Portal Veteran - Presuda Kalmeti: Kriv Za Film, Oslobođen Za Ceste

Nakon gotovo 15 godina iscrpljujućih pravnih bitaka i višestrukih izmjena optužnica, nepravomoćna presuda Kalmeti donijela je složen i za mnoge neočekivan rasplet jedne od najvećih hrvatskih pravosudnih afera. Bivši ministar mora, prometa i infrastrukture proglašen je krivim zbog zlouporabe javnog novca za promotivni film u kraku afere Fimi media, dok je istovremeno oslobođen najtežih optužbi za organizirano izvlačenje milijuna u aferama HAC-Remorker i “Prometna renesansa Hrvatske”.

U nastavku donosimo dubinsku analizu presude Županijskog suda u Zagrebu, njezine političke implikacije te osvrt na apsurde i institucionalnu iscrpljenost hrvatskog pravosudnog sustava.

Na zagrebačkom Županijskom sudu je 29. svibnja 2026. godine izrečena nepravomoćna presuda u ponovljenom sudskom postupku protiv bivšeg ministra mora, prometa i infrastrukture u Vladi Republike Hrvatske, Božidara Kalmete, te njegovih nekadašnjih suradnika i visokih pozicioniranih menadžera iz sektora cestogradnje. Ovaj sudski proces, koji u javnosti i pravnim krugovima figurira kao jedan od najkompleksnijih, najdugotrajnijih i politički najosjetljivijih predmeta u novijoj hrvatskoj pravosudnoj povijesti, obuhvaća inkriminacije proizašle iz afera kolokvijalno nazvanih “HAC-Remorker” i “Prometna renesansa Hrvatske”.

Nakon više od desetljeća iscrpljujućih istraga, vještačenja, ukidanja ranijih presuda te višestrukih izmjena optužnih akata od strane Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), sudsko vijeće pod predsjedanjem sutkinje Sanje Nole donijelo je presudu koja ima snažne reperkusije ne samo na sudbine optuženika, već i na percepciju učinkovitosti pravosudnog sustava u cjelini. Božidar Kalmeta nepravomoćno je proglašen krivim za zlouporabu ministarske funkcije te je osuđen na djelomično uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Prema izreci presude, od navedene kazne Kalmeta mora provesti točno deset mjeseci u zatvoru (bezuvjetni dio kazne), dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i osam mjeseci mijenja u uvjetnu osudu s rokom kušnje od četiri godine.

Uz izrečenu kaznu lišenja slobode, sud je odredio i imovinskopravne sankcije. U roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, bivši ministar dužan je u državni proračun Republike Hrvatske uplatiti iznos od 81.247 eura, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, na ime naknade nanesene štete. Dodatno, naloženo mu je, solidarno s drugoosuđenim Damirom Kezeleom, podmirenje troškova kaznenog postupka u iznosu od 5.000 eura. Sud je pritom jasno naglasio procesni mehanizam osiguranja naplate: ukoliko Kalmeta u zadanom roku od tri mjeseca ne plati navedeni iznos, u cijelosti ili djelomično, sud zadržava pravo opoziva uvjetnog dijela izrečene kazne, čime bi se cjelokupna kazna transformirala u zatvorsku

Kontekstualizacija: Infrastrukturni bum i arhitektura gospodarskog kriminaliteta

Razumijevanje geneze optužnica u slučaju “HAC-Remorker” nemoguće je bez dubinske analize makroekonomskog i političkog okruženja u kojem su se inkriminirane radnje odvijale. Radi se o razdoblju između 2005. i 2008. godine, vremenu koje povjesničari ekonomije i analitičari javnih politika često nazivaju “zlatnim dobom hrvatske cestogradnje”. U tom je razdoblju Republika Hrvatska provodila masivne kapitalne investicije, prvenstveno u izgradnju mreže autocesta te prateće prometne infrastrukture, poput spojne ceste “Kalmetine” i monumentalnog projekta luke Gaženica u Zadru.

Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, kojim je u tom trenutku rukovodio Božidar Kalmeta, predstavljalo je najmoćniji financijski resor u državi, upravljajući proračunskim i izvanproračunskim sredstvima (kroz javna poduzeća poput Hrvatskih autocesta – HAC i Hrvatskih cesta – HC) koja su se mjerila u desecima milijardi kuna. Takva koncentracija financijske moći, u kombinaciji s pritiskom za brzim dovršetkom projekata, stvorila je visoko rizično okruženje podložno korupciji, klijentelizmu i zlouporabama sustava javne nabave. Optužbe koje su se materijalizirale u ovom predmetu dogodile su se upravo tijekom najvećeg booma gradnje cesta u hrvatskoj povijesti.

Fenomenologija afere “Remorker”: Mehanizam ekstrakcije kapitala

Središnji dio USKOK-ove optužnice bavio se sofisticiranim mehanizmom izvlačenja novca iz državnih tvrtki, a ta je shema u javnosti dobila ime po tvrtki “Remorker”, čiji je formalni vlasnik bio Igor Premilovac. Pravna i financijska dekonstrukcija ovog modela otkriva klasičan, ali visoko razrađen obrazac pranja novca i formiranja crnih fondova, koji se oslanjao na fiktivne konzultantske usluge.

Proces je funkcionirao kroz strogo hijerarhijski i operativno odijeljen lanac aktera. Velike građevinske kompanije, koje su dobivale lukrativne poslove na izgradnji državne infrastrukture – u ovom slučaju specifično tvrtka Viadukt, koja je bila zadužena za izvođenje radova na spojnoj cesti prema luci Gaženica (Kalmetina) – potpisivale bi podugovore o pružanju konzultantskih usluga s tvrtkama pod kontrolom Igora Premilovca.

Sudskom istragom i tijekom glavnih rasprava utvrđeno je da te usluge nikada nisu bile stvarno izvršene. Pa ipak, od 2005. do 2008. godine, Viadukt je na temelju ispostavljenih lažnih računa Premilovčevim tvrtkama neosnovano isplatio približno 2,5 milijuna eura. Jedan od krunskih dokaza koji je sudu posebno upao u oči bio je neobičan detalj iz samog ugovora između Viadukta i jedne od Premilovčevih tvrtki. U tom je dokumentu bila izričito propisana “tajnost komunikacije o odrađenim poslovima”, što u redovnom obveznom pravu i poslovnoj praksi u građevinskom sektoru predstavlja snažan indikator prikrivanja nezakonitih radnji i izostanka materijalnih dokaza o stvarno pruženim uslugama. Upravo na osnovu tog ugovora realizirane su sporne isplate.

Nakon što bi novac sjeo na račune (često inozemne, poput onih u Austriji preko češke tvrtke Remorker) , Premilovac bi ga podizao u gotovini. Kao naknadu za svoju ulogu “praonice”, zadržavao bi određeni postotak kao proviziju, dok bi preostali, dominantni dio iznosa u gotovini predavao Josipu Sapunaru, tadašnjem članu uprave Hrvatskih autocesta zaduženom za financije. Sapunar je, prema nalazima suda i vlastitom priznanju, operativno upravljao tim crnim fondom, zadržavajući dio za sebe, a ostatak prenoseći daljnjim akterima u mreži, prvenstveno Ivanu Berketu, posredniku u distribuciji nezakonito stečenih sredstava.

Ovaj modus operandi predstavljao je zatvoreni krug: država plaća izvođača, izvođač dio tog novca kroz lažne fakture prebacuje paravan-tvrtkama, a gotovina se potom vraća prema osobama povezanim s naručiteljima poslova. Izazov za pravosuđe, međutim, bio je kako dokazati da je vrh piramide – ministar i državni tajnik – izdavao izravne naloge za ovakvo postupanje.

Institucionalna iscrpljenost: Kronologija 15-godišnje pravosudne trakavice

Slučaj Božidara Kalmete i suoptuženika školski je primjer onoga što pravni teoretičari nazivaju “procesnom iscrpljenošću”. Od prvih spoznaja o postojanju afere do izricanja ove, druge po redu nepravomoćne presude 2026. godine, prošlo je gotovo 15 godina. Ovakvo ekstremno trajanje postupka ozbiljno kompromitira načelo ekonomičnosti kaznenog postupka te otvara pitanja o kapacitetima hrvatskog pravosuđa za efikasno procesuiranje složenog gospodarskog kriminaliteta.

Strategija tužiteljstva: Pet izmjena optužnog akta

Jedan od najproblematičnijih aspekata ovog predmeta sa stajališta kaznenopravne doktrine jest činjenica da je USKOK tijekom trajanja postupka bio prisiljen mijenjati optužnicu čak pet puta. Svaka izmjena sa sobom je nosila redefiniranje činjeničnih opisa, uloga okrivljenika i, što je najvažnije, iznosa za koje se tvrdilo da su nezakonito izvučeni i prisvojeni.

Evolucija optužnice oslikava svu nemoć tužiteljstva u zatvaranju dokazne konstrukcije. U prvoj verziji iz 2016. godine, tužiteljstvo je bilo iznimno ambiciozno: Kalmetu se teretilo da je izravno primio i zadržao više od pola milijuna eura. Također ga se teretilo da je osobno dobio dio od oko deset milijuna kuna izvučenih preko Remorkera.

Kako je postupak odmicao, a dokazni postupak razotkrivao nedostatak neposrednih materijalnih dokaza koji bi povezivali Kalmetine račune s novcem izvučenim od strane Premilovca i Sapunara, USKOK je reterirao. U posljednjim verzijama izmijenjene optužnice, Kalmetu se više uopće nije teretilo da je inkriminirani novac završio osobno kod njega. Optužba je preformulirana u tezu da je on, zlouporabom svog ministarskog položaja, omogućio tadašnjem državnom tajniku Zdravku Livakoviću ostvarivanje nepripadne koristi od oko 10 milijuna kuna. Nadalje, iznos nepripadne koristi za koji se teretio u projektu Luke Gaženica sveden je na vrlo specifičnih 222.222 eura, u što su trebali biti umiješani i Livaković te bivši direktor cestarske tvrtke Sandro Vukelić.

Ove dramatične promjene optužnih teza u završnim fazama procesa indikator su nedostatka “tvrdih” dokaza. Kada tužiteljstvo odustane od dokazivanja da je glavni optuženik stavio novac u vlastiti džep, i prijeđe na dokazivanje da je samo stvorio institucionalni okvir da netko drugi uzme novac, teret dokazivanja postane eksponencijalno teži, a mogućnost oslobađajuće presude drastično raste.

Dokazni standardi i presuda: Granice razumne sumnje

Sama presuda iz svibnja 2026. godine, koju je objavila sutkinja Sanja Nola, predstavlja iznimno strukturiran pravni akt koji oštro dijeli dokazano od nedokazanog. Presuda se može analitički razdvojiti u tri ključna segmenta: osuđujući dio vezan uz PR kampanju, osuđujući dio vezan uz operativnu provedbu izvlačenja novca u Viaduktu te oslobađajući dio za vrh ministarstva vezan uz glavninu afere Remorker.

Osuđujući dio za Božidara Kalmetu: Afera Fimi media i zlouporaba ovlasti

Jedina točka optužnice na temelju koje je Božidar Kalmeta proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu proizašla je iz kraka afere Fimi media. Sud je izvan svake razumne sumnje utvrdio da je Kalmeta zlorabio svoju ministarsku funkciju naručivanjem izrade promotivnog filma “Prometna renesansa Hrvatske”.

