Dražen Jurmanović_Plenković_Milanović

Sukob na vrhu: tko vodi sigurnosnu politiku RH?

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

U trenutku kada se sigurnosna arhitektura Europe ubrzano mijenja, Hrvatska se suočava s nečim što može biti jednako opasno kao i vanjske prijetnje – unutarnjim političkim razdorom na samom vrhu države. Sukob između Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Ivana Anušića otvorio je ključno pitanje: tko zapravo vodi hrvatsku obrambenu i sigurnosnu politiku – i po kojim pravilima?

Izrael kao okidač političkog sukoba

Kriza je eskalirala nakon službenog posjeta ministra obrane Izraelu, gdje su vođeni razgovori o jačanju bilateralne suradnje, osobito u području vojne industrije i obrambenih programa. No reakcija predsjednika Republike bila je brza i oštra.

Milanović se pozvao na raniju odluku o prekidu suradnje Oružanih snaga Republike Hrvatske s izraelskom vojskom, obrazlažući je navodnim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Uz to je pozvao Vladu na obustavu trgovine oružjem s Izraelom.

S druge strane, Plenković je odbacio takve tvrdnje, naglašavajući kako ministar obrane u ovom slučaju djeluje kao član Vlade, a ne kao vojni dužnosnik, te da predsjednik nema ovlasti određivati vanjskopolitičke aktivnosti ministara.

MKS i teret međunarodnih odluka

Dodatnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je Međunarodni kazneni sud 21. studenoga 2024. izdao naloge za uhićenje protiv izraelskog državnog vrha.

Na listi osumnjičenih našli su se Benjamin Netanyahu, kojeg se tereti za ratne zločine, uključujući korištenje gladi kao metode ratovanja i napade na civile, te Yoav Gallant, osumnjičen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Ova odluka dodatno komplicira politički prostor u kojem Hrvatska pokušava definirati svoju vanjsku i obrambenu politiku.

Ministar između politike i kontradikcija

Ministar obrane pokušao je ublažiti situaciju tvrdnjom da svrha posjeta nije bila kupnja oružja, već jačanje industrijske suradnje, razmjena informacija i potencijalna ulaganja. Međutim, njegove kasnije izjave dodatno su produbile sumnje.

Posebno je odjeknula tvrdnja da je mjesecima znao za nabavu balističkih raketa u Srbiji, dok o tome nisu bili informirani ni predsjednik Republike ni predsjednik Vlade. Time se otvorilo ozbiljno pitanje funkcioniranja sigurnosnog sustava: kako je moguće da ključne informacije ne cirkuliraju među najvišim državnim dužnosnicima?

Dodatnu konfuziju izazvala je i priča o mogućoj nabavi izraelskog sustava protuzračne obrane “Davidova praćka”. Ministar s jedne strane govori o suradnji industrija, a s druge otvara pitanje konkretne vojne nabave, čime sam ulazi u kontradikciju i ponovno odgovornost prebacuje na predsjednika.

Povjerenje kao temelj sigurnosti

No ključno pitanje nije samo politički sukob, već vjerodostojnost sustava. U području nacionalne sigurnosti informacije o nabavi vojne opreme ne mogu biti predmet individualnih interpretacija ili političkog pozicioniranja.

Takvi procesi podrazumijevaju koordinaciju više institucija, jasno definirane procedure i visoku razinu povjerenja među akterima. Ako ozbiljan plan nabave postoji, tada o njemu moraju biti informirani svi relevantni sudionici. Ako ne postoji – tada se otvara pitanje političke manipulacije.

Jer na kraju, riječ je o novcu građana i strateškim odlukama koje dugoročno određuju sigurnost države.

Problem komunikacije ili svjesna marginalizacija?

Očito je da problem leži u komunikaciji – ali i u političkoj kulturi. Vladajuća struktura često zaobilazi instituciju predsjednika, uključujući je tek kada je formalno nužno, primjerice kod supotpisa.

No institucija predsjednika nije samo ceremonijalna. Ona nosi ustavnu odgovornost, osobito u području obrane i kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Ignoriranje te činjenice ne predstavlja samo politički problem, već i institucionalni rizik.

U demokratskom sustavu osobne simpatije ili animoziteti prema političarima ne smiju biti iznad ustavnog poretka. Vlast, jednom izabrana, obvezuje sve – i one koji je podržavaju i one koji joj se protive.

Brodosplit – simbol zanemarene industrije

Dok se politički vrh bavi međunarodnim odnosima, u pozadini se odvija tiši, ali dugoročno jednako opasan proces – slabljenje domaće vojne industrije. Kao simbol tog problema nameće se Brodosplit.

Riječ je o brodogradilištu koje je tijekom Domovinskog rata sudjelovalo u razvoju vojne opreme, a danas radi na projektima za Hrvatsku ratnu mornaricu. Ipak, ti projekti suočeni su s ozbiljnim financijskim izazovima.

Porast troškova uzrokovan globalnim krizama, uključujući pandemiju i rat u Ukrajini, doveo je do spora između Ministarstva obrane i Brodosplita oko dodatnih sredstava. Odbijanje kompromisa otvara pitanje dugoročne strategije: razvija li Hrvatska vlastite kapacitete ili ih prepušta tržišnim pritiscima?

Država bez jedinstvene strategije

U konačnici, ova situacija razotkriva dublji problem – nedostatak usklađene strategije nacionalne sigurnosti. Predsjednik upozorava na geopolitičke i moralne aspekte, Vlada naglašava pragmatičnost, dok ministar obrane nerijetko djeluje kao zaseban politički centar.

Takva fragmentacija slabi međunarodni položaj Hrvatske i unosi nesigurnost u same temelje obrambenog sustava.

Jer država koja nema jedinstven glas o pitanjima sigurnosti teško može biti uvjerljiv partner saveznicima – ali i pouzdan jamac vlastite stabilnosti.



DOMOVINSKI RAT

Vlada usvojila program preventivnih pregleda branitelja i ubrzava isplatu prava civilnim stradalnicima

„Duga noć bez sna“ – emotivna posveta Damira Radnića poginulim HOS-ovcima Vukovara i Bogdanovaca

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged

Odgovori