Portal Veterani - Masakr U Vitezu 1993. Godine

Teško je ostati ravnodušan pred povijesnim tragedijama koje uključuju najranjivije, a stravičan masakr u Vitezu 10. lipnja 1993. godine jedan je od najmračnijih podsjetnika na razorno lice rata. Dok je na snazi bilo strogo i proglašeno primirje, teška minobacačka granata ispaljena ravno na dječje igralište prekinula je osam nevinih života. Ovaj događaj ostavio je iza sebe trajnu bol, mučna obiteljska svjedočanstva i vapaj za pravdom koji, u potpunom izostanku sudskog epiloga, snažno odjekuje i više od tri desetljeća kasnije.

Nadnevak 10. lipnja urezan je u pamćenje kao dan jednog od najstravičnijih, najmonstruoznijih i moralno neshvatljivih ratnih zločina cjelokupnog ratnog decenija – masakra nedužne djece u gradu Vitezu, u Lašvanskoj dolini (Srednja Bosna). Zločin se odigrao tijekom mučnog hrvatsko-bošnjačkog rata, međutim s jednom presudnom karakteristikom: tog je konkretnog datuma bilo na snazi strogo formalno i proglašeno primirje između lokalnih hrvatskih (HVO) i muslimanskih (Armija BiH) oružanih snaga, što je građanima, a posebice djeci, ulijevalo lažni osjećaj sigurnosti.

Djeca su, uživajući u rijetkim satima slobode, provodila toplo proljetno predvečerje igrajući se na obližnjem dječjem igralištu. To igralište nalazilo se usred civilnog stambenog naselja i ni po jednoj definiciji međunarodnog ratnog prava nije moglo biti smatrano, niti je bilo, ikakvim logitimnim vojnim ciljem. Oko 20 sati i 45 minuta, smrtonosna tišina prekinuta je strašnim fijukom s položaja postrojbi Armije Bosne i Hercegovine. Iz njihovih oružja lansirana je teška i izrazito razorna minobacačka granata kalibra 120 milimetara, koja je bila precizno usmjerena i koja je pala direktno usred igrališta punog djece.

Eksplozija je izazvala prizor neopisivog užasa. Dijelovi dječjih tijela bili su doslovno razneseni i razbacani po obližnjem drveću. Na mjestu događaja poginulo je osmero djece i adolescenata hrvatske nacionalnosti u dobi od samo 9 do 18 godina, dok je još šestero djece zadobilo iznimno teške povrede i trajnu invalidnost. Historiografski je imperativ trajno sačuvati imena nevinih žrtava ovog krvoprolića:

Redni broj	Ime i prezime	Godina rođenja	Godine u trenutku smrti	Obiteljska zabilješka
1.	Boris Antičević	1983.	9 godina
2.	Augustina Grebenar	1984.	9 godina	Sestra Velimira Grebenara
3.	Velimir Grebenar	1981.	12 godina	Brat Augustine Grebenar
4.	Milan Garić	1981.	12 godina	Brat Sanje Garić
5.	Sanja Križanović	1978.	15 godina
6.	Dragan Ramljak	1978.	15 godina
7.	Dražen Čečura	1978.	15 godina
8.	Sanja Garić	1975.	18 godina	Sestra Milana Garića

Tablica 3: Službeni popis civilnih žrtava – osmero poginule djece na igralištu u Vitezu od granate Armije BiH, 10. lipnja 1993..

Zločin je obilježen izrazito mučnim i kontroverznim svjedočanstvima koja sugeriraju postojanje mračnog predumišljaja, dubokog lokalnog neprijateljstva te planiranog i ciljanog udara na Hrvate. Stanovnici i preživjeli ukazali su na šokantnu činjenicu da su se ubijena hrvatska djeca svakodnevno, pa i do kasno u noć, igrala s djecom bošnjačko-muslimanske nacionalnosti iz istog stambenog bloka. Ipak, indikativno i zastrašujuće jest da se na sam dan masakra, 10. lipnja predvečer, ta djeca, nekim neobjašnjivim slučajem, nisu pojavila na igralištu. Ova situacija dovela je do logičnih i vrlo čvrstih sumnji da su njihove obitelji bile unaprijed obaviještene i upozorene na skori minobacački udar, no nisu osjećali potrebu obavijestiti svoje dojučerašnje susjede Hrvate.

Za ovaj zaključak postoji i snažno potkrepljujuće materijalno svjedočanstvo koje je 20. srpnja 1993. godine, nakon tragedije, dao otac poginulog devetogodišnjeg dječaka Borisa Antičevića. Otac je u potresnom iskazu opisao perfidno ponašanje svoga susjeda Hakije Čengića, koji je tada bio zapovjednik lokalne bošnjačke Teritorijalne obrane u Vitezu, čovjeka starijeg od 40 godina. Prema Antičevićevom iskazu, Čengićeva dvoje djece, koja su se to jutro sasvim normalno družila i igrala s Borisom, u poslijepodnevnim su satima odjednom netragom nestala s igrališta, dok su Hrvati ostali sjediti i igrati se. Dok se tragedija odigravala, Hakija Čengić se nalazio na dvorišnoj ogradi, ležerno razgovarajući upravo sa suprugom nesretnog svjedoka (Borisovom majkom). U istom djeliću sekunde kada je teška minobacačka granata eksplodirala među djecom, ostavljajući iza sebe komade mesa i krike koji paraju dušu, od lokalnog zapovjednika i obiteljskog susjeda očekivala bi se reakcija pružanja pomoći prve pomoći i trčanja prema mjestu eksplozije. Umjesto toga, Hakija Čengić je, bez jedne izgovorene riječi šoka i bez izražavanja elementarne ljudske sućuti zbog smrti djece s kojom su se i njegova donedavno igrala, u hipu odstupio od ograde, brzo se spakirao i već iste večeri, pod okriljem noći, panično pobjegao iz Viteza. Ova epizoda oslikava radikalni raspad moralnih kompasâ u tadašnjem ratnom društvu.

Masakr u Vitezu nosi i nevjerojatan teret međunarodne dvoličnosti i propasti neovisnog novinarstva. Naime, unatoč činjenici da je mjesto zločina snimljeno vrlo brzo nakon granatiranja te da su postojali eksplicitni i potresni vizualni dokazi stradanja civilnog stanovništva, niti jedna velika inozemna i zapadna televizijska mreža, inače izrazito sklona prikazivanju balkanske patnje, nije htjela emitirati tu video snimku. Kao formalni razlog odbijanja, zapadni mediji bezočno su isticali da je sadržaj “previše brutalan za njihove gledatelje”, što predstavlja grubo licemjerje s obzirom na to da su slične scene s drugih ratišta (poput onih s tržnice Markale) emitirane bez filtera. Analiza ovog fenomena otkriva tešku pristranost koja je tada vladala u redakcijama zbog koje je stvorena snažna cenzura, samo zato što u tom konkretnom masakru počinitelji nisu bili bosanski Srbi ili Hrvati, već su zločin skrivile trupe pod kontrolom sarajevske vlade (Bošnjaci-Muslimani). Dokaz potpunog sumraka međunarodnog informiranja bila je sramotna dezinformacija koju je službeno objavila jedna ugledna švicarska državna televizija: oni su iskoristili fragmente snimke, ali su pritom lažno i monstruozno izvijestili svoju javnost kako su “Hrvati u Vitezu pobili muslimansku djecu”.

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu početkom veljače ove godine, protiv dvojice zapovjednika bošnjačke Armije BiH koje se smatra odgovornima za smrt osmero i ranjavanje petero hrvatske djece u minobacačkom napadu na središte Viteza 1993. godine.

Kako je u četvrtak priopćeno iz Suda BiH, optužnica je potvrđena protiv zapovjednika 325. brdske brigade Armije BiH Mensuda Kelešture i podređenog zapovjednika Brigadne artiljerijske grupe Hazima Jašarevića koji se terete za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Sud BiH navodi kako su potvrđivanjem optužnice stečeni uvjeti za početak sudskog postupka pred Sudom BiH.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je podsjetio kako za ovaj zločin ni danas nitko nije pravomoćno osuđen.

“Zbog ovog zločina bez kazne i osude, bol i tuga u srcima njihovih obitelji, ali i cijelog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, nikada neće prestati“, naveo je predsjednik.

Predsjednik Republike zaključio je porukom kako žrtve viteške tragedije ostaju trajno upisane u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda.

“Neka im bijele ruže budu vječni spomen, nisu i neće biti zaboravljeni“, poručio je Milanović.

Predsjednik Republike nije naveo tko je ispalio ubojitu granatu.