Nova bitka za Arktik je počela. Analitičar Igor Dekanić otkriva kako su svjetske velesile, zbog nafte i plina, zaustavile energetsku tranziciju.
Ugledni energetski analitičar i stručnjak Igor Dekanić gostovao je u jutarnjem programu televizije N1, gdje je detaljno analizirao rastuću geopolitičku i energetsku važnost arktičkog područja. Potaknut nedavnim blokadama ključnih globalnih pomorskih pravaca, poput strateški važnog tjesnaca Hormuz, Dekanić je pojasnio kako se fokus najvećih svjetskih sila ubrzano prebacuje na daleki sjever, prvenstveno zbog golemih neotkrivenih zaliha nafte i plina. Analizirajući krah Pariškog klimatskog sporazuma, ekspanziju industrije u Aziji i aktualne oružane sukobe, stručnjak je upozorio javnost da su europska energetska tranzicija i globalna budućnost pale u zamku beskrupuloznih interesa svjetskih velesila.
U svojem je izlaganju gospodin Dekanić posebnu pažnju posvetio geološkim procjenama koje su još prije dva desetljeća oblikovale strategije velikih država. Prema podacima Američke geološke službe (US Geological Survey), ispod leda Arktika krije se oko 13 posto svih svjetskih neotkrivenih zaliha nafte i čak 30 posto neotkrivenih rezervi prirodnog plina. “Kako klimatske promjene djeluju na otapanje ledene kape, te će potencijalne zalihe postati dostupne za eksploataciju, a odatle i proizlazi geopolitička važnost Arktika”, pojasnio je stručnjak. Problem nastaje u određivanju vlasništva nad tim resursima, s obzirom na to da se pomorske granice povlače na temelju kopnenog dodira. Ruska Federacija u tom pogledu ima golemu prednost jer posjeduje najveći kopneni dodir s arktičkim pojasom.
Međutim, zapadne sile ne namjeravaju prepustiti taj prostor bez borbe. Sjedinjene Američke Države, oslanjajući se na obale Aljaske, aktivno projiciraju svoj utjecaj. Dekanić je podsjetio na recentne izjave iz Washingtona koje su u javnosti zvučale kao nespretni marketinški potezi, no zapravo skrivaju duboke geopolitičke aspiracije. Kada američki predsjednik najavljuje da bi Grenland ili Island trebali pripasti američkoj interesnoj sferi, on zapravo računa na zbrajanje kopnenih granica NATO saveznika kako bi se stvorila protuteža ruskoj dominaciji. U cijelu se priču, nimalo iznenađujuće, uključila i Kina, čije se najavljene investicije u takozvani Sjeverni pomorski put – plovnu rutu koja prolazi iznad ruskog teritorija – polako iz ekonomskih ambicija transformiraju u opasne geopolitičke pretenzije.
Osvrćući se na pitanje zaštite okoliša, analitičar je iznio izrazito pesimističnu, ali realističnu sliku globalnih ekoloških nastojanja. Iako je prije jedanaest godina potpisan slavni Pariški sporazum, rezultati su poražavajući. Svijet je od potpisivanja sporazuma povećao ukupnu potrošnju energije za golemih 15 posto. Dok je Europa jedina na svijetu uspjela smanjiti potrošnju, Azija ju je u istom periodu povećala za alarmantnih 30 posto. Azijske gospodarske sile, tvrdi Dekanić, forsiraju ubrzani industrijski razvoj koji se gotovo isključivo oslanja na fosilna goriva. Paradoks europske ekološke osviještenosti leži u teškoj deindustrijalizaciji Starog kontinenta. Dok Europska unija gasi svoje termoelektrane i forsira zelene tehnologije, Kina je preuzela primat u svjetskoj proizvodnji, generirajući više od trećine ukupne svjetske proizvodnje automobila.
Dodatni udarac bilo kakvoj smislenoj zelenoj tranziciji zadali su aktualni oružani sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku. U vremenima ratnih zbivanja ekologija u potpunosti pada u drugi plan. “U situaciji kad se vodi rat, tko misli na energetsku tranziciju? Svi misle na osiguranje što jeftinijih izvora energije i onih izvora koji su pogodni za borbena sredstva. Ja još nisam vidio tenk niti borbeni mlazni avion s pogonom na solarnu energiju”, oštro i slikovito je poentirao Dekanić.
Kao najzorniji primjer isprepletenosti energetske ovisnosti i visoke politike, gost televizije N1 naveo je velike energetske projekte na ruskom poluotoku Sahalinu. Javnosti je malo poznato da su glavni partneri najvećih ruskih naftnih i plinskih giganata, Gazproma i Rosnefta, upravo najveće američke kompanije ExxonMobil i Chevron. Radi se o kolosalnim investicijama koje se mjere u desecima i stotinama milijardi dolara, usmjerenima na eksploataciju nafte i izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG). Analitičar je iznio intrigantnu tezu prema kojoj američka strana možda pokazuje više interesa za okončanje sukoba u Ukrajini nego aktualno vodstvo Europske unije, a sve kako bi se reaktivirali unosni energetski poslovi i zaštitile ogromne investicije korporacija.
Zaključno, svijet je ušao u izuzetno opasno i nepredvidljivo razdoblje. Današnja globalna energetika ne vodi se načelima očuvanja planeta ni brigom za klimatske promjene, već se našla u nemilosrdnoj zamci geostrateških interesa velesila. Protiv te se činjenice teško može boriti, jer, kako je naglašeno u analizi, sve snažne države imaju prvenstveno ekonomske interese, pri čemu one vodeće žele pod svaku cijenu zadržati svoju dominaciju, dok države u usponu intenzivno traže priliku za preuzimanje trona.
