Vesna Balenović

Bila je prisiljena prodati obiteljski stan, a danas joj se rugaju: Pročitajte oštru poruku koju je Vesna Balenović poslala kritičarima

Nove obavijesti Vijesti

Najpoznatija hrvatska zviždačica Vesna Balenović ponovno je podigla prašinu. U emotivnom istupu opisala je visoku cijenu borbe protiv sustavne korupcije.

Predsjednica Udruge Zviždač, Vesna Balenović, putem svog službenog Facebook profila ponovno je oštro prozvala hrvatsko pravosuđe, bivše čelnike INE i državni vrh zbog dugogodišnje nepravde i izostanka obeštećenja. Njena najoštrija reakcija do sada uslijedila je ovih dana kao odgovor na negativne komentare dijela javnosti, a u opširnoj objavi detaljno je objasnila kako je, zbog prijavljivanja kriminala u INA-i početkom 2000-ih, izgubila dom te bila izložena nemilosrdnom sudskom progonu.

Osvrćući se na vlastitu financijsku propast, Balenović je istaknula kako je zbog cjelokupne situacije bila prisiljena prodati obiteljski stan od 120 četvornih metara i s dvoje male djece otići u podstanarstvo. Pritom se obratila kritičarima jasnim riječima: “Kada vi prodate svoj stan od 120 m² i kada sa dvoje male djece odete u podstanare jer nemate posao ni plaću i nitko živ vam ne pomogne… onda me pitajte od čega živim!?”

Teške optužbe na račun pravosuđa

Zviždačica u svojoj objavi iznosi teške optužbe na račun pravosudnog sustava i njegovih djelatnika. Prema njenim tvrdnjama, INA je pojedinim sutkinjama osiguravala stanove te luksuzne “Mercedes i BMW” automobile kako bi donosile “nakaradne sudske presude” na njenu štetu. Podsjetila je i na presudu kojom je dobila 60 dana zatvora zbog navodne klevete nekadašnjih čelnika INE i Vlade.

“Napisale su da sam ja osramotila INU 2001. godine jer sam prijavila kriminal i time nanijela nemjerljivu štetu Slavku Liniću i Tomislavu Dragičeviću,” ogorčeno se prisjeća Balenović, dodajući kako se unatoč dokazima koje je kasnije potvrdilo i Državno odvjetništvo (DORH), spomenutim sutkinjama ništa nije dogodilo.

Šutnja državnog vrha

Balenović proziva i aktualnog premijera te predsjednika Republike Hrvatske zbog ignoriranja njezinih zahtjeva za obeštećenjem, iako tvrdi da posjeduje jasne dokaze DORH-a i Vlade RH. Ističe apsurd situacije u kojoj za njenu odštetu novca nema, dok se istovremeno, kako navodi, u državi godišnje ukrade šest milijardi eura.

Na samom kraju objave, Balenović se beskompromisno obrušila na pojedince koji je danas kritiziraju, nazivajući ih osobama koje su te 2001. godine “pobjegle u mišje rupe” dok je ona jedina branila nacionalne interese.

“Tko se to usudi pljunuti na mene da ga vidim! Može samo teška hulja, nemoral, svinja i teže retardirana osoba!” poručila je u oštrom tonu, zaključivši na kraju kako će njeno pošteno ime ipak trajno ostati u srcima i sjećanju građana.

Vesna Balenović, osoba s dvostrukim hrvatskim i slovenskim državljanstvom, rođena 1954. godine s obiteljskim korijenima sa Žumberka, izgradila je respektabilnu karijeru unutar Ine, gdje je bila zaposlena od 17. lipnja 1983. do izvanrednog otkaza 18. travnja 2001. godine. Njezin profesionalni uspon kulminirao je promaknućem 1. siječnja 2001. godine, kada preuzima poziciju voditeljice projektnog tima i savjetnice u Uredu glavnog izvršnog direktora za rafinerijsku preradu i trgovinu. Upravo je s te analitičke i savjetničke pozicije, obavljajući dubinske analize transportne funkcije kompanije, Balenović detektirala sistemske anomalije koje će postati okidačem za jednu od najdugovječnijih afera u modernoj hrvatskoj povijesti.

