U organizaciji udruge građana “Put, istina i život”, u Ruševu je svečano i dostojanstveno obilježena 81. obljetnica sjećanja na nedužne žrtve komunističkog terora. Počast stradalim Đakovčanima i stanovnicima okolnih mjesta, koji su u travnju 1945. godine odvedeni na put bez povratka te okrutno ubijeni bez suđenja, odale su brojne obitelji žrtava, braniteljske udruge i visoki državni izaslanici.
RUŠEVO, 19. travanj 2026. – U organizaciji udruge građana “Put, istina i život”, danas je u Ruševu održana komemoracija u povodu 81. obljetnice sjećanja na žrtve komunističkog terora. Okupljeni su odali počast žrtvama partizanskih jedinica 21. srpske i 6. ličke divizije, čiji je ulazak u Đakovo 17. travnja 1945. godine označio početak masovnih uhićenja i smaknuća.
Povijesni kontekst i svjedočanstva
Prema povijesnim zapisima i svjedočanstvima preživjelih, skupina od oko 200 ljudi – vojnika i civila, uglavnom Đakovčana i stanovnika okolnih sela – odvedena je iz svog kraja. U kolonama, vezani žicom, tjerani su prema Požegi preko sela Ruševa. Upravo su na tom putu bili izloženi teškom mučenju te okrutno ubijeni.
Sjećanja potomaka žrtava i danas svjedoče o strahotama tog vremena, ističući kako su popise za likvidaciju tada sastavljali domaći komunisti, članovi Narodnooslobodilačkih odbora.
“Otišao je bez pozdrava, a vratio se na zaprežnim kolima”: Svjedočanstvo o partizanskom zločinu nad Stjepanom Jakabom
Svoje potresno svjedočanstvo o partizanskom zločinu ispričao je Stjepan Jakab ml. iz Đakovačkih Selaca, čijeg su oca Stjepana partizani mučki ubili u travnju 1945. godine.
“Moji su roditelji počeli zidati kuću u Đakovačkim Selcima 1941. godine, a u još nedovršenu uselili smo 1943. Oca Stjepana pozvali su u domobrane i morao je u Teslić, u Bosnu. Ja sam bio dijete, no sjećam se da me majka tješila kako će se brzo vratiti.
U jesen 1944. godine, kako bi bio bliže kući, prešao je u redarstvo u Đakovu. Dobio je ispostavu u Trnavi, pa nas je mogao češće viđati. No, počelo je pravo ratno stanje; padale su granate, a nije se ni znalo s koje strane dolaze. U samo nekoliko dana, tog travnja, hrvatska je vojska morala napustiti Đakovo i okolicu. Jasno se sjećam kolone vojske i civila koja je danonoćno prolazila kroz Selce u smjeru Zagreba. Otac je bio kod kuće i rekao je da će s nama i poginuti, ali da od kuće ne ide.
Idućeg dana, kada se situacija malo smirila, došla su mu dvojica kolega kako bi se dogovorili što dalje. Na nagovor žena, njih su trojica ipak odlučila otići. U sumrak, 15. ili 16. travnja 1945., ispratili smo ih na kraj bašće. Pozdravili su se i krenuli u odorama prema Gašincima. Njihov put, međutim, nije bio dug – uhvaćeni su u livadama i iste večeri privedeni. Partizani su već stigli u Selce. Skupili su se pred crkvom i izveli zarobljene pred glavne oficire na ispitivanje.
Moj je otac tada rekao da je za vrijeme rata bio kod kuće jer je dobio otpusnicu, te se toga i držao. S njim su poslali jednog partizana kako bi mu otac predao odoru i opremu. No, otac je samo još te večeri ostao s nama. Vjerovao je partizanima i nije se skrivao. Mislio je: ‘Bio sam im već u rukama, pustili su me.’
“Snašo, gdje ti je čovjek?”
Međutim, jedne kasne travanjske večeri u našoj se kući nije spavalo. Otac je sjedio na niskom kućnom stoliću, a ja sam mu bio u krilu. Vladao je strah. Tješio me je i pričao mi priče. Uto se začulo kucanje na prozor. Majka se javila, a vani su bila dva odbornika iz sela. Pitali su: ‘Snašo, gdje ti je čovjek?’
Majka je odgovorila da nije kod kuće, na što je drugi povikao: ‘Što lažeš!’
U tom je trenutku kuća već bila opkoljena. Dvojica naoružanih partizana upala su unutra, uz grubo ponašanje pretražili kuću, zgrabili oca i odveli ga. Moj otac je otišao bez pozdrava. Bila nam je to užasna noć. Odveli su ga u kuću jednog od seoskih odbornika gdje je već bilo zatvorenih ljudi. Pomoći nije bilo, ostao nam je samo bespomoćni plač.
Idućeg, sunčanog, ali prohladnog proljetnog dana, po seoskoj se kaldrmi dobro čulo koračanje i topot. Narod je izašao van, a s njima majka i ja. Prolazila je kolona zarobljenika. Vezani po četiri, tjerani su prema brdima, prema Ruševu. Bilo ih je oko četrdeset, različite dobi. Moj otac je bio treći u prvom redu.
Majka mu je pripremila papira i duhana te mu je to htjela dati, no partizani joj nisu dozvolili ni da se pozdravi s njim. Moja mu je tetka ipak uspjela krišom staviti taj duhan i papir u džep. Otišao je u starim, trošnim kućnim papučama. I danas se pitam kako je uopće mogao u njima hodati po kaldrmi sve do Ruševa, koje im je postalo zadnja postaja.
Odluka seoskog odbora o likvidaciji
Neki su ipak bili spašeni. Jedan od njih, Mato Bognar, pričao mi je poslije da su ih postrojili i poimenice zvali van. Pomislili su na najgore, no ipak su pušteni kućama jer ih je spasio komesar Pero Zupčić.
Nakon četiri ili pet dana, iz Ruševa je poslan kurir. Pitali su seoski odbor iz Selaca što da rade s preostalim zarobljenicima jer je rat završio. Odbor je odlučio da ih se pobije, o čemu su potpisali i dokument. To mi je 1964. godine priznao jedan mještanin koji je i sam trebao biti u četi za likvidaciju.
Nakon tri tjedna stigla je poruka da su pobijeni i zakopani. Čovjek koji ih je zakapao pronašao je fotografiju prema kojoj je ustanovio da se radi o ljudima iz Selaca. Odmah se počeo tražiti način da se tijela dovezu kući, za što je ponovno trebala dozvola seoskog odbora. Uz pomoć komesara Zupčića krenuli su zaprežnim kolima prema Ruševu. Dobro se sjećam da je on osobno sjeo u prva kola; da nije bilo njega, vjerojatno ih ne bi bilo moguće ni dovesti.
Majka mi je poslije pričala da su Selčani bili zakopani u gornjem redu zajedničke jame te da prilikom vađenja tijela na njima nije bilo puno zemlje. Svatko je po nekoj oznaci prepoznao svoje, pa je tako sedam Selčana dovezeno natrag u selo.
“Skočio sam na kola i vidio ga. Bolje da nisam.”
Zaprežna kola s tijelom mog oca stajala su nekoliko sati u našem dvorištu. Otvorili su škrinju i tko god je htio, mogao ga je vidjeti. Ja sam neutješno plakao jer meni nisu dali da ga vidim. Ipak, iskoristio sam trenutak nepažnje, skočio na kola i vidio ga. Bolje da nisam. Dugo sam poslije toga trpio strah i traume. Nije imao nos, uši ni oči. Stric mi je kasnije rekao da je zaklan. Pretpostavljam da su ih žive mučili.
Sahranjeni su 16. svibnja 1945. godine na groblju u Đakovačkim Selcima.
Danas napokon mogu slobodno govoriti o smrti svoga oca i drugih nedužnih ljudi. Spomen-kamen uzidan u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini ostat će vječan spomen na sve njih.”
