Napad na Vukovar 25. i 26. kolovoza 1991. godine nepovratno je promijenio tijek hrvatske povijesti. Kroz herojske napor branitelja, spriječen je brzi oklopni slom grada, a uspostavom Kukuruznog puta osigurana je jedina arterija života u tjednima brutalne opsade.
U rano jutro, 25. kolovoza 1991. godine, oružane snage JNA potpomognute paravojnim jedinicama iz Borova Sela pokrenule su iz vukovarske vojarne opći tenkovsko-pješački i topnički napad na Vukovar, točnije na Borovo Naselje i uži centar grada. Službeni povod za ovaj razorni udar bio je incident u kojem je vojni kamion naletio na protutenkovsku minu hrvatskih snaga, no stvarni strateški cilj bio je potpuna okupacija grada. Unatoč drastičnoj inferiornosti u naoružanju, hrvatski su branitelji nadljudskom hrabrošću, korištenjem improviziranih sredstava i brzom uspostavom alternativnih pravaca, uspjeli neutralizirati prve oklopne udare i time spriječili brzi pad Vukovara.
Taktička obmana i uspostava Kukuruznog puta
Prvi dan otvorenog rata obilježila je perfidna vojna varka. Zapovjednik vukovarske vojarne zatražio je prekid vatre pod izlikom izvlačenja oštećenih tenkova. Poštujući ratne običaje, hrvatska strana je pristala, no JNA je to iskoristila za izvlačenje kolone tenkova kojom je fizički blokirana cesta prema Bogdanovcima. Vukovar je ostao prometno odsječen.
Kao promptni odgovor na ovu blokadu, branitelji su istoga dana uspostavili takozvani “Kukuruzni put”. Ova složena mreža poljskih putova kroz kukuruzišta, vijugajući uz rijeku Vuku, postala je jedina žila kucavica grada. Pod stalnom prijetnjom snajpera i topništva, komunikacija se odvijala isključivo noću. Puna dva mjeseca ovaj je koridor, čije su očuvanje jamčili branitelji Bogdanovaca, omogućavao ulazak ljudstva i sanitetskog materijala te izvlačenje teških ranjenika.
Slom oklopnog klina na Desnoj Supoderici
Istodobno, na položaju Desna Supoderica odvijala se prava drama. Kolona oklopnih grdosija JNA krenula je u proboj, očekujući brzu pobjedu. Suočeni s tenkovima teškim 42 tone, branitelji Robert Janić i Damir Plavšić spustili su se na cestu pod kišom metaka. Postavljanjem protutenkovskih mina, štapina dinamita i Molotovljevih koktela, uspjeli su uništiti čelni tenk i prisiliti kolonu na povlačenje. Bio je to jasan dokaz da se jugoslavenska doktrina brzog oklopnog klina slama pred odlučnošću branitelja.
Krvava obrana Borova Naselja i nemjerljive žrtve
Sljedećeg dana, 26. kolovoza, elitne oklopne postrojbe JNA pokreću masovniji napad na Borovo Naselje, usmjeravajući udare na položaje “Slon” i “Dom tehnike”. U surovim uličnim borbama, oslanjajući se tek na ručne raketne bacače, branitelji uspijevaju uništiti neprijateljski oklop. Posebno se istaknuo Luka Andrijanić koji je sa svojim timom uspio srušiti dva zrakoplova JNA.
No, cijena obrane bila je strahovita. Ovi dani odnijeli su neprocjenjive ljudske živote koji su postali amblematični za herojski karakter obrane:
- Božo Bionda: Elitni pripadnik ATJ Lučko i prva službena žrtva Bitke za Vukovar, poginuo 25. kolovoza od rafala iz neprijateljskog transportera.
- Vinko Budimir “Slon”: Istaknuti logističar i organizator obrane, izravno pogođen tenkovskom granatom 26. kolovoza dok je provjeravao neprijateljske pozicije.
- Nikola Matijević i Dražen Luketić: Mladi dragovoljci koji su svoje živote položili u grčevitoj borbi za očuvanje Doma tehnike i položaja “Slon”.
Sukob povijesnih narativa
Dok hrvatska historiografija i činjenice s terena nedvojbeno potvrđuju obrambeni karakter akcija ZNG-a i MUP-a, srbijanska vojna dokumentacija i danas njeguje kontradiktoran narativ. JNA je napade pravdala sintagmom “deblokade kasarni” i spašavanjem regruta, ignorirajući vlastita izvješća o antiratnom raspoloženju među svojim rezervistima. Ovaj paralelni diskurs kasnije je poslužio kao temelj za masovne optužnice Republike Srbije protiv hrvatskih branitelja, konstruirajući događaje iz kolovoza 1991. kao opravdanje za agresiju koja je Vukovar pretvorila u simbol patnje i otpora.
