Obilježena 34. godišnjica ubojstva obitelji Zec: Komemoracija, opomene i poruke o odgovornosti i društvenim podjelama

Domovinski rat KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

SNV i Antifašistička liga RH obilježili su 34. godišnjicu ubojstva obitelji Zec. Donosimo pregled komemoracije i širi kontekst rasprava o zločinu, odgovornosti i tumačenju povijesti.

ZAGREB, 7. prosinca 2025. – Na sljemenskom lokalitetu Adolfovac, mjestu tragedije iz 1991. godine, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Antifašistička liga Republike Hrvatske, uz potporu Grada Zagreba, obilježili su 34. godišnjicu ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca. Komemoracija je okupila 20.-tak građana i predstavnike institucija, političkih stranaka i civilnog društva, koji su se prisjetili stradanja dvanaestogodišnje Aleksandre i njezine majke, pogubljenih u noći na 8. prosinca 1991.

Uz prisutne građane, komemoraciji su nazočili predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a Boris Milošević, Vesna Teršelič i Zoran Pusić iz Antifašističke lige RH, saborski zastupnici platforme Možemo! Rada Borić i Damir Bakić, kao i predstavnici Grada Zagreba Lora Vidović i Emina Višnjić. Program je upotpunio nastup Hrvoja Ryznara, koji je čitao poeziju.

Tragika jednog prosinačkog dana 1991.

U spomenutom prosincu, u kasnim večernjim satima, u dom obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci upala je skupina naoružanih pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. Prilikom pokušaja bijega ubijen je Mihajlo Zec. Njegovu suprugu Mariju i maloljetnu Aleksandru počinitelji su prisilno odveli na Sljeme, gdje su ih lišili života kraj planinarskog skloništa Adolfovac.

Predsjednik SNV-a Boris Milošević u svom je obraćanju naglasio važnost komemorativnog okupljanja i istaknuo činjenicu da spomen-ploča na Adolfovcu, postavljena kako bi čuvala sjećanje na majku i dijete, barem jednom godišnje ispuni svoju funkciju – podsjeti na tragediju, upozori na zločin i na odgovornost koju društvo ima prema prošlosti.

Širi kontekst i kontroverze u javnom prostoru

U hrvatskoj javnosti slučaj Zec već desetljećima nosi snažan emotivan, politički i simbolički naboj. Dok jedni naglašavaju važnost suočavanja s ratnim zločinima počinjenima tijekom Domovinskog rata bez obzira na nacionalnost žrtava, drugi upozoravaju na opasnost jednostranih interpretacija koje, prema njima, mogu oblikovati iskrivljenu sliku Hrvatske u agresorskom i obrambenom kontekstu.

U dijelu javnog diskursa naglašava se da zločin nad obitelji Zec nije posljedica politike hrvatskih institucija, nego djelo pojedinaca. Povijesne činjenice potvrđuju da je Mihajlova supruga Marija bila hrvatske nacionalnosti, što dodatno osporava narativ o etnički motiviranoj likvidaciji nalaganoj od strane države. Takva upozorenja dolaze iz segmenta društva koji strahuje da se pojedinačna zlodjela mogu koristiti za generalizaciju odgovornosti cijelog obrambenog sustava Hrvatske iz 1991. godine.

Posebno se ističe podatak da je Vlada Ive Sanadera 2004. godine pristala na nagodbu s preživjelim članovima obitelji te isplatila odštetu u iznosu od 1,5 milijuna kuna, kao i činjenica da je više inicijativa pokrenulo prijedloge za imenovanje ulice ili podizanje spomenika Aleksandri Zec.

S druge strane, pojedini kritičari aktualnih komemoracija upozoravaju da se u javnom prostoru zanemaruje spomen na 402 djece ubijene tijekom Domovinskog rata u ratnim napadima i agresiji na Hrvatsku, a preko 1200 ih je ranjeno. Samo u jednom danu u Slavonskom Brodu, od napada Srpskih agresora ubijeno je 29. djece. Ti brižni “čudni ljudi” koji su danas bili zapaliti svijeću Aleksandri Zec nisu u 34. godine zapalili niti jednu svijeću niti jednom djetetu ubijenom od strane Sprkih agresora, što dovodi pitanje legalnosti njihove komemoracije.

Prema ovom stajalištu, sadržanom u stavovima dijela građana, izostanak sveobuhvatne brige o svim civilnim žrtvama dovodi do dojma selektivnosti, koja produbljuje podjele i otvara prostor političkim manipulacijama.

Položaj Hrvatske u interpretaciji povijesti

U javnom prostoru često se pojavljuju i prijeporne političke izjave – poput rasprava o simbolima, povijesnim interpretacijama, značenju „Za dom spremni“ ili obilježjima jugoslavenskog komunističkog sustava. One, i više od tri desetljeća nakon završetka rata, svjedoče o nejednakim tumačenjima prošlosti koja se reflektiraju i na suvremena politička zbivanja.

Za jednu stranu, komemoracija obitelji Zec predstavlja važan čin suočavanja s tamnim dijelom vlastite povijesti. Za drugu, takvi se događaji doživljavaju kao politički instrument koji se povremeno koristi za izjednačavanje agresora i branitelja ili nametanje kolektivne odgovornosti narodu koji je bio žrtva napada 1991. godine.

Obilježavanje 34. godišnjice ubojstva obitelji Zec još je jednom otvorilo kompleksna pitanja odnosa prema prošlosti, zločinima počinjenima u ratu, identitetu žrtava, ali i načinu na koji javne institucije biraju koga i kako komemorirati.

Bez obzira na različita politička stajališta, neosporno je da je ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice i njezine majke jedno od najtragičnijih poglavlja u modernoj hrvatskoj povijesti. Svako društvo koje teži demokratskim vrijednostima i humanosti mora pronaći način da čuva sjećanje na nevine žrtve – ali i da to čini sveobuhvatno, uvažavajući povijesni kontekst, činjenice i dostojanstvo svih stradalih.

Ovo sam pisao i često govorim o tome, do kada će se tolerirati ovi napadi na Hrvatsku?



Crodemoskop i hrvatski politički rodeo: Korupcija raste, rejting raste — a građani plješću

Odgovori