Na obljetnicu tragičnih događaja, Lanišće se prisjeća kako je blaženi Miroslav Bulešić položio svoj život za vjeru. Otkrijte mračne detalje orkestriranog komunističkog zločina iz 1947. godine i snažne poruke nade koje su odjeknule s oltara.
LANIŠĆE – Brojni su se vjernici, hodočasnici i svećenici, predvođeni biskupom Željkom Majićem, okupili ovog 24. kolovoza u istarskom mjestu Lanišće kako bi svečanim misnim slavljem i procesijom obilježili obljetnicu stravičnog ubojstva koje je pretrpio blaženi Miroslav Bulešić. Mladi istarski svećenik ubijen je na današnji dan 1947. godine u župnom dvoru, gdje je pao kao žrtva brutalnog komunističkog terora nakon podjele sakramenta svete krizme. Prisjećajući se ove „krvave nedjelje“, Crkva i okupljeni narod nastoje sačuvati trajnu uspomenu na njegovu neustrašivu žrtvu, dok je misno slavlje poslužilo kao snažan podsjetnik da prolivena krv nevinih danas ne zaziva osvetu, već svjedoči konačnoj pobjedi kršćanske ljubavi i nade nad ideološkom mržnjom.
Mračne godine Istre i meta na leđima Crkve
Završetak Drugog svjetskog rata i oslobođenje od nacifašizma 1945. godine donijeli su Istri priključenje matici zemlji, ali i uspostavu komunističke vlasti. Iako je dio mlađeg svećenstva isprva gajio nade u pravednije društvo, nova je vlast, nakon konsolidacije moći, započela sustavnu represiju usmjerenu prvenstveno prema kleru i vjernicima.
Katolička crkva, sa svojim dubokim ukorijenjenjem i neospornim utjecajem među istarskim pukom, komunističkom je režimu predstavljala najveću ideološku prijetnju. U tom povijesnom tjesnacu, pritisnutom državnim terorom i isključivošću, započeo je križni put mladog svećenika.
U ljeto 1947. godine, Biskupski ordinarijat Tršćansko-koparske biskupije odlučio je organizirati podjelu krizme u 34 istarske župe. Zbog rata, sakrament se nije redovito dijelio od 1940. godine. Budući da je tršćansko-koparski biskup Antonio Santin bio pod teškom medijskom hajkom jugoslavenskih vlasti, sakrament je pošao dijeliti njegov delegat, slovenski svećenik mons. Jakob Ukmar. Miroslav Bulešić, kao vrstan poznavatelj lokalnih prilika, dobio je opasan zadatak pratiti ga i operativno organizirati slavlja.
Komunističke vlasti odgovorile su direktivom: vjerska slavlja moraju se opstruirati. Kroz takozvane „spontane narodne prosvjede“, Partija je željela prikazati da se sam narod opire „reakcionarnoj“ Crkvi. Te je akcije koordinirao obavještajni aparat, a državni je vrh u Zagrebu bio potpuno upoznat s planiranim nasiljem.
Obrane svetohraništa i zloslutne prijetnje
Eskalacija je započela već sredinom kolovoza. Ubojstvo svećenika Alojza Kristana i nasilni prekid krizme u Tinjanu bili su tek uvod. Dan prije tragedije u Lanišću, 23. kolovoza 1947., situacija je u Buzetu dosegla usijanje.
Oko 500 krizmanika s roditeljima izbačeno je iz crkve od strane organizirane komunističke rulje. Pred crkvom se plesalo partizansko kolo, pjevalo se Titu i Staljinu, a na kler su bacana jaja i rajčice. Kada je masa pokušala upasti u crkvu kako bi oskvrnula svetohranište, mladi Miroslav Bulešić pokazao je nevjerojatnu hrabrost. Svojim je tijelom zaklonio oltar, raširio ruke i povikao:
„Ovamo možete proći samo preko mene mrtvog!“
Psihološki poraženi, napadači su privremeno ustuknuli, ali su mu izrekli smrtnu presudu: „Nismo znali do sad da si takav! Platit ćeš nam to!“ Kasnije tog dana, na upozorenje zabrinute majke jednog svećenika da u Lanišću spremaju krvoproliće, Bulešić je s dubokim mirom odgovorio: „Samo jedanput će se umrijeti.“
Krvava nedjelja: Zločin u župnom dvoru
U nedjelju, 24. kolovoza, u Lanišću se pripremao stravičan scenarij. Lokalni župnik, vlč. Stjepan Cek, bio je tajno upozoren da će biti „sasječen na komade“. Kako bi zaštitili 240 krizmanika, mještani su misu započeli sat vremena ranije. Dok je obred trajao, odrasli su muškarci i žene formirali živi štit oko crkve.
Ubrzo je stigla kolona od oko 500 naoružanih nasilnika. Unatoč pucnjevima, razbijenim prozorima i paničnom vrisku djece, hrabri mještani Lanišća golim su rukama zadržali rulju ispred crkvenih vrata, a krizma je uspješno privedena kraju.
Svećenici su se povukli u župni dvor, a ubrzo je stigla i „narodna milicija“. No, umjesto da zaštite žrtve, milicioneri su pri izlasku iz dvora namjerno ostavili otvorena vrata, propustivši unutra četvoricu naoružanih ubojica.
U potrazi za svećenicima, napadači su na katu brutalno pretukli mons. Ukmara, unakazivši mu lice i ostavivši ga u uvjerenju da je mrtav. Župnik Cek preživio je jer ga je majka u zadnji tren sakrila ispod mračnog stubišta.
Blaženi Miroslav nalazio se u prizemlju. Fizički su nasrnuli na njega, bacivši ga uza zid. Komunistički aktivist Slavko Sanković tada je izvukao lovački nož i mladog svećenika dvaput duboko ubo u vrat. Svjedoci su čuli Bulešićev posljednji vapaj kršćanskog predanja:
„Isuse, primi dušu moju!“
Ideološkom mržnjom zadojeni krvnici posprdno su odvratili: „Sad ćemo ti je mi primiti!“ Dok je krv nevinog mučenika natapala zidove, ubojice su mirno išetale na trg oprati ruke u javnom koritu, bahato priznajući da su „napravili ono što su namislili“.
Biskup Majić: Pobjeda ljubavi i škola križa
Tijekom svečanog obilježavanja ove tužne, ali ponosne obljetnice, propovijed je održao mons. Željko Majić. Njegove su riječi duboko dirnule okupljeno mnoštvo, jasno ocrtavajući razliku između ljudske prolaznosti i božanske vječnosti.
Tumačeći smisao mučeništva, biskup Majić je naglasio kako se „kroz Kristovu logiku križa smrt ne promatra kao konačni poraz, nego kao svjedočanstvo vjernosti, ljubavi i plodnosti za Crkvu.“
„Danas stojimo na svetome mjestu. Mjesto na kojem se dogodila smrt jednoga čovjeka postalo je mjesto života; mjesto na kojem je prolivena krv postalo je mjesto molitve; mjesto na kojem je nasilje pokušalo utišati jedan glas postalo je mjesto s kojega taj glas i danas govori.“
Biskup je okupljenima približio lik mladog svećenika, istaknuvši njegovu poniznost i duboku predanost pozivu:
„Mučenik je čovjek koji je u najtežem trenutku svoga života znao komu pripada. Miroslav Bulešić nije tražio smrt. Nije želio biti junak. Nije tražio sukob. Nije tražio da njegovo ime jednoga dana bude zapisano u knjigama. Htio je biti svećenik po Srcu Isusovu… Jer mučenik nije čovjek koji traži smrt. Mučenik je čovjek koji ne napušta Krista ni pred smrću.“
Spomen na stradale i poruka za današnje kršćane
Mons. Majić prisjetio se i brojnih duhovnih osoba Banjolučke biskupije, stradalih in odium fidei (iz mržnje prema vjeri) tijekom 20. stoljeća. Spomenuo je 48 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica, od kojih su mnogi u postupku proglašenja blaženima. Njihova imena, rekao je, duboko su utisnuta u srca vjernika, a njihova je žrtva dokaz da je moguće ostati vjeran i kada su vjerski i nacionalni identitet napadnuti.
Biskup je propovijed zaključio snažnom porukom usmjerenom na suvremene izazove s kojima se kršćani suočavaju. Upozorio je da današnje društvo možda ne traži krv mučeništva, ali nasušno treba autentične svjedoke.
„Možda naše vrijeme neće tražiti od nas krv mučeništva. Ali naše vrijeme itekako traži svjedoke. Traži ljude koji će biti vjerni kada je lakše biti nevjeran. Očeve i majke koji će svojoj djeci prenijeti vjeru. Mlade koji se neće stidjeti Krista… Jer najveća opasnost za vjeru nije uvijek progon… Veća je opasnost ravnodušnost. Ne mržnja prema Bogu, nego život kao da Boga nema.“
Na kraju ovog dirljivog skupa, iz župne crkve sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile krenula je molitvena procesija sa svijećama i relikvijama bl. Miroslava Bulešića. Po povratku u crkvu, mons. Željko Majić blagoslovio je okupljeni narod relikvijama, ostavljajući Lanišće, Istru i cijelu domovinu u molitvenom raspoloženju i dubokoj zahvalnosti za život čovjeka čija krv nije postala sjeme mržnje, nego sjeme neuništive vjere.
