Zamislite sljedeću scenu: točite čašu vode, umorni od svakodnevice, a iz slavine vas zapljusne “osvježavajući” miris paljene plastike, bolno vas podsjećajući da opasni otpad u Gospiću nije tek medijska senzacija, već surova i toksična stvarnost. Dok sumnjičavo gledate u tu žućkastu tekućinu, na ekranu se ukazuje savršeno ispeglano odijelo visokog državnog dužnosnika koji vam s blagim, gotovo očinskim osmijehom poručuje da institucije rade svoj posao i da je ta vaša čaša zapravo – briljantna pobjeda pravne države. Zvuči kao loš scenarij za neku jeftinu distopijsku seriju? Nažalost, dobro došli u hrvatsku stvarnost, ranu jesen 2026. godine.
Dok smo mi naivno vjerovali da su najveće ugroze za našu domovinu ostale u ropotarnici povijesti devedesetih, pod okriljem noći (i uz debeli blagoslov birokracije) odigrala se jedna sasvim nova, tiha agresija. Ovaj put nisu padale granate, već su tutnjali šleperi. Njih 1700, nakrcanih onim smećem koje nitko u civiliziranoj Europi ne želi u svom dvorištu. I dok se srce ponosne Like, naš krš i naše podzemlje, guši u uvoznom otrovu, na političkoj pozornici gledamo tragičnu predstavu apsurda. Gospodo, zavjesa je podignuta, a glavni glumci već uvelike peru ruke – naravno, onom istom vodom za koju nas mrtvi-hladni uvjeravaju da je kristalno čista.
Hrvatski politički vrh, čelnici pravosudnih institucija, oporbeni zastupnici i lokalni lički moćnici igraju se skrivača i prebacuju krivnju usred nezapamćene ekološke katastrofe. Dok se u srcu ponosne Like, točnije u Gospiću i okolici, otrov iz tisuća tona opasnog smeća cijedi u podzemlje, početkom rujna 2026. godine tisuće zabrinutih građana izašle su na ulice. Umjesto preuzimanja odgovornosti za uvoz 1700 šlepera tuđeg otpada i zakašnjelu reakciju države, na djelu je panično spašavanje političkih fotelja. Ono se provodi putem besramnih medijskih spinova, izvlačenja uskočkih izvješća iz ladica tek kada je prosvjedni pritisak postao neizdrživ, te kroz tragikomične press-konferencije na kojima se institucionalno zataškavanje proglašava – pobjedom pravne države.
Kada bi netko sa strane, neopterećen našim balkanskim apsurdima, pokušao shvatiti što se točno događa u Hrvatskoj početkom ove jeseni, vjerojatno bi pomislio da gleda loše režiran film katastrofe. Znate onaj žanr: zla korporacija (ili u našem slučaju, sumnjivi uvoznici u sprezi s tromom državom) truje vodu, mali čovjek pati, a lokalni šerifi i visoki dužnosnici u odijelima stoje pred kamerama i uvjeravaju narod da je crno zapravo bijelo, a da miris spaljene plastike u čaši vode zapravo ima blagotvorna svojstva.
Hrvatska, zemlja tisuću otoka i još više afera, suočila se s najvećom unutarnjom agresijom na svoj okoliš. I dok su nam devedesetih granice ugrožavali tenkovi, danas nam nacionalnu sigurnost narušavaju šleperi puni talijanskog smeća, smrvljene plastike, PFAS kemikalija i cijanida. Domoljublje se, gospodo, ne pokazuje samo držanjem ruke na srcu dok svira himna; domoljublje je zaštita svake stope ove krvlju natopljene zemlje, svake kapi naše podzemne vode i svakog poljoprivrednika koji pošteno radi svoj posao. No, sudeći prema izjavama glavnih aktera ove drame, naše političke elite imaju vrlo rastezljiv pojam ljubavi prema domovini.
“Pobjeda institucija” s mjesec dana zakašnjenja
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić hladno je, bez treptaja, pred novinarima izjavio kako je najnovije izvješće USKOK-a – ono isto koje je mjesec dana stajalo u nečijoj ladici da bi svjetlo dana ugledalo tek nakon masovnog građanskog prosvjeda – zapravo “pobjeda institucija”. Kakva je to točno pobjeda kada građani Gospića iz svojih džepova plaćaju testiranja kako bi dokazali državi da ih se truje?
Turudić nam objašnjava kako su u ljetnim mjesecima promijenili Poslovnik kako bi imali “diskrecijsko pravo” odlučiti što će i kada objaviti. Naravno, čista je slučajnost da se izvješće koje potvrđuje da je mikroplastika prodrla u podzemne vode objavljuje tek nakon što su se tisuće ljudi okupile na trgu, tražeći glave odgovornih. Opravdanja da su se čekali vještaci, osumnjičenici i branitelji zvuče kao loš vic. Institucije možda rade svoj posao, ali očito ga rade po ritmu koji diktiraju politički kalendari, a ne stvarna ugroza ljudskih života. Pobjeda institucija u kojoj narod gubi zdravlje i povjerenje – pirova je pobjeda.
Premijerov paralelni svemir i novi inspektor iz šešira
A što na sve to kaže predsjednik Vlade Andrej Plenković? U svom prepoznatljivom, docirajućem tonu, s visoka nam poručuje da se smirimo. Vlada rješava stvar. Štoviše, Plenković je usred ove ekološke noćne more iz rukava izvukao “asa” – novog glavnog državnog inspektora, Tončija Glavinića. Čovjeka koji je, kako nam je slavodobitno objašnjeno, vrsni građevinski inženjer s iskustvom rušenja zgrade Vjesnika. Sjajno! Ako nam zatreba srušiti preostalo povjerenje u državu, imamo pravog čovjeka za to.
No, šalu na stranu, Plenkovićev nastup očituje klasičan obrazac izbjegavanja suštine. On marginalizira problem opasnog otpada bizarnim usporedbama, tvrdeći kako je i “mobitel bačen na tlo opasni otpad”. Gospodine predsjedniče Vlade, bačeni mobitel ne krčka u gospićkom tlu u količini od 1700 šlepera, ne ispušta “vječne kemikalije” (PFAS) i ne uništava stabla cijanidom. Njegova briga za “percepciju u javnosti” i strah da netko neće htjeti kupiti lički krumpir savršeno oslikavaju mentalitet vladajućih: bitan je PR, bitan je dojam, a stvarna kontaminacija tla je sporedna smetnja koju će se već nekako “sanirati” pod tepih.
Oporbeni zastupnik Nikola Grmoja (Most) savršeno je poentirao usporedivši ovu situaciju s posudbom automobila. Daš nekom automobil (državu), on ga slupa do neprepoznatljivosti (dopusti uvoz 1700 šlepera otrova), a onda ti mrtvo-hladno kaže: “Što dramiš, evo zvao sam mehaničara.” Nema ostavki, nema političke odgovornosti, samo prebacivanje loptice na “stručnjake” i optuživanje medija za širenje panike.
Oporbeni juriš i bitka za goli život
S druge strane, Mostovi zastupnici, Zvonimir Troskot i Nikola Grmoja, ne biraju riječi, i s pravom. Troskot već mjesecima skuplja građu, prokazuje rute kamiona (spominjući čak i koprivničke registracije i ilegalna iskrcavanja po Benkovcu), te upozorava na kancerogene koktele. Njegova retorika je oštra – on Vladu i nadležne institucije izravno optužuje za “unutarnju agresiju” i “bioteroristički čin”.
Kada Troskot pred kamere donese bočicu žute, smrdljive vode iz karlovačkog vodovoda, to prestaje biti visoka politika i postaje pitanje golog preživljavanja. Podatak da je ugledni Institut “Andrija Štampar” sredinom 2024. godine testirao otpad, a pritom navodno izostavio testiranje na PFAS – najopasniju vječnu kemikaliju – otvara jeziva pitanja. Je li netko odozgo naručio “djelomično” sljepilo struke?
Grmoja, pak, podiže priču na višu, europsku razinu, najavljujući okupljanje suverenističkih opcija. Jer, budimo iskreni, prava suverenost nije mahanje zastavom prigodom praznika; prava suverenost znači da kontroliraš svoje granice, ne samo od ilegalnih migranata, već i od europskog otpadnog lobija. Ako mafija može nesmetano preko granice prebaciti brda smeća koje nitko u Europi ne želi u svom dvorištu, onda mi nismo suverena država, već europski deponij.
Lički šerif u obrani sira, krumpira i vlastitog obraza
I tu dolazimo do najživopisnijeg lika ove drame – Darka Milinovića, aktualnog gradonačelnika Gospića, bivšeg župana, bivšeg ministra i vječitog političkog preživljavatelja. Njegov nastup na N1 televiziji je antologijski. On je, kaže, samo “liječnik iz bolnice” u vrijeme kada se otpad dovozio, a Zvonimir Troskot je “verbalni terorist” čije izjave uništavaju 1300 ličkih OPG-ova i 4000 ljudi koji od njih žive.
Milinovićeva obrana temelji se na emotivnoj ucjeni javnosti ličkim krumpirom, sirom i janjetinom. “Ljudi mi u petak nisu htjeli kupiti sir na sajmu zbog panike!” zgraža se gradonačelnik. I doista, treba suosjećati s poštenim ličkim seljakom koji sada trpi ekonomsku štetu. Ali, tko je stvarni krivac za to? Je li kriv saborski zastupnik koji ukazuje na to da su podzemne vode zatrovane, ili sustav koji je dopustio da se taj otrov uopće zakopa u Lici?
Komičan je Milinovićev argument o izvješću DORH-a u kojem kaže: “Zamisli, ispod reciklirane plastike, našli su mikroplastiku!” Kao da je pronalazak plastike na mjestu gdje je ne bi smjelo biti u prirodi nekakav normalan, svakodnevni fenomen oko kojeg ne treba dizati prašinu. On čvrsto “vjeruje institucijama”, onim istim institucijama koje su godinama žmirile dok su šleperi tutnjali Likom. Njegovo upiranje prstom u oporbu pokušaj je očajnika da fokus s vlastite (barem zapovjedne, županijske) odgovornosti u tom mračnom periodu prebaci na glasnika koji donosi loše vijesti.
Čija je ovo domovina?
Kada se podvuče crta, afera oko opasnog otpada u Gospiću nije samo ekološki problem. To je rendgenska snimka hrvatske države danas. Ona pokazuje zastrašujuću spregu kapitala (onom sumnjivog porijekla), birokratske letargije i političkog cinizma.
Slušamo floskule o “tajmingu”, “javnoj nabavi”, “direktnim pregovaračkim postupcima” i “europskim direktivama”. Slušamo kako glavni državni odvjetnik arogantno odgovara novinarima, a premijer docira o percepciji. A tamo dolje, u Lici – onoj istoj Lici koja je bila kralježnica obrane Hrvatske – tlo se guši. Drveće se suši od cijanida, a građani strepe hoće li im sutra iz slavine poteći voda ili tekuća smrt.
Ako ova Vlada doista misli da će problem riješiti prebacivanjem 300 vreća na neku drugu lokaciju koju još nisu ni dogovorili (jer nitko to smeće neće u svom dvorištu, od Zaprešića do Piškornice), duboko se varaju. Hrvatski građani, neovisno o političkoj boji, pokazali su na prosvjedu da im je dosta. Dosta im je da ih se tretira kao građane drugog reda u vlastitoj zemlji.
Voda ne poznaje lijevo i desno. Otrov u zemlji ne bira članove HDZ-a, SDP-a ili Mosta. Ovo je pitanje opstanka. Zemlja koju smo obranili puškom u ruci, danas se mora braniti od onih koji su je za šaku eura pretvorili u smetlište. A odgovorni? Oni će se, kao i uvijek, skrivati iza institucija koje “rade svoj posao”. Sve dok, jednom, građani doista ne uzmu stvar u svoje ruke – ne na ulici, već na biralištima, naoružani istinom i sjećanjem na svaku kap zatrovane hrvatske vode.
IZBOR UREDNIKA