Razdoblje u kojem Vesna Balenović započinje svoju internu, a potom i javnu borbu, koincidira s političkom tranzicijom 2000. godine. Dolazak koalicijske vlade predvođene Ivicom Račanom (SDP) u javnom je prostoru bio praćen snažnom retorikom o depolitizaciji javnih poduzeća, borbi protiv korupcije i uvođenju transparentnih korporativnih praksi. Prema vlastitim navodima, Balenović je upravo javne pozive premijera Račana na prijavljivanje korupcije shvatila kao moralni i profesionalni imperativ, smatrajući svojom dužnošću da kao voditeljica projektnog tima ekonomista zaštiti interese nacionalne kompanije.

Model izvlačenja novca bio je višeslojan. Prvi sloj odnosio se na same ugovore o prijevozu. Balenović je utvrdila da je Ina tijekom 2000. godine vanjskim prijevoznicima isplatila basnoslovnih 149.105.944,37 kuna (često zaokruživano na 153 do 158 milijuna kuna). Ovi su troškovi bili ekonomski neopravdani, posebice uzimajući u obzir da su cisterne ugovornih prijevoznika često bile tehnički zastarjele, odnosno, prema njezinim riječima, “ekološke bombe”, dok su istovremeno najmodernije Inine cisterne “najedanput počele nestajati” iz operativne upotrebe.

Drugi, znatno pogubniji sloj odnosio se na izravnu krađu naftnih derivata tijekom transporta. Balenović je, na temelju internih dokumenata, izračunala da je vrijednost goriva nestalog u transportu tijekom 2000. godine iznosila točno 25.872.208,97 kuna. Od tog enormnog iznosa, Ina je kroz proces reklamacija od prijevoznika uspjela naplatiti tek 5.056.818,86 kuna. Preostali višemilijunski gubici prebacivali su se na teret kompanije. Balenović je otkrila da je menadžment Ine u dosluhu s prijevoznicima namjerno zadržavao i usporavao rješavanje reklamacija o manjku goriva pune tri godine, čime bi nastupila zastara, a kompanija bi trajno ostala bez mogućnosti naplate. Prema njezinim procjenama, sustav je omogućavao da dnevno nestane i do 50 tona goriva, što je generiralo nezakonitu dobit od oko 28 milijuna kuna mjesečno, koja se potom dijelila između prijevoznika i umreženih direktora.

Kako bi dokazala ekonomsku iracionalnost ovakvog poslovanja, Balenović je upravi prezentirala konkretan sanacijski plan. Predložila je raskid ugovora s vanjskim prijevoznicima i podizanje namjenskog kredita za kupnju ili uzimanje u leasing 232 nove cisterne (što je odgovaralo broju vozila vanjskih suradnika). Prema njezinoj simulaciji, kredit bi se isplatio u roku od dvije godine, stvorilo bi se 500 novih radnih mjesta za vozače (čime bi se amortizirao problem viška zaposlenih u Ini), a u narednih sedam godina kompanija bi ostvarivala čistu uštedu od 70 milijuna njemačkih maraka (DEM) godišnje.

Osim logističkih malverzacija, Balenović je u svojim kasnijim javnim istupima i svjedočenjima proširila spektar optužbi na katastrofalne strateške odluke koje su rezultirale obezvrjeđivanjem kompanije uoči privatizacije. Jedan od najdrastičnijih primjera odnosi se na povrat imovine u susjednim državama nakon raspada Jugoslavije. Balenović je tvrdila da je 2000. godine došla u posjed službenih dokumenata iz Beograda koji su se odnosili na pravo Ine na povrat goleme imovine u Republici Srbiji. Radilo se o 220 benzinskih crpki, 15 velikih skladišta i 550 stanova (kvadrature od 200 do 500 četvornih metara). Navela je kako je te dokumente osobno predala tadašnjem predsjedniku Uprave Tomislavu Dragičeviću, upozorivši ga da će Ina trajno izgubiti to pravo ako ne reagira unutar mjesec dana. Dok su druge hrvatske tvrtke (poput Varteksa i Kraša) pravovremeno reagirale i zaštitile svoju imovinu, vodstvo Ine je tu priliku propustilo, što je Balenović okarakterizirala kao svjestan čin devaluacije kompanije.

Procedura kojom je Balenović pokušala alarmirati sustav predstavlja školski primjer kognitivne disonance unutar korporativnog upravljanja. Svoja je saznanja i prijedloge sanacije prvo komunicirala interno. Informirala je člana Uprave zaduženog za preradu i trgovinu, predsjednika Uprave Tomislava Dragičevića te Slavka Linića kao predsjednika Nadzornog odbora. Iako navodi da je u početku dobivala pozitivne reakcije i ohrabrenja da nastavi s istragama, sustav je ubrzo reagirao obrambeno. Njezini su izvještaji ignorirani, a menadžment je, unatoč dokazima o gubicima, raspisao novi javni natječaj za zapošljavanje istih onih vanjskih prijevoznika koji su generirali višemilijunsku štetu. Prema navodima Vlade RH iznesenima u kasnijim sudskim postupcima, Slavko Linić je zaprimljenu dokumentaciju navodno proslijedio unutarnjoj kontroli na provjeru, no iz perspektive Balenović to je bio isključivo manevar zataškavanja.

Uvidjevši da interni mehanizmi ne funkcioniraju, Balenović se obratila najvišim državnim instancama – premijeru Ivici Račanu i predsjedniku Stjepanu Mesiću, no bez uspjeha. Tvrdi da je nakon prijava primala ozbiljne prijetnje, uključujući i prijetnje smrću (“prijetili su da ću završiti u moru”), pa čak i prijetnje usmjerene njezinoj djeci. Kada je pokušala potražiti zaštitu policije, suočila se s bešćutnim odgovorom da “bez leša nema kaznenog djela”.

Dovedena pred zid, Balenović se odlučuje na potez koji će trajno obilježiti njezin život: iznošenje klasificiranih korporativnih informacija u javnost. Između 3. i 11. travnja 2001. godine, dnevni list Slobodna Dalmacija objavljuje seriju ekskluzivnih tekstova temeljenih na njezinoj dokumentaciji. Naslovi poput “INA dnevno gubi 348 tisuća kuna”, “Privatni prijevoznici zarađuju mjesečno 20 tisuća maraka – Vesna Balenović iznijela nove dokaze o malverzacijama u INI” te “Pojedinci iz Inina menadžmenta uključeni su u privatni biznis prijevoza nafte, a isto čine i neki visoki državni dužnosnici” izazvali su tektonske poremećaje na političkoj i gospodarskoj sceni.

Odgovor korporacije bio je nemilosrdan i brz. Dana 18. travnja 2001. godine, samo tjedan dana nakon posljednjeg članka, Uprava Ine donosi Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu Vesni Balenović. U obrazloženju otkaza eksplicitno se navodi njezino “neovlašteno istupanje u dnevnom listu”, iznošenje podataka o financijskom poslovanju koji predstavljaju poslovnu tajnu te iznošenje dokumenata iz poslovnih prostorija bez dozvole, čime je prouzročila štetu gospodarskim interesima Ine te prekršila Propisnik o radu. Uz otkaz, izrečena joj je i trajna zabrana ulaska u poslovne prostore kompanije.

Foto naslovnice: Facebook/ Vesna Balenović

Dražen Jurmanović avatar
6–9 minuta

NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori