Hrvatska ratna mornarica ustrojena je 12. rujna 1991. odlukom predsjednika RH Franje Tuđmana. Prvi zapovjednik admiral Sveto Letica na raspolaganju nije imao niti jedan brod, no odmah nakon što je preuzeo dužnost sa svojim je suradnicima potražio načine da se ta situacija promijeni. Nakon što je stigla informacija da se u brodogradilištu u Veloj Luci nalazi desantno-jurišni čamac DJČ-612, inače u flotnom sastavu bivšeg JRM-a, i da je na kraju remonta te u plovidbenom stanju, nije se gubilo ni sekunde i brzo je organizirana rizična operacija. Slijedila je prava filmska priča: u dogovoru s djelatnicima brodogradilišta, pod okriljem noći 14. na 15. rujna brod su preuzeli dragovoljci HRM-a i kroz pomorsku blokadu ratnih brodova JRM-a s Korčule su ga odveli do pokretnog mosta u Omišu, a potom uz Cetinu gdje je privezan na skrivenom mjestu. Operacija je podrazumijevala najveći mogući ulog, da je brod primijetio JRM, sigurno bi bio zaustavljen i pretresan, a u najgorem slučaju našao bi se na dnu mora, a četvorica dragovoljaca naoružana tek puškama i pištoljima gotovo bi sigurno izgubili živote.
Brod DJB-103 je prvi ratni brod koji je istaknuo hrvatsku zastavu, te kao takav predstavlja prvi brod Hrvatske ratne mornarice.
Brzo nakon što je vraćen kamo je i pripadao, brod je preimenovan u DJB -103 (desantno-jurišni brod)i uključivan u razne operacije. Dok je izvršavao zadaće po Kaštelanskom zaljevu, 13. studenoga 1991., na brod su iz smjera «Lore» otvorili topničku vatru pripadnici bivše JRM. Tijekom 1992. godine pružao je potporu postrojbama Hrvatske vojske na jugu, osobito u prijevozu ljudstva i tehnike na i sa otoka, a tijekom 1993. prebaziran je u zadarski akvatorij gdje je također vršio prijevoz vojne tehnike i ljudstva, te tako spajao jug Hrvatske sa ostatkom zemlje.
Brod DJB-103 izgrađen je 1977. godine u brodogradilištu “Greben” u Veloj Luci, dužine 21,30 m, širine 4,80 m, uz istisninu od 38 tona. U brod su ugrađeni MTU motori od 1000 kW koji mu daju maksimalnu brzinu od 30 čvorova. Za vrijeme dok je bio aktivan, brod je bio naoružan 20 milimetarskim topom Hispano i automatskim bacačem granata od 30 mm. Glavna namjena broda je prijevoz i iskrcaj ljudstva i opreme, a zbog pramčane rampe i posebne izrade pramčanog dijela, iskrcaj se mogao vršiti i na neuređenim područjima.
Kako je riječ o prvom ratnom brodu koji je 1991. godine podigao hrvatsku zastavu te je time njegov povijesni značaj za Hrvatsku izniman, Hrvatski pomorski muzej Split iskazao je želju za uključenjem u fundus. Za našu ustanovu koja se skrbi o sedam plovila u fundusu, a nastoji sačuvati i niz drugih povijesno značajnih plovila za hrvatsko pomorstvo, DJB -103 zasigurno ima posebno mjesto među njima. Muzej inače baštini predmete niza istaknutih časnika i mornara HRM-a. Riječ je o odorama, odlikovanjima, naoružanju Svete Letice, Mile Čatlaka, Ante Budimira, Vida Stipetića, Zdravka Karduma, i time smo spomenuli samo neke
Kustos Muzeja Ljubomir Radić – HV 105 04.09.2020
Primopredaja broda Muzeju izvršena je 9. listopada 2008. godine. Brod je nakon preuzimanja temeljito očišćen od obraslina i popravljena su oštećenja. Jedna od prvih muzejskih odluka bila je da ga oboji u njegove maskirne boje koje je imao tijekom Domovinskog rata, što je prema fotografijama i svjedočenjima članova posade broda učinjeno tijekom 2009. i 2010. godine, prije svega zbog autentičnije muzeološke prezentacije broda. Danas su potrebna ulaganja u redovno održavanja jer zadnjih godina nije bilo dostatnih sredstava za bojenje i sitne popravke. No, to i nije najveći problem broda, nego činjenica da nije javno izložen i da je ”podstanar“. Naime, kako ga nije moguće bilo transportirati na Tvrđavu Gripe gdje se HPMS nalazi, brod je otegljen (pogon je neispravan) u Kaštel-Sućurac gdje je isprva bio osiguran vez. Izvađen je 2015. na suhi vez na prostoru kojim upravlja tvrtka Kemokompleks te Muzej danas plaća mjesečni najam za lokaciju na suhom.
U akciji “Zelena tabla – Mala bara“, 14./15. rujna1991. osvojena su skladišta streljiva i naoružanja, a u Tatinjama skladišta morskih mina čime je HRM došla do prvih snažnih oružnih sustava. Tijekom Bitke za Šibenik od 16. do 22. rujna1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline 15 ratnih brodova i plovila dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli Zavod u svoje ruke i 19 ratnih brodova i plovila. Mlade hrvatske snage su tako važan plijen uspjele obraniti u teškim borbama, izdvojivši prvu značajnu pobjedu u Domovinskom ratu, kojom je omogućeno formiranje snažne ratne mornarice: neprijatelj će u narednim godinama s poteškoćama održavati ispravnost plovila koja su mu preostala, a superiorna hrvatska brodogradnja će uspijevati podizati borbenu sposobnost zarobljenih plovila i unaprjeđivati tehnološku razinu oružanih sustava.
Zarobljena 34 ratna broda i plovila u Šibeniku činila su približno četvrtinu cjelokupne flote JRM. Zapoviješću zapovjednika HRM-a 24. rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik, a 29. rujna zarobljeni brodovi ustrojeni su u dvije borbene skupine:
- Udarne pomorske snage (UPS) organizirane u “Mješoviti divizion RTOP, RČ, TČ i PČ”
s brodovima:
- RTOP-402 – danas RTOP-21 Šibenik
- TČ-222 – u HRM pod imenom TB-51 Vukovar
- RČ-310 – u HRM pod imenom OBM-41 Dubrovnik
- PČ-171 – danas OB-01 Novigrad
- PČ-180 – danas OB-03 Cavtat
- PČ-181 – danas OB-04 Hrvatska Kostajnica
- Obalne pomorske snage (OPS)
Su činili svi ostali brodovi s barkama koji su uglavnom djelovali u priobalju.
U studenom 1991. na moru je vladala pomorska blokada koju je oglasila Jugoslavenska ratna mornarica i važila je opća zabrana plovidbe za sve brodove. Na srednje dalmatinskom području tu zadaću je provodila Taktička grupa (TG) “Kaštela” koja je, uz veliki patrolni brod (VPBR-31 “Split”), imala i dvije raketne topovnjače (RTOP-401 i 403), raketni čamac (RČ-306), torpedni čamac (TČ-220) te jedan patrolni čamac (PČ-176) i bila je apsolutni gospodar situacije. Stupanj provedbe blokade bio je vrlo velik. S otoka su vraćani čamci koji su prevozili bolesnike na dijalizu u splitske bolnice, zabranjeno je bilo isplovljavanje ribaricama i svim plovilima koja su mogla prevoziti ljude. Ploviti je mogao samo onaj koji je imao dopuštenje vojnih vlasti, a to je značilo da se nešto prevozi za njihove potrebe.
Dne 14. studenog diverzanti Hrvatske ratne mornarice su priručnim daljinski navođenim torpedom pogodili i teško oštetili patrolni čamac PČ-176 Mukos koji je JRM napustila. Taj je brod kasnije otegljen u remontno brodogradilište u Šibeniku gdje je ubrzo popravljen i uveden u operativnu uporabu. Danas plovi u sastavu 1. divizijuna Obalne straže pod oznakom OB-02 i nosi ime “Šolta“.
U znak odmazde 15. studenog u 6:42 sati s VPBR-31 Split je otvorena paljba po gradu Splitu – gradu po kojem je dobio ime. Nakon toga, cijela taktička grupa “Kaštela” je otvorila paljbu po Splitu, Braču i Šolti. Uslijedio je i odgovor HRM-a koja je sa svojih topničkih bitnica otvorila paljbu po brodovima JRM-a. Djelovanjem topničkih bitnica brodovi JRM-a su bili prisiljeni na povlačenje. U pomoć je bilo upućeno 6 zrakoplova tipa Jastreb. Međutim, djelovanjem protuzračne obrane s otoka Brača oborena su dva zrakoplova i tako je onemogućeno njihovo djelovanje. Ovaj pomorski boj je poznat kao Boj u Splitskom kanalu.
Nakon boja u Splitskom kanalu TG “Vis” koja je operirala južno od Splitskih vrata povukla se u uvalu luke Vis, a TG “Kaštela” se, u svom povlačenju prema Neretvanskom kanalu, u popodnevnim satima 15. studenog 1991. godine, sastala s TG “Ploče” sastava tri minolovca (M-143 “Olib“, M-144 “Iž” i M-153 “Blitvenica“).
Obalne topničke bitnice HRM-a s Pelješca i Korčule su u prijepodnevnim satima 16. studenog 1991. godine otvorile vatru po dijelovima TG “Kaštela” i TG “Ploče“. Došlo je do izmjene vatre, zbog čega je oštećeno nekoliko brodova JRM-a. Od posljedica djelovanja topničkih bitnica HRM-a minolovac ML-144 je bio primoran nasukati se u hvarskoj uvali Torac, a ML- 143 je potonuo kod otoka Šćedro. Taj boj je poznat kao Boj u Korčulanskom kanalu. Ostali brodovi su se iz Korčulanskog kanala povukli na otok Vis.