Pakrac, policija, Domovinska rat

Pakrac 1991.: Prvi pucnji rata i početak otvorene pobune

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Napad na Policijsku postaju Pakrac početkom ožujka 1991. godine ostat će zapamćen kao jedan od prvih otvorenih oružanih sukoba koji su nagovijestili krvavi rasplet raspada Jugoslavije. Bio je to trenutak kada je politička odluka prerasla u oružani čin, a dotadašnje napetosti pretvorile su se u stvarnu, smrtonosnu prijetnju.

Sve je započelo 22. veljače 1991. godine, kada je Skupština općine Pakrac donijela nelegalnu odluku o izdvajanju Policijske postaje Pakrac iz sustava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i njezinu podređivanju strukturama takozvanog SUP-a SAO Krajine. Time je otvoreno osporen suverenitet Republike Hrvatske na tom području. No već 28. veljače Ustavni sud Republike Hrvatske poništava tu odluku, potvrđujući njezinu neustavnost.

Međutim, odluka suda nije smirila situaciju – naprotiv. Pobunjeni dio policijskog sastava i rezervisti reagiraju mobilizacijom. Tijekom noći u postaju pristiže redovni i rezervni sastav milicije, a napetost raste iz sata u sat.

Razoružavanje i preuzimanje postaje

Sastanak policijskog sastava, zakazan za 1. ožujka u 10 sati, započeo je tek oko podneva. U dvorani su se našli svi – hrvatski i srpski policajci, redovni i rezervni sastav. Tadašnji komandir PP Pakrac Jovo Vezmar objavio je odluke donesene na političkoj razini i zatražio predaju oružja od hrvatskih policajaca, nazvavši ih “Tuđmanovim policajcima”.

Šesnaest policajaca nesrpske nacionalnosti bilo je razoružano. Dio srpskih policajaca odbio je podržati pobunu, no rezervni sastav, već raspoređen u hodnicima, bio je naoružan dugim cijevima. Hodnici su bili puni naoružanih ljudi u vojničkim šinjelima. Jedan po jedan, hrvatski policajci izlazili su iz prostorije, suočeni s cijevima uperenim u glavu.

Neki su uspjeli sakriti dio oružja. Drugi su, procjenjujući snage, morali predati pištolje kako bi izbjegli trenutni krvavi rasplet. No poniženje razoružavanja pretvorilo se u prkos i odlučnost.

Širi kontekst: Pakrac kao simbol

Pakrac nije bio odabran slučajno. Grad je bio sjedište Slavonske eparhije, a tadašnji episkop Lukijan bio je jedan od najglasnijih zagovornika velikosrpske politike krajem osamdesetih godina. U svojim istupima uspoređivao je položaj Srba u tadašnjoj Hrvatskoj s razdobljem NDH, dodatno raspirujući napetosti.

Politička odluka o pripajanju općine Pakrac SAO Krajini bila je dio šire strategije stvaranja teritorijalne cjeline izvan ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Dolazak specijalne policije i početak pucnjave

Po poništenju odluke od strane Ustavnog suda, hrvatske vlasti šalju specijalne postrojbe u Pakrac kako bi uspostavile ustavni poredak. U grad stižu pripadnici Jedinice za posebne zadatke iz Rakitja i Sljemena, Antiteroristička jedinica Lučko, posebna jedinica policije Kumrovec te 80 pripadnika Posebne jedinica policije iz Bjelovara “Omega”, sve zajedno oko 200-250 pripadnika.

Dolazak u Pakrac bio je sve samo ne rutinski. Na prilazima su stajali kamioni s balvanima i oklopna vozila Jugoslavenska narodna armija. Tenkovi i transporteri bili su raspoređeni uz cestu – nijemi, ali prijeteći svjedoci situacije koja je mogla eskalirati u svakom trenutku.

U večernjim satima 2. ožujka s brda Kalvarija i iz vinograda iznad grada otvorena je snažna vatrena paljba prema policijskoj postaji. Rafali su zasuli zgradu, razbili stakla i probijali zidove. Kiša metaka sručila se na više od dvjesto policajaca koji su se nalazili ispred i unutar zgrade.

Zapovijed je bila jasna – ne otvarati vatru prvi.

U trenutku kada je procijenjeno da je napad neizbježan, policajci su se povukli u zaklon. Unatoč stotinama ispaljenih metaka, poginulih nije bilo. Trojica su ranjena, među njima zapovjednik satnije (Pionirski grad) Goran Kljajić, pogođen neposredno kod ulaza u zgradu.

Kaos bez crte bojišnice

Pakrac tih dana nije imao klasičnu bojišnicu. Pucalo se s brda, iz okolnih kuća, pa čak i iz pravoslavne crkve, gdje su također bili raspoređeni naoružani pojedinci. U jednom trenutku došlo je i do prijateljske vatre – policajci koji nisu znali da su njihovi kolege na tornju otvorili su paljbu prema vlastitim položajima.

Istodobno, oklopna vozila JNA pokreću motore i raspoređuju se oko grada. Cijevi tenkova bile su usmjerene prema hrvatskim policajcima. Situacija je visjela o koncu – svaki pogrešan potez mogao je izazvati otvoreni sukob s vojskom koja je raspolagala daleko nadmoćnijim naoružanjem.

Unatoč napetosti, izravan sukob sa snagama JNA izbjegnut je. Kasnije će se voditi postupci i optužbe protiv hrvatskih specijalaca zbog navodnog napada na vojna lica, no postupak pred vojnim sudom završio je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza.

Rat je počeo

U Pakracu je prvi put jasno postalo da je oružani sukob neizbježan. Mobilna kirurška ekipa pridružena je specijalnoj postrojbi – prvi put u takvom obliku, što je bio jasan znak da se država priprema za najgore.

Nakon nekoliko dana, pobunjeni policajci morali su vratiti oružje. Dio ih je uhićen, ispitan, a potom pušten. Mnogi su ubrzo napustili službu, odbivši prisegnuti Republici Hrvatskoj.

No ono što se dogodilo 1. ožujka 1991. u Pakracu ostalo je trajno zapisano u kolektivnoj memoriji – kao trenutak kada su ispaljeni prvi organizirani pucnji prema hrvatskim policajcima i kada je postalo jasno da politički sukob prerasta u rat.

Pakrac je bio uvod. Nakon njega uslijedit će Plitvice, Borovo Selo i krvavi mjeseci koji će uslijediti.

U Pakracu je nestala iluzija da će se kriza riješiti pregovorima. Ostala je samo spoznaja da se Hrvatska nalazi na pragu rata – i da su prvi branitelji već stajali pod kišom metaka.

Izvor : HRT



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged