Dok Sabor donosi nove izmjene zakona, maloljetni branitelji i dalje su zaboravljeni. Pročitajte zašto sustav ignorira najmlađe dragovoljce, kroz pero maloljetnog dragovoljca iz 1991. godine .
Gledajući današnju raspravu u Hrvatskom saboru, čovjek ne može a da ne osjeti onaj dobro poznati, gorki okus u ustima. Predstavljanje novih izmjena Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, koje su pred zastupnike iznijeli potpredsjednik Vlade i ministar Tomo Medved te ministar Alen Ružić, pretvorilo se u ono što u ovoj državi gledamo već desetljećima. Umjesto dostojanstvene rasprave o ljudima koji su temelj ove države, sabornica se pretvorila u jeftini teatar apsurda, političko prepucavanje i recikliranje ideoloških karikatura.
Ona prava pitanja koja su stizala iz redova oporbe bila su uglavnom izmanipulirana i usmjerena na dnevnopolitičko poentiranje, dok su odgovori vladajućih bili temeljito i unaprijed pripremljeni hvalospjevi vlastitim potezima. Slušajući to nabacivanje blatom, podsjetio sam se na 1991. godinu. Tada nas nitko nije pitao jesmo li “lijevi” ili “desni”. Tada smo, rame uz rame, stali u obranu hrvatske domovine. Politika nam nije bila ni u primisli, bila nam je bitna samo slobodna Hrvatska. A danas? Danas oni koji su ’91. stvorili državu služe kao moneta za potkusurivanje onima koji o ratu čitaju iz skripti svojih PR savjetnika.
Iluzija pravednog zakona i surova stvarnost
Pratim ove izmjene još od 2017. godine, kada je s pompom donesen novi, “sveobuhvatni” Zakon o hrvatskim braniteljima. Sjećam se dobro kako je ministar Medved s te iste saborske govornice ponosno isticao da će u tom novom zakonu konačno biti prepoznati i oni najmlađi – maloljetni branitelji. Bilo je to obećanje koje je budilo nadu. No, surova stvarnost je, kao i uvijek kada je u pitanju hrvatska birokracija, potpuno drugačija.
Maloljetni branitelji, dječaci koji su pušku uzeli prije nego što su zakonski smjeli kupiti kutiju cigareta, i danas su marginalizirani. Nema nas u tom slavnom Zakonu. Naš se status sveo na jedan jedini ponižavajući članak u kojem smo umjetno i birokratski spojeni sa ženama braniteljicama i invalidima – kategorijama koje, prema slovu zakona, “nisu imale obvezu sudjelovanja”.
Kao novinar, ali prije svega kao maloljetni branitelj i dragovoljac koji je u rat otišao s 14 godina, godinama pokušavam promijeniti tu nepravdu. Pisali smo, apelirali, objašnjavali. Ali, kako to poštovani članovi Vlade i saborski zastupnici vole docirati svisoka: “Ova Vlada daje i ispravlja sve nepravde.” Ispravlja, možda, za one koji imaju snažne lobije, no za 2850 maloljetnih dragovoljaca pravda je i dalje nedostižna iluzija.
Odlikovanja koja skupljaju prašinu
O odnosu države prema maloljetnim dragovoljcima najbolje govori jedna sramotna epizoda iz sasvim nedavne prošlosti. Još 2023. godine, Veteranska udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata predala je Uredu predsjednika Republike Hrvatske prijedloge za odlikovanja. Nismo tražili odličja za vojskovođe; predali smo 15 prijedloga za Red hrvatskog trolista i oko 5 prijedloga za Spomenice Domovinskog rata – za one dragovoljce koji svoju Spomenicu nikada nisu dobili, a sustav im ju je trebao dodijeliti automatizmom.
Predsjednik Zoran Milanović taj je prijedlog usvojio i službeno proslijedio Ministarstvu hrvatskih branitelja na suglasnost. I što se dogodilo? Do dana današnjeg, pune tri godine kasnije, taj prijedlog stoji zaboravljen u nekoj mračnoj ladici Ministarstva, skupljajući debelu prašinu.
Ovdje se ne radi samo o odlikovanjima zato što su ti dečki bili maloljetni na prvim borbenim crtama. Ne, svaki od njih predložen je pojedinačno, imenom i prezimenom, zbog konkretnog ratnog puta, zbog nečega što je učinio u borbi, nečega čime se izdvaja i od mnogih starijih, punoljetnih dragovoljaca. A sustav, taj isti sustav koji se danas u Saboru hvali “cjelovitim sagledavanjem cjelokupne populacije”, ne može pronaći vremena da stavi jedan potpis na suglasnost za dječake koji su mu osigurali fotelje.
Saborski cirkus: Tko koga više voli
Kada pogledate današnju raspravu, vidite svu bijedu hrvatskog političkog trenutka. Gledamo platformu Možemo!, čiji se aktivisti godinama prema braniteljima odnose s neskrivenim prezirom (što se najjasnije vidjelo ukidanjem Gradskog ureda za branitelje u Zagrebu), kako sada odjednom glume velike zaštitnike veteranskih prava, podnoseći amaterske zakonske prijedloge kako bi ubrali koji jeftini politički poen.
S druge strane, gledamo SDP, stranku čije su vlade 2002. i 2014. godine nemilosrdno rezale braniteljska prava, razdvajale mirovine.
A vladajući HDZ? Oni se, očekivano, postavljaju kao jedini i ekskluzivni zaštitnici Domovinskog rata. Udijelit će se dragovoljački dodatak, borbeni sektor dobit će 3 eura po mjesecu sudjelovanja, neborbeni 50 centi. S pravom će se povećati naknade za njegovatelje najtežih stopostotnih invalida – to je potez koji treba pozdraviti bez ikakve rezerve, jer tim ljudima i njihovim obiteljima svaki cent život znači.
Ali, u cijeloj toj raspravi, u satima i satima govora, replika i povreda Poslovnika, nitko – doslovno nitko – nije izgovorio niti jedno jedino slovo o maloljetnim braniteljima. Spominjali su se vatrogasci (s punim pravom, jer su ginuli i radili herojski posao), spominjali su se logoraši, spominjali su se braniteljice iz borbenog i neborbenog sektora. Ali dečki koji su ’91. imali 14, 15 ili 16 godina izbrisani su iz kolektivne memorije Sabora. Ni u ovim najnovijim izmjenama Zakona nema mjesta za nas.
Ponos iznad poniženja
Smatram da je ovo vrhunac nepravde i institucionalno poniženje 2850 dječaka koji su svoje školske klupe zamijenili rovom, blatom i puškom. Mi nismo imali luksuz kalkuliranja. Nismo razmišljali o geopolitici, mirovinskim fondovima, niti o tome tko će 2026. godine sjediti u kojoj saborskoj klupi.
Ono što moram jasno i glasno naglasiti, u ime svih onih s kojima sam dijelio sudbinu: maloljetni branitelji s ponosom ističu da im od ove i ovakve države materijalno ne treba apsolutno ništa. Svoje mladenačke dane, prve ljubavi i poljupce, bezbrižne srednjoškolske i tinejdžerske godine mi nismo izgubili – mi smo ih svjesno i s ponosom zamijenili obranom od srpske i JNA agresije. Ugradili smo svoju mladost u temelje ove države. Biti sudionik tog tisućljetnog sna, stvaranja hrvatske nezavisne države, bila nam je najveća čast u životu.
Zbog te časti se i danas, borimo perom, riječju i istinom protiv svih onih koji rade protiv hrvatskih državnih interesa – dolazili oni s ekstremne ljevice koja bi najradije izbrisala 1991. godinu, ili s takozvane desnice koja Domovinski rat koristi isključivo kao bankomat i poligon za osobno bogaćenje.
Zakoni će se mijenjati, dodaci od tri eura će se usvajati, ministri će dolaziti i odlaziti, a saborski zastupnici nastavit će skupljati svoje dnevnice. Mi, maloljetni dragovoljci, možda ćemo i dalje ostati pravno nevidljivi, bačeni u margine zakonskih akata i zaboravljeni u ladicama ministarstava. Ali našu povijest, našu žrtvu i činjenicu da smo kao djeca branili ovu zemlju, nijedan zakon i nijedan političar nikada nam neće moći oduzeti.
