Masakr u Briševu predstavlja trajnu i neizlječivu ranu za sve preživjele i obitelji žrtava. Ovaj brutalni ratni zločin ostavio je iza sebe pustoš i ugasla ognjišta, a pravda i dalje, desetljećima kasnije, tragično izmiče iz ruku onih koji je najviše traže.
Masovni ratni zločin, u kojem su pripadnici vojnih i policijskih snaga bosanskih Srba okrutno ubili 67 civila hrvatske nacionalnosti i protjerali preostalo stanovništvo, dogodio se u nezaštićenom hrvatskom selu Briševu, smještenom južno od Prijedora u Bosni i Hercegovini. Ova se strašna tragedija, koja predstavlja jedan od najtežih i najsurovijih pojedinačnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom tijekom ratnih sukoba, odvila u noći i ranim jutarnjim satima 24. i 25. srpnja 1992. godine. Zločin je izvršen kao dio šire, unaprijed planirane kampanje etničkog čišćenja, vođene bolesnom ideologijom i iracionalnom mržnjom.
Pješačkom napadu, u kojem su nemilosrdno likvidirani žene, djeca i starci na kućnim pragovima, prethodilo je stravično topničko granatiranje sela koje je već ranije predalo svoje naoružanje, čime je započeo masakr neviđenih razmjera koji do danas vapi za adekvatnom sudskom pravdom.
Psihološka priprema i medijsko trovanje
Priprema za ono što će postati masakr u Briševu nije započela oružjem, već riječima. Etničko čišćenje u prijedorskom i ljubijskom kraju zahtijevalo je plodno tlo mržnje i straha, koje je posijano kroz snažnu i nemilosrdnu medijsku te psihološku propagandu. Lokalni mediji, među kojima je prednjačio Radio Prijedor, imali su ključnu ulogu u dehumanizaciji susjeda. Kontinuirano su emitirali agresivnu propagandu usmjerenu protiv nesrpskog stanovništva, sustavno ih nazivajući “ustašama” i “fundamentalistima”.
Suđenja pred Haškim tribunalom (MKSJ) kasnije će razotkriti ekstremne primjere te dezinformacijske kampanje. Jedan od najbizarnijih, ali i najopasnijih primjera bio je radijski izvještaj u kojem se lažno tvrdilo da je lokalni liječnik bošnjačke nacionalnosti, dr. Mirsad Mujadžić, srpskim ženama namjerno ubrizgavao injekcije koje su osiguravale rađanje isključivo ženske djece. Ova apsurdna laž konstruirana je s ciljem širenja panike o navodnom smanjenju nataliteta Srba. Takav je diskurs bio pažljivo osmišljen; stvarao je atmosferu paranoje, poticao iracionalan strah i u konačnici služio kao moralno opravdanje za sve vojne akcije usmjerene protiv nevinih civila.
Iluzija mira: Ultimatum i razoružanje
Nakon što su preuzeli vlast, vojne i civilne strukture bosanskih Srba započele su s operativnim dijelom svog plana. Nesrpskom stanovništvu u ljubijskom kraju, u čijem se sastavu nalazi župa Stara Rijeka s hrvatskim selom Briševo, izdan je strog ultimatum. Između 22. i 30. svibnja 1992. godine tražila se bezuvjetna predaja cjelokupnog naoružanja. Kako bi demonstrirale silu i potvrdile ozbiljnost svojih prijetnji, srpske su postrojbe 27. svibnja 1992. bez ikakvog upozorenja granatirale Briševo.
Selo do tog trenutka nije pružalo apsolutno nikakav otpor, niti su u njemu postojale organizirane vojne formacije koje bi predstavljale prijetnju. Domaći Hrvati, miroljubivog i popustljivog držanja, odlučili su ispuniti zahtjeve kako bi spasili svoje živote i domove. Vlastima su predali skromno naoružanje proizašlo iz lokalne Teritorijalne obrane, kao i osobno lovačko oružje. Predsjednik Kriznog štaba Ljubija, Slobodan Taranjac, izravno je sudjelovao u preuzimanju oružja. No, pokazat će se da taj čin predaje nije bio jamac sigurnosti, već surov taktički potez čiji je jedini cilj bio potpuno slabljenje obrambenih kapaciteta stanovništva prije planirane smrtonosne ofenzive.
Topnička kiša i pješački napad: Noć u kojoj je Briševo gorjelo
Oružani napad na nebranjeno i razoružano selo započeo je u mraku. Oko tri sata ujutro, 24. srpnja 1992. godine, tišinu ljetne noći paralo je strahovito topničko granatiranje. Intenzitet napada bio je zastrašujući. Preživjeli svjedoci u svojim su potresnim iskazima navodili kako su u samo jednom satu uspjeli izbrojati preko stotinu razornih detonacija. Granate su padale nasumično, sustavno uništavajući stambene kuće, štale i gospodarske objekte, ostavljajući iza sebe plamen, krš i pepeo.
Kada je topnička priprema utihnula, uslijedio je višesatni pješački napad. Mještani, koji su pokušali pronaći spas u podrumima ili bježeći prema šumi, suočili su se s vojnim i paravojnim formacijama. Prema utvrđenim činjenicama, napad su izveli pripadnici 6. krajiške (sanske) pješačke brigade kojom je zapovijedao pukovnik Branko Basara, te pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora. Cijela operacija izvedena je uz aktivnu i mračnu koordinaciju s policijskim strukturama Kriznog štaba Ljubija.
Dvodnevno divljanje: Krvavi bilans i brisanje obitelji
Rezultat ovog dvodnevnog vojnog divljanja bio je masakr neviđenih razmjera koji će zauvijek ostati upisan crnim slovima u povijest ovog kraja. Prema komemorativnim evidencijama lokalnih udruga i pedantnim podacima Banjolučke biskupije, na iznimno brutalne načine pobijeno je 67 civila hrvatske nacionalnosti. Službena optužnica Tužiteljstva Bosne i Hercegovine navodi 61 neposredno ubijenu žrtvu, no uz tri nestale osobe i nekoliko onih koji su podlegli stravičnim ozljedama i mučenjima tijekom kasnijih transporta u logore, konačna crna statistika svodi se na isti tragični ishod.
Ono što ovaj zločin čini posebno jezivim jest potpuno odsustvo bilo kakve vojničke etike i iznimna surovost izvršitelja. Žrtve su bile isključivo civilne osobe. Nisu pošteđene ni žene, ni djeca, ni osobe duboke starosti, pa čak ni invalidi. Strijeljani su na najbrutalnije načine – u svojim domovima, dvorištima, skriveni u kukuruzištima ili u obližnjoj šumi dok su očajnički pokušavali spasiti goli život.
Tragedija je poprimila razmjere potpunog istrebljenja određenih rodova. U zločinu su doslovno izbrisane cijele obiteljske zajednice, do te mjere da iza nekih obitelji nije ostao apsolutno nitko tko bi danas mogao komemorirati njihovo stradanje i zapaliti im svijeću. Osobito su teško stradale i desetkovane obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Buzuk, Ivandić, Marijan, Mlinar i Barišić. Prilikom ofenzive, patnja žena bila je dodatno produbljena; izvršena su brojna silovanja te neizreciva seksualna zlostavljanja nad više žena i djevojaka iz sela.
Logori smrti, prisilni rad i pustošenje svetinja
Preživjeli muškarci, njih nekoliko desetaka koji su izbjegli metak na kućnom pragu, odvedeni su u pravni i stvarni pakao logora smrti. Trideset i šest muškaraca iz Briševa transportirano je u logor “Krings” smješten u Sanskom Mostu. Drugi su kamionima i autobusima prebačeni u zloglasne logore Omarska i Trnopolje, mjesta koja su postala sinonim za mučenje, glad i smrt. U tim su logorima bili izloženi sustavnom tjelesnom i psihičkom zlostavljanju. Dokumenti Tužiteljstva BiH bilježe da su u logoru Omarska, koji je poznat po nehumanim uvjetima, ubijena najmanje tri zatočenika dovezena izravno iz Briševa. Nekoliko osoba nije uspjelo preživjeti ni sam transport, preminuvši od stravičnih posljedica batinanja i gušenja u zatvorenim prostorima.
Kao kruna ovog etničkog čišćenja, preživjelo civilno stanovništvo, njih oko 350 razdiranih tugom i strahom, prisilno je preseljeno i protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta. Kako se nikada ne bi imali kamo vratiti, njihove obiteljske kuće su opljačkane i zapaljene, a župna crkva sv. Petra i Pavla te župna kuća u Staroj Rijeci temeljito su opustošene i planski minirane. Zločin je imao i svoju morbidnu dimenziju prisilnog rada. Civili su, prije nego što su i sami nemilosrdno strijeljani, pod prijetnjom nabijenog oružja bili prisiljeni iskapati masovne grobnice za svoje već ubijene sumještane, prijatelje i rodbinu. Nakon što su egzekucije završene, vojnici su te grobnice samo polovično zasuli zemljom, ostavljajući udove nesahranjenih žrtava da sablasno izviruju na površini, čime je oduzeto i posljednje ljudsko dostojanstvo žrtvama.
Pravda u Haagu i herojsko svjedočanstvo Ive Atlije
Za ove sistemske i masovne zločine, zapovjedna odgovornost sezala je do samog političkog i vojnog vrha bosanskih Srba. Sud u Haagu (MKSJ) osudio je Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ratnog načelnika Prijedora Milomira Stakića, te druge visoke dužnosnike poput Radoslava Brđanina, Momčila Krajišnika, Miće Stanišića i Stojana Župljanina. Haško sudsko vijeće je u presudi Ratku Mladiću (Svezak II, paragraf 1112) jasno i nedvosmisleno konstatiralo da je Briševo bilo u potpunosti nenaoružano selo bez ikakvih borbenih aktivnosti. Ubojstva 68 mještana, pronalazak njihovih tijela u civilnoj odjeći, te egzekucije žena i djece, sud je okarakterizirao kao izravan, nepobitan dokaz nesrazmjernog i strogo protupravnog napada usmjerenog protiv nevinih civila.
Krucijalnu, a zasigurno i najpotresniju ulogu u rasvjetljavanju i međunarodnom dokumentiranju ovog masakra imao je Ivo Atlija, preživjeli bosanski Hrvat iz Briševa. Njegova iznimno detaljna i hrabra svjedočenja predstavljala su čvrstu jezgru dokaznog materijala u predmetima protiv Stakića (2002.), Brđanina (2002.) i Karadžića (2011.). Atlija je pred tribunalom, susprežući suze, opisao kako je iz skrovišta bio prisiljen promatrati divljanje vojske. Najupečatljiviji i najteži dio njegova svjedočenja odnosio se na likvidaciju njegova vlastitog oca, te sadističko mučenje sumještanina Pere Dimača.
Prema Atlijinom iskazu, srpski su vojnici, izlažući ga nezamislivom poniženju pred majkom, tukli Dimača, tjerajući ga da besciljno trči amo-tamo. Uzvikivali su pritom morbidne uvrede, otvoreno se rugajući njegovoj katoličkoj vjeri riječima: “Nek mu sad pomogne katolički Isus”. Nakon beskrajnog sadističkog mučenja koje mu je razorilo tijelo, Dimač je usmrćen hicem u glavu.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, obrana Radovana Karadžića pokušala se poslužiti ciničnim procesnim trikovima. Karadžić je nastojao relativizirati zločine iz 1992. godine, pokušavajući ih povijesno opravdati navodnim genocidnim iskustvom i povijesnim strahom srpskog naroda, tražeći anakronu korelaciju s događajima iz NDH. Ivo Atlija je s dostojanstvom i čvrstinom pred sudom kategorički odbacio takve pokušaje zamjene teza. Upozorio je sud da minorna zajednica od jedva 7.000 Hrvata u cijeloj općini Prijedor nije posjedovala ni oružje ni moć, te ni na koji način nije mogla predstavljati prijetnju neusporedivo brojnijem naoružanom srpskom stanovništvu i vojnoj mašineriji JNA koja je preuzela apsolutnu vlast.
Sporost domaćeg pravosuđa: 31 godina tišine
Iako je međunarodni sud u Haagu (MKSJ) već početkom 2000-ih godina temeljito dokumentirao događaje, postavio čvrst činjenični i pravni temelj te jasno definirao razmjere zločina u Briševu, reakcija lokalnih sudova bila je sramotno spora. Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine trebalo je zapanjujućih trideset i jednu godinu da formira, uredi i napokon podigne optužnicu protiv izravnih nalogodavaca i izvršitelja na domaćim sudovima.
Sud Bosne i Hercegovine je tek početkom siječnja 2024. godine vratio prvotnu optužnicu na doradu zbog proceduralnih nedostataka. Uređena verzija konačno je potvrđena 6. ožujka 2024. godine u kompleksnom pravnom predmetu nazvanom Veljko Brajić i drugi. Ova optužnica tereti petoricu nekadašnjih visokih zapovjednika VRS-a, članova Kriznog štaba Ljubija i istaknutih pripadnika lokalnih oružanih formacija za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. Njihova se krivnja promatra kroz prizmu zapovjedne odgovornosti te aktivnog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je jasna intencija bila širok, brutalan i sustavan progon civilnog nesrpskog stanovništva. Unatoč težini dokaza, svi su se optuženi na ročištu izjasnili da nisu krivi.
Na otvaranju ovog povijesnog suđenja u svibnju 2024. godine, tužitelj Izet Odobašić najavio je obiman dokazni postupak. Tužiteljstvo planira saslušati između 112 i 143 svjedoka. Paradoks i tragedija ovog suđenja leži u činjenici da više od polovice tih svjedoka danas prebiva izvan granica Bosne i Hercegovine, pretežno u Republici Hrvatskoj. Briševo je, kako to često opisuju sami preživjeli, danas “mrtvo selo” bez života, bez dječjeg smijeha i bez nade u skori povratak.
“Biološka amnestija”, manipulacije i izostanak pravde
Razočaranje obitelji žrtava, koje u sudnici zastupa odvjetnik Zdravko Marijan, potpuno je opravdano i utemeljeno u sumornoj pravosudnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo nakon otvaranja, ovaj je proces počeo patiti od istih kroničnih simptoma koji uništavaju gotovo sva dugotrajna suđenja za ratne zločine – riječ je o besramnim procesnim opstrukcijama koje se temelje na navodno lošem zdravstvenom stanju ostarjelih optuženika.
Najteži udarac pravdi zadan je sredinom siječnja 2026. godine, kada je prvooptuženi Veljko Brajić preminuo, čime je sudski progon protiv njega trajno i zakonski obustavljen. Njegova smrt bez izrečene presude izazvala je lavinu ogorčenja među preživjelima. Blaženko Marijan, predsjednik Udruge “Dom Briševo – Dobri”, sublimirao je duboku potištenost naroda potresnim riječima:
“Naš narod iz sela jednostavno toliko je potučen da više neće ni da priča o tome. Ljudi su stvarno ogorčeni. Kažu: ‘Pričali smo toliko puta o tome jedno te isto, a nikada nismo dobili da je netko osuđen’.”
Ovo biološko odumiranje optuženika žrtve percipiraju kao najgoru vrstu “konačne amnestije”. Njome se obiteljima pobijenih uskraćuje apsolutno svaka moralna i pravna satisfakcija nakon nepodnošljivog čekanja koje traje tri i pol desetljeća.
Zloupotreba procesne sposobnosti najeklatantnije se oslikava u statusu Slobodana Taranjca, čovjeka koji je nadgledao razoružanje sela. Njegov je predmet, nakon serije navodnih bolesti i višekratnih nedolazaka na suđenje, razdvojen krajem 2025. i početkom 2026. godine. Tim medicinskih vještaka zaključio je da zbog zdravstvenih problema on navodno nije sposoban putovati ni prisustvovati raspravama, što je scenarij koji on uspješno koristi i u drugim postupcima. Smrću jednog i izdvajanjem drugog optuženika, oštrica dugo čekane pravde drastično je otupljena.
Slučajevi drugih zapovjednika potvrđuju ovu deprimirajuću sliku. Ratni zapovjednik 6. krajiške brigade, Branko Basara, čije su trupe razorile Briševo, Mahalu i Hrustovo, pravodobno je pobjegao u Republiku Srbiju. Iako je njegov predmet ustupljen pravosuđu u Beogradu s početkom suđenja 2021. godine, Basarin stav savršeno ilustrira potpuni izostanak ljudskosti i odgovornosti. On je pred Višim sudom tvrdio da je civilima “ostavio tri sata da pobjegnu”, jezivo konstatirajući da su oni koji su ostali u svojim domovima mogli i poginuti. Stradavanje nenaoružanih žena i djece hladnokrvno je nazvao “kolateralnom štetom”, cinično uspoređujući svoje koljačke akcije sa zračnim udarima NATO-a.
Ovakav bijeg od pravde iskoristio je i Mirko Vrućinić, bivši načelnik policije u Sanskom Mostu. Njegovo suđenje počelo je 2015. godine, no neposredno pred iznošenje završnih riječi u jesen 2020., Vrućinić je ilegalno prešao granicu i postao