Spomen obilježje ubijenim civilima u Bruškoj

Božićni masakr Marinovića: Noć kada je u Bruški ubijena nevinost, a pravda do danas ostala nijema

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Na Božić 1991. selo Bruška kod Benkovca doživjelo je jedan od najstrašnijih zločina Domovinskog rata. “Božićni masakr Marinovića” ostaje trajna rana i opomena, dok pravda za žrtve još uvijek izostaje.

Dok je svijet u prosincu 1991. godine s nadom iščekivao blagdane i poruke mira, u malom selu Gornji Marinović, u zaseoku Bruška nedaleko od Benkovca, dogodila se jedna od najmračnijih epizoda Domovinskog rata. Noć 21. prosinca zauvijek je obilježila ovo mjesto i njegove stanovnike. Zločin koji je u kolektivnom pamćenju ostao zapamćen kao “Božićni masakr Marinovića” predstavlja simbol bezumlja, brutalnosti i stradanja nedužnih civila.

Masakr su počinile srpske paravojne postrojbe tzv. “Kninđe”, uz sudjelovanje pripadnika Milicije Krajine, pod zapovjedništvom zloglasnog kapetana Dragana. Te večeri nasilje nije biralo ni dob, ni spol, ni krivnju. U tišini predbožićne noći rafali su zamijenili zvuk zvona, a domovi mještana postali su mjesta pogubljenja.

Svjedočanstva preživjelih do danas paraju savjest. Posebno potresno je svjedočenje tada 15-godišnje Jasne Denone, koja je preživjela ranjavanje i gubitak bližnjih. Napadači su, prema njezinim riječima, tri puta pokucali na vrata, predstavljajući se kao “milicija Krajine”. Kada su vrata otvorena, uslijedio je kaos. Rafalna paljba, paničan bijeg kroz prozor, ranjavanje i majčina hrabrost koja je u tim trenucima značila razliku između života i smrti – sve to ostalo je duboko urezano u sjećanje djevojčice koja je prerano upoznala strahote rata.

Prizori koje su preživjeli opisivali bili su nezamislive brutalnosti. Tijela ubijenih ležala su u dvorištima i kućama, a selo je u nekoliko sati ostalo bez svojih staraca, žena i mladih ljudi. Ante Marinović, jedan od rijetkih koji su preživjeli, svjedočio je kako su mu pred očima ubijeni otac, stric i prijatelj Svetozar Drača. Te rane, fizičke i duhovne, nose se cijeli život.

U tom krvavom pohodu zvjerski su ubijeni: Krste Marinović (70), Petar Marinović (65), Roko Marinović (62), Draginja Marinović (63), Dušan Marinović (34), Dragan Marinović (20), Stana Marinović – Duka (65), Maša Marinović (38), Ika Marinović (45) i Svetozar Drača (35). Teško su ranjeni Ante Marinović Rokov (31) i maloljetna Jasna Marinović Borina (15), a nedugo nakon masakra ubijen je i Joso Marinović (50).

Iza svakog imena ostala je obitelj, prekinut život i praznina koja se nikada nije ispunila.

Dodatnu težinu tragediji daje činjenica da su srpske vlasti pokušale prikazati ovaj zločin kao djelo navodnih “ustaških snaga”, čime je istraga svjesno sabotirana. Unatoč svjedočenjima i dokazima iznesenima i pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, počinitelji su ostali nekažnjeni, a pravda – odgođena, možda i namjerno zaboravljena.

Poseban simbol bezdušnosti agresije bila je i župna crkva u Bruški, mjesto koje bi trebalo biti utočište molitve i mira, a koju su srpske snage koristile kao zatvor. Time je dodatno ponižena svetost prostora i dostojanstvo ljudi koji su u njemu tražili spas.

Danas, više od trideset godina nakon masakra, obitelji žrtava i dalje čekaju pravdu. Na širem benkovačkom području dokumentirano je više od 230 kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, no odgovornost za ta djela gotovo da ne postoji. Izostanak kazni ne boli samo obitelji stradalih – on je rana cijelom društvu.

Zločini poput “Božićnog masakra Marinovića” nisu tek mračne stranice povijesti. Oni su trajna opomena da se istina ne smije prešućivati, a zločin relativizirati. Hrvatska javnost ima dužnost čuvati sjećanje na nevine žrtve, a institucije, uključujući pravosuđe i DORH, imaju obvezu konačno učiniti ono što se desetljećima čeka – privesti počinitelje pred lice pravde.

Imena ubijenih iz Bruške nisu samo popis – ona su zavjet. Zavjet da se istina pamti, da se žrtve ne zaborave i da sloboda u kojoj danas živimo nikada ne bude shvaćena olako.



Odgovori