Na današnji dan 1993. poginula pripadnica HVO-a Ljilja Zrno, simbol humanosti i hrabrosti

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Medicinska tehničarka brigade “Kralj Tomislav” ubijena je na Oklajnici iznad Doljana dok je nosila infuzije prema napadnutim položajima hrvatskih snaga; u istom napadu poginuli su i Ivan Radoš te Ivan Petrović-Džaja

Na današnji dan prije 32 godine, 16. prosinca 1993., Hrvatsko vijeće obrane i cjelokupna hrvatska zajednica ostali su bez jedne od svojih najsvjetlijih heroina. Na platou Oklajnice iznad Doljana, u napadu postrojbi Armije BiH, poginula je Ljiljana Zrno (1962.), pripadnica saniteta i medicinska tehničarka HVO brigade “Kralj Tomislav”, zajedno s Ivanom Radošem (1964.) iz Omolja i Ivanom Petrovićem (1961.), zvanim Džaja, iz Studenih Vrila.

Prema svjedočanstvima suboraca, pješački napad započeo je u 11.25 sati iz pravca releja. Zbog smanjene vidljivosti neprijateljski vojnici uočeni su tek dvadesetak metara ispred hrvatskih položaja. Sva stražarska mjesta pravodobno su reagirala, a bliska borba trajala je oko sat vremena, nakon čega je protivnik bio prisiljen na povlačenje. Grupa je krenula s Pomena u pomoć oko 11:45 sati. U tim trenucima, dok je pod vatrom nosila infuzije prema napadnutim položajima, Ljilja Zrno smrtno je pogođena, dočekana je u zasjedi na Šibenu.

Suborci je pamte kao osobu iznimne hrabrosti i humanosti, djevojku koja nije poznavala strah kada je trebalo pomoći drugima. “Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”, riječi su koje se i danas prenose kao svjedočanstvo njezine duboke vjere i predanosti. U ratnim danima bila je oslonac ranjenicima, ali i izvor snage i nade svima oko sebe.

Svojim je djelovanjem često nadilazila granice dužnosti sanitetskog osoblja. Kretala se šumama, rovovima i liticama, pronalazila ranjenike i pružala im prvu pomoć na prvoj crti bojišnice. U rijetkim trenucima predaha brinula je o suborcima, podsjećajući ih na ljudskost i zajedništvo u okolnostima ratnog kaosa.

Na mjestu njezine pogibije na Oklajnici danas stoji križ, okružen poljskim cvijećem, s dvjema infuzijama kao trajnim simbolom njezine službe i žrtve. Taj je križ postao mjesto tihe molitve i sjećanja, zavjet onima koji su prošli ratne strahote i svjedočanstvo cijene slobode.

U rodnom Galečiću i na cijelom Duvanjskom polju, svake se godine na današnji dan s posebnom pietetom prisjeća Ljilje Zrno, kao i Ivana Radoša i Ivana Petrovića-Džaje, koji su svoje živote položili za obranu hrvatskog naroda i domovine.

Njihova žrtva ostaje trajno upisana u kolektivno pamćenje, kao podsjetnik na cijenu slobode i snagu ljudske dobrote u najtežim vremenima.

 Ivan Petrović Džajo je rođen u Mesihovini a živio je u Posušju. Pošto je mobilizacijom u travnju 1992. godine pri osnivanju 1. bojne Tomislav dragovoljno pristupio i raspoređen u 2. vod 1. satnije i tu stekao ratne prijatelje nije želio mijenjati postrojbu i prelaziti u postrojbe HVO Posušje. Upravo kada kad je bio na terenu, supruga mu je bila u drugom stanju i nakon njegove smrti rodila sina, a od ranije je imao kćerku. U prijateljskim razgovorima je vrlo često isticao važnost obitelji i djece te da su oni ti zbog kojih moramo ustrajati u borbi za slobodu svog naroda. Nažalost i supruga je rano preminula jer je oboljela od teške zloćudne bolesti.

– Ljiljana Zrno nije po profesiji bila medicinska sestra, ali je izbijanjem rata dragovoljno pristupila postrojbama HVO-a izražavajući snažnu želju pomoći hrvatskom narodu u borbi za opstanak i svoju slobodu i prijavila se u sanitet od prvog dana ratnih sukoba u travnju 1992. godine na Kupresu. Uopće nije trebala biti na ovome terenu jer nije bila njezina smjena i mijenjala je ratnog kolegu koji je imao obiteljske obveze. Stradala je u zasjedi s medicinskom opremom, bez oružja i ne dvojeći što pucnjava još uvijek odjekuje iz Gračaca koji je na 200 m n/v prema Oklanici koja je na 1290 m n/v na terenu koji je i za planinare vrlo zahtjevan.

– Ivan Radoš Đuro bio je na položaju „Treće oko“. Nakon što se razdanilo, zatražio je da mu se omogući da par sati prije smjene, koja je trebala biti tog dana u podnevnim satima, ide kući jer mu se sestra udaje i kao najstariji od petoro djece, ujedno i hranitelj obitelji bude na usluzi i pomoći organizacije svatova. Neposredno nakon što je sišao s Oklanice do Pomena počela je pucnjava i nije dvojio treba li se vratiti i pomoći svojim suborcima. Dočekan je u zasjedi i ubijen iz neposredne blizine, na istom mjestu gdje je samo pola sata ranije već prošao silazeći s Oklanice.

Foto: tomislavcity



P-fakti, fact-checking platforma Srpskog privrednog društva do sada objavio 24 analitička teksta




Ideološke manipulacije i rat protiv hrvatskog identiteta: Tomaševićeva zabrana i antifa mitologija

Korlat – selo tišine i boli: 34 godine od zločina i razaranja u srcu Ravnih kotara

Predstavljen dvojezični zbornik “Zagreb, 8. svibnja 1945. i posljedice” – dokumenti otkrivaju zločine i sudbine ubijenih Zagrepčana

Odgovori