Đakovo Hrvatska vojska

Koliko je teško biti Hrvat – i zašto se toga neki još uvijek boje

Kultura Nove obavijesti Vijesti

Započnimo onako kako se danas, izgleda, mora započeti – moralnom lekcijom. Vladika Jovan Ćulibrk, pakračko-slavonski episkop Srpske pravoslavne crkve, bez imalo dvojbe poručuje kako “nema nikakve razlike” između pokliča „Za dom spremni“ i „Sieg Heil“, jer je to, prema njemu, poziv na etničko čišćenje, a u dubljoj razini – na genocid.

Dakle, stigla je presuda. Brza, jasna i konačna. Izrečena od onih koji Hrvatsku nikada nisu doživjeli kao svoju državu, ali se rado postavljaju kao njezini najviši moralni arbitri i samozvani mirotvorci. Jer, po toj logici, Domovinski rat nije započeo srpskom pobunom 1991., nije započeo balvanima, Pakracom, Plitvicama, Borovim Selom, Vukovarom… Ne. Po toj verziji povijesti, rat započinje tek 1995. – vojno-redarstvenom operacijom Oluja. Ili, kako je oni vole nazvati, “egzodusom”.

Dobro došli u 21. stoljeće. U novu, suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku. Zemlju Hrvata i ostalih manjinaca. Na papiru – idealno.

I danas, kada kažem da je teško biti Hrvat, ljudi me gledaju čudno. Onim pogledom iskrenog nerazumijevanja, pomalo i podsmijeha.
“Kako to možeš reći? Hrvatska je međunarodno priznata još 1992., članica je NATO-a, Europske unije, Schengena, eurozone, Ujedinjenih naroda… Evo, još malo pa i OECD, kaže premijer.”

Pa kako je onda, pobogu, teško biti Hrvat?

E, vidiš – tu dolazimo do problema definicije.

Kada kažem Hrvat, ne mislim na puku etničku oznaku, na putovnicu ili na rubriku u obrascu. Mislim na nacionalno osviještenog čovjeka. Na onoga kojem Hrvatska nije slučajna adresa, nego domovina. Na onoga koji je voli, poštuje, brani i za nju je – kada treba – spreman stati ispred metka.

I sad se zapitajmo: koliko takvih Hrvata danas uopće smije glasno postojati u javnom prostoru?
Koliko ima onih koji se nazivaju Hrvatima, a domovinu traže negdje drugdje? Koji s neskrivenim gađenjem pljuju po Hrvatskoj svaki put kad se spomene identitet, povijest, žrtva ili Domovinski rat?

Naravno, prva asocijacija je SDSS. Stranka koja iz dana u dan barata brojkama ubijenih “civila”, uglavnom iz nekih drugih vremena i iz neke druge Hrvatske. Iz vremena kada Hrvatska nije bila međunarodno priznata, kada je bila okupirana poput ostatka Europe, kada nije odlučivala sama o sebi.

Ta je država poražena. Nakon toga su, bez suđenja, ubijani vojnici, njihove obitelji, simpatizeri, pa i oni koji su se jednostavno našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Brojke? Pola milijuna. Po nekima i do milijun – od 1945. do 1990.

Pa se pitam: tko ih je ubio?
Jesu li to učinili Hrvati? Ili su to učinili oni koji se danas predstavljaju kao najveći mirotvorci, antifašisti i čuvari ljudskih prava?

A onda dolaze devedesete.

Pada komunizam. Raspada se Sovjetski Savez. Raspada se Jugoslavija. Hrvatska pokreće razdruživanje. Dio Srba se pobunio. Ne samo oni – i komunisti koji nisu mogli prihvatiti kraj svoje države.

Građani Hrvatske izlaze na referendum. 93,24 posto jasno kaže: ne želimo Jugoslaviju. Sabor 25. lipnja 1991. donosi odluku o suverenosti. Hrvatska kreće svojim putem.

A rat? Rat je već počeo.

Pakrac. Plitvice. Borovo Selo. Dvanaest ubijenih redarstvenika. JNA pokazuje čiju stranu drži. Trećina Hrvatske je okupirana. Ljudi su protjerivani, mučeni, ubijani – nožem, maljem, sjekirom. Europa? Europa uvodi embargo na oružje. Zabranjuje nam da se branimo. A oružje koje smo mi plaćali 45 godina – JNA odnosi i predaje pobunjenim Srbima.

Hrvatska se branila srcem, vjerom i ljubavlju prema domu.

I tada dolazi HOS. Momci koji nisu kalkulirali. Koji su znali gdje je najteže – i išli baš tamo. Njihov pozdrav bio je jednostavan: „Za dom spremni“. I bili su. Dokazali su to krvlju.

Za dom spremni bili su i mnogi drugi – u ZNG-u, policiji, na prvim crtama. Nisu bježali. Nisu se skrivali. Oni koji tada nisu bili spremni, nisu ni danas.

Zato danas, 2026. godine, više od 30 godina nakon rata, ti isti ljudi nas nazivaju fašistima, crnokošuljašima, ekstremistima. Ne zato što smo to bili – nego zato što oni nisu bili ono što smo mi morali biti.

Oni ne žele ovu Hrvatsku. Slobodnu, samostalnu, suverenu. Oni žele Hrvatsku po mjeri Jugoslavije – gdje su Hrvati krivi što postoje, a povijest se piše prema političkoj potrebi.

A branitelji? Oni pravi, dragovoljci iz ’91.? Njih nema na naslovnicama. Nema ih u udrugama. Šute. Rade. Ponekad zaplaču. Ponekad se napiju rakije i zapjevaju bećarac – da ne misle previše.

Politika danas kroji novu priču. Osuđuje ustaše – ali ne i komuniste. Ne i velikosrpsku agresiju. Jer danas su, izgleda, najglasniji oni koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili.

A rješenje? Jednostavno. Treba imati hrabrosti. Reći istinu. Donijeti presedan. Jasno i glasno reći: HOS-ov pozdrav nema veze s ustaštvom, nego s Domovinskim ratom i 1991. godinom.

U Hrvatskoj danas nema ustaša. Ima samo onih koji su bili za dom spremni onda kada je trebalo. A onaj koji za svoj dom i domovinu nije spreman stati – zapitajmo se iskreno:

što je on zapravo?

Pa evo, pitam i vas:
koliko je vama teško biti Hrvat u Hrvatskoj?



POLITIKA

Milanović optužuje Plenkovića za političku trgovinu: “Ustavni sud ne smije biti produžena ruka Vlade”

Vlada povećala iznose za uzdržavanje stranih radnika: Minimalni prag sada iznad neto minimalne plaće

Hrvatska šalje 15. paket pomoći Ukrajini: Donacija opreme vrijedna više od 600 tisuća eura

RAZNO IZ HRVATSKE

Vrhovni sud odbacio reviziju Stjepana Mesića protiv Mire Bulja

PUCNJAVA NA PRAVOSLAVNI BADNJAK U OSTROVU: SLAVLJE ILI UGROŽAVANJE JAVNE SIGURNOSTI?

Z1 televizija ukida „Bujicu“: financijski pritisci i kazne presudili popularnoj emisiji

DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Furka Lux: Oldtajmeri, stil i doživljaji koji vraćaju duh zlatnog doba u Osijek

Odgovori