjedoči o zasjedi koja ih je dočekala na potezu od Kameničkog brda do asfalta na Mravincima, zloglasnoj lokaciji na kojoj je u samo jednom danu izgubio deset svojih maloljetnih rođaka. Značajan dio muškaraca iz rascjepkane kolone – procjenjuje se između 5.000 i 6.000 osoba – bio je, uslijed beznađa, gladi i iscrpljenosti, primoran na predaju. Ti nesretni ljudi skupljani su na prostranim livadama oko Nove Kasabe i Sandića. Tamo su, po vrelom srpanjskom suncu, prisiljeni skinuti gornje dijelove odjeće, nakon čega su sustavno ukrcavani u vojne kamione i odvezeni na unaprijed pripremljena mjesta za masovno pogubljenje.
Sistemsko, industrijski planirano i masovno ubijanje tisuća zarobljenika započelo je 13. srpnja i nastavilo se nesmanjenom žestinom i organiziranošću sve do 19. srpnja. O zarobljenim vojno sposobnim muškarcima i civilima pred zapovjedništvom VRS-a više se nije razgovaralo u kontekstu ikakve razmjene zarobljenika. Umjesto toga, cjelokupna vojna mehanizacija VRS-a usmjerena je isključivo na logistiku transporta, brze egzekucije i bagerima potpomognut ukop hiljada leševa u primarne masovne grobnice.
Egzekucije su provedene prema stravičnom, birokratiziranom i hladnokrvnom obrascu. Zarobljenici bi prvotno bili transportirani u zagušljivim kamionima ispod debelih cerada u napuštene lokalne škole ili zadružne domove po okolnim selima. Tu bi proveli posljednju noć svog života nagurani jedni na druge, bez kapi vode i zraka, prisiljeni piti vlastiti urin kako bi ublažili dehidraciju. Sutradan u ranu zoru naređivali bi im da skinu obuću i odjeću do pasa. Zatim bi im krvnici vezali ruke na leđima čvrstom metalnom žicom ili oštrim kanapom, stavljali bi im platnene poveze preko očiju, te bi ih tako slijepe i bespomoćne transportirali na izolirana, prostrana polja.
Na poljima smrti poput Branjeva, Kozluka i Orahovca, zarobljenici su postrojavani u grupama po pet do deset ljudi. Pripadnici formiranih streljačkih vodova bez milosti su im pucali u leđa. Nakon što bi prva grupa pokošenih žrtava pala na zemlju, vojnici bi, hodajući među tijelima, ispaljivali pojedinačne hice u glavu onima koji su još uvijek pokazivali znakove života ili ispuštali jauke. Zatim bi iz kamiona bila dovođena nova, jednako prestravljena grupa zarobljenika, kojoj je naređeno da stane točno iznad mrtvih, krvlju natopljenih tijela svojih susjeda, prijatelja i članova obitelji, čekajući svoj red za smrt. Zračni satelitski snimci koje su napravile obavještajne službe u to vrijeme jasno su dokumentirali svježe iskopanu, preokrenutu zemlju i vidljive tragove teških rovokopača (bagera) pored nepreglednih redova ljudskih tijela, nepobitno dokazujući razmjere industrije smrti.
Ljudska dimenzija tragedije: Glasovi iz mraka i svjedočanstva preživjelih
Iza zapanjujućih, hladnih pravnih brojki kriju se intimni kolapsi, uništenje cijelih generacija, ugašene obiteljske loze i nezamisliva bol. Svjedočanstva rijetkih pojedinaca koji su Božjim čudom preživjeli ova masovna strijeljanja predstavljaju najsnažniji i najvažniji dokaz protiv arhitekata genocida i njihovog mehanizma prikrivanja.
Jedna od najizuzetnijih, najpotresnijih priča o preživljavanju pripada Nedžadu Avdiću. U tom krvavom srpnju 1995. godine, Nedžad je imao tek 17 godina. Zajedno sa svojim ocem i amidžom krenuo je pun nade u proboj zloglasnim šumama, no ubrzo ih je, zauvijek, izgubio u kaosu noćnih zasjeda i teškog granatiranja. Kada su ga iznemoglog zarobile srpske snage, prebačen je na kamionu ispod cerade prema školi u Petkovcima. U svom svjedočanstvu, Nedžad se prisjeća nadrealnog trenutka kada je, gušeći se pod teškom ceradom, kroz mali prorez na njoj u Bratuncu vidio svoje srpske vršnjake. Vidio je kako oni spokojno voze bicikle i žive “normalan život”, nesvjesni ratnog ludila, dok njega, dječaka njihovih godina, u tom istom trenutku kamion vozi ravno u smrt.
