Docek Hrvatske rukometne reprezentacije Zagreb

Hrvatski rukometaši osvojili europsku broncu: veličanstven povratak, otkazani doček i gorka sjena politike

Nove obavijesti Politika Sport Vijesti

Zagreb 2. veljače 2026 . – Nakon velikog sportskog uspjeha i osvajanja brončane medalje na Europskom rukometnom prvenstvu, hrvatska muška rukometna reprezentacija vratila se noćas iz danskog Herninga u domovinu. U zagrebačkoj Zračnoj luci Franjo Tuđman dočekalo ih je više stotina navijača koji su, unatoč kasnim satima, željeli pozdraviti nove hrvatske sportske junake i zahvaliti im na još jednom povijesnom rezultatu.

U infarktnoj utakmici za treće mjesto, izabranici izbornika Dagura Sigurðssona svladali su Island rezultatom 34:33, osvojivši tako sedmu europsku medalju u povijesti hrvatskog rukometa. Junak dramatične završnice bio je Tin Lučin s devet pogodaka, dok su ključnu ulogu u presudnim trenucima odigrali kapetan Ivan Martinović te vratar Matej Mandić, čije su obrane u završnici prelomile susret.

Ovim uspjehom nastavlja se impresivan kontinuitet hrvatskog rukometa, započet osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu 2025. godine, čime je ova generacija još jednom potvrdila status Hrvatske kao stalne sile europskog i svjetskog rukometa.

Otkazani doček i neslaganje s Gradom Zagrebom

Unatoč velikom uspjehu i interesu javnosti, službeni doček hrvatskih rukometaša na Trgu bana Josipa Jelačića – kakav je godinama bio tradicija – neće se održati. Hrvatski rukometni savez objavio je kako nije postignut dogovor s Gradom Zagrebom, posebice oko želje igrača, stručnog stožera i HRS-a da na dočeku nastupi Marko Perković Thompson.

„Budući da nije prihvaćena želja igrača, stručnog stožera i Saveza, obavještavamo hrvatsku javnost da svečanog dočeka neće biti“, poručili su iz HRS-a, uz zahvalu svim hrvatskim gradovima koji su ponudili organizaciju dočeka. Naglašeno je kako smatraju da bi doček hrvatske reprezentacije trebao biti održan u glavnom gradu i na središnjem trgu, kao što je to bio slučaj i ranije.

Savez je također najavio kako će, u znak zahvale gradovima koji su ponudili domaćinstvo, organizirati prijateljske utakmice kako bi se uspjeh reprezentacije mogao zajednički proslaviti s navijačima diljem Hrvatske.

Državne nagrade umjesto EHF-ovih premija

Za razliku od nekih drugih sportova, europske rukometne medalje ne donose izravne financijske nagrade od Europske rukometne federacije (EHF). Stoga se igrači za svoj uspjeh oslanjaju na nacionalne sustave nagrađivanja.

Prema važećem Pravilniku o dodjeli državne nagrade za vrhunska sportska postignuća, svakom igraču hrvatske reprezentacije pripada 5.250 eura, a isti iznos dobit će i izbornik Sigurðsson te članovi stručnog stožera – pomoćni treneri, liječnici, fizioterapeuti i ostali članovi tima.

Oštre političke reakcije

Otkazivanje dočeka izazvalo je snažne političke reakcije. Ministar obrane Ivan Anušić poručio je kako se zagrebačka vlast „ispriječila između hrvatskih rukometaša i naroda“, optužujući gradsko vodstvo za ideološku cenzuru i politizaciju sportskog uspjeha.

Europska bronca naših sportskih ratnika ostat će bez zaslužene proslave u glavnom gradu. To je sramota koja neće potamniti medalje, ali se neće moći zaboraviti“, poručio je Anušić na društvenim mrežama.

Čestitke s državnog vrha

Unatoč svemu, hrvatskim rukometašima stigle su brojne čestitke s državnog vrha. Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković istaknuo je njihovu mentalnu snagu, zajedništvo i borbu za hrvatski dres, naglasivši kako su svjetska i europska medalja u samo godinu dana najbolja promocija rukometa i poticaj mladima.

Čestitke su uputili i predsjednik Vlade Andrej Plenković, naglasivši ponos zbog borbenosti i talenta reprezentacije, kao i predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je istaknuo srčanu igru rukometaša kao poruku svim budućim suparnicima da hrvatski rukomet ostaje u svjetskom vrhu.


Foto: zeljko Lukunic /PIXSELL



 Riječ branitelja Vijesti

02velj 2026

Postoji trenutak u životu svakog naroda kada političke riječi prestaju biti obećanja, a postaju razotkrivanja. Više ne govore o sutra, nego o tome koliko smo se udaljili od jučer – i koliko se bojimo vlastitog identiteta. Hrvatska se danas nalazi upravo pred takvim razotkrivajućim ogledalom: niz izjava, programa i koalicijskih poruka, a iza njih ista praznina – odsutnost jasne svijesti o tome što hrvatska država jest i kome pripada.

U tim porukama Hrvatska se rijetko spominje kao dom, a sve češće kao problem. Kao nedovršena konstrukcija koju treba „preoblikovati“, „preodgojiti“ ili osloboditi od vlastitog povijesnog tereta. Kao kuća čiji su temelji navodno zastarjeli, a zidovi previše glasni jer još nose tragove onih koji su je gradili u ratu i stradanju.

Jedni bi Hrvatsku rado sveli na puki administrativni okvir, u kojem je domoljublje tek birokratski pojam, lišen emocionalne i povijesne dubine. Drugi, pod krinkom „građanskog“ govora, nude identitet bez pamćenja, državu bez kontinuiteta i narod koji se mora neprestano opravdavati što voli svoje simbole, svoju povijest i svoju žrtvu. U takvom diskursu Domovinski rat postaje nelagodna tema, nacionalni simboli smetnja, a svaka pjesma ili riječ koja podsjeća na povijesnu strast proglašava se prijetnjom ili incidentom.

No Hrvatska nije nastala u seminar-sali političke korektnosti, nego u rovovima, prognaničkim kolonama i u tugama mnogih majki i očeva. Nije se rodila iz koalicijskog sporazuma, nego iz zavjeta – onog tihog, ali čvrstog: da ćemo imati svoju domovinu, svoju kuću, ma koliko skromna bila, i da ćemo u njoj govoriti svojim glasom.

Zato je paradoksalno da se danas, tri desetljeća nakon stvaranja države, domoljublje mora braniti od onih koji se zaklinju u Ustav, ali ga tumače selektivno; koji se pozivaju na europske vrijednosti, ali ih koriste kao sredstvo pritiska protiv vlastitog naroda; koji govore o demokraciji, ali s nepovjerenjem gledaju na volju većine kada ona ne odgovara njihovom svjetonazoru.

U tim porukama osjeća se strah – ne od ekstremizma, kako se voli reći, nego od naroda koji pamti. Od naroda koji još zna razlikovati domoljublje od ideologije, a ljubav prema domovini od mržnje. Taj narod nije savršen, ali je stvaran. I upravo zato smeta.

Hrvatskoj danas ne trebaju novi tutori – ni domaći ni uvozni. Ne treba joj politička elita koja će joj objašnjavati da joj je vlastita povijest teret, a identitet prepreka napretku. Trebaju joj odgovornost, jasnoća i hrabrost – ona ista hrabrost koja je nekoć bila dovoljna da se stane pred tenk s puškom i imenom svoga sela u srcu.

Jer država koja se odrekne vlastitog narativa, uskoro će izgubiti i pravo da ga brani. A narod koji dopusti da mu drugi određuju što smije voljeti, uskoro više neće znati ni zašto postoji.

Hrvatska nije eksperiment niti projekt u nastajanju. Ona je dovršena u žrtvi, ali još uvijek nedovršena u odgovornosti. I dok god se političke poruke budu natjecale u tome tko će je više „popravljati“, a manje razumjeti, ostat ćemo zemlja snažnih korijena i nesigurnog samopouzdanja.

Vrijeme je da se prestanemo ispričavati zbog vlastitog postojanja. I da se, bez galame i bez mržnje, ali čvrsto i mirno, ponovno sjetimo tko smo.

Jer domovina nije metafora. Ona je odgovornost i obveza!

f2bb47c570a393bc6174d4dc3a96a35936b22a2ec95b329ce2d7eaa740fafc6e?s=48&d=mm&r=g

Dražen Jurmanović



POLITIKA

Milanović optužuje Plenkovića za političku trgovinu: “Ustavni sud ne smije biti produžena ruka Vlade”

Vlada povećala iznose za uzdržavanje stranih radnika: Minimalni prag sada iznad neto minimalne plaće

Hrvatska šalje 15. paket pomoći Ukrajini: Donacija opreme vrijedna više od 600 tisuća eura

RAZNO IZ HRVATSKE

Vrhovni sud odbacio reviziju Stjepana Mesića protiv Mire Bulja

PUCNJAVA NA PRAVOSLAVNI BADNJAK U OSTROVU: SLAVLJE ILI UGROŽAVANJE JAVNE SIGURNOSTI?

Z1 televizija ukida „Bujicu“: financijski pritisci i kazne presudili popularnoj emisiji

DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Odgovori