Vinko Budimir nije bio samo običan građanin; bio je stup obrane Borova Naselja. Ovaj tekst donosi sjećanje na čovjeka koji je nepokolebljivo stao pred neprijateljski oklop, naoružavao suborce iz vlastitog džepa i svojim životom ispisao neke od najslavnijih, ali i najkrvavijih stranica obrane Vukovara.
Danas , na Trpinjskoj cesti. 221, neposredno na raskrižju i skretanju za prigradsko naselje Lipovaču (prostoru strateški lociranom direktno ispred njegove rodne ulice gdje se borio i pao), uz prisustvo najviših državnih dužnosnika svečano je otkriveno reprezentativno brončano spomen-poprsje (bista). Ovaj umjetnički i povijesni spomenik rezultat je višegodišnjih napora i građanske inicijative koja je nastajala duže od godinu i pol dana, a primarno je sponzorirana i organizirana nesebičnim trudom hrvatskih dobrovoljaca i branitelja iz Dugopolja te šire regije Cetinske krajine, demonstrirajući time snažnu integrativnu i pan-hrvatsku prirodu poštovanja prema vukovarskim žrtvama.
Središnji, duboko emocionalni čin ceremonije pripao je Vinkovoj obitelji: spomenik su zajednički otkrile dvije najvažnije osobe iz njegovog civilnog života – njegova majka Mara Budimir, koja je doživjela postaviti spomenik vlastitom sinu, te njegov sin Duje Budimir. Ceremonija otkrivanja spomenika predstavljala je idealnu sinergiju poštovanja lokalne zajednice, državne politike i duboko osobnih sjećanja preživjelih.
Među uzvanicima nalazili su se redom: Zvonko Milas, osobni izaslanik predsjednika Vlade RH i državni tajnik; Ivan Bosančić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i župan Vukovarsko-srijemske županije; Krunoslav Šeremet, ravnatelj Memorijalnog centra i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja; umirovljeni general Željko Živanović kao izaslanik Ministarstva obrane; Marijan Pavliček, gradonačelnik grada Vukovara; te istaknuti gosti iz Dalmacije poput alkarskog vojvode Marija Šušnjare i načelnika općina Hrvace i Otok kod Sinja. Njihovi su javni govori pred spomenikom dekonstruirali višeslojno državno, socijalno i povijesno značenje Budimirovog žrtvovanja:
Gradonačelnik Marijan Pavliček posebno je naglasio i podcrtao kako ovaj spomenik nije postavljen isključivo u počast Vinku, već služi kao trajni podsjetnik na sve znane i neznane branitelje koji su natopili Trpinjsku cestu krvlju. Izrazito je apostrofirana činjenica da se neposredno uz novootkriveni spomenik vijori hrvatski državni barjak – frapantan i potresan podsjetnik na isti onaj simbol suvereniteta koji Budimir svojim golim životom i tijelom 1990. godine nije dao agresivnoj masi skinuti sa zgrade Mjesne zajednice.
Vinkov sin Duje u dirljivom je, ali dostojanstvenom obraćanju naglasio kako za njega Vinko nije tek herojsko ime iz udžbenika povijesti, već brižni otac kojeg je, nažalost, upoznavao pretežno kroz tuđe ratne priče, uspomene i golema djela koja je ostavio za sobom. Duje je okupljene podsjetio da je heroj s Trpinjske ceste bio stvarna osoba koja je imala osobne snove, obiteljske planove i ambicije koje je sve redom svjesno žrtvovao za viši, nacionalni cilj. Nadovezujući se na te misli, župan Ivan Bosančić poentirao je na činjenici da se nepobjedivost i biološki kontinuitet života na ovom prostorektom ratnom prostoru očituje kroz opipljivu prisutnost dječaka Vinka – Dujinog sina i unuka vukovarskog heroja, koji je na ceremoniji stajao ponosno noseći djedovo ime.
Zvonko Milas, govoreći iz specifične pozicije ne samo državnog dužnosnika, već prvenstveno nekadašnjeg lokalnog susjeda i poznanika iz mladosti, sublimirao je politički i društveni smisao cjelokupne ratne žrtve. Milas, čiji je brat sjedio s Vinkom u školskoj klupi, izjavio je za povijest: “Imamo Hrvatsku. Imamo upravo ono što je Vinko najviše volio i za što je život dao”.
Spomen-poprsje na Trpinjskoj cesti zatvorilo je jedan dug i mučan hermeneutički krug hrvatskog povijesnog sjećanja. Geografski prostor na kojemu su se vodile jedne od najkrvavijih tenkovsko-pješačkih bitaka Europe modernog doba, na kojem su tenkovske gusjenice mljele gradski asfalt i rušile ljudske domove, trajno je markiran i posvećen umjetničkim, brončanim obilježjem onog istog čovjeka koji je svojom vlastitom pojavom, oružjem koje je kupio vlastitim novcem i, u konačnici, vlastitom krvlju, prvi zaustavio taj prodor. Vinko Budimir time je iz domene isključivo privatne, obiteljske uspomene uzdignut i trajno inkorporiran u nacionalni memorijalni panteon Republike Hrvatske
Vinko Budimir: Heroj obrane Vukovara
Iza svakog velikog povijesnog događaja stoje ljudi od krvi i mesa, pojedinci čiji se karakter u trenucima najveće krize iskuje u čisti čelik. Jedan od takvih, čije ime zlatnim slovima stoji upisano u temelje hrvatske slobode, jest Vinko Budimir – Slon. Njegov životni put, od radnika u teškim industrijskim pogonima do neustrašivog ratnika i logističara obrane Trpinjske ceste, priča je o domoljublju koje ne pita za cijenu.
Rođen 30. ožujka 1958. godine u Vukovaru, Vinko je zarana morao preuzeti odgovornost. Prerana smrt oca Duje natjerala ga je da napusti redovno školovanje u srednjoj građevinskoj školi i postane glava radničke obitelji. Ta teška životna škola usadila mu je zaštitnički instinkt i nevjerojatnu radnu etiku. Zaposlio se u zloglasnoj “Valjari” kombinata Borovo, pogonu koji je slamao slabe, ali stvarao nesalomljive ljude. U tim su se istim pogonima kalili i drugi legendarni branitelji, poput Blage Zadre.
S godinama, Vinko je svojim trudom stvorio ugled i status. Oženio se ljubavlju svog života, Ružicom, s kojom je dobio sina Duju i kćer Anitu. Otvorivši kafić “Alkar” na Trpinjskoj cesti, Vinko je postao utjecajna i cijenjena figura u Borovu Naselju. Imao je novac, vozio je Mercedes, i neposredno prije rata planirao je preseljenje s obitelji u Njemačku. No, kada je postalo jasno da se nad njegov rodni grad nadvijaju tamni oblaci velikosrpske agresije, Vinko je otkazao sve planove. Odabrao je ostati na svom Lipovačkom putu. Njegov ostanak postao je najsnažniji moralni poticaj susjedima – ako on, koji ima sve mogućnosti otići, ostaje braniti kućni prag, onda odstupanja nema.
“Skinite zastavu ako imate hrabrosti!”
Budimir je bio čovjek visoke političke i strateške pismenosti. Među prvima se aktivno uključio u osnivanje HDZ-a, ignorirajući anonimne noćne prijetnje. Bio je potpuno svjestan što se sprema. Njegov suborac, Stipo Majić – Pipe, prisjetio se vožnje u kojoj mu je Vinko, s nevjerojatnom pronicljivošću, izrekao upozorenje:
“Vidim da je tebi ovo igra, vozikaš se na vespi i ganjaš djevojke, ali zapamti – svi ćemo visiti na kandelaberima ako ne pobijedimo!”
Kada su nakon prvih demokratskih izbora na zgradu lokalne Mjesne zajednice postavljena hrvatska državna obilježja, radikalizirani pobunjenici okupili su se s namjerom da nasilno skinu hrvatsku zastavu. U tom kritičnom trenutku, dok je formalna vlast još bila spora, Vinko Budimir samoinicijativno izlazi pred agresivnu masu. Uz njega staje mladi Blago Tica, a Vinko im ledeno smireno poručuje: “Donijet ću vam ljestve. Skinite zastavu ako imate hrabrosti!”
Tim taktičkim preuzimanjem lokalnog suvereniteta, Vinko je na razini ulice demonstrirao potpuno odsustvo straha. Zastava je ostala, a hrvatsko stanovništvo Trpinjske ceste dobilo je jasnu poruku tko su njihovi stvarni zaštitnici i vođe.
Logistika iz prtljažnika i oružje plaćeno suhim zlatom
U ljeto 1991. godine, oružja jednostavno nije bilo. Institucionalna obrana tek se stvarala, a embargom okovana Hrvatska teško je dolazila do naoružanja. Budimir tada donosi odluku koja ga izdvaja u panteonu vukovarskih heroja: svoju cjelokupnu životnu ušteđevinu, procjenjuje se oko 50.000 njemačkih maraka, beskompromisno ulaže u nabavu pješačkog naoružanja na crnom tržištu. Poluautomatske sačmarice plaćao je po basnoslovnih 800 maraka komad.
Umjesto ureda, njegovo zapovjedno mjesto bio je njegov automobil. Tomislav Orešković, istaknuti pripadnik “Žutih mrava”, posvjedočio je o tim prvim, tjeskobnim danima: “Naoružao nas je Vinko. Bili smo na straži, izmjenjivali smo se s dvije puške, radili primopredaju. On je došao svojim vozilom, otvorio prtljažnik i podijelio nam naoružanje.”
U danima kada je strah razdirao moral, a mnogi su oklijevali, Budimir je bio psihološki stabilizator: “Nakon svakog njihovog napada koji odbijemo, bit će nas više, jer ljudi će vidjeti da nisu nepobjedivi.” Djelujući bok uz bok s Blagom Zadrom, Budimir je terenski operativac koji osigurava da svaka stopa Trpinjske ceste ima cijev koja je može braniti.
“Kako ću poslije pogledati sinu u oči?”
Kraj kolovoza donio je neizbježno. U noći na 26. kolovoza 1991., znajući što dolazi, Vinko se iz kafića “Black and White” obratio Marinu Mrđenu: “Mrđo, idem ja leći, javi ujutro ako bude frka.” Te iste noći, oko 3 sata ujutro, posljednji je put nazvao suprugu Ružicu koju je ranije s djecom uspio skloniti u okolicu Splita. Izrekao je rečenicu koja u sebi sažima bit svake istinske žrtve: “Ako odem, kako ću poslije pogledati sinu u oči? Ovdje će biti krvi do koljena…”
Oko 7 sati ujutro počeo je pakao. Siloviti oklopni napad JNA probio je prvu liniju i tenkovi su izbili na Lipovački put, duboko u prostor hrvatske obrane. Budimir hitno dovozi pojačanja s Mitnice i Opatovca. Pod neprekidnom paljbom, od eksplozije ručne bombe teško stradava Zoran Sablić. Vinko ne oklijeva ni sekunde. Istrčava iz zaklona, stavlja ranjenog Sablića u automobil i vozi ga u bolnicu, spašavajući mu život. No, odmah se vraća natrag u “crvenu zonu”. Vratio se čak i po odbačenu Zoranovu pušku, svjestan da je gubitak oružja na Trpinjskoj cesti ravan katastrofi.
Herojska pogibelj koja je slomila oklop
Priključivši se protunapadu, Budimir je predvodio “čišćenje” dvorišta po dvorišta uz Tomislava Oreškovića. Dok je rukom davao znak Oreškoviću da mu prođe iza leđa i uđe u sigurnost dvorišta, štiteći suborca vlastitim tijelom, zrak je rasparala strahovita eksplozija. Tenk JNA u povlačenju, s udaljenosti od gotovo 500 metara, ispalio je razornu granatu koja je direktno pogodila Vinka. Od siline udarca, heroj s Trpinjske ceste raznesen je na mjestu.
Njegov suborac, Marinko Antunović – Bosanac, koji je bio u neposrednoj blizini eksplozije, ostao je prekriven krvlju i ostacima svog zapovjednika. U tom trenutku apsolutnog užasa, dogodio se nevjerojatan psihološki prijelom. Izgubivši svaki strah od vlastite smrti, branitelji su se pretvorili u nezaustavljivu silu. Antunović je, potpuno desenzibiliziran, tog dana ispalio 68 tromblonskih mina, izgubivši sluh, dok su ostali branitelji očajnički i agresivno uništavali oklop.
Upravo je žrtva Vinka Budimira bila okidač za promjenu taktike. Na njegovoj krvi, na Lipovačkom putu, rodila se urbana gerila – taktika dubokih zasjeda u kojima su “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori” tjednima kasnije uništavali desetke tenkova, stvorivši od Trpinjske ceste mitsko “groblje tenkova”.
Spomenik za vječnost
Njegovi posmrtni ostaci, nakon prvotnog sahranjivanja u Dalmaciji, 1992. godine preneseni su uz najviše vojne počasti u Aleju branitelja na Mirogoju. Posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika HV-a te Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Kulturu sjećanja zatvorili su njegovi najmiliji i njegovi suborci. Na 35. obljetnicu njegove pogibije, 26. kolovoza 2026. godine, na raskrižju za Lipovaču, otkriveno je reprezentativno spomen-poprsje u prisustvu obitelji i državnog vrha. Otkrili su ga najvažniji ljudi njegova života – majka Mara i sin Duje.
Na zidu nedovršene obiteljske kuće, išarane stotinama rupa od gelera iz 1991. godine, stoji trajni podsjetnik: “U ovoj kući živio je vukovarski heroj Vinko Budimir…”
Biološki i duhovni kontinuitet domovine danas živi kroz njegovu obitelj i unuka koji ponosno nosi djedovo ime. Kako je tog kolovoškog dana 2026. godine istaknuto, spomenik uz koji se vijori hrvatski barjak – onaj isti barjak koji Vinko nije dao skinuti – stoji kao trajna opomena i zahvala čovjeku koji je vlastitim novcem kupovao oružje, a vlastitom krvlju kupio slobodu u kojoj danas živimo.
Foto naslovnice. Grad Vukovar/ Miroslav Šlafhauzer