Polaganje vijenaca i brojni izaslanici
Komemorativni skup započeo je ispred spomen-obilježja na mjesnom groblju u Ruševu, gdje su u tišini i pijetetu položeni vijenci i zapaljene svijeće. Uz obitelji stradalih žrtava, počast su odali brojni visoki dužnosnici i predstavnici udruga:
- Tanja Antunović Hadžić, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja te načelnica Sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja
- Ivan Radošić, izaslanik Požeško-slavonske županije i zamjenik županice
- Dalibor Bardač, načelnik Općine Čaglin
- Predstavnici Doma za odrasle osobe Ljeskovica
- Izaslanici Županijske podružnice UHDDR-a Požeško-slavonske županije
- Izaslanici Udruge ratnih veterana 63. samostalne gardijske bojne ZNG-a Požega
- Članovi Udruge Tigar 90/91 Rakitje (ogranak Požega)
- Predstavnici UDVDR-a (ogranak Čaglin)
- Članovi Udruge za sport i rekreaciju “Josip Knežević” Nova Ljeskovica
- Predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika (ogranak Osječko-baranjske županije)
- Članovi Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka (krilo Đakovo)
- Predstavnici Udruge branitelja Općine Kaptol i Udruge Žrtve za Hrvatsku (ogranak Osijek)
- Članovi Udruge Hrvatski domobran (ogranci Osijek, Požega i Slatina)
- Izaslanici Udruge za uređenje i zaštitu Sovskog jezera te Matice umirovljenika Čaglin
- Izaslanici Dobrovoljnih vatrogasnih društava s područja Čaglina, Djedine Rijeke i Ruševa
- Povijesna postrojba Gradska straža Požega i KUD Drenjanci iz Drenja
Sveta misa i poruka nade: “Ostani s nama, Gospodine”
Molitvu i svetu misu za sve žrtve partizanskog zločina predvodio je velečasni Stjepan Maroslavac. U svom je uvodnom obraćanju naglasio kontrast između tuge koju nosi komemoracija i nade koju donosi Uskrs.
“Uskrsno vrijeme donosi radost i sjećanje na preminule, pozivajući nas na zajedništvo i ispovijed. I dok se sa žalom sjećamo naše preminule braće, nesretnih zbog ljudske ograničenosti i zloće, mi u radosti slavimo ova sveta otajstva jer je Isus uskrsli i proslavljeni Gospodin.”
U emotivnoj i dubokoj propovijedi, velečasni Maroslavac povukao je paralelu između današnjih vjernika i biblijske priče o putu u Emaus, podsjećajući prisutne da se utjeha u najtežim trenucima nalazi u vjeri i lomljenju kruha.
“Mi ljudi se često nalazimo poput ovih učenika u vrtlogu života. Zbunjen smo, zaplašeni, prolazimo kroz krize, progonstva i žalosti. Nije čudo što je naša vjera ponekad poljuljana. Ali kada se osjećamo napušteno i u depresiji, otvori Sveto pismo. Čut ćeš blagi glas i utješne riječi samoga Isusa. I što imamo reći, nego kao ona dvojica učenika: ‘Ostani s nama, Gospodine, jer se mrak hvata oko nas, hvataju nas bolesti, patnja i kušnje.'”
Osvrnuvši se na važnost samog čina sjećanja, istaknuo je i filozofsku dimenziju odnosa vjere i razuma, citirajući pritom Alberta Einsteina kako je “vjera bez znanosti pomalo slijepa, ali znanost bez vjere neuvjerljiva”.
“Okupili smo se na žalosnu komemoraciju. Komemoracija je most između prošlosti i sadašnjosti. Ona postaje čin ne samo sjećanja, već i prenošenja vrijednosti za buduće generacije – da se jedno zlo nikada ne zaboravi i da se oda počast nevinim žrtvama. A ono što nas povezuje s našim milima koji su u vječnosti, zasigurno je slavljenje euharistije,” zaključio je Maroslavac.
Nakon svete mise formirana je kolona sjećanja. Predvođena povijesnim zastavama i zastavama udruga, kolona je u dostojanstvenom hodu prošla put od mjesnog groblja do križa, gdje se održao središnji dio komemorativnog programa.
Dostojanstvenom ugođaju komemoracije svojim su glazbenim izvedbama pridonijeli članovi KUD-a Drenjanci iz Drenja, dok su posebnu počast žrtvama svojim prisustvom odali i pripadnici Povijesne postrojbe Gradska straža Požega.
“Danas smo mi njihova obitelj”: Emotivno obraćanje organizatorice Andrijane Plavi
Prigodnim i dirljivim riječima okupljenima se obratila Andrijana Plavi, organizatorica komemoracije i predsjednica udruge građana “Put, istina i život”. U svom je govoru podsjetila na stravičan put stradanja, ali je posebno istaknula hrabrost i plemenitost tadašnjih mještana Ruševa te trajnu bol obitelji čiji najmiliji do danas nemaju obilježeno posljednje počivalište.
Njeno obraćanje prenosimo u cijelosti:
“Danas stojimo u tišini i s dubokim poštovanjem pred uspomenom na nevine ljude koji su 17. travnja 1945. godine prošli put patnje od Đakova do Ruševa. Bio je to put bez nade, put na kojem su ljudi lišeni svega – slobode, dostojanstva, pa na kraju i života.
Na tom putu mnogi su mučeni, ubijani i ostavljani uz cestu, bez imena i bez ikakvog znaka koji bi svjedočio o njihovom počivalištu. Njihovi posljednji trenuci bili su obilježeni boli i samoćom, daleko od svojih obitelji, daleko od doma.
U najmračnijim trenucima te tragedije, mještani Ruševa pokazali su ono najvrjednije što čovjek može imati – ljudskost. Pod okriljem noći skupljali su tijela stradalih i sahranjivali ih u zajedničku grobnicu na mjesnom groblju. Bez oznaka, bez imena, ali s poštovanjem i tišinom koja govori više od riječi.
Danas nas posebno boli činjenica da ti ljudi nemaju svoj grob s imenom. Njihove obitelji nikada nisu imale mjesto na koje mogu doći, zapaliti svijeću i izgovoriti molitvu. Nema kamena koji nosi njihovo ime, nema mjesta gdje bi se mogla ostaviti suza.
Zato smo mi danas ovdje. Da budemo njihova obitelj. Da budemo njihovo sjećanje. Da im damo ono što im je oduzeto – dostojanstvo i trajno mjesto u našim srcima. Neka ova komemoracija bude zavjet da ih nećemo zaboraviti. Jer dok ih se sjećamo, oni žive. Neka im je vječni mir i pokoj.”
“Oni koji su ubijeni bili su dobri, a oni koji su ubijali loši”: Obraćanje Pere Šole, istraživača i publicista
Okupljenima se obratio i Pero Šola, neovisni istraživač, publicist i član Udruge za promicanje istine o hrvatskoj povijesti. U svom je govoru naglasio važnost neovisnih istraživanja te se osvrnuo na razmjere stradanja na području Đakovštine, čije se žrtve danas prvenstveno pamte kroz obiteljska sjećanja.
“Kao što je Jakob [Stjepan Jakab, op. a.] govorio, a i mi sami kada smo istraživali, sve to možemo vidjeti u našoj knjizi Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine. Knjiga već od prvih stranica niže pokolje po Đakovštini. Nažalost, to su događaji koji se danas uglavnom čuvaju u obiteljskim sjećanjima, dok se službeno – iako ne uvijek, ali uglavnom – tome ne posvećuje dovoljno pažnje niti se daje adekvatan značaj stradanju tih ljudi.
Pripremajući ovih dana jednu emisiju vezanu za travanjske i svibanjske žrtve, naišao sam na stari članak u novinama Borba gdje piše kako se oslobođenje Zagreba slavilo u Kragujevcu. Možemo reći da se oslobođenje Zagreba slavilo i u Moskvi. Ali ‘oslobođenje’ Zagreba nije se slavilo u Ruševu, nije se slavilo u Osijeku, niti u našim obiteljima. Oslobađanje Zagreba, glavnog hrvatskog grada, nije se slavilo u hrvatskim obiteljima. Sasvim sigurno možemo reći da su i Zagreb, i Ruševo, i Đakovo u to vrijeme zapravo okupirani. Imali smo nedavno tribinu u Zagrebu na temu je li grad 1945. oslobođen ili okupiran. Kada pitate obične ljude, većina će vam reći da je 1945. godine Zagreb okupiran.”
Osvrnuvši se na konkretne podatke iz svojih istraživanja, Šola je iznio zapanjujuće brojke o stradanju lokalnog stanovništva:
“Neću puno dužiti, ali moram napomenuti istraživanja koja je Jakov spomenuo. U knjizi Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine, koja je rađena prije petnaestak godina, poimenično je popisano 3.000 žrtava. Đakovština je tada imala oko 50.000 stanovnika. To znači da ukupni ljudski gubici iznose preko 5 %, a gubitak viši od 5 % predstavlja genocid.
Mi možda nikad nećemo smjeti službeno reći da je nad hrvatskim narodom napravljen genocid, ali te knjige i brojke govore same za sebe. To trenutno nije službena politika, ali možda će se za 50 ili 60 godina o tome moći otvoreno govoriti. Sigurno se može reći da je narod koji je najviše stradao u Drugom svjetskom ratu upravo hrvatski narod, a sva ova alternativna istraživanja – ona koja radimo mimo institucija – to i dokazuju.”
Na kraju svog obraćanja, Šola je odao počast ne samo žrtvama već i onima koji su godinama dolazili na komemoraciju čuvati sjećanje, a danas više nisu s nama.
“Hvala svima koji ste došli. Ovo naše okupljanje odaje počast žrtvama. Velečasni Maroslavac je to na misi lijepo rekao: komemoracija je poveznica nas živih i onih mrtvih. Jednog dana i mi ćemo biti mrtvi.
Danas se prisjećamo pokojnog Željka Tomića koji je ovdje bio s nama svake godine. Sjećamo se i Mladena Đakovića, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci, a redovito je dolazio. Sjećamo se i Mate Lukačevića iz Stanara, kao i Vranjića iz Požege. Od starijih svjedoka, jedino je još Jakov tu među nama. Njegovo sjećanje koje smo danas čuli i snimili povijesni je izvor prve kategorije za buduće generacije povjesničara, jer on govori isključivo o onome što je vlastitim očima vidio.
Hvala vam što se sjećate ovih nevinih žrtava. O svakom od tih života mogli bi se pisati romani i pjesme. Svi su oni odjednom prekinuti, nitko ne zna zašto. Oni koji su ih ubili tvrde da su dobri, a za ubijene govore da su loši. Ali mi znamo što je istina. Oni koji su ubijeni bili su dobri, a oni koji su ubijali bili su loši. To je sigurna istina. Hvala vam.”
“Društvo koje se ne sjeća prošlosti, nema ni budućnosti”: Poruka načelnika Općine Čaglin
Nakon potresnih svjedočanstava, okupljenima se prigodnim riječima obratio i načelnik Općine Čaglin, Dalibor Bardač. U svom je emotivnom govoru istaknuo važnost njegovanja kulture sjećanja te zahvalio svima koji iz godine u godinu dolaze u Ruševo odati počast nedužnim žrtvama. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:
“Poštovane obitelji žrtava, poštovani članovi udruga, uvažena izaslanice ministra branitelja, dragi gosti, gospodine župniče i hrvatski branitelji – sve vas od srca pozdravljam u ime Općine Čaglin i u svoje osobno ime.
Nakon svjedočanstava gospodina Stjepana i gospodina Šole, teško je pronaći prave riječi. Ipak, želim vam, kao i svake godine, zahvaliti što odvajate svoje vrijeme i dolazite na ovo mjesto pokloniti se žrtvama. To su ljudi koji su pogubljeni bez suda, isključivo zbog svoje pripadnosti, svojih uvjerenja i svoje riječi. Jednom riječju – njihova jedina ‘krivnja’ bila je ta što su bili Hrvati.
Hvala vam što održavate sjećanje. Ova komemoracija, kako je već rečeno, nije samo pogled u prošlost, već i pogled u budućnost. Društvo koje se ne sjeća svoje prošlosti, nažalost, nema ni svoju budućnost.
Mi danas baštinimo ono što su ove žrtve snivale i o čemu su maštale. Baštinimo ono što su hrvatski branitelji stvorili devedesetih godina, a to je naša jedina domovina Hrvatska. Kako je jedan moj prijatelj u svojim govorima znao reći – mi nemamo rezervnu domovinu. Imamo ovu koju imamo i moramo je čuvati, jer to je san hrvatskog čovjeka. Bila je to i želja ovih ljudi koji je, nažalost, nisu uspjeli dočekati. Mi danas moramo biti neizmjerno zahvalni što imamo slobodnu i neovisnu državu koju moramo čuvati i paziti.
Još jednom, u ime Općine Čaglin, zahvaljujem udruzi ‘Put, istina i život’ koja je preuzela organizaciju ove komemoracije i koja iz godine u godinu proširuje ovaj program, čineći ovo sjećanje još dostojanstvenijim.
Svima vama koji nastojite redovito dolaziti od srca zahvaljujem. Želim vam sretan povratak vašim kućama i nadam se da se na istom mjestu vidimo i dogodine. Hvala vam.”
Svaka žrtva zaslužuje grob”: Poruka izaslanice potpredsjednika Vlade Tanje Antunović Hadžić
Prigodnim riječima okupljenima se obratila i Tanja Antunović Hadžić, izaslanica potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda te načelnica Sektora za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. U svom je govoru naglasila kontinuirane napore Vlade u pronalasku nestalih te važnost dostojnog pokopa svake žrtve. Njezino obraćanje prenosimo u cijelosti:
“Poštovane dame i gospodo, članovi obitelji stradalih, pozdravljam vas sve u ime potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja, gospodina Tome Medveda, kao i u svoje osobno ime.
Danas se okupljamo kako bismo odali počast žrtvama i još jednom podsjetili na teške posljedice vladavine nedemokratskih režima, koji su tijekom 20. stoljeća donijeli stradanja, kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, te progone i likvidacije.
S posebnim pijetetom prisjećamo se svih poginulih hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata, koji su svoje živote ugradili u temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske. Njihova žrtva trajni je podsjetnik na razmjere velikosrpske agresije i počinjene zločine, ali i trajna opomena. Da se takvo zlo više nikada ne ponovi. Zahvalni smo im i odajemo im počast za slobodu koju danas živimo.
I danas osjećamo posljedice Domovinskog rata; one su vidljive u sudbinama obitelji koje još uvijek traže svoje najmilije. Još uvijek tragamo za 1.727 nestalih osoba. To nisu samo brojke. To su životi, obitelji i sudbine koje i dalje čekaju odgovore. Zato je traganje za nestalima i nasilno odvedenima trajni prioritet Vlade Republike Hrvatske.
No istodobno, Ministarstvo hrvatskih branitelja posvećeno je i očuvanju spomena na žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, kroz istraživanje mogućih prikrivenih grobišta, ekshumacije i dostojne pokope. U posljednjih 10 godina ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje 2.187 osoba, a 2.046 žrtava je dostojno pokopano.
To je naša obaveza i dug koji imamo prema njima, jer naš cilj je jasan – svaka žrtva zaslužuje grob. Dostojno mjesto počinka na kojem će obitelji moći zapaliti svijeću.
Danas, više nego ikad, svjesni smo koliko su sloboda i mir dragocjeni. Zato se ovom komemoracijom ne prisjećamo samo prošlosti, nego i potvrđujemo svoju odgovornost prema budućnosti. Da pamtimo, da poštujemo i da se takva stradanja više nikada ne ponove. Hvala.”
Nakon komemoracije, za sve članove održano je prigodni domjenak, grah u DVD-u Ruševo, gdje su kuharice i osoblje svojim velikim znanjem i pripremili predivan ugođaj ”
POPIS IDENTIFICIRANIH ŽRTAVA
1. AMBRUŠIĆ, MIJO-MIŠO iz Kučanaca
2. BARIĆ, IVAN iz Đakova
3. BAŽAJ, STJEPAN iz Preslatinaca
4. BECKER, JOSIP-SEPIKA iz Đakova
5. BOLARIĆ, MILAN iz Đakovačkih Selaca
7. BRKANOVIĆ, MATO iz Ruše a
8. BRKIĆ, ANDRIJA iz Gorjana
9. CIGIĆ, PETAR iz Ruša
10. CVANČIĆ, VLADO iz Beketinaca
11. CVITKOVIĆ, MATO iz Kondrića
12. ČEŠNIK, STJEPAN iz Đakova
14. EMIĆ, PETAR iz Ruševa
15. ERDELJIĆ, TOMO iz Đakovačkih Selaca
17. ERGOTIĆ, IVAN iz Đakovačkih Selaca
18. ERGOTIĆ, ŠIMO iz Đakovačkih Selaca
19. FILIPOVIĆ, JOZO iz Vuke
20. FRATRIĆ, IVAN iz Đakova
22. HAJCMAN, ANTUN iz Đakova
23. HAJDUKOVIĆ, muškarac iz Đakova
24. HAJLING, IVICA iz Đakova
25. HUMBAL, MATO iz Đakova
26. HUMBAL, NIKOLA iz Đakova
27. JAKAB, STJEPAN-PIŠTA iz Đakovačkih Selaca28. JAPARIĆ, NIKOLA iz Ruševa
29. JELAKOVIĆ, ANDRES (ANDRIJA) iz Đakova
30. JELIĆ, VINKO iz Ruševa
31. JOSIPOVIĆ, LUKA iz Malog Nabrda
32. KLAIĆ, BOŽO iz Širokog Polja
33. KLEM, JOSIP (JOSEF) iz Viškovaca
34. KLEM, NIKOLA iz Đakova
35. KNEŽEVIĆ, BOŽO iz Pake
36. KNEŽIĆ, ZLATKO iz Đakova
37. KOVAČEVIĆ, PERICA iz Đakovačke Satnice
38. KRAJTNER, STJEPAN iz Ruševa
39. KRIMER IVAN (JOHANN)-JOKO iz Đakovačkih Selaca
40. KRIMER, JOSIP iz Đakovačkih Selaca
41. KUZMA(N), STJEPAN iz Trnave
42. KVINTUS, LUJZ iz Gašinaca
43. MARAS, ADAM iz Đakovačkih Selaca
44. MATIJAŠEVIĆ, IVAN iz Ruševa
45. MATIJAŠEVIĆ, PETAR iz Ruševa
46. MATOTA, STEVO iz Đakova
47. NARAJ, ADAM iz Đakovačkih Selaca
48. NIKOLIĆ, STJEPAN iz Đakovačkih Selaca
49. OBROVAC, TOMO iz Đakovačkih Selaca
50. PFEIFFER, ANTUN (ANTON) iz Đakovačke Satnice
51. PISAČIĆ, IVAN iz Đakova
52. RAGUŽ, MARKO iz Drenja
53. REBIĆ, muškarac iz Vrbice
54. REPONJ, DANIJEL iz Ruševa
55. REPONJ, IVAN iz Ruševa
56. SELTNER, MATIJA (MATO) iz Đakova
57. SELTNER, PERO iz Đakova
58. SELTNER, TOMO iz Đakova
59. ŠAFAUZER, muškarac iz Đakova
60. ŠNAJDER, FRANJO iz Đakovačke Satnice
61. TAKAČ, MIJO iz Đakovačke Satnice
62. TOMIČIĆ, JAKOV iz Đakova
63. TOT(H), IVAN iz Đakovačkih Selaca
64. VEIĆ, MATO iz Ruševa
65. VERHAS, JOSIP iz Osijeka
- Papa Lav XIV. u Angoli: „Zacijelite rane rata i gradite budućnost na temelju nade“
U snažnom obraćanju u Angoli, papa Lav XIV. pozvao je na zacjeljivanje rana građanskog rata, osudio korupciju i molio za mir u Ukrajini pred 100.000… Pročitaj više: Papa Lav XIV. u Angoli: „Zacijelite rane rata i gradite budućnost na temelju nade“ - Ruševo: Sjećanje na žrtve komunističkog terora iz 1945.
U organizaciji udruge građana “Put, istina i život”, u Ruševu je svečano i dostojanstveno obilježena 81. obljetnica sjećanja na nedužne žrtve komunističkog terora. Počast stradalim… Pročitaj više: Ruševo: Sjećanje na žrtve komunističkog terora iz 1945. - Bitka za Odžak: Tajna posljednje bitke u Europi
Dok je Europa u svibnju 1945. godine slavila mir i konačni pad Trećeg Reicha, u bosanskoj Posavini ratni pakao tek je dosezao svoj vrhunac. Bitka… Pročitaj više: Bitka za Odžak: Tajna posljednje bitke u Europi - Zločini u Sanskom Mostu: Istina o logorima i dolini patnje
SANSKI MOST – Postoje datumi koji ne označavaju samo protok vremena, već postaju simboli neizrecive boli i ljudskog stradanja. Za stanovnike Sanskog Mosta, svibanj i… Pročitaj više: Zločini u Sanskom Mostu: Istina o logorima i dolini patnje - Eskalacija: Iran zatvara Hormuški tjesnac, Trump protiv ucjena
Napetosti između SAD-a i Irana ponovno su na vrhuncu nakon izvješća o napadima na komercijalne brodove. Ključni globalni plovni put, Hormuški tjesnac, ponovno je zatvoren… Pročitaj više: Eskalacija: Iran zatvara Hormuški tjesnac, Trump protiv ucjena - Veliki prosvjed u Zagrebu: Traže se veće plaće i mirovine
Deseci tisuća građana, radnika, studenata i umirovljenika ispunili su zagrebački Trg bana Jelačića na prosvjedu “Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine”, tražeći od Vlade… Pročitaj više: Veliki prosvjed u Zagrebu: Traže se veće plaće i mirovine - Podno Tulovih greda otkrivena spomen-ploča sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a
Na strateškoj točki obrane Hrvatske, podno mitskih Tulovih greda, svečano je otkrivena spomen-ploča u čast sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a Otočac. Junaci koji su svoje… Pročitaj više: Podno Tulovih greda otkrivena spomen-ploča sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a - Najbolje ekipe mladih Crvenog križa pokazale impresivno znanje i vještine spašavanja života
Prva gimnazija u Osijeku ugostila je pravi “festival humanosti” – 15. Međužupanijsko natjecanje mladih Hrvatskog Crvenog križa. Više od stotinu osnovnoškolaca i srednjoškolaca suočilo se… Pročitaj više: Najbolje ekipe mladih Crvenog križa pokazale impresivno znanje i vještine spašavanja života - Dalj 1992. – Istina o progonu: Dan kada su mještani preko minskih polja krenuli u neizvjesnost
Na prvi pogled, Dalj djeluje kao idilično slavonsko selo, zagrljeno moćnim Dunavom, u kojem priroda šapće priču o miru i plodnosti. No, ispod te vinske… Pročitaj više: Dalj 1992. – Istina o progonu: Dan kada su mještani preko minskih polja krenuli u neizvjesnost - Dan Općine Petrijevci: 33 godine razvoja i ulaganja u ljude
PETRIJEVCI, 17. travanj 2026. – U petak, 17. travnja, svečanim programom proslavljena je 33. obljetnica osnutka Općine Petrijevci. Obilježavanje Dana Općine započelo je odavanjem počasti… Pročitaj više: Dan Općine Petrijevci: 33 godine razvoja i ulaganja u ljude
DOMOVINSKI RAT
„Duga noć bez sna“ – emotivna posveta Damira Radnića poginulim HOS-ovcima Vukovara i Bogdanovaca
