Danas, točno na 35. obljetnicu tragičnih, ali i herojskih događaja iz jeseni 1991. godine, prisjećamo se jednog od najdramatičnijih poglavlja Domovinskog rata. Na današnji dan, 24. rujna, okupiran je Lovinac. Taj kobni datum zauvijek je urezan u sjećanje preživjelih, a riječi tadašnjeg zapovjednika Mirka Horvatina, koji je u trenucima stravične opsade shvatio da su im “dani odbrojani”, i danas odzvanjaju s jednakom težinom. Svi pokušaji deblokade iz smjera Gospića ostali su bez rezultata, a očajnički napori zapovjednika Tomislava Merčepa, koji je putem motorole hrabrio branitelje riječima: “Prijatelju, držite se! Ja idem i tanjuram!”, nažalost, nisu uspjeli probiti čelični obruč agresora.
Ova obljetnica nije samo podsjetnik na pad jednog mjesta, već i na nevjerojatnu hrabrost, žrtvu i nadljudske napore hrvatskih branitelja i civila koji su se našli na udaru nemilosrdne vojne sile, čiji je konačni cilj bio potpuno brisanje hrvatskog identiteta s tog prostora.
Strateški značaj enklave: Trn u oku velikosrpske agresije
Lovinački kraj, koji primarno obuhvaća pitoreskna naselja Lovinac, Sveti Rok, Ričice i Ličko Cerje, predstavljao je specifičnu i strateški iznimno važnu hrvatsku enklavu smještenu u južnom dijelu Like, neposredno podno planine Velebit. Povijesno gledano, ovo je područje stoljećima funkcioniralo kao vitalno prometno čvorište. Kroz njega su prolazile drevne prometnice i jahaće staze od Svetog Roka preko prijevoja Mali Alan prema Obrovcu i Dalmaciji, povezujući sjever i jug davno prije izgradnje modernih prometnih koridora.
Demografska slika Lovinca kroz povijest je dramatično oscilirala. Nakon Drugog svjetskog rata, općina je pretrpjela strahovite gubitke; dostupne analize govore o oko 1.350 smrtno stradalih stanovnika. Poslijeratne ekonomske i političke migracije dodatno su iscrpile biološki i gospodarski potencijal ovog kršnog kraja. Usprkos tim teškim povijesnim udarcima, do 1991. godine Lovinac je uspio zadržati apsolutnu hrvatsku većinu, brojeći više od 3.000 stanovnika neposredno prije početka Domovinskog rata.
Značaj Lovinca i Svetog Roka za Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) 1991. godine nipošto nije bio isključivo teritorijalan. U neposrednoj blizini, u Svetom Roku, nalazilo se iznimno važno i ogromno vojno skladište JNA u kojem je bilo pohranjeno čak 4.000 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Zadržavanje kontrole nad tim objektom i njegova deblokada bili su jedan od apsolutnih operativnih prioriteta agresorskih snaga. Štoviše, lovinačka enklava predstavljala je fizičku zapreku teritorijalnom kontinuitetu samoproglašene i paradržavne tvorevine “SAO Krajine”. Zbog toga je vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba, snažno potpomognuto 9. kninskim korpusom JNA, donijelo hladnokrvnu odluku o potpunom uništenju hrvatske obrane i sustavnom etničkom čišćenju tog područja.
Prvi dani otpora: Od trofejnog oružja do dolaska specijalaca
Uvidjevši ubrzano narušavanje sigurnosne situacije i sve agresivnije ponašanje ekstremnog dijela srpskog stanovništva u susjednim općinama – što je posebno eskaliralo nakon postavljanja barikada i incidenta na Plitvičkim jezerima poznatog kao “Krvavi Uskrs” – žitelji lovinačkog kraja pristupili su samoorganizaciji. Dana 17. kolovoza 1990. godine utemeljena je Jedinica za posebne namjene “Lovinac” (JPN Lovinac). Ova hrabra dragovoljačka formacija u svojim se počecima mogla osloniti isključivo na lovačko oružje i trofejno naoružanje zaostalo iz Drugog svjetskog rata, suprotstavljajući se jednoj od najjačih oružanih sila u Europi.
Formalizacija obrane nastupila je 3. listopada 1990. godine, kada u Lovinac pristiže dvadesetak policajaca iz Policijske uprave Gospić te se osniva Policijska ispostava, koja ubrzo prerasta u samostalnu Policijsku postaju Lovinac. Logistička opskrba bila je iznimno teška, gotovo nemoguća. Sav transport oružja i opreme morao se odvijati pod okriljem noći, prenošenjem materijala pješačkim rutama preko surovih velebitskih vrleti iz smjera Jasenica i Starigrada. Krajem 1990. godine, uz pomoć doministra unutarnjih poslova, na područje pristižu pošiljke s nekoliko desetaka automatskih i poluautomatskih pušaka. Među njima su bili i kalašnjikovi koje su tajno dopremili pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko pod zapovjedništvom Jakoba Bukvića.
Obavještajni aparati JNA i organa “bezbednosti” 9. korpusa pozorno su pratili naoružavanje i kretanje malobrojnih hrvatskih policijskih snaga. Kasnije zaplijenjeni dokumenti JNA i izvješća s izdvojenog komandnog mjesta na Plitvicama otkrivaju visoku, gotovo zastrašujuću razinu obavještajne penetracije neprijatelja. Prema operativnim podacima “Službe državne bezbednosti SAO Krajine” i obavještajaca JNA iz Gračaca iz lipnja 1991. godine, agresor je raspolagao nevjerojatno preciznim podacima o mikrolokacijama hrvatskih branitelja.
Znali su, primjerice, da je gostionica “Grill” u centru mjesta bila sjecište patrolnih puteva i točka za kontrolu prometa na raskrižju, gdje se nalazilo oko 15 redarstvenika. Staru tvornicu “Šimecki” detektirali su kao glavnu točku okupljanja s procijenjenih 60 redarstvenika. Privatni stambeni objekti neposredno uz gostionicu “Grill” pružali su smještaj za 20 do 30 redarstvenika, dok je stara zgrada pošte korištena isključivo kao objekt za prehranu ljudstva. Neprijatelj je precizno popisao i naoružanje: detektirani su automati, “Heckleri”, “Škorpioni”, ručne bombe (koje su u panici pogrešno klasificirali kao “bojne otrove”), te primjena civilnih vozila poput Zastave 101 i Yuga za obavljanje patrola.
Značajan, nepremostiv problem hrvatske obrane ležao je u kroničnom nedostatku teškog naoružanja. Naselje se zbog stravičnog manjka ljudi i borbene tehnike jednostavno nije moglo braniti u formi klasične, povezane linijske obrane. Branila se isključivo zgrada Policijske postaje, uz postavljanje ograničenih zasjeda i punktova. Shvaćajući ozbiljnost situacije, Ministarstvo unutarnjih poslova RH u Lovinac upućuje iskusne pripadnike ATJ Lučko. Među njima je bio zapovjednik Mirko Horvatin, vrhunski policijski profesionalac s ratnim iskustvom iz ranijih sukoba u Glini, a uz njega su stigli Milan Porobija i Zvonko Pausić. Horvatin 17. srpnja 1991. preuzima nezahvalnu dužnost organizacije i zapovijedanja obranom već praktički opkoljenog područja. Pritisak neprijatelja svakodnevno raste; branitelji, kako bi uopće došli na posao u policijsku postaju, moraju pregovarati i prolaziti kroz barikade pod oružanom kontrolom JNA.
Oklopni vlak smrti i doktrina “spaljene zemlje”
Sredinom 1991. godine, područje sjeverne i srednje Dalmacije te južne Like bilo je pod operativnom nadležnošću 9. kninskog korpusa JNA. Njime je zapovijedao general-potpukovnik Vladimir Vuković, dok je dužnost zloglasnog načelnika štaba obnašao tadašnji general-major Ratko Mladić. Doktrina JNA u tom razdoblju isključivo se oslanjala na brutalnu nadmoć u topništvu i oklopnim mehaniziranim jedinicama. U lipnju i srpnju 1991. godine, prema naredbi pod kodnim imenom “Bedem”, 9. korpus podiže borbenu spremnost, a od sredine rujna pod svoje izravno zapovjedništvo preuzima i jedinice Teritorijalne obrane takozvane RSK.
Službeni referati Komande 9. korpusa jasno otkrivaju temeljni model napadnih djelovanja: objekti hrvatske obrane zauzimali su se “pod zaštitom tenkova i BOV-a”, uz strahovitu topničku pripremu i potporu ratnog zrakoplovstva. JNA je u potpunosti eksploatirala činjenicu da su hrvatske snage apsolutno inferiorne u protuoklopnoj i protuzračnoj obrani. Lovinac je u toj konstelaciji snaga postao tragičan poligon za testiranje strategije potpunog iscrpljivanja i uništavanja. Prema izvješćima zapovjednika obrane, u predvečerje pada, na cijelo je naseljeno područje dnevno padalo preko 5.000 razornih granata. Ovakva zastrašujuća koncentracija paljbe jasno dokazuje da cilj JNA nije bio isključivo uništavanje vojne sile branitelja, već provođenje doktrine “spaljene zemlje” radi psihološkog zastrašivanja i uništenja infrastrukturnih preduvjeta za goli opstanak civila.