Film je naručen tijekom 2007. i 2008. godine od marketinške agencije Fimi media, tvrtke u vlasništvu pokojne Nevenke Jurak, koja je u odvojenom povijesnom sudskom procesu već identificirana kao stožerni element mehanizma za nezakonito financiranje “crnih fondova” Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Sud je prihvatio argumentaciju tužiteljstva da film, iako je formalno naručen za potrebe Ministarstva prometa, u svojoj biti nije služio javnom interesu, već je poslužio za eksplicitnu političku promidžbu HDZ-a tijekom parlamentarnih izbora.

Na taj način, trošenjem javnog novca za stranačke svrhe, Kalmeta je državni proračun oštetio za 81.247 eura. Predsjednica sudskog vijeća, sutkinja Sanja Nola, ovaj je dio presude popratila snažnom moralno-pravnom opaskom koja definira suvremeno poimanje političke odgovornosti: “Javna funkcija nije privilegij, niti platforma za osobno promoviranje i ostvarivanje osobne koristi. Javna funkcija je nešto do čega se dolazi jer su vama građani dali povjerenje i ne smije se zlorabiti”. Ova izjava naglašava da teleološko tumačenje zakona ne tolerira skrivanje stranačkih interesa iza fasade resornih pr-projekata.

Sam Kalmeta je u svojim javnim istupima nakon presude najžešće osporavao upravo ovaj dio presude, ustrajući u tezi da film nije imao predizbornu namjenu. “Moram još jednom reći, i to sam rekao sto puta dosad – taj film nikad nije korišten u predizborne svrhe HDZ-a… Film je bio dokument vremena, prikaz onoga što je Ministarstvo radilo, što radi i što će raditi,” izjavio je, najavljujući žalbu višim instancama s uvjerenjem da će dokazati svoju nevinost. Zanimljivo je primijetiti kako je i sam Vrhovni sud u svojoj kasacijskoj odluci 2022. godine eksplicitno naložio da se u ponovljenom suđenju pomno utvrdi je li sporni film uistinu korišten u predizborne svrhe, što pokazuje da je to pitanje predstavljalo pravno najosjetljiviji dio spisa.

Operativna odgovornost: Slučaj Damira Kezelea

Druga osoba koja je u ovom ponovljenom postupku proglašena krivom jest Damir Kezele, nekadašnji član uprave i šef u građevinskoj tvrtki Viadukt. Za razliku od Kalmete, čija se osuda temelji na političkoj i fiducijarnoj zlouporabi javnog novca, Kezeleova osuda zadire u samo srce financijskog inženjeringa afere Remorker.

Kezele je proglašen krivim i osuđen na dvije godine zatvora (djelomično uvjetno: šest mjeseci bezuvjetno, ostatak uvjetno na četiri godine) zbog sudjelovanja u dogovoru o izvlačenju novca preko konzultantskih usluga. Sud je utvrdio neospornu činjenicu da je on operativno potpisivao lažne fakture temeljem kojih je Viadukt isplatio oko 2,5 milijuna eura tvrtkama Igora Premilovca za projekt spojne ceste Kalmetina / luka Gaženica. Od tog iznosa utvrđeno je neosnovano isplaćivanje u visini od minimalno 1,4 milijuna eura čistog izvučenog profita iz samog Viadukta.

Ono što ovaj dio presude čini iznimno bitnim za razumijevanje sudske prakse jest činjenica da Kezele nije osuđen zato što se on osobno financijski obogatio. Naprotiv, sutkinja je u obrazloženju jasno naglasila da “nije bilo dokaza da je stekao nepripadnu imovinsku korist”. Njegova se krivnja temelji na spoznaji (“utvrđeno je da je znao”) i omogućavanju. Sud je rekonstruirao tijek novca i utvrdio da je financijski trag stao kod posrednika Ivana Berketa i bivšeg člana uprave HAC-a Josipa Sapunara, aktera koji su već ranije pravomoćno osuđeni temeljem nagodbi i priznanja krivnje s USKOK-om. Kezele je, dakle, funkcionirao kao neizostavni zupčanik u stroju: bez njegovog odobrenja i potpisa na fiktivne račune iz Viadukta, Premilovac ne bi imao pravnu osnovu za naplatu i podizanje gotovine.

Oslobađajući dio: Nedostatak kauzalnog neksusa i kolaps dokaza

Najteži udarac optužnici USKOK-a svakako je oslobađajući dio presude. Božidar Kalmeta te njegovi nekadašnji ključni suradnici – bivši državni tajnik Zdravko Livaković, bivši član uprave HAC-a Milivoj Mikulić, bivši čelnik Hrvatskih cesta Stjepko Boban te bivši čelnik cestarske tvrtke Sandro Vukelić – nepravomoćno su oslobođeni svih optužbi za organiziranje i sudjelovanje u višemilijunskom izvlačenju novca iz infrastrukturnih projekata, uključujući aferu HAC-Remorker i projekt Kalmetine te luke Gaženica. Važno je naglasiti da su u prvom postupku 2019. godine Mikulić i Boban bili osuđeni na zatvorske kazne, što ovu oslobađajuću presudu čini još dramatičnijom promjenom pravne procjene. Bivši šefovi HAC-a Jurica Prskalo i Mario Lovrinčević oslobođeni su još ranije, a tu je odluku potvrdio i Vrhovni sud 2022. godine.

Ključni razlog za ovakav ishod leži u strogim dokaznim standardima kaznenog procesnog prava. Da bi se nekoga osudilo, nije dovoljno dokazati da je novac izvučen i da je sustav bio korumpiran; mora se izvan svake razumne sumnje dokazati uzročno-posljedična veza (kauzalni neksus) između nezakonitih radnji i specifične osobe na optuženičkoj klupi. Sudsko vijeće je konstatiralo da se nije moglo utvrditi da je novac ikada fizički ili preko računa došao do Kalmete, niti da je on donosio odluke koje bi eksplicitno omogućile izvlačenje novca iz cestarskih tvrtki.

Ovo je potvrdila i obrana optuženika. Zdravko Livaković, drugooptuženi u postupku, u svojoj je obrani sudskom vijeću predočio izračun novčanih sredstava utemeljen na službenom nalazu sudske vještakinje. Prema Livakovićevim tvrdnjama, iz tog vještačenja i dosadašnjih presuda “neupitno proizlazi da on ni bilo tko drugi od njegovih suoptuženika nije niti mogao primiti novac” te je optužbe nazvao “vrlo loše izmišljenim“. Milivoj Mikulić također je predočio usporedbu novčanih iznosa koji su se provlačili kroz predmet, ukazujući na nelogičnosti i nedosljednosti u tužiteljskoj matematici.

Problem za USKOK ležao je i u prirodi svjedoka. Optužnica se u velikoj mjeri oslanjala na iskaze takozvanih svjedoka-pokajnika, Ivana Berketa i Igora Premilovca. Iako su ti iskazi bili ključni za razumijevanje same tehnologije izvlačenja novca i za osuđujući dio koji se odnosio na Kezelea, očito nisu posjedovali dovoljnu specifičnu težinu, niti su bili potkrijepljeni neovisnim materijalnim dokazima, da bi se nedvojbeno teretio vrh hijerarhije – Kalmetu i Livakovića.

Već je u obrazloženju prve oslobađajuće presude 2019. godine sutkinja istaknula fundamentalni problem istrage ovakvih kaznenih djela: “Priroda je takvih kaznenih djela da ostavljaju što manje traga”. Sud je tada, a očito i 2026. godine, odbio donositi presude “na temelju očekivanja javnosti”. Poznat je detalj sa suđenja iz 2019. kada je USKOK pokušao iskoristiti tzv. “Kalmetinu salvetu” kao dokaz o podjeli novca, no sud ju je odbacio jer jednostavno “nije bilo dokazano tko ju je sastavio”, što ilustrira nepremostive proceduralne prepreke s kojima se tužiteljstvo suočavalo.

Političke implikacije i komunikacijske strategije

Politički kapital i težina Božidara Kalmete unutar Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) davali su ovom postupku izniman publicitet tijekom cijelog njegovog trajanja. Presuda protiv visokog dužnosnika vladajuće stranke neizbježno izaziva tektonske poremećaje na političkoj sceni, zahtijevajući pomno kalibrirane reakcije glavnih aktera.

Trijumfalizam u sjeni presude: “Rađanje miša”

Iako nepravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu, Božidar Kalmeta je svoj prvi medijski istup nakon izricanja presude iskoristio za impresivnu vježbu iz kriznog komuniciranja. Njegov je nastup bio prožet trijumfalizmom, a retorički fokus u potpunosti je prebacio na oslobađajući dio presude.

Izlazeći iz zgrade suda, Kalmeta je izjavio: “Nakon petnaest godina suđenja, ja ponosno izlazim iz ove zgrade s visoko uzdignutom glavom. Kad povučemo crtu, sve se može svesti na ono – tresla se brda, rodio se miš. Od one velike navale optužbi za pljačku u Kalmetini i u Gaženici, ispalo je da ‘Bože sačuvaj, sve što je bilo, nije bilo ništa’. Sve je čisto i to je danas po drugi put na ovom sudu tako presuđeno. Dakle, nema izvlačenja novca, nema krimena.”.

Ovakva formulacija (“tresla se brda, rodio se miš”) predstavlja školski primjer kognitivnog preokvirivanja (framing). Svođenjem monumentalne optužnice, koja je prvotno prijetila višedesetljetnim zatvorom zbog korupcije teške stotine milijuna kuna, na “samo” zlouporabu položaja tešku 81.000 eura za jedan promotivni film, Kalmeta je u očima vlastitog biračkog tijela i stranačke baze de facto proglasio pobjedu. Time je delegitimirao cijeli napor USKOK-a, insinuirajući da je država utrošila nezamislive javne resurse i 15 godina vremena kako bi dokazala relativno minorno djelo, dok su glavne sumnje pale u vodu.

Reakcija izvršne vlasti: Proceduralno distanciranje

Reakcija državnog i stranačkog vrha na presudu bila je očekivano suzdržana, koristeći taktiku proceduralnog distanciranja. Istoga dana kada je izrečena presuda, premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković davao je opsežne izjave o sasvim drugim temama, primarno fokusiran na antiinflacijske mjere Vlade, snižavanje cijena goriva (eurosupera i eurodizela) te kritiku cijena nekretnina (gdje je upotrijebio slikovitu usporedbu “Nema tog mehanizma koji će reći nemojte platiti 10.000 eura za kvadrat, što je nevjerojatno – pa nije ovo Manhattan”).

Kada su ga novinari zamolili za komentar o nepravomoćnoj presudi bivšem ministru Kalmeti na dvije i pol godine zatvora (od kojih 10 mjeseci u zatvoru), Plenković je izbjegao političku osudu i ogradio se kratkom izjavom: “Ne znam točno što je bilo na sudu – kada to proučimo, prokomentirat ćemo.”. Istovremeno je, referirajući se na ranije teme inflacije i rasta plaća, dodao: “300 posto stojim iza toga, sve što sam rekao je istina”.

Ova strategija “odgađanja komentara do proučavanja presude” predstavlja uobičajeni zaštitni mehanizam vrhova političkih stranaka. Njome se poštuje presumpcija nevinosti do pravomoćnosti presude, a istovremeno se izbjegava donošenje ishitrenih odluka o političkim sankcijama unutar stranke. Oporbene stranke su, s druge strane, po objavi presude artikulirale svoje kritike, no dugotrajnost postupka otupila je oštricu tih napada; afere iz 2007. godine suvremenom se biračkom tijelu 2026. godine čine dalekima i često potiču javnu apatiju prema pravosudnom sustavu. Analitičari i oporba uglavnom su se složili u ocjeni da ovakvi višedesetljetni procesi zapravo ne donose katarzu, već samo potvrđuju dojam o dubokoj institucionalnoj iscrpljenosti. Ekonomski komentatori poput Ljube Jurčića, u potpuno drugom kontekstu toga dana, izjavili su kako se “sprema velika bura”, referirajući se na antiinflacijske mjere, no taj se sentiment lako mogao primijeniti i na političko-pravosudnu klimu. Jadranka Kosor je komentirala u istom kontekstu “E da, dolazi vrijeme stezanja remena”.

Medijska slika i kognitivna pristranost: Analiza incidenta pri izricanju

Zanimljiv i indikativan događaj odigrao se na sam dan izricanja presude, što zorno prikazuje izazove i rizike novinarskog praćenja složenih sudskih postupaka u realnom vremenu (takozvani “breaking news” format).

Tijekom javnog čitanja izreke presude od strane sutkinje Sanje Nole, brojni mediji i informativni portali su, u utrci za brzinom objave, prvotno interpretirali presudu na potpuno pogrešan način. Najčitaniji hrvatski portali, poput Index.hr, u prvim su minutama izricanja objavili dramatične naslove u kojima su ustvrdili da je “Kalmeta kriv za Gaženicu” te da je “zlorabio svoju poziciju čime je omogućeno da se izvlači novac iz projekta spojne ceste prema luci Gaženica”. Ova vijest brzo se proširila medijskim prostorom.

Međutim, kako je obrazloženje presude odmicalo, postalo je evidentno da je došlo do goleme interpretativne pogreške nastale zbog fonetske i semantičke strukture sudskog čitanja. Redakcije su ubrzo morale demantirati vlastite udarne vijesti i korigirati tekstove. Index.hr je naknadno pojasnio genezu pogreške: “Čitajući presudu sutkinja je izgovorila imena Kalmete i Kezelea zajedno, pa se u prvi mah činilo da je i bivši ministar osuđen zbog izvlačenja novca. No, prema obrazloženju presude proizlazi da se nije moglo utvrditi da je novac ikada došao do njega i da je omogućio da se novac izvlači iz cestarskih tvrtki. Kezele je pak za to osuđen…”.

Ovaj medijski lapsus nije isključivo tehnička pogreška; on je duboki indikator kognitivne pristranosti. Nakon petnaest godina ekstenzivnog izvještavanja o “aferi Kalmetina” i “aferi Gaženica”, mediji i javnost izgradili su čvrsta očekivanja o ishodu postupka. Presumpciju nevinosti podsvjesno je zamijenila presumpcija krivnje, pa je spominjanje imena bivšeg ministra u istoj rečenici s krivnjom automatski protumačeno kao potvrda cjelokupne USKOK-ove optužnice. Naknadno kristaliziranje činjenica—da je vrh Ministarstva oslobođen za najteži krak afere, a osuđen isključivo za specifični krak povezan s aferom Fimi media—drastično je promijenilo narativ i stvarnu težinu izrečene presude.

Ekonomika pravosuđa: Troškovi naspram benefita

Trajanje ovog postupka postavlja i vrlo konkretno pitanje ekonomske racionalnosti vođenja mamutskih sudskih procesa. Iako pravo ne poznaje cijenu pravednosti, empirijska analiza pruža otrežnjujuću sliku omjera uloženog i dobivenog u sustavu kaznenog progona.

Kalmeta je nepravomoćno osuđen na plaćanje 81.247 eura u državni proračun te 5.000 eura sudskih troškova. Damir Kezele osuđen je također na plaćanje 5.000 eura troškova. Istodobno, procjenjuje se da su stvarni troškovi 15-godišnje istrage, pripreme pet iteracija optužnice , stotina sati sudskih rasprava, vještačenja, angažmana viših i vrhovnih sudaca te branitelja, višestruko, ako ne i deseterostruko nadmašili iznos naknade štete koja bi trebala biti vraćena u državni proračun.

Na ovaj disbalans referirao se i sam Kalmeta, istaknuvši da je sudski proces bio “ogroman trošak za porezne obveznike” te je cinično poručio da se pitanje o razlozima i smislu takvog postupka treba uputiti onima koji su ga inicirali, obzirom da obrana nije opstruirala proces (što je i sutkinja potvrdila navodeći da okrivljenici nisu skrivili dugotrajnost postupka). Oduzimanje nepripadne imovinske koristi u sličnim krakovima ovih predmeta dogodilo se djelomično (ranije je sud naložio oduzimanje oko tri milijuna tadašnjih kuna Mikuliću i drugima, što je ukinuto 2022.) , ali cjelokupni procesni mehanizam često ostaje neučinkovit u naplati tih iznosa. Sutkinja Nola podsjetila je da ključni svjedok Josip Sapunar, iako ranije pravomoćno osuđen temeljem priznanja, još uvijek državi nije vratio iznos od oko 350 tisuća eura koje je uzeo.

Zaključak i pravni epilog: Put prema Visokom kaznenom sudu

Nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. svibnja 2026. godine ne označava završetak pravosudne epopeje proizašle iz afera HAC-Remorker i Prometna renesansa Hrvatske. Sudska odluka predstavlja hibridni pravni epilog: s jedne strane nedvojbeno sankcionira političku korupciju iskazanu kroz zlouporabu javnih sredstava za partikularne stranačke interese (slučaj fiktivnog naručivanja filma preko Fimi medije u kojem je Kalmeta osuđen na dvije i pol godine djelomično uvjetne kazne) , dok s druge strane razotkriva granice tužiteljskih kapaciteta u dokazivanju složenih financijskih tijekova pranja novca usmjerenih prema vrhu državne uprave (oslobađanje Kalmete, Livakovića, Mikulića, Bobana i Vukelića za aferu Remorker). Osuda Damira Kezelea iz Viadukta služi kao preostali stup operativne odgovornosti na nižim korporativnim razinama.

Daljnji tijek ovog postupka determiniran je procesnim rokovima i pravom na žalbu. Prvi korak jest izrada opsežnog pisanog obrazloženja presude od strane sutkinje Sanje Nole, što s obzirom na kompleksnost spisa može potrajati mjesecima, nakon čega se otpravak dostavlja svim strankama. S obzirom na to da su i Božidar Kalmeta (izravno pred medijima) i USKOK najavili ulaganje žalbi, proces će se preseliti na instancu Visokog kaznenog suda (VKS).

Procjenjuje se da će odlučivanje pred Visokim kaznenim sudom potrajati minimalno dodatne dvije godine. Ta instanca imat će delikatan zadatak ocjene je li Županijski sud ispravno utvrdio činjenično stanje, posebice s obzirom na težište obrane da dokumentarni film nikada nije poslužio kao predizborni materijal.

Konačno, bez obzira na ishod pred VKS-om, ovaj će predmet ostati upisan u pravosudnoj literaturi kao paradigma izazova s kojima se suočavaju tranzicijska društva. Nemogućnost supstancijalnog dokazivanja direktne odgovornosti najviših političkih aktera za makro-korupcijske skandale, oslanjanje na kompromitirane svjedoke-pokajnike, te apsurdna, petnaestogodišnja dugotrajnost postupka koja devalvira svaku izrečenu sankciju, kolektivno erodiraju povjerenje javnosti u ideju vladavine prava i institucije sustava.

Foto: HINA/ Damir Senčar

Dražen Jurmanović