Patnje Hrvatskog naroda i danas traje

Biti Hrvat u Hrvatskoj: Povijesna trauma i prešućena istina

Hrvatska Povijest KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Dok službene obljetnice 14. travnja slave kao dan pobjede, za mnoge obitelji u Slavoniji taj datum označava početak desetljeća šutnje i nepoznatih grobišta. U sjeni moderne države, hrvatski narod i dalje nosi teret povijesnih etiketa, dok institucije često zanemaruju žrtve koje su pale pod rukom onih koji su se nazivali oslobodiocima. Je li došlo vrijeme da istina o poraću 1945. i Domovinskom ratu konačno postane temelj naše budućnosti, a ne predmet političkih trgovina?

Danas je 14. travnja. Za službene obljetnice i povijesne udžbenike koji još uvijek mirišu na olovna vremena, ovo je dan “oslobođenja”. No, dok se u određenim krugovima polažu vijenci uz pobjedničke koračnice, u srcima mnogih obitelji u Osijeku, Đakovu i Vukovaru, ovaj datum ne priziva slobodu, već krik koji je desetljećima morao biti utišan. Prije točno 81 godinu, postrojbe Osječke udarne brigade i 51. divizije ušle su u gradove istočne Hrvatske. Ono što je uslijedilo, u javnom se prostoru i danas vješto maskira eufemizmom „pobjede“, dok je u stvarnosti to bio početak sustavnog terora, masovnih likvidacija i brisanja identiteta.

Tišina koja odjekuje 81 godinu

Komunistička parola „smrt fašizmu“ postala je univerzalna presuda za svakoga tko je u to vrijeme radio, disao i živio unutar granica NDH. Bez suda, bez prava na obranu, bez svjedoka – osim onih „četiri zida“ koji su, kako narodna predaja kaže, tada imali uši. Punih 45 godina istina je bila zazidana u masovne grobnice o kojima se nije smjelo govoriti ni šaptom. Generacije su odrastale na falsificiranoj povijesti u kojoj su krvnici bili heroji, a žrtve tek „kolateralna šteta“ revolucije.

Godina 1991. trebala je biti točka preokreta. Baš kao i 1941., proglašena je nezavisnost, ovoga puta krvlju potvrđena i međunarodno priznata. No, postavlja se bolno pitanje: Što se uistinu promijenilo u kolektivnoj svijesti države?

Institucionalno sljepilo i financirana mržnja

U modernoj, samostalnoj Hrvatskoj, državi koja je suverena članica svih bitnih asocijacija, mi i dalje svjedočimo apsurdu. Dok obitelji žrtava i dalje traže kosti svojih predaka po slavonskim šumama i njivama, institucije kao da pate od selektivne amnezije. Umjesto da se procesuiraju zločini počinjeni nakon 1945., mi gledamo kako se iz državnog proračuna – dakle, novcem tih istih Hrvata – izdašno financiraju oni koji neumorno recikliraju teze o našoj „genocidnosti“.

Apsurd doseže vrhunac kada se pogleda uloga onih koji su kroz povijest, a naročito u Domovinskom ratu, pokazali nezapamćenu razinu mržnje. Danas ti isti krugovi uživaju ogroman medijski prostor. Oni ne govore o uzrocima sukoba niti o žrtvama s hrvatske strane; njihova je misija održavanje mita o Hrvatima kao vječnim „fašistima“. Njihov narativ je jednostran, agresivan i, što je najgore, subvencioniran od strane države protiv koje su se mnogi od njih borili.

Selektivna pravda i moralne prodike

Posebno odzvanja licemjerje u javnom diskursu kada pročitamo izjavu o antisemitizmu i NDH, poput današnje izjave Ognjena Krausa. Dok se Hrvate stalno podsjeća na grijehe prošlosti stare osam desetljeća, isti ti kritičari često ostaju nijemi na suvremene tragedije. Svjedočimo situacijama gdje se, primjerice, u Izraelu provode akcije koje cijeli gleda s prezirom, a ICC izdao uhidbeni nalog za premijera i ministra obrane Izraela zbog osnovane sumnje za ratni zločin.

Umjesto da 12. travnja u Vukovaru ili 14. travnja u Osijeku palimo svijeće za tisuće nevinih Hrvata ubijenih u masovnim likvidacijama koje su krenule od Vukovara do Našica, mi smo prisiljeni slušati predavanja o vlastitoj zloćudnosti.

Pravo na istinu

Biti Hrvat u Hrvatskoj danas znači boriti se s duhovima prošlosti koji odbijaju otići jer su utjelovljeni u strukturama moći i financija. Teško je gledati kako se “osloboditelji” slave, dok se žrtve negiraju. Teško je slušati kako se domovina naziva nacističkom tvorevinom, dok istovremeno pruža slobodu i poticaje onima koji je ne vole.

Vrijeme je da prestanemo biti tihi promatrači vlastite povijesti. Istina o komunističkom teroru nije samo stvar prošlosti; ona je temelj naše budućnosti. Jer, dok god se sjećanje na hrvatsku žrtvu guši u ime „političke korektnosti“ ili starih ideologija, nismo do kraja slobodni. Svijeća za žrtve 1945. nije čin mržnje, već čin pravde koji ova država duguje svom narodu.



DOMOVINSKI RAT

Vlada usvojila program preventivnih pregleda branitelja i ubrzava isplatu prava civilnim stradalnicima

„Duga noć bez sna“ – emotivna posveta Damira Radnića poginulim HOS-ovcima Vukovara i Bogdanovaca

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE

Tagged

Odgovori