Instrument koji je poslužio kao najsnažnije oružje psihološkog i fizičkog terora na ovom ratištu bio je zloglasni oklopni vlak JNA poznat kao “Krajina Ekspres” (ili “Munja”). Iako su oklopni vlakovi u modernom ratovanju smatrani davnim reliktom Drugog svjetskog rata, potpuni nedostatak hrvatskog teškog topništva omogućio je njegovu smrtonosnu operativnu učinkovitost. Izgrađen je u ljeto 1991. godine u radionicama kninskih željezničara, spajanjem i zavarivanjem debelih čeličnih ploča na dizel-električnu lokomotivu i teretne vagone. S monstruoznom težinom od oko 130 tona i pogonom od 2.200 konjskih snaga, oklop ovog vlaka sastojao se od čeličnih ploča debljine do 10 mm između kojih je, kao izolator i amortizer udara, ubačen sloj pijeska debljine do 50 mm. Naoružan protuavionskim topovima “Bofors” kalibra 20 mm i 40 mm te višecijevnim lanserima raketa, ovaj je vlak kontinuirano i nekažnjeno patrolirao željezničkom prugom uz rub enklave. Rigao je vatru po hrvatskim položajima i civilnim objektima u Lovincu uz visoku mobilnost koja je onemogućavala učinkovitu uzvratnu paljbu lakim oružjem. Djelovanje vlaka nanosilo je znatne materijalne štete te ozbiljno urušavalo moral mještana, iako su nevjerojatno hrabri branitelji pod Horvatinovim zapovjedništvom uspijevali odbijati direktne pješačke udare koji su uslijedili nakon topničke pripreme.
Krvavi kolovoz i početak sustavnih ratnih zločina nad civilima
Eskalacija sukoba odvijala se u jasno planiranim fazama. Prvi manji napadi na policijsku postaju u Lovincu dogodili su se još 4. travnja 1991., neposredno poslije “Krvavog Uskrsa”, kada je ispaljeno nekoliko tromblonskih mina. Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju, izveden je prvi ozbiljniji minobacački napad u kojem tragično gine prva civilna žrtva, sedamdesetogodišnja Marija Matajić, stradala od krhotina granate u dvorištu vlastitog doma.
Međutim, ključna prekretnica koja je označila prelazak iz sporadičnih oružanih provokacija u fazu sustavnog i nemilosrdnog provođenja ratnih zločina dogodila se 5. kolovoza 1991. godine. Tog su jutra pripadnici pobunjenih Srba, potpomognuti snažnom minobacačkom paljbom, izveli kombinirani oklopno-pješački napad iz smjera Gračaca. Oružani okršaj započeo je u 8:00 i trajao je puna četiri sata. Hrvatske snage pružile su fanatičan otpor i, unatoč stravičnoj inferiornosti naoružanja, uspjele zaplijeniti znatnu količinu neprijateljskog vojnog materijala (protuoklopne rakete “Zolja”, automatsko oružje, minobacačke granate, radio-stanice i streljivo). U tim je teškim borbama junački poginuo Milan Sekulić, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.
Unatoč tome što su branitelji privremeno odbili napad na samo središte obrane, agresorske snage – prvenstveno paravojna formacija pod nazivom “Velebitska jedinica” kojom je zapovijedao Radoslav Čubrilo – iskoristile su svoj prodor na rubne dijelove općine kako bi provele krvavu odmazdu nad nezaštićenim hrvatskim civilima. Napadači su sustavno palili obiteljske kuće i odvodili nevine zarobljenike. Metodologija terora jasno se očitovala u provali na imanje obitelji Ivezić. Naoružani članovi paravojske upali su u štagalj gdje se u strahu skrivala obitelj. Suprugu Željku, svekrvu Mandu te dvoje malodobne djece izveli su i ostavili pod stablom pod prijetnjom oružjem, dok su oca obitelji, Ivana Ivezića, držali na nišanu unutar kuće. Ivan Ivezić nedugo potom je odveden i mučki ubijen. Uz njega, pripadnici Čubrilove formacije zarobili su i bez milosti likvidirali još četiri mještanina Hrvata: Martina Šarića, Juru Sekulića, Stipu Katalinića i Marka Pavičića (koji je tada imao 77 godina).
Tog istog dana popodne, neprijatelj je zarobljenog civila Miću Račića poslao u Lovinac s ultimativnom, stravičnom porukom za policijsku postaju: ukoliko se redarstvenici ne predaju i ne napuste područje, svi će zarobljeni taoci biti zaklani. Deset dana nakon napada, isti taj Mićo Račić, tražeći izgubljenu stoku, u grmlju pokraj ceste pronalazi brutalno mučena i izmasakrirana tijela petorice odvedenih civila. Ovaj pokolj nije bio slučajan ispad nediscipliniranih pojedinaca. Bio je to pomno smišljeni akt psihološkog rata usmjeren ka sijanju panike među Hrvatima i poticanju masovnog bijega. Ubojstva starijih i nemoćnih civila postala su morbidni model koji će se replicirati diljem okupiranih područja Republike Hrvatske, a čija je jedina svrha bila trajno brisanje hrvatskog prisustva na teritoriju bolesno predviđenom za “Veliku Srbiju”.
Opsada bez izlaza: Odluka o spašavanju života 24. rujna 1991.
Kako je rujan 1991. odmicao, strateški prsten oko Lovinca postajao je apsolutno neizdrživ. Ključni i presudni trenutak dogodio se padom sela Jasenice i područja oko Maslenice u neprijateljske ruke. Ovim tragičnim gubitkom presječena je jedina “žila kucavica”, odnosno dotadašnji opskrbni put koji je išao s mora, preko surovog Velebita ravno do Lovinca. Iz skladišta smještenog u tamošnjoj školi, branitelji Lovinca dotad su dobivali neophodnu logistiku i municiju za preživljavanje.
Potpuno okruženi i odsječeni od svijeta, branitelji i civili suočavali su se sa stravičnim intenzitetom artiljerijske vatre. Zapovjednik Mirko Horvatin bio je suočen s brutalnom realnošću i shvatio je da su im dani doslovno odbrojani. Pokušaji deblokade propadali su, a obećana pojačanja u ljudstvu nisu mogla biti upućena.
Dana 24. rujna 1991. godine, agresorske snage pokreću opći i završni kombinirani minobacačko-pješački udar na Lovinac. Napad nije bio ograničen samo na vojnu infrastrukturu, već je obuhvatio čitav prostor. Tijekom tog istog dana zabilježeni su brojni izolirani masakri na susjednim područjima u Lici, gdje su civili nemilosrdno likvidirani (poput obitelji Babić i Ruže Jurković u selu Babić Most). Znajući za krvoločni modus operandi neprijatelja, a suočen s činjenicom da su zalihe streljiva pale na doslovno jedan okvir po branitelju, zapovjednik Horvatin našao se pred teškom moralnom i vojnom dilemom. Ostanak na položajima značio je junačku, ali sigurnu smrt u borbi, nakon čega bi preostali civili, njih više od tisuću, ostali prepušteni na milost i nemilost koljačima. U 20:10 sati tog 24. rujna 1991., Horvatin donosi racionalnu, najtežu moguću zapovijed: napuštanje Lovinca i organizacija evakuacije svih preostalih stanovnika i branitelja prema Velebitu.
“Vidjeli smo da više nemamo ni municije, logistika je bila spora, imali smo teže oružje za koje je manjkalo granata. Bili smo opterećeni civilima na našem području; morali smo brinuti o njima. Iz politike su isto poručili da se ide na taktičko povlačenje, da se zauzme bolji položaj i izvuče stanovništvo. Za stare i nemoćne trebala su nam nosila. Borbe više nije moglo biti, vojska je morala izvlačiti civile.” prisjeća se i Josip Jagar, branitelj Lovinca.
Velebitski egzodus i heroji iz Planinske satnije
Proces evakuacije bio je logistički, fizički i psihički nadljudski zadatak. Područje prijevoja Mali Alan i glavne ceste već su čvrsto držale neprijateljske formacije. Skupljeno je oko 1.300 civila iz Lovinca, Svetog Roka, Ričica i Ličkog Cerja. Pod okriljem mraka, oko 23:00 sata, uputili su se u nepoznato, na masiv surovog Velebita. Planina, poznata po svojim nemilosrdnim vremenskim prilikama, gdje je temperatura te noći pala duboko ispod ništice, postala je jedini, strašni put u spas.
Kako bi izbjegli topničke udare, kolona je podijeljena u tri pravca oslanjajući se na mještane koji su poznavali kozje staze. Prvi pravac vodio je preko Malog Alana, Bukve i Ivinih Vodica do Paklenice; drugi preko Libinja; dok se treći kretao prema Selinama. Psihičko opterećenje sudionika bilo je nemjerljivo, obilježeno apatijom i potpunom iscrpljenošću.
Pri evakuaciji, poseban i naizgled nerješiv problem predstavljalo je spašavanje teže pokretnih, starijih i bolesnih mještana. Sklonjeni su u velebitskom zaseoku Kneževići. Standardne snage bile su nemoćne pred velikim nagibima u zimskim uvjetima. Spas je stigao u obliku heroja iz Planinske satnije Velebit. Ova elitna postrojba, okupljena na inicijativu legendarnog hrvatskog alpinista Jerka Kirigina (uz Đuru Sekelja Knora i Ivana Hosta), stavljena je pred svoj najteži ispit. U noći s 28. na 29. rujna 1991. godine, pri temperaturama ispod nule i pod neprijateljskom vatrom, zagrebački alpinisti spustili su 17 nepokretnih staraca (od kojih je najstariji imao 90 godina) improviziranim nosilima i konopcima niz neprohodne velebitske strmine do Starigrada Paklenice. Nisu izgubili niti jedan jedini život. Ti su civili, silom ratnih prilika, postali ključni obrambeni bedem, kasnije držeći 25 kilometara dugu crtu bojišnice na vrletima Velebita.
Memoricid i suđenja: Zločinci na slobodi
Nakon uspješno organizirane evakuacije, u lovinačkom kraju ostalo je stotinjak pretežito starih i nepokretnih mještana, nadajući se da vojska neće dirati nezaštićene civile na pragu njihovih domova. Bili su u krivu. Ulazak agresora pretvorio se u krvavi pir i genocidnu namjeru. Od stotinjak preostalih žitelja, čak 45 je brutalno ubijeno neposredno nakon okupacije. Ukupan broj hrvatskih žrtava s ovog područja u jesen 1991. godine popeo se na 54 osobe. Nemoćni civili su klani, ubijani hicima iz neposredne blizine, a zabilježeni su i stravični slučajevi spaljivanja živih ljudi u vlastitim domovima.
Uslijedio je i kulturocid – brisanje hrvatskog identiteta. Barokna župna crkva svetog Mihovila iz 1763. godine je minirana i planski spaljena do temelja, baš kao i kapelica Majke Božje Lurdske.
I dok je Haški sud za ove zločine i deportacije teretio Milana Martića i Slobodana Miloševića, hrvatsko pravosuđe suočavalo se s apsurdima. Tek 2011. godine, Županijski sud u Rijeci osudio je u odsutnosti Radoslava Čubrila na 15 godina zatvora za pokolj nad civilima u kolovozu. Apsurd pravde leži u činjenici da se Čubrilo danas slobodno šeće Beogradom, prima vojnu mirovinu i nosi titulu “četničkog vojvode”, potpuno nedostupan hrvatskom pravosuđu.
Pobjeda: Zastava iz ruševina ponosno razvijena u Kninu
Pad Lovinca usporio je zloglasni operativni plan JNA koji je predviđao slom hrvatskih snaga u roku od 15 dana. Višemjesečni otpor u izoliranim točkama poput Lovinca dao je Hrvatskoj krucijalno vrijeme za osnivanje i naoružavanje brigada Zbora narodne garde.
Povijesni epilog stradanjima lovinačkog kraja upisan je nepune četiri godine kasnije, u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”. Već 5. kolovoza 1995. godine, hrvatske su snage oslobodile Lovinac, Ličko Cerje, Ričice i Sveti Rok. A pravda je zadovoljena kroz jednu iznimno emotivnu, simboličnu sudbinu. Prilikom evakuacije u rujnu 1991. godine, zapovjednik Mirko Horvatin iz ruševina Lovinca izvukao je manju zastavu Republike Hrvatske, spremio je u borbeni prsluk i obećao da rat neće završiti dok je ne razvije na oslobođenom teritoriju. U kolovozu 1995. godine, Mirko Horvatin, zapovijedajući Specijalnom postrojbom “Barun”, razvio je tu istu, brižno čuvanu lovinačku zastavu na samom vrhu kninske tvrđave. Tim činom, žrtva lovinačkog kraja trajno je ugrađena u temelje slobode i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
