Danas je u Hrvatskom saboru na na 16. tematskoj sjednici Odbora za ratne veterane pod nazivom „Zagorci u Domovinskom ratu“ održana prezentacija Hrvatskog časničkog zbora Hrvatskog zagorja gdje je ujedno i predstavljena ulogu Zagoraca u Domovinskom ratu, uključujući doprinos Krapinsko-zagorske županije, pripreme za rat, djelovanje policije i 103. brigade.
Sjednicu je otvorio predsjednik Odbora za ratne veterane Josip Đakić, a sudjelovao je i državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Darko Nekića, vanjski članovi odbora kao i novi člana, gospodina Zoran Mamić. Prisustvo je i gradonačelnik Grada Krapine Zoran Gregurović te zastupnici Ante Deur i Tomislav Josić.
“Zahvaljujem na 16. tematskoj sjednici Odbora za ratne veterane, koja je sazvana kako bi Hrvatski časnički zbor Hrvatskog zagorja predstavio svoju ulogu u Domovinskom ratu kroz temu „Zagorci u Domovinskom ratu“.
Govornici su bili iz predsjedništva Hrvatskog časničkog zbora Hrvatskog zagorja. Predsjednik brigadir u miru Ernest Bifel, član Predsjedništva je satnik u miru Zdravko Senčar, dopredsjednik brigadir u miru Ivan Drašković, policijski savjetnik u miru Zdravko Kralj te tajnik Udruge, poručnik Darko Vladislavić.
Predsjednik Ernest Bifel, brigadir u miru, otvorio je 16. tematsku sjednicu Odbora za ratne veterane te uveo u prezentaciju „Zagorci u Domovinskom ratu“.
“Hrvatski časnički zbor Hrvatskog zagorja braniteljska je i strukovna udruga osnovana 1992. godine. S radom je prestala 2000. godine, a ponovno je aktivirana 2020. godine. Trenutačno brojimo oko 60 članova, a samo u posljednjih 12 mjeseci primili smo 12 novih članova. Nedavno smo održali i redovitu skupštinu.
Naši članovi dolaze iz svih ratnih postrojbi s područja Krapinsko-zagorske županije, ali i iz 1., 2. i 7. gardijske brigade te iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Udruga je vrlo aktivna i provela je brojne projekte i aktivnosti. Osim čuvanja digniteta Domovinskog rata, trajna nam je zadaća upoznavanje šire javnosti, a osobito mladih, sa zbivanjima iz Domovinskog rata. Organiziramo obilaske povijesnih lokacija na kojima neposredni zapovjednici održavaju terensku nastavu te prenose iskustva o događajima u kojima su i sami sudjelovali.
Potaknuti ponosom na doprinos Zagoraca, rodila se ideja da ovu prezentaciju održimo i u Hrvatskom saboru. Iako na području Zagorja nije bilo neposrednih ratnih operacija, kroz ovu prezentaciju pokazat ćemo da su Zagorci bili prisutni na svim ratištima i dali značajan doprinos obrani Republike Hrvatske.
Naša je udruga aktivna i na međunarodnoj razini, u okviru zajednica udruga koje predstavljaju Hrvatsku u civilnim i veteranskim inicijativama unutar NATO zemalja i Europe..”
Zdravko Senčar, satnik u miru, predstavio je temu „Krapinsko-zagorska županija u Domovinskom ratu“.
“Ja sam kasnije, tijekom boravka u 103. brigadi, bio jedan od zapovjednika te vojarne pa ponešto znam o tome. Raketna baza Stubička Slatina bila je jedini objekt Jugoslavenske narodne armije na području naše županije.
Međutim, predstavljala je veliku opasnost.
Zašto?
U vojarni je bio smješten jedan od diviziona 155. raketnog puka tadašnje JNA.
To je bio sustav protuzračne obrane grada Zagreba.
Osim Stubičke Slatine, divizioni su se nalazili još u Cerklju u Sloveniji, u Karlovcu i u Žažini kod Siska.
Baza je u vrijeme preuzimanja bila naoružana raketama S-75 Volhov.
Vidite podatke – vrlo moćna i velika raketa.
U svoje vrijeme bila je jedan od najvažnijih protuzračnih sustava. Devedesetih godina već je pomalo zastarjela, iako su same rakete bile modernizirane i dobile oznaku „M“. Modernizacija se sastojala u tome što je raketa dobila kameru te je osposobljena i za gađanje zemaljskih ciljeva.
Ciljeve u zraku mogla je gađati do 30 kilometara, a na zemlji do 25 kilometara.
Zašto je to važno?
Zato što je s područja Stubičke Slatine mogla gađati veliki dio Zagorja i objekte važne za Zagorje, ali još važnije – Banske dvore, predsjednika, Sabor, Vladu Republike Hrvatske te gospodarske subjekte grada Zagreba, koji su bili na dohvat te rakete. Raketa je bila naoružana s oko 200 kilograma kombinacije heksogena i trotila, izuzetno brizantnih eksploziva. Ne treba ni pomisliti što bi se dogodilo da je pogodila neki od tih objekata.
Važno je istaknuti da se brigadir Pejica vrlo rano stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima i namjeravao napustiti JNA. Međutim, tadašnja je politika smatrala da je bolje da ostane unutar sustava kao zapovjednik, kako bi informacije kojima raspolaže mogao prenositi u Zabok, Donju Stubicu, Zlatar i općine u neposrednoj blizini vojarne.
On je to i činio te bio u stalnom kontaktu s hrvatskim vlastima.
Međutim, negdje tijekom ljeta 1991. godine izlazi iz vojarne i prelazi u Hrvatsku vojsku.
Uz njega je iz vojarne izašlo još osam pripadnika nesrpske nacionalnosti, a od njih je pet prešlo u Hrvatsku vojsku i ostvarilo vojnu karijeru.
Što je predstavljalo opasnost te vojarne?
Osim što se branila pješačkim naoružanjem kojim su raspolagali vojnici koji su ostali – a ostali su samo pripadnici srpske nacionalnosti na čelu s novim zapovjednikom Jovom Rađenovićem – raspolagali su i minobacačima, kojima je bio na dohvat čak i grad Zabok.
Imali su i protuzrakoplovne topove kalibra 20 mm, trocijevne, s izuzetno velikom gustoćom paljbe.
Najveću opasnost predstavljale su same rakete. Jovo Rađenović odlučio je da će, u slučaju napada na vojarnu, ispaliti rakete. Ciljevi su bili označeni i pripremljeni, trebalo je samo pokrenuti lansiranje.
On je to dao do znanja, a poznavajući ga, nije se sumnjalo da bi to i učinio.
Vojarna je bila u okruženju. Međutim, čak i prema tadašnjem naputku predsjednika dr. Franje Tuđmana da se vojarne u početku ne osvajaju nasilno, njezino zauzimanje bilo bi izuzetno rizično. Iako je bila okružena, cijeli perimetar bio je miniran, što bi zasigurno dovelo do žrtava među onima koji bi pokušali zauzeti vojarnu.
Velika opasnost postojala je i zbog mogućnosti da, s obzirom na to da su rakete bile na položajima, neki zalutali metak pogodi jednu od njih. U tom slučaju moglo je doći ne samo do eksplozije brizantnog punjenja nego i bustera od crnog baruta, a najgore bi bilo aktiviranje raketnog goriva.
Raketno gorivo izuzetno je toksično, a njegovim razlijevanjem došlo bi do velikog zagađenja tla i okoliša te, ovisno o smjeru i jačini vjetra, i do širokog perimetra zagađenja zraka tim vrlo toksičnim gorivom.
Zbog svega toga Policijska uprava u Zaboku, na čelu s načelnikom Vladislavom Frukom i njegovim pomoćnikom Slavkom Merkašem, uložila je izuzetne napore da se vojarna preuzme mirnim putem kako bi se izbjegle potencijalne opasnosti o kojima sam govorio.
U tome su uspjeli.
Iako je bilo nastojanja i želja da se vojarna zauzme nasilnim putem, oni su uspjeli ispregovarati odlazak JNA iz vojarne Stubička Slatina.
To se dogodilo 26. studenoga 1991. godine, kada JNA napušta Stubičku Slatinu.
Nažalost, sa sobom su odvezli i velik dio opreme, među ostalim i rakete. Te su rakete kasnije razmještene u okolici Banje Luke i, nažalost, tijekom Domovinskog rata djelovale su, a tragovi njihova ispaljivanja pronađeni su u istočnoj Slavoniji, s obzirom na to da su imale mogućnost gađanja zemaljskih ciljeva.
Nakon odlaska JNA u vojarnu se useljava zapovjedništvo 103. brigade Hrvatske vojske iz Krapine, gdje je imalo sjedište.
Vojarna je korištena kao zapovjedno mjesto, za smještaj naoružanja i opreme te kao mobilizacijsko zborište za dio pričuvnih postrojbi.
Tijekom Domovinskog rata u vojarnu se useljava i diverzantski odred Glavnog stožera Hrvatske vojske te 31. inženjerijska bojna.
Nakon završetka rata, preustrojem Hrvatske vojske, sve postrojbe napuštaju vojarnu.
Vojarna je najprije predana Ministarstvu unutarnjih poslova, a kasnije Vatrogasnoj zajednici, no nikada više nije bila u funkciji.
I danas stoji napuštena.
Povremeno njezino područje, koje je velikim dijelom i šumovito, koriste postrojbe specijalne policije i vojne policije za obuku.”
Brigadir u miru Ivan Drašković govorio je o pripremama za Domovinski rat, oduzimanju oružja Teritorijalne obrane 1990. godine te organiziranju obrambenog sustava nakon prvih demokratskih izbora.
“Dolazim iz Huma na Sutli, a to vam je bivša općina Velika Pregrada.
Pozdravljam vas sve, dame i gospodo. Ispričavam se, pa ću reći nekoliko riječi o toj bivšoj općini, kako biste vidjeli kontekst. Od 1980. godine radio sam u sustavu obrane, u Sekretarijatu za narodnu obranu i u Štabu teritorijalne obrane, te poznajem cijeli sustav – kako je funkcionirao i koji su se problemi javljali.
Naša je bivša općina funkcionirala kao mala država. Imala je izvorne prihode, imala je svoj MUP, svoju vojsku – Teritorijalnu obranu – imala je i „ministarstvo obrane“, tako smo tada funkcionirali.
Što se dogodilo? Nakon prvih izbora dogodila nam se tragedija.
Mi smo već tada znali, jer smo pratili situaciju. Deset godina bio sam u tom sustavu i vidio sam što se zbiva, da se nešto ozbiljno priprema. Kada su nam u svibnju oduzeli oružje i pohranili ga u varaždinsko skladište, bilo nam je jasno da je došao kraj i da iza toga slijedi nešto ozbiljno.
Tada sam na Izvršnom vijeću rekao da će, ako izađemo s krvlju do gležnja, još biti dobro.
Nisu mi vjerovali.
Oduzimanje oružja proteklo je prilično žestoko. Bio sam svjedok. Nisam tada bio zapovjednik, nego operativac.
Čak smo izvijestili Predsjedništvo Hrvatske, ali ono nije reagiralo, za razliku od Slovenije.
U Hrvatskom zagorju imali smo znatne količine oružja. Sve je bilo u našim štabovima i skladištima. Imali smo naoružanje za jedan ojačani korpus – i protuoklopno i dugo naoružanje i ostalo.
Tada smo shvatili da je kraj blizu.
Nakon izbora nova vlast više nije imala oružje Teritorijalne obrane i morali smo, sukladno političkoj volji novoizabrane vlasti, krenuti u kadrovske promjene.
Kadrovske promjene su provedene. Nitko od ljudi koji su radili kod nas nije izbačen na ulicu. Promijenjena su samo vodstva, iz razumljivih razloga. Tako sam 12. siječnja 1991. imenovan zapovjednikom Teritorijalne obrane, kao i ostali na odgovarajuće dužnosti.
Nakon toga krenulo se u obrambene pripreme.
Sve su to bili naši ljudi, a organizacija obrane kod nas nije se temeljila na nekom drugom sustavu. Nositelji organizacije obrane bili su MUP, odnosno policija, tadašnji Sekretarijat za narodnu obranu, Štab teritorijalne obrane i Općinski štab civilne zaštite – samo s novim ljudima na čelu.
Ljudi su poštovali državu, a osobito kada se formirala vlastita država.
Najveći problem postalo je oružje – kako ga nabaviti.
Pukovnik Slivar tada se prema nama odnosio vrlo oštro i čak nam prijetio ako ne predamo sve oružje. Da je bilo malo više volje ili diskrecije, nešto bi se možda i sačuvalo. Uspjeli smo sačuvati tek dvadesetak pištolja ili automatskih pištolja.
Prve pripreme odnosile su se upravo na nabavu oružja. Policija je imala svoje oružje, i za djelatni i za pričuvni sastav, a mi nismo imali ništa.
Osobno sam krenuo raznim kanalima, koje nije za javno spominjanje. Tako smo započeli nabavu oružja. Prve postrojbe koje smo opremali bile su vod za zaštitu DPZ-a, izviđački vod i diverzantski vod. Njih smo opremili osnovnim naoružanjem kako bismo bili spremni za događaje koji su nas čekali.
Promijenili smo i zapovjedni kadar. Postavili smo stručne i lojalne ljude, koji su se morali jasno izjasniti o svojoj lojalnosti.
Svi mi koji smo radili u štabovima Teritorijalne obrane i sekretarijatima obrane te vodili civilnu zaštitu osobno smo se angažirali. Naši su kolege preuzimali zapovjedne dužnosti prilikom formiranja postrojbi.
Tri postrojbe koje smo formirali u Zagorju već su spomenute, kao i imena ljudi koji su preuzimali dužnosti.
Ilegalnu nabavu oružja vršili smo preko Slovenije. Preko jedne službene tvrtke, Orbis, kupovali smo oružje i postupno se opremali.
Na smotru ZNG-a u Zagrebu poslali smo tri naša čovjeka – njihova su imena navedena, a jedan je, nažalost, danas pokojni.
Nakon ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti bilo je jasno da nas čeka neizvjesno razdoblje.
Kad je počeo desetodnevni rat u Sloveniji, mi smo – budući da je veći dio našeg područja uz granicu (Krapina, Pregrada i Klanjec) – surađivali sa štabovima u Sloveniji: Ptuj, Slovenska Bistrica, Šmarje pri Jelšah i Bistrica ob Sotli. Dobili smo i nešto oružja, dio smo morali platiti.
Kad je došlo do rata u Sloveniji, morali smo riješiti pitanje subordinacije. Predsjednik općine bio je formalni nadređeni, jer vojska mora biti subordinirana civilnoj vlasti. Odluke su donesene na općinskoj skupštini, dok se nije uspostavila jedinstvena državna struktura.
Mobilizirali smo snage u pograničnim općinama koje su imale oružje, kako bismo spriječili prelijevanje rata preko Sutle.
Ti ljudi nisu sudjelovali u borbama, nego su bili spremne snage za slučaj potrebe, osobito prilikom zauzimanja vojarni.
Kod ustrojavanja postrojbi naveden je i datum formiranja 103. brigade. Sve je išlo vrlo brzo, u početku preko policije.
Kada smo preuzeli organizaciju, iskoristili smo strukturu Manevarske brigade Teritorijalne obrane „Josip Janko Juriša“ i preustrojili je u novi ustroj. Ljudi su već bili uvježbani, poznavali su se i bili formirani kao vojni timovi, što je bilo idealno rješenje.
Nedostajalo nam je oružje za cijelu brigadu.
Intenzivirali smo obuku s postojećim snagama. Regionalni krizni štab imao je važnu koordinacijsku ulogu među općinama Zagorja.
Dana 13. srpnja 1991. organizirao sam skupinu dragovoljaca – oko 60 mladića – koje sam osobno odveo u Antunovac kod Osijeka. Tamo su sudjelovali u obrani do sredine 1992. godine. Dvojica su poginula, a više ih je ranjeno.
Narodna zaštita kod nas je imala sporednu ulogu – punjenje vreća i utvrđivanje položaja tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji.
Minsko-eksplozivna sredstva počela su se izrađivati u alatnici u Humu na Sutli.
Nakon što je Slovenija porazila JNA, došli smo do većih količina oružja – dio smo dobili, dio platili.
Prvi vojni objekt koji je zauzet bio je centar veze, a zauzeli su ga mobilizirani pripadnici specijalne postrojbe.
U koordinaciji s obranom Varaždina organizirali smo izvlačenje 13 šlepera opreme iz Varaždinskog Brega. Veći dio pohranjen je u skladište buduće bolnice u Novom Zagrebu, a dio je iskorišten za opremanje 103. brigade.
Mobilizirali smo oko 300 tenkista nakon pada Varaždina, jer gardijske brigade nisu imale dovoljno osposobljenih tenkista.
Zauzimanje Varaždina bilo je prekretnica – zaplijenjeno je oružje za dva i pol korpusa, uključujući tenkove.
U Sisak smo u jednom navratu uputili 100 topnika, kao i pripadnike oklopnih postrojbi.
Iako kod nas nije bilo izravnih borbi, ljudi su se odazivali bez problema. Energija i entuzijazam bili su nevjerojatni. Da smo imali oružje Teritorijalne obrane, JNA bismo porazili u tri mjeseca.
Dana 30. listopada 1991. ukinuta je Teritorijalna obrana, a ja sam, kao i ostali, prešao u sustav Ministarstva obrane.
U lipnju 1994. ustrojena je 21. domobranska pukovnija, a 31. srpnja krenula je mobilizacija za pripreme i sudjelovanje u operaciji Oluja.
Mobilizirana je i 31. inženjerijska bojna, koja je, nažalost, teško stradala. Nakon rata, velik dio zapovjedništva preminuo je od posljedica bolesti.
Prema našim evidencijama, 146 naših vojnika i časnika poginulo je ili umrlo od posljedica rata, a oko 10% s našeg područja ostalo je trajno teško stradalo.
Formirali smo šest bojni kako bismo rasteretili ljude – tri su bile aktivne, tri u pričuvnom ciklusu. Ljudi su mjesec dana bili na terenu, a zatim bi ih zamijenila druga bojna.
Zbog takvog sustava mnogi nisu ostvarili braniteljska prava jer nisu imali propisani broj dana.
Kada čujem da netko govori o 500.000 branitelja, treba znati da su neki bili mjesec dana, neki dva tjedna. Osim dragovoljaca koji su išli u Osijek i na druga ratišta, ostali su mobilizirani kroz sustav.
Hrvatsko zagorje bilo je nacionalno homogeno i nije bilo većih problema.
Policijski savjetnik Zlatko Kralj predstavio je doprinos Policijske uprave krapinsko-zagorske. Policija je bila ključna u prvim danima obrane, kroz tečaj „Prvi hrvatski redarstvenik“, osnivanje specijalne jedinice „Baruni“ te sudjelovanje na svim ratištima.
Danas ću vam iznijeti osnovne informacije vezane uz doprinos policije PU krapinsko-zagorske u Domovinskom ratu. Kroz svoje izlaganje osvrnut ću se na sljedeće teme: počeci stvaranja moderne policije, Specijalna jedinica policije „Barun“ iz Zlatara, angažiranje ostalih policijskih službenika PU krapinsko-zagorske u Domovinskom ratu, poginuli policajci PU krapinsko-zagorske u Domovinskom ratu, spomenici kao zahvala poginulim pripadnicima PU krapinsko-zagorske te jedan kraći zaključak.
Prva tema su počeci stvaranja moderne policije.
Novija povijest ne poznaje da je igdje u svijetu policija odigrala tako važnu ulogu u stvaranju i obrani svoje države kao što je to učinila hrvatska policija.
Početke stvaranja moderne policije možemo promatrati kroz tečaj „Prvi hrvatski redarstvenik“. Kao što je poznato, tečaj „Prvi hrvatski redarstvenik“ započeo je 5. kolovoza 1990. godine na Policijskoj akademiji.
Tečaju je ukupno pristupilo 1.700 policajaca.
To su bili dragovoljci i domoljubi. Bili su razvrstani u dvije bojne, a svaka bojna imala je sedam do osam satnija.
Treći dan po dolasku na Policijsku akademiju, 8. kolovoza, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman izvršio je smotru polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“.
Posebno su tijekom rujna 1990. godine suzbijali pobunjeničko djelovanje srpskog stanovništva na Banovini, pri čemu se misli na Petrinju, Glinu, Kostajnicu i Dvor na Uni.
Možemo reći da je iz tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“ proizašlo formiranje Antiterorističke jedinice Lučko, zatim Jedinice za posebne namjene Rakitje (kasnije 1. gardijska brigada), vojne policije u Tuškancu, mnogobrojnih jedinica specijalne policije pri policijskim upravama i prvih brigada ZNG-a te je izvršena popuna policijskih uprava i postaja zbog tadašnje nepovoljne nacionalne strukture u policiji. „Prvi hrvatski redarstvenik“ smatra se prvom ratnom postrojbom toga vremena.
Zbog doprinosa Domovinskom ratu odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Radi informacije, tijekom Domovinskog rata iz te postrojbe poginulo je, ranjeno ili nestalo ukupno oko 108 pripadnika, odnosno polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“.
Druga tema je Specijalna jedinica policije „Barun“ iz Zlatara.
Brojala je oko 120 policajaca. Njezina preteča bila je Posebna jedinica policije u Kumrovcu. Nakon toga dio pripadnika otišao je u ZNG, a dio se vratio u Policijsku upravu, da bi kasnije, sukladno zapovijedi ministra MUP-a da svaka policijska uprava ustroji specijalnu jedinicu policije, PU krapinsko-zagorska ustrojila Specijalnu jedinicu policije pod nazivom „Baruni“, smještenu u Zlataru.
Ta je postrojba sudjelovala na svim ratištima u Domovinskom ratu: na Papuku, u Maslenici, u operacijama Poskok 1 i 2, u Medačkom džepu, na području Dubrovnika, Velebita te u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak“, gdje su bili prisutni na području Novske i Okučana, kao i u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, gdje su djelovali na području Velebita, Svetog Roka, Bilaja, Medka, Gospića te Donjeg Lapca.
Važno je napomenuti da Specijalna jedinica policije „Barun“ nije imala smrtno stradalih policajaca, ali je imala osmoricu ranjenih.
To pokazuje da se njome ispravno i kvalitetno rukovodilo tijekom Domovinskog rata.
Tijekom Domovinskog rata ukupno je angažirano 560 policajaca, aktivnih i pričuvnih.
Mijenjali su se svakih 15 dana, ovisno o području na kojem su bili raspoređeni.
Treća tema je doprinos ostalih policijskih službenika PU krapinsko-zagorske u Domovinskom ratu.
Tijekom 1990. i 1991. godine policijski službenici PU krapinsko-zagorske bili su angažirani na području Like (Velebit, Gospić, Bilaj, Otočac i Ljubovo). Također su 1990. i 1991. godine bili angažirani u Slavoniji i Moslavini, na područjima Vukovara, Vinkovaca, Siska i Novske.
Početkom vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ PU krapinsko-zagorska formirala je zasebnu postrojbu uz Specijalnu jedinicu policije „Barun“, koja je djelovala na pravcu Okučana. Na tom području imali smo zadaću ustrojiti Policijsku postaju Okučani s Policijskom ispostavom Kosovac.
U vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“ PU krapinsko-zagorska ustrojila je dvije jedinice za posebne namjene. Jedna je bila usmjerena prema Daruvaru, s uspostavom Policijske postaje Daruvar, a druga prema Kninu, s uspostavom Policijske postaje Knin i Policijske ispostave Kistanje.
Postrojba je nakon Domovinskog rata bila uključena i u mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, odnosno istočne Slavonije, na području Komletinaca i Nijemaca.
Tijekom Domovinskog rata ukupno je angažirano 2.050 pripadnika aktivnog i pričuvnog sastava policije i civilne zaštite.
U Domovinskom ratu PU krapinsko-zagorska imala je šest poginulih policajaca, većinom tijekom 1991. godine.
Jedan policajac poginuo je u mjestu Pročići, drugi na Baškim Oštarijama, dvojica su poginula u Bilaju, jedan u Papićkoj Poljani, a posljednji je poginuo u prosincu 1991. godine.
Ukupno smo imali 16 ranjenih – osam pripadnika specijalne policije i osam policajaca.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obiteljima poginulih policajaca uručio je odlikovanje Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana za zasluge u Domovinskom ratu, za njihovu djecu.
Kako se ne bi zaboravio doprinos policijskih službenika PU krapinsko-zagorske u Domovinskom ratu, posebno onih koji su poginuli, Policijska uprava krapinsko-zagorska inicirala je izgradnju spomenika poginulim policajcima kod zgrade Policijske uprave u Zaboku. U realizaciji su pomogli Krapinsko-zagorska županija, Međunarodna policijska udruga IPA te sama Policijska uprava.
U mjestu Bilaj, gdje su poginula trojica policajaca, podignut je spomenik u njihovu čast, a nositelj projekta bila je Udruga veterana Specijalne policije „Baruni“, uz potporu Županije, Grada Gospića i drugih institucija.
Na zgradi Policijske postaje u Zlataru postavljena je spomen-ploča Specijalnoj jedinici policije „Baruni“, s datumima njezina ustrojavanja i početka aktivnog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Grad Zlatar donio je odluku da jedna ulica nosi ime Specijalne jedinice policije „Baruni“, što nam je posebna čast.
Tijekom Domovinskog rata 461 policajac nositelj je Spomenice Domovinskog rata, što znači da su bili aktivni od 1990. i 1991. godine, u najtežim razdobljima rata.
Može se s ponosom reći da je policija odigrala jednu od ključnih uloga u stvaranju nove, suverene Republike Hrvatske.
Specijalna jedinica policije „Baruni“ pronijela je svoju slavu diljem Lijepe Naše. Krapinsko-zagorska županija posebno je ponosna na tu elitnu postrojbu MUP-a i PU krapinsko-zagorske.
Policija je imala ključnu ulogu i u mirnoj predaji jugoslavenske vojarne, odnosno raketne baze u Stubičkoj Slatini, gdje je posebnu ulogu imao tadašnji načelnik PU krapinsko-zagorske, Vladislav Fruk, sa svojim suradnicima, među kojima posebno ističem Slavka Merkaša.
PU krapinsko-zagorska tijekom Domovinskog rata zbrinula je oko 9.000 izbjeglica, što je iznimno značajan doprinos.
Zaključno, PU krapinsko-zagorska i njezini policajci pokazali su izuzetnu motiviranost, hrabrost, domoljublje te učinkovito i uspješno zapovijedanje postrojbama na terenu.
Tajnik Hrvatskog časničkog zbora Hrvatskog zagorja, poručnik HV-a i aktivni inspektor u MUP-u, Darko Vlaisavljević iznio je povjesnicu 103. brigade .
” Evo, ukratko: u ono doba, vrlo mlad, sa 19 godina, izašao sam iz bivše vojske, kao poručnik Hrvatske vojske, a danas sam inspektor u MUP-u.
Od samog osnivanja bio sam u 103. brigadi Hrvatske vojske – najprije u zapovjedništvu, a potom kao zapovjednik samostalnog protudiverzantskog voda pri brigadi.
Vrlo kratko, da ne duljimo previše, provest ću vas kroz kronološki redoslijed sudjelovanja brigade, odnosno dijelova brigade, od 1991. do 1995. godine.
Prvi put se sastalo jezgro zapovjedništva 3. 8. 1991. godine i od tada počinje funkcioniranje brigade.
Međutim, 6. 10. 1991. godine brigada je prvi put u cijelosti mobilizirana.
Ono na što smo posebno ponosni jest 87-postotni odaziv na mobilizaciju – najveći u Hrvatskoj.
Brigada se mobilizirala 6., a već 7. 10. upućena je na šire karlovačko područje, u Karlovac i Dugu Resu, gdje je sudjelovala u obrani Karlovca do 2. 6. 1992. godine.
Nakon toga povlači se u tada već oslobođenu vojarnu Stubička Slatina, koja nam služi kao baza. Međutim, već 30. 6. 1992. godine, dakle nakon svega dvadesetak dana, taktička grupa 103 upućuje se na šire područje Sinja. Sudjelujemo u obrani na području Sinja, Čavoglava i okolice, kao taktička grupa 103.
Povlačimo se natrag u bazu, u vojarnu Stubička Slatina, a već 14. 8. 1992. šalju nas na šire područje Slavonskog Broda, odnosno u Posavinu, također kao taktičku grupu 103. brigade, ne kao brigadu u cijelosti.
Tamo ostajemo do 18. 10. 1992. godine, nakon čega se ponovno vraćamo u bazu u Stubičkoj Slatini. No već 11. 11. 1993. godine šalju nas na šire područje Sunje.
Tada odlazi jedna bojna, odnosno 1. bojna 103. brigade, i obnaša dužnost do 27. 11. 1993. godine.
Ponovno se vraćamo u bazu u Stubičkoj Slatini, a 31. 5. 1994. brigada je upućena na Malu Kapelu.
Tamo djelujemo po bojnama – najprije 2. bojna, zatim 3. bojna, potom 1. bojna. Smjenjujemo se i ostajemo ondje do 2. 10. 1994. godine.
Kruna djelovanja 103. brigade bilo je sudjelovanje u završnoj operaciji – pobjedničkoj Oluji, gdje smo sudjelovali od 31. 7. 1995. do 18. 8. 1995. godine na pravcu Sunja – Kostajnica – Dvor na Uni.
Svi znate da je to bilo jedno od najtežih bojišta u oslobađanju Republike Hrvatske, sve dok nismo izašli na granicu, odnosno na rijeku Unu, na području od Kostajnice do Dvora na Uni, prošavši cijelu Zrinsku goru.
Ukupan broj službenih pripadnika bio je 6.930. To nisu bili ljudi koji su stalno bili na terenu, nego su se smjenjivali, jer je brigada bila pričuvna.
U početku smo bili R brigada ZNG-a, kasnije R brigada Hrvatske vojske, uz manji broj djelatnih vojnih osoba. Ostali su odlazili na ratište, vraćali se na svoja radna mjesta, pa ponovno odlazili – svima nam je taj sustav dobro poznat.
Broj poginulih u brigadi je osam, a broj teže i lakše ranjenih 45.
Ako pogledate kartu, vidjet ćete da smo kroz sva ratišta bili prisutni od Slavonije do Dalmacije.
Ovo je karta iz operacije Oluja.
Nemamo tu što puno govoriti – bila su to napadna djelovanja. S jedne strane bila je 57. brigada, s druge 121. brigada, bočno. S nama su bile gardijske brigade – odnosno, mi smo bili uz njih. Konkretno, bili smo bočno uz 2. gardijsku brigadu „Gromovi“.
Povodom 15. obljetnice ustrojavanja Oružanih snaga, za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, 103. brigada Hrvatske vojske odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog – jednim od najvećih odlikovanja koje brigada kao postrojba može dobiti.
To bi bilo ukratko o 103. brigadi.
Nadam se da sam uspio barem dijelom prenijeti njezinu ulogu i značaj, kao jedan od najmlađih časnika koji su u to vrijeme bili u brigadi.”
Predsjednik Ernest Vifel dodao je:
„Treba ovdje ponovno spomenuti i naglasiti da je ukupno 11.500 Zagoraca sudjelovalo u Domovinskom ratu.
Od toga je velik broj sudjelovao kao dragovoljci u svim postrojbama. Nažalost, u Domovinskom ratu poginulo je ili umrlo od neposrednih posljedica rata ukupno 166 Zagoraca.
Točan broj ne možemo utvrditi jer su, kako sam rekao, bili dragovoljci u raznim postrojbama, ali taj je podatak prilično točan. Želim istaknuti da su sudjelovali na svim ratištima – nema mjesta gdje ih nije bilo.
Bili su u svim postrojbama – od ZNG-a, kasnije Hrvatske vojske, do MUP-a.
Na toj ogromnoj žrtvi koju su podnijeli naši branitelji – poginuli i ranjeni, a posebno poginuli – za obranu i uspostavu suverene i slobodne Hrvatske, neka im je vječna hvala i slava. Hvala.“
Državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić rekao je:
„Srdačno vas pozdravljam, članice i članove Odbora te sve pripadnike Hrvatskog časničkog zbora Hrvatskog zagorja.
Čestitam vam na ovim prezentacijama koje ste nam iznijeli.
Pozdravljam vas u ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, gospodina Tome Medveda, kao i u svoje osobno ime te u ime svih djelatnika Ministarstva hrvatskih branitelja.
Dobro je da je Hrvatski časnički zbor Hrvatskog zagorja dobio priliku ovdje na Odboru iznijeti sve ove podatke jer, kako kaže poslovica, ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Pritom mislim na zapis na papiru, ali i na druge vrste zapisa – filmove i digitalizirane sadržaje koji su danas sve prisutniji. Ovo je dobra prilika da se ponovno podsjetimo na veliki doprinos Zagoraca, odnosno žitelja Krapinsko-zagorske županije, u Domovinskom ratu.
Iako, kako je više puta danas rečeno, područje Zagorja nije bilo izravno ugroženo – osim vojarne koja je spominjana – njegovi su pripadnici bili raspoređeni po cijeloj Hrvatskoj, na svim ratištima. Osim u domicilnim postrojbama, poput 130. i 103. brigade te policije, bili su i u 1., 2., 3., 5. i 7. gardijskoj brigadi te u svim drugim hrvatskim postrojbama.
Prema službenim podacima Ministarstva, 12.716 hrvatskih branitelja s područja Krapinsko-zagorske županije sudjelovalo je u Domovinskom ratu. Spomenuli ste broj od oko 11.500.
Imamo i 620 hrvatskih ratnih vojnih invalida iz županije te tri 100-postotna hrvatska ratna vojna invalida prve skupine. Nažalost, do 31. prosinca 2025. preminulo je oko 2.500 osoba koje su imale status hrvatskog branitelja.
Velik doprinos dala je i Policijska uprava krapinsko-zagorska. Podaci koje ste iznijeli – oko 2.050 sudionika zajedno s civilnom zaštitom – podudaraju se s našima. Posebno naglašavam doprinos Specijalne jedinice policije „Barun“.
Ministarstvo hrvatskih branitelja vodi računa o očuvanju sjećanja na Domovinski rat i njegov doprinos. Sudjelovali smo u financiranju spomenika diljem Zagorja, uključujući središnji spomenik u Krapini otvoren 2022. godine.
Spominjani su i „Dani za Rudija“. Ove godine planiramo završiti Hižu Rudolfa Perešina, za što je predviđeno oko pola milijuna eura, kako bismo odali počast tom poznatom Zagorcu i hrvatskom branitelju, poginulom u operaciji Bljesak.
Ministarstvo ima i Područni odjel u Krapini te Centar za psihosocijalnu pomoć. Posebno ističem projekt Veteranskog centra u Krapini. Očekujemo da će radovi započeti početkom 2027., a završiti najkasnije do 2029. godine.
U suradnji s Gradom Krapinom i udrugama realiziramo brojne projekte i nadam se da ćemo tako nastaviti.
Još jednom vam čestitam na izlaganju.“
Predsjednik Odbora za ratne veterane Josip Đakić rekao je:
„Pridružujem se čestitkama na uloženom trudu i prezentacijama. Dobili smo sveobuhvatnu sliku događaja u Hrvatskom zagorju tijekom Domovinskog rata i u oslobodilačkim operacijama u kojima su sudjelovali.“
Zastupnik Tomislav Josić rekao je:
„Zahvaljujem vam na prezentaciji i na sudjelovanju u Domovinskom ratu.
Drago mi je da smo dobili mnogo podataka. Nisam bio dovoljno upoznat s događajima na vašem području.
Žao mi je što mnogi branitelji umiru nakon rata. Čini se da nam životni vijek nije dug kao onima koji nisu sudjelovali u ratu.
Pričajte o tome gdje god možete. Spominjite te ljude kako se ne bi zaboravilo što se događalo i da se ne zaboravi da su ti ljudi dali svoje živote.
Od mene toliko. Hvala i čestitam na prezentaciji.“
Zastupnik Ante Deur rekao je:
„Upoznat sam s doprinosom Zagoraca u Domovinskom ratu, osobito policije koja je imala ključnu ulogu, jer je iz policije nastala Hrvatska vojska.
Spomenuli ste poginulog Pavića – bio je sa mnom u Erdutu kada je poginuo. U tom smo trenutku imali šest poginulih.
Važno je svjedočiti o tom vremenu. To je naša dužnost prema onima koji su dali svoje živote i prema državi koja je tada stvarana. Možemo biti ponosni – i na Zagorje, i na cijelu domovinu.“
Gradonačelnik Grada Krapine Zoran Gregurović rekao je:
„Zahvaljujem kolegi Đakiću.
Pozdravljam vas sve i hvala na inicijativi i organizaciji dolaska.
Drago mi je što kroz svoju udrugu promičete vrijednosti Domovinskog rata. Zahvaljujem i Ministarstvu hrvatskih branitelja, ministru Tomi Medvedu, na podršci izgradnji Veteranskog centra u Krapini, koji će biti smješten na prekrasnoj lokaciji pokraj nalazišta Hušnjakovo.“
Zastupnik Veselko Gabričević rekao je:
„Zagorci su bili sa mnom na ratištima u Dubrovniku i Lici. Dio 103. brigade djelovao je zajedno sa 126. sinjskom brigadom.
Ove prezentacije treba predstaviti i u školama kako bi mladi znali kako je stvarana Hrvatska.
Gaminger inicijativa pokrenuta je u vrijeme generala Kakarca, uz doprinos Tome Jantola i drugih. Lijepo je što ste nastavili tradiciju.“
Vanjski član Odbora Vlado Orešković rekao je:
„Ova prezentacija vratila nas je u ratne godine. Sustavno i temeljito izlaganje zaslužuje da bude predstavljeno i mlađim generacijama. To je obveza svih nas.“
Vanjski član Odbora Ivan Žeko rekao je:
„Dolazim iz Nuštra u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Danas sam čuo mnogo toga što nisam znao. Važno je da se sve zapiše i prenese dalje. Nuštar je jedno od rijetkih mjesta koje se obranilo nakon pada Vukovara.“
Završna riječ predsjednika Časničkog zbora:
„Ispričavam se gospodinu državnom tajniku ako sam propustio posebno ga pozdraviti.
Zahvaljujem svima na lijepim riječima i podršci Hrvatskom časničkom zboru.
Nastavit ćemo s prezentacijama i upoznavanjem mladih generacija s istinom o Domovinskom ratu. Naša je prednost što kao strukovna udruga možemo primati i nove članove iz redova umirovljenih pripadnika Oružanih snaga, pa će naš rad imati kontinuitet.
O zrakoplovstvu danas nismo govorili jer ga u Zagorju nije bilo, iako sam osobno imao priliku sudjelovati u njegovim počecima.
Hvala vam svima.“
- Bitka za Odžak: Tajna posljednje bitke u Europi
Dok je Europa u svibnju 1945. godine slavila mir i konačni pad Trećeg Reicha, u bosanskoj Posavini ratni pakao tek je dosezao svoj vrhunac. Bitka… Pročitaj više: Bitka za Odžak: Tajna posljednje bitke u Europi - Zločini u Sanskom Mostu: Istina o logorima i dolini patnje
SANSKI MOST – Postoje datumi koji ne označavaju samo protok vremena, već postaju simboli neizrecive boli i ljudskog stradanja. Za stanovnike Sanskog Mosta, svibanj i… Pročitaj više: Zločini u Sanskom Mostu: Istina o logorima i dolini patnje - Eskalacija: Iran zatvara Hormuški tjesnac, Trump protiv ucjena
Napetosti između SAD-a i Irana ponovno su na vrhuncu nakon izvješća o napadima na komercijalne brodove. Ključni globalni plovni put, Hormuški tjesnac, ponovno je zatvoren… Pročitaj više: Eskalacija: Iran zatvara Hormuški tjesnac, Trump protiv ucjena - Veliki prosvjed u Zagrebu: Traže se veće plaće i mirovine
Deseci tisuća građana, radnika, studenata i umirovljenika ispunili su zagrebački Trg bana Jelačića na prosvjedu “Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine”, tražeći od Vlade… Pročitaj više: Veliki prosvjed u Zagrebu: Traže se veće plaće i mirovine - Podno Tulovih greda otkrivena spomen-ploča sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a
Na strateškoj točki obrane Hrvatske, podno mitskih Tulovih greda, svečano je otkrivena spomen-ploča u čast sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a Otočac. Junaci koji su svoje… Pročitaj više: Podno Tulovih greda otkrivena spomen-ploča sedmorici pripadnika 133. brigade HV-a - Najbolje ekipe mladih Crvenog križa pokazale impresivno znanje i vještine spašavanja života
Prva gimnazija u Osijeku ugostila je pravi “festival humanosti” – 15. Međužupanijsko natjecanje mladih Hrvatskog Crvenog križa. Više od stotinu osnovnoškolaca i srednjoškolaca suočilo se… Pročitaj više: Najbolje ekipe mladih Crvenog križa pokazale impresivno znanje i vještine spašavanja života - Dalj 1992. – Istina o progonu: Dan kada su mještani preko minskih polja krenuli u neizvjesnost
Na prvi pogled, Dalj djeluje kao idilično slavonsko selo, zagrljeno moćnim Dunavom, u kojem priroda šapće priču o miru i plodnosti. No, ispod te vinske… Pročitaj više: Dalj 1992. – Istina o progonu: Dan kada su mještani preko minskih polja krenuli u neizvjesnost - Dan Općine Petrijevci: 33 godine razvoja i ulaganja u ljude
PETRIJEVCI, 17. travanj 2026. – U petak, 17. travnja, svečanim programom proslavljena je 33. obljetnica osnutka Općine Petrijevci. Obilježavanje Dana Općine započelo je odavanjem počasti… Pročitaj više: Dan Općine Petrijevci: 33 godine razvoja i ulaganja u ljude - TRUMP: Hormuški tjesnac je otvoren! Oštre poruke Izraelu i NATO-u
Nakon što je iranska organizacija za luke i pomorstvo potvrdila otvaranje rute za vrijeme prekida vatre, američki predsjednik Donald Trump oglasio se nizom objava na… Pročitaj više: TRUMP: Hormuški tjesnac je otvoren! Oštre poruke Izraelu i NATO-u - Miletić i Peternel: Zagreb je pod okupacijom ideološke sekte!
ZAGREB, 17. travnja 2026. – U burnom završetku saborskog tjedna, zastupnici Marin Miletić i Igor Peternel uputili su oštre optužbe na račun Možemo i SDP-a.… Pročitaj više: Miletić i Peternel: Zagreb je pod okupacijom ideološke sekte!