U prepunoj školi u Petkovcima satima je slušao krike mučenja svojih sugrađana, prije nego što je usred noći brutalno ukrcan na kamion i odvezen na stratište – Branu crvenog mulja. Vojnici su mu čvrsto svezali ruke na leđima. Postrojen u liniju za strijeljanje, u tim posljednjim sekundama razmišljao je samo o jednom: kako njegova majka nikada neće saznati na kojem je polju skončao i gdje mu leže kosti. Kada je odjeknuo rafal, pogođen je u grudni koš, desnu ruku i lijevo stopalo. Pao je teško među tijela mrtvih. Ležeći u neopisivim bolovima, dok je osjećao toplu krv svuda oko sebe i slušao tupi, zlokobni zvuk pojedinačnih metaka koji iz neposredne blizine “dovršavaju” preživjele, molio je Boga da ga brzo uzme kako bi bol prestala. Ipak, oko ponoći, kada se smjena egzekutora udaljila s kamionom misleći da je posao gotov, primijetio je da se još jedan muškarac u jezivoj gomili mrtvih miče. Nadljudskim naporom uspjeli su se dopuzati jedan do drugog, krvavim rukama odvezati si međusobno žice s leđa i nečujno pobjeći sa stratišta u mrak. Pet dugih dana kasnije, nakon višednevnog iscrpljujućeg probijanja kroz nepoznati teren, stigli su do slobodne teritorije u Nezuku/Vitinici. Avdić se kasnije, kao simbol pobjede života nad smrću, vratio u Srebrenicu, doktorirao te postao jedan od najistaknutijih međunarodnih svjedoka istine koji širom svijeta govori o onome što je preživio.
Ništa manje šokantno nije ni svjedočanstvo zaštićenog svjedoka “L”, cijenjenog stručnjaka za armirani beton. On je zarobljen i odveden pred zloglasne “Arkanove momke” i pripadnike VRS-a, koji su ga, uz teške batine, tjerali da kliče “Živio kralj” prije nego što je prebačen u školu u Petkovcima. Tamo je svjedočio trenutku kada im je general Mladić održao krajnje ciničan, obmanjujući govor, uvjeravajući preplašenu masu da budu mirni jer će sutra biti razmijenjeni. Nedugo zatim, izveden je na strijeljanje kod brane. Kada su odjeknuli rafali, instinktivno se bacio i pao netaknut ispod drugih mrtvih tijela. Ležeći u mrklom mraku, po leđima mu je kapala topla krv čovjeka koji je ubijen neposredno iznad njega. Satima je slušao stravične jauke i hropte ranjenika koji su u agoniji vapili “Dovršite me!”. Uspio je potpuno nepomično preživjeti do same zore, slušajući kako se pale motori teške mehanizacije. Pužući po zemlji, uspio je izbjeći rovokopače koji su već započeli s monstruoznim utovarom mrtvih tijela, te je nakon desetodnevnog nadljudskog pješačenja uspio stići do Tuzle.
U plejadi srebreničkih heroja ističe se i Hasan Hasanović, koji je u vrijeme pada Srebrenice imao 22 godine. Pored toga što je čudom preživio rani masakr na školskom igralištu 1993. godine, Hasanovićevo iskustvo u “Maršu smrti” predstavlja pravu antičku, mitsku borbu za odanost porodici i dostojanstvo u smrti. Dok se grčevito probijao kroz nemilosrdne zasjede u mračnim šumama, pred njegovim očima ubijeni su mu otac i obojica braće, uključujući i četrnaestogodišnjeg, nedužnog dječaka. Tijelo svog dvadesetogodišnjeg brata Hasiba, Hasan je zarekavši se, odlučio da po cijenu vlastitog života neće ostaviti zvijerima u šumi. Nosio je mrtvog brata na leđima i rukama punih dvadeset kilometara. Kroz neprijateljske zasjede, minska polja i pod neprekidnom artiljerijskom paljbom, uspio je donijeti bratove posmrtne ostatke na slobodnu teritoriju kako bi ga, u skladu sa svojim uvjerenjima, dostojanstveno ukopao. Svoja mučna iskustva kasnije je zabilježio u knjizi “Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću”, a danas predano vodi program Usmena historija u Memorijalnom centru Potočari.
Neopisivu dimenziju srebreničke tragedije produbljuju do neba tužna svjedočanstva majki i supruga, koje su ostale kao jedini čuvari sjećanja na nestale generacije. Fatima Mujić svakodnevno se u suzama prisjeća posljednjeg susreta sa svojim najmlađim sinom Nufikom, koji je tada imao tek 16 godina. U kaosu Potočara, dječak ju je grčevito, sa strahom u očima držao za ruku i molio: “Mama, ne ostavljaj me”. Fatima je preživjela taj pakao, ali su joj u genocidu ubijeni suprug i sva trojica sinova. I danas, tri desetljeća kasnije, njen život svodi se na jednu jedinu nadu – da će forenzičari u nekoj neotkrivenoj jami barem pronaći njihove posmrtne kosti, kako bi imala grob na kojem može proučiti Fatihu.
Industrija prikrivanja i forenzička revolucija: Uloga ICMP-a
Kada su u kolovozu 1995. godine, nedugo nakon pokolja, Sjedinjene Američke Države pred Vijećem sigurnosti UN-a javno predstavile tajne zračne satelitske snimke – koji su nedvojbeno, crno na bijelo, pokazali svježe iskopanu zemlju pored nogometnog igrališta u Novoj Kasabi i poljoprivrednoj farmi Branjevo – komanda VRS-a shvatila je da mora hitno i temeljito prikriti razmjere masakra kako bi izbjegla odgovornost pred sudom povijesti i međunarodnog prava.
Započela je dotad neviđena, sofisticirana vojna operacija asanacije terena i planskog prikrivanja materijalnih dokaza. Tijekom rujna i listopada 1995. godine, korištenjem vojne i civilne teške mehanizacije prekopavane su ogromne masovne grobnice (takozvane primarne grobnice) na lokacijama poput Glogove i Orahovca. Ljudski leševi, koji su već bili u poodmakloj fazi raspadanja, noću su bagerima nemilosrdno utovarani u kamione i u tajnosti odvoženi na skrivene, teško pristupačne lokacije širom sliva rijeke Drine i Podrinja – uzduž šumskog puta Zeleni Jadar, u daleke Čančare i po vrletima bosanskih planina. Tamo su, daleko od očiju svijeta, ponovno sahranjivani u takozvane sekundarne i tercijarne grobnice.
Ova brutalna mehanizirana premještanja dovela su do neviđene, morbidne fragmentacije ljudskih tijela. Posmrtni ostaci jedne te iste žrtve često su, uslijed grubog rada teških rovokopača, raskomadani i raspršeni u tri do četiri potpuno različite masovne grobnice koje su međusobno udaljene desecima kilometara. U sekundarnim grobnicama uz Zeleni Jadar pronalazila bi se tijela bez glava, ruku ili donjih udova, što je trebalo zauvijek otežati identifikaciju. Ipak, ti isti bageri prenijeli su i ključne materijalne dokaze koji su grobnice nepobitno povezali sa primarnim stratištima – uz kosti pronalazila se krvava bodljikava žica, specifične cigle i keramičke pločice koje su forenzičari nedvojbeno prepoznali i povezali sa zidovima zloglasnog, krvlju natopljenog skladišta u Kravici.
DNK revolucija: Od bezimenih, smrskanih kostiju do povratka identiteta
Zastrašujuća fragmentacija desetina tisuća ljudskih kostura u potpunosti je onemogućila primjenu tradicionalnih forenzičkih metoda identifikacije, poput onih pomoću klasične antropologije ili usporedbe stomatoloških kartona. Rješenje ovog naizgled nerješivog humanitarnog i znanstvenog izazova donijela je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), institucija osnovana na izravnu inicijativu Sjedinjenih Američkih Država.
Počevši od 2001. godine, ICMP je u Bosni i Hercegovini uspostavio revolucionarni, inovativni sustav naprednih laboratorija za analizu deoksiribonukleinske kiseline (DNK). Bilo je to po prvi put u povijesti čovječanstva da se ova napredna tehnologija primjenjuje na ovakvoj masovnoj skali identifikacije žrtava. Kompleksan proces sastojao se iz dvije neraskidive komponente: masovnog prikupljanja uzoraka krvi od preživjelih srodnika (takozvani referentni uzorci) i visoko sofisticirane ekstrakcije DNK profila iz malih, često oštećenih uzoraka kostiju izvađenih iz mračnih dubina masovnih grobnica.
Prva žrtva ikada identificirana putem ove pionirske DNK metode ICMP-a bio je upravo jedan petnaestogodišnji dječak iz Srebrenice, čime je započeo dugotrajan proces vraćanja imena i prezimena ukradenim životima. Generalna direktorica ICMP-a, Kathryne Bomberger, uvijek jasno i glasno ističe da su ovaj revolucionarni znanstveni rad u stvarnosti omogućila i iznijela udruženja preživjelih majki i žena iz Srebrenice. One su hrabro predvodile nezapamćen, globalni građanski pokret prikupljanja krvi i neumorne potrage za istinom, putujući širom svijeta i dijaspore. Ovaj izuzetno rigorozan, matematički precizan znanstveni pristup ICMP-a i Instituta za nestale osobe (INO BiH) služio je kao neoboriv krunski dokaz pred međunarodnim sudovima. Identificirajući specifične, smrtonosne povrede na kosturima (poput prostrjelnih rana na potiljku glave) te nedvojbene materijalne dokaze (povezi za oči od istog materijala prisutni kod stotina ekshumiranih žrtava), forenzičari su s matematičkom i znanstvenom egzaktnosti zauvijek pobili lažne revizionističke narative o “stradanju u legitimnoj borbi”.
Pravda pred sudovima: Presude za genocid i utiranje puta međunarodnom pravu
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i brojni nacionalni sudovi u godinama koje su uslijedile, posvetio je ogroman dio svojih logističkih i pravnih resursa dokazivanju složene komandne odgovornosti za Srebrenicu. Temeljna, civilizacijska važnost ovih iscrpljujućih suđenja ogleda se u donošenju pravomoćne presude da su krvava dešavanja iz srpnja 1995. godine nesumnjivo predstavljala genocid – zločin definiran Konvencijom o genocidu kao “djela počinjena u namjeri da se u cijelosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva”.
Prva povijesna presuda za genocid izrečena pred ICTY-jem odnosila se na generala Radislava Krstića, zapovjednika Drinskog korpusa VRS-a, koji je ispočetka osuđen na 46 godina (kasnije u žalbenom postupku kazna je smanjena na 35 godina). Ovom presudom zvanično je, po prvi put, pravno potvrđeno postojanje jasne genocidne namjere (dolus specialis) cjelokupnog vojno-političkog rukovodstva Republike Srpske. Kasnije, obimnije presude dotakle su i sam vrh zločinačke piramide. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske i autor famozne “Direktive br. 7”, te general Ratko Mladić, zapovjednik Glavnog štaba VRS-a, pravomoćno su osuđeni na najstrože doživotne kazne zatvora zbog genocida u Srebrenici, vođenja udruženog zločinačkog poduhvata i nezapamćenih zločina protiv čovječnosti počinjenih širom Bosne i Hercegovine. U izuzetno važnom, paralelnom sudskom procesu, osuđeni su i visokopozicionirani pripadnici vojnog osiguranja Drinskog korpusa, Vujadin Popović i Ljubiša Beara. I oni su kažnjeni doživotnim zatvorom zbog hladnokrvnog planiranja, organizacije i logističke podrške masovnim egzekucijama.
Odgovornost je, uz napore međunarodne zajednice, procesuirana i pred domaćim Sudom Bosne i Hercegovine. Jedan od najvažnijih i najkompleksnijih procesa pred državnim pravosuđem bio je onaj protiv Milorada Trbića. On je pred Sudom BiH 2009. godine osuđen na dugu kaznu od 30 godina zatvora zbog počinjenja genocida, pri čemu su izneseni kristalno jasni dokazi o njegovom direktnom učešću u koordinaciji masovnih strijeljanja na Vojnoj ekonomiji Branjevo i na farmi Pilici. Dražen Erdemović, bivši pripadnik zloglasnog 10. diverzantskog odreda, jedan je od izuzetno rijetkih direktnih, neposrednih egzekutora koji je smogao snage priznati svoj monstruozni zločin pred sudom. Dobio je pet godina zatvora nakon postizanja nagodbe, no ono što je najvažnije – njegovo je potresno svjedočenje po prvi put otvorilo prozor u mračne, industrijske metode kojima su likvidacije vršene.
Značajan doprinos globalnoj pravdi dale su i rane presude izrečene pred sudovima u Njemačkoj, gdje su osobe izuzetne surovosti, poput Nikole Jorgića iz Doboja, Đurađa Kušljića iz Kotor Varoši (mada je on kasnije oslobođen zbog niza pravnih komplikacija) i Novislava Džajića iz Foče suđene krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. U tim su procesima viši njemački sudovi u Bavarskoj i Düsseldorfu donosili povijesne konstatacije da su pojedinačni masakri nosili nesumnjive odlike genocida, čime se snažno učvršćivala primjena i ozbiljnost međunarodnog prava u domaćim zakonodavstvima diljem Europe. U kontekstu šireg, cjelokupnog Srebreničkog narativa, ICTY se bavio i predratnim dešavanjima iz razdoblja 1992.-1993., procesuirajući obrambenog zapovjednika Nasera Orića. Orić se teretio za komandnu odgovornost za ubojstva srpskih ratnih zarobljenika u lokalnoj stanici policije (poput žrtava Mirzeta Halilovića i Atifa Krdžića), čime je Tribunal težio sagledati cjelokupan ratni okvir i pokazati nepristranost. U konačnici, Orić je nakon iscrpnog procesa pravosnažno oslobođen navedenih optužbi za komandnu odgovornost.
Neuspjeh međunarodne zajednice: Teški teret UN-a i presude protiv Nizozemske
Srebrenica danas stoji kao golemi, vječiti ožiljak na savjesti naprednih zapadnih demokracija i cjelokupnog sistema Ujedinjenih naroda. Zataškavanje i ignoriranje jasnih obavještajnih podataka s terena, odbijanje primjene spasonosnih zračnih udara uslijed birokratske paralize takozvanog “dvostrukog ključa” u odobravanju akcija između UN-a i NATO-a, te krajnje sramno i kukavičko ponašanje visokih oficira Nizozemskog bataljuna na terenu, omogućili su VRS-u da doslovno pred širom otvorenim očima cijelog svijeta odvede u nemilosrdnu smrt više od 8.000 nedužnih ljudi.
U svom detaljnom, sveobuhvatnom i duboko samokritičnom izvještaju o Srebrenici objavljenom 1999. godine, tadašnji Generalni sekretar Ujedinjenih naroda, Kofi Annan, uputio je historijsko, ali gorko izvinjenje. Priznao je otvoreno da su Ujedinjeni narodi napravili “katastrofalne greške” i naglasio da će tragedija Srebrenice “zauvijek progoniti našu historiju”. Prema kasnijim potresnim iskazima zvaničnika poput Davida Harlanda (glavnog autora UN-ovog izvještaja) i diplomata Shashija Tharoora, mandat dodijeljen UNPROFOR-u bio je od starta neprovediv i iluzoran bez iskrene političke volje za vojnim nametanjem mira. S druge strane, visoki međunarodni zvaničnici više su brinuli o održavanju vlastite diplomatske neutralnosti i političkog imidža nego o pukom preživljavanju desetina tisuća ljudi koji su im povjereni na čuvanje u proklamiranoj “zaštićenoj zoni”.
Pitanje konkretne pravne, ali i teške moralne odgovornosti najočitije je i najglasnije pokrenuto u Nizozemskoj, zemlji čiji je vojni bataljun formalno i direktno bio zadužen za očuvanje sigurnosti Srebrenice. U iscrpljujućem, višegodišnjem sudskom procesu koji je hrabro pokrenulo udruženje “Majke Srebrenice”, Vrhovni sud Kraljevine Nizozemske donio je 2019. godine iznimno kontroverznu, kompromisnu presudu. Sud je presudio da je nizozemska država kriva, ali samo za “ograničenu odgovornost” (procijenjenu na okrutnih i matematički apsurdnih 10%) za tragičnu smrt oko 350 bošnjačkih muškaraca koji su se kobnog 13. srpnja već nalazili unutar same žice baze UN-a. Sudije su u presudi zaključile da je Dutchbat doista djelovao nezakonito i nečovječno predajući te ljude srbijanskim snagama unatoč spoznaji o ogromnom riziku po njihov život, ali su, šokiravši javnost, ocijenili da bi ti muškarci “imali samo 10% šanse da prežive” čak i da su ih uplašeni Nizozemci zadržali u bazi. Majke Srebrenice doživjele su ovu presudu kao duboko ponižavajuću i ponovno dehumanizirajuću, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da je bogata nizozemska država tijekom procesa potrošila više od 26 milijuna eura novca poreznih obveznika isključivo na skupe odvjetnike, samo kako bi se obranila od pune moralne odgovornosti.
Nasuprot tom gorkom okusu pravde, pravu historijsku, herojsku pravnu pobjedu izvojevao je Hasan Nuhanović, tadašnji prevoditelj Ujedinjenih naroda zaposlen u Dutchbatu. Kobnog 13. srpnja, nizozemski vojnici su, potpuno ignorirajući njegove očajničke suze i molbe, grubo istjerali iz zaštićene baze njegovog oca Ibrahima, majku Nasihu i mlađeg brata Muhameda. Tim su ih činom izručili direktno u ruke odredima smrti zloglasnog Ratka Mladića. Nakon nevjerojatno mukotrpne, usamljene pravne borbe (koja, nažalost, u sudskoj praksi nije tretirana kolektivno za sve žrtve), nizozemski sudovi su 2013. godine donijeli presedansku presudu. Tom je presudom Nizozemska u potpunosti, sa stopostotnom (100%) krivicom, proglašena odgovornom za smrt obitelji Nuhanović, kao i za smrt obitelji Rize Mustafića. U obrazloženju presude jasno je naglašeno da su nizozemski vojnici u tom trenutku imali potpunu efektivnu kontrolu nad samom zgradom baze i nad sudbinom ljudi koji su se nalazili na službenoj UN-ovoj listi. S druge strane, za udruženje “Majke Srebrenice”, Europski sud za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu rigidno je potvrdio pravni imunitet UN-a, čime je zauvijek i neopozivo zatvorio vrata svim budućim izravnim tužbama protiv same institucije Ujedinjenih naroda.
Politika negiranja genocida, revizionizam i Inzkov zakon
Unatoč postojanju planina nepobitnih materijalnih dokaza, pronalascima skrivenih grobnica od strane ICMP-a i izrečenim pravomoćnim presudama Haškog tribunala, sve to nije bilo dovoljno da zaustavi snažno podmazanu, političku mašineriju revizionizma kojom se orkestrira iz Beograda i Banja Luke. Sustavno negiranje genocida postalo je zastrašujuće i opasno sredstvo kreiranja novih nacionalnih heroja od osuđenih ratnih zločinaca. Agresivno se poriče planski, genocidni karakter masovnih ubojstava, broj žrtava se bezočno minimalizira apsurdnim tvrdnjama da se radi isključivo o “vojnim, borbenim gubicima”, te se kroz razne kvaziznanstvene, politički naručene parakomisije Republike Srpske bezobzirno relativizira genocidna namjera dokazana pred sudovima.
Kao odgovor na ovu rastuću plimu laži koja je trovala postratno društvo, u srpnju 2021. godine, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Austrijanac Valentin Inzko, povukao je ključan potez. Neposredno pred svoj odlazak s funkcije (i znakovito, tek nakon što su izrečene presude Karadžiću i Mladiću konačno postale pravosnažne), Inzko je iskoristio svoje moćne Bonske ovlasti. Njima je direktno nametnuo Dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u narodu poznatije kao “Inzkov zakon”. Taj zakon po prvi put u povijesti države eksplicitno i bez zadrške zabranjuje “javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaje pravdanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravosnažnom presudom”. Kazne koje zakon predviđa iznimno su stroge, upravo onakve kakve civilizirano društvo zahtijeva: za bilo kog običnog građanina koji prekrši zakon zapriječena je kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do čak pet godina. Za javne dužnosnike, političare i lica na istaknutim funkcijama koje se izdašno financiraju iz javnog državnog budžeta, predviđena je daleko stroža, obvezujuća sankcija od najmanje tri godine zatvora.
Kao podrška primjeni zakona, Memorijalni centar Potočari objavio je iscrpne edukativne smjernice za građane, ozbiljno upozoravajući društvo da negiranje pravomoćno presuđenog genocida ne predstavlja ustavno pravo na slobodu govora, već gnjusan oblik govora mržnje koji direktno i nedvosmisleno prijeti izazivanjem novih, krvavih konflikata na Balkanu. Otkad je zakon stupio na snagu, podnesene su brojne prijave nadležnim državnim institucijama i tužiteljstvu, čime se – ako ništa drugo – barem djelimično suzbio i utišao onaj do tada jezivo otvoreni televizijski, institucionalni i politički trijumfalizam najglasnijih negatora.
Globalno priznanje istine: Povijesna Rezolucija Ujedinjenih naroda (Svibanj 2024.)
Dugogodišnja, iscrpljujuća diplomatska borba obitelji žrtava za trajnu memorijalizaciju i neopozivo globalno priznanje sudskih činjenica konačno je krunisana povijesnog 23. svibnja 2024. godine. Toga je dana, u mramornim dvoranama na 78. redovitoj sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, uvjerljivom većinom usvojena povijesna Rezolucija o Međunarodnom danu refleksije i komemoracije genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine (službene oznake: Rezolucija 78/282).
Ovu ključnu rezoluciju strateški su predložile i diplomatski predvodile SR Njemačka i Republika Ruanda (država koja i sama nosi duboku traumu genocida iz 1994. godine). Prijedlog je dobio snažno kosponzorstvo preko 30 država iz cijelog svijeta, među kojima su se isticale Sjedinjene Američke Države i Republika Hrvatska. Rezolucija je konačno usvojena s 84 glasa “za”, nasuprot 19 glasova “protiv”, dok je 68 država izabralo diplomatski put te ostalo suzdržano. Ovaj krucijalni dokument formalno uspostavlja 11. srpnja kao trajni međunarodni dan sjećanja unutar cjelokupnog sistema UN-a. Pored toga, dokument najoštrije moguće osuđuje bilo kakvo javno negiranje genocida, nedvosmisleno osuđuje svako veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca te svim državama članicama izrijekom nalaže uspostavljanje globalnih, školskih edukativnih programa pod nazivom “Genocid u Srebrenici i Ujedinjeni narodi”, a sve sa svetim ciljem sprječavanja ovakvih zločina u budućnosti.
Politička bitka koja se odvijala u UN-u tjednima uoči samog izglasavanja bila je izuzetno brutalna, praćena neviđenim pritiscima. Predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, te utjecajni ruski diplomati (predvođeni ambasadorom Vasilijem Nebenzjom) vodili su žestoko, beskompromisno višemjesečno lobiranje, prijeteći i moleći razne vlade svijeta, samo kako bi rezolucija propala. Nakon usvajanja, gubitnička strana pokušala je proglasiti usvajanje nekakvom “Pirovom pobjedom”, cinično se pozivajući na velik broj suzdržanih azijskih i afričkih zemalja koje su bile podlegle diplomatskom pritisku Moskve i Beograda. Ipak, u normativnom, pravnom i prije svega ljudskom smislu, ovaj usvojeni dokument predstavlja gigantsku pobjedu cjelokupnog humanističkog i međunarodnog pravnog poretka. Njime je jednom zauvijek onemogućeno zlokobno političko prepuštanje Srebrenice prašini zaborava.
Memorijalni centar Srebrenica i dženaza 2026. godine: Arhitektura sjećanja i upozorenja
Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, koji je na mjestu nekadašnjeg užasa službeno otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton još 2003. godine, danas predstavlja snažno, fizičko jezgro globalne svijesti o stravičnim posljedicama i opasnostima mračnih ideologija temeljenih na krvi i tlu. Monumentalno smješten unutar nekadašnje baze Nizozemskog bataljuna, u zloglasnoj halama Fabrike akumulatora, ovaj je centar mnogo, mnogo više od pukog mjesta turobnog ukopa stotina bijelih nišana.
Kroz svoj vrlo ambiciozni “Strateški plan 2025.-2030.”, Memorijalni Centar neumorno razvija moderne digitalne arhive, prevodilačke baze podataka i snažan odjel za usmenu historiju (“Oral History”). Ovaj tim vrijednih stručnjaka svakodnevno prikuplja, snima i arhivira na stotine neprocjenjivih video i audio svjedočanstava onih rijetkih koji su preživjeli pokolj, vodeći utrku s vremenom kako bi spriječili “smrt pamćenja” onog dana kada izumru svi živi svjedoci tragedije.
Posjetiteljima Centra danas su na raspolaganju duboko potresne, moćne izložbe. Jedna od najznačajnijih je svakako “Crna soba – Lične priče”. Ovdje se u staklenim vitrinama pod prigušenim svjetlom pažljivo čuvaju osobni, sitni predmeti poput brijača, plastičnih muštikli i metalnih ključeva od kuća koje više ne postoje, a koji su pažljivo pronađeni uz smrskane kosture u masovnim grobnicama. Tu su i emotivna izložba “Memento”, te sada već kultne, jezive crno-bijele fotografije renomiranog fotografa Tarika Samaraha pod nazivom “11/07/1995”. Ovi sitni, naizgled beznačajni predmeti izloženi pred očima svijeta tiho, ali snažno svjedoče o postojanju nekih sasvim konkretnih života koji su brutalno i nepravedno istrgnuti iz matice vremena – poput onog skromnog očevog brijača kojeg je uplakani dječak s nadom ponio u ručnom prtljagu bježeći prema Potočarima, ili stranica krvavih dnevnika pronađenih u hladnim šumama na ruti Marša smrti.
Danas, na 31. godišnjicu genocida – obilježenu 11. srpnja 2026. godine – Memorijalni centar Potočari ponovno u tišini i dostojanstvu prima desetine tisuća suosjećajnih građana, izmorenih sudionika ovogodišnjeg “Marša mira”, brojne visoke strane delegacije i neutješne, ostarjele majke. Broj žrtava čije se kosti u zelenim tabutima spuštaju u zemlju i koje konačno pronalaze smiraj iz godine u godinu postaje, logično, sve manji. Ta tužna brojka neumoljivo ilustrira onu krajnje tešku, završnu fazu nadljudskog rada međunarodnih forenzičara iz ICMP-a u pronalaženju sitnih fragmenata preostalih nestalih, čije kosti još uvijek krije gusta bosanska zemlja.
Srebrenica danas preživljava kao veliko, opominjuće svetište istine i globalni grad tuge. Od prijeratnih 35.000 stanovnika ove bogate općine, danas tamo živi tek skromnih oko 11.000 ljudi. Grad pritišće teška, sumorna ekonomska slika te izuzetno visoka stopa nezaposlenosti, zbog koje mladi nerado ostaju u dolini nišana. Ipak, kroz stalnu i upornu edukaciju novih generacija, primjenu rigoroznih, europskih krivičnih zakona i izgradnju neiscrpne, moderne arhitekture sjećanja koju štite malobrojni preživjeli i Memorijalni centar Potočari, obaveza cijelog svijeta nije i ne smije biti samo obično pasivno pamćenje. Istinska je obaveza da se, gledajući upravo kroz staklenu, krvavu prizmu srebreničke tragedije, u korijenu spriječi svaka buduća zloupotreba, nacionalizam i relativizacija nepatvorenog ljudskog zla. U srebreničkim zelenim tabutima zauvijek leži onaj ultimativni, neoborivi dokaz o stravičnoj cijeni pasivnosti i licemjerja međunarodne zajednice. Ti tabuti danas i zauvijek ističu trajnu, neotuđivu moralnu obavezu humanosti cijelog svijeta prema onim nevinim ljudima kojima je temeljno ljudsko pravo na život i postojanje bilo tako brutalno i nasilno oduzeto.
