Portal Veterani - Dan državnosti: Temelji neovisne Hrvatske

Objavio: Dražen Jurmanović | 30/05/2026

Konstituiranje prvog demokratskog Sabora 30. svibnja 1990. godine povijesni je Dan državnosti koji je zauvijek promijenio sudbinu nacije, označivši miran prijelaz iz jednostranačkog totalitarizma u neovisnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku.

Konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine predstavlja jedan od najkompleksnijih i najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Ovaj povijesni trenutak nije bio samo formalni prijenos vlasti, već duboka ustavno-pravna, sociološka i simbolička prekretnica. Njome je, nakon gotovo pola stoljeća komunističkog monopola, započeo proces uspostave demokracije i neovisne nacionalne države, smješten u širi geopolitički kontekst sloma bipolarnog poretka i pada Berlinskog zida.

Izborni sustav i arhitektura prvog Sabora

Prvi slobodni izbori održani su u proljeće 1990. godine kroz većinski dvokružni sustav glasanja. Izborni zakon još je uvijek reflektirao složenu arhitekturu socijalističkog samoupravljanja, pa je Sabor bio ustrojen kao trodomni parlament.

👉 Saznajte više – kliknite ovdje

Unatoč složenosti, glasanje je po prvi put bilo opće, tajno i izravno. Od ukupno 351 zastupnika, mandati su raspoređeni na sljedeći način:

Naziv saborskog vijeća (1990.)	Broj zastupničkih mandata	Udio u ukupnom broju
Vijeće udruženog rada	156	44.4 %
Vijeće općina	115	32.8 %
Društveno-političko vijeće	80	22.8 %
Ukupno	351	100 %

Zahvaljujući specifičnostima većinskog sustava, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ostvarila je pobjedu osvojivši 207 mandata (58.97 %), čime je osigurala komotnu apsolutnu većinu potrebnu za nadolazeće teške odluke. Bivša komunistička partija (SKH-SDP) osvojila je 107 mandata, osiguravši stabilnu parlamentarnu opoziciju, dok je Koalicija narodnog sporazuma (KNS) unatoč velikom broju glasova osvojila tek 21 mandat.

Svečana konstituirajuća sjednica 30. svibnja

Tog povijesnog dana, sabornica na Markovom trgu bila je pretijesna za sve zastupnike, uzvanike i strane diplomate. Vlast su mirno i legalno preuzeli ljudi koji su do jučer bili politički progonjeni disidenti.

Tijekom sjednice provedeni su neposredni izbori za ključne državne funkcije:

Dr. Žarko Domljan izabran je za prvog predsjednika Sabora.
Stjepan Mesić imenovan je predsjednikom Izvršnog vijeća Sabora (Vlade).
Dr. Franjo Tuđman izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske.

Vizija države i simbolička rekontekstualizacija

U svom inauguralnom govoru, dr. Franjo Tuđman predstavio je cjelovit programski dokument. Naglasio je neprekinuti kontinuitet hrvatske državnosti koji je Sabor čuvao stoljećima. Njegova najcitiranija poruka o “povratku hrvatskog naroda europskoj civilizacijskoj tradiciji” označila je jasan smjer dekomunizacije i geopolitičkog repozicioniranja Hrvatske prema Zapadu.

„Ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskoga narodnog života nije bila tako izrazito očitovana opstojnost, samosvojnost i samoodređenje kao u neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskoga sabora“, poručio je Tuđman, podsjećajući na tisućljetnu tradiciju hrvatske samobitnosti.

U svom povijesnom govoru podsjetio je na slavne trenutke iz hrvatske prošlosti: od narodnih sabora u ranom srednjem vijeku, preko krunidbe kralja Tomislava 925. godine na Duvanjskom polju, sve do srednjovjekovnih sabora koji su potvrđivali kraljeve, donosili zakone, određivali poreze, upravljali vojskom i branili hrvatsku državnost. I tijekom vladavine Habsburgovaca i unije s Ugarskom, Hrvatski sabor i hrvatski banovi ostali su bedem nacionalne suverenosti.

Tuđman je podsjetio i na ključni trenutak 29. listopada 1918. kada je Hrvatski sabor raskinuo sve veze s Austro-Ugarskom, kao i na činjenicu da nikada nije ratificirao ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, što je činilo temelj za osporavanje legitimiteta Kraljevine SHS. Sabor, iako često obespravljen i ušutkan tijekom 20. stoljeća, nikada nije prestao biti simbol i čuvar hrvatske državne misli.

Svečano zasjedanje Sabora 30. svibnja 1990. bilo je više od političkog čina – bilo je to ostvarenje stoljetnog sna generacija Hrvata koji su se borili, patili i ginuli za slobodu. Bila je to povijesna prekretnica iz koje će proizaći proglašenje neovisnosti 25. lipnja 1991., obrana u Domovinskom ratu i međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

No, Tuđman je istovremeno upozorio na ozbiljnost trenutka i složenost izazova pred novom demokratskom vlasti. Nije bilo mjesta za trijumfalizam ni olaka obećanja. Umjesto toga, pozvao je na razboritost, jedinstvo i odgovornost – jer, kako je naglasio, pred Hrvatskom je bio mukotrpan put povratka europskim civilizacijskim, kulturnim i gospodarskim vrijednostima.

U svojoj viziji, Tuđman nije zanemario ni prošlost. Naglasio je važnost razlikovanja između onoga što je bilo pogubno u bivšem jednostranačkom sustavu i onoga što se, premda rođeno u neslobodnom vremenu, ipak može vrednovati i uključiti u temelje nove države. Njegov realizam i državnički ton jasno su dali do znanja da Hrvatska ne kreće iz ničega, već s dubokim iskustvima – dobrim i lošim – iz kojih mora crpiti snagu za budućnost.

“Problemi s kojima se suočava nova vlast brojni su, složeni i zamršeni. Od vlasničkih odnosa, preko gospodarskog života, do ustavnog poretka i modernizacije javnih službi – izazova ne manjka,” istaknuo je Tuđman.

U govoru koji se i danas smatra jednim od najvažnijih političkih izričaja moderne hrvatske povijesti, predsjednik Tuđman se osvrnuo i na međunarodni kontekst. U vremenu kada se raspadao Istočni blok, kada su se zemlje bivšeg socijalističkog poretka borile za pravo na samoodređenje, Hrvatska je hrabro stupila na povijesnu pozornicu.

“Slobodnom voljom naroda izraženom na najdemokratskiji način pripala je vlast onima koji su jasno i nedvosmisleno zastupali vjekovne težnje hrvatskog naroda – da bude slobodan i svoj na svome.”

Novoizabrani predsjednik Sabora Žarko Domljan u svom je govoru pozvao zastupnike na zajedništvo i odgovornost: „Veliko povjerenje koje su nam birači iskazali obvezuje nas da poštujući prošlost, usmjerimo pogled na budućnost – da okupimo sve ljude dobre volje u ostvarenju cilja slobodne, demokratske i suverene Hrvatske.“

Slavlje na ulicama Zagreba imalo je snažnu simboličku težinu. Kardinal Franjo Kuharić predvodio je svetu misu u Zagrebačkoj katedrali, označivši kraj marginalizacije Crkve u javnom životu. Na središnjem zagrebačkom trgu postavljen je najsnažniji vizualni performans uspostave države – tradicijska drvena kolijevka u koju je dr. Tuđman položio tri dragocjena simbola budućnosti:

Kruh: Simbol biološke egzistencije, mira i plodnosti hrvatske zemlje.
Pero: Simbol znanja, tisućljetne kulture predaka i vladavine prava.
Zlatni dukat: Simbol gospodarskog rasta, truda i ekonomske neovisnosti nacije.

Operativni rad: Od srpanjskih amandmana do Božićnog Ustava

Nakon euforije uslijedio je mukotrpan, operativni rad u uvjetima otvorene ratne agresije i takozvane “balvan revolucije”. Sabor je krajem srpnja 1990. izglasao amandmane kojima je izbacio pridjev “socijalistička” iz naziva države i vratio povijesni hrvatski grb na zastavu.

Vrhunac zakonodavnog rada prve godine bio je 22. prosinca 1990., kada je jednoglasno proglašen Novi ustav (“Božićni Ustav“). Njime je Republika Hrvatska definirana kao suverena država parlamentarne demokracije, što je bio pravni temelj za sve kasnije dramatične odluke o razdruživanju sa SFRJ, donošenima čak i pod uzbunama i raketiranjem Banskih dvora u jesen 1991. godine. Paralelno s tim, Sabor je morao donositi na stotine zakona i imenovanja kako bi stvorio funkcionalan pravosudni i sigurnosni aparat neovisan o Beogradu.

Polemika o datumu: Fenomenologija Dana državnosti

Pitanje obilježavanja Dana državnosti postalo je predmet dugotrajne političke i historiografske polemike koja se reflektirala kroz izmjene zakona o blagdanima:

Promjenom vlasti 2001. godine, praznik je pomaknut na 25. lipnja, uz argumentaciju da je tada donesena formalna Ustavna odluka o suverenosti, dok je 30. svibnja degradiran u radni spomendan. Međutim, to kruto pravno rješenje nikada nije u potpunosti zaživjelo u narodu s onim iskonskim emotivnim nabojem kakav je imao originalni datum.

Krajem 2019. godine, novim zakonskim izmjenama, 30. svibnja konačno je vraćen na svoje povijesno mjesto kao središnji i jedini državni blagdan. Pobornici ovog povratka ističu da je upravo tog proljetnog dana 1990. godine hrvatski narod po prvi puta slobodno, kroz višestranački Sabor, preuzeo vlastitu sudbinu u svoje ruke, prekinuvši nametnute komunističke okvire i uspostavivši temelje za sve kasnije odluke o samostalnosti izborene u Domovinskom ratu.

Ono što se dogodilo taj dan i što je ostalo u kolektivnoj memoriji Hrvatskog naroda je obraćanje Gordane Grbić ( SDP), koja je predložila Saboru: “Cijenjeni zastupnici, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi, smatram sasvim nepotrebnim da se u Poslovnik dodaje odredba koja glasi: „Na zajedničkoj sjednici novoizabranih vijeća Sabora izvodi se himna Socijalističke Republike Hrvatske ‘Lijepa naša’.“ Himna je, naime, već izvedena. Naravno, u redu je da se u ovakvim svečanim trenucima izvode himne, ali o tome nismo imali prilike raspravljati, jer bi dio delegata vjerojatno predložio da se izvede još jedna himna koju mnogi od nas još uvijek smatraju svojom, a to je himna Jugoslavije.”

Sretan ti Dan državnosti, Hrvatsko!
Za tebe su ginuli – mi ćemo te čuvati!

30. svibnja 1990. #Dandržavnosti | Konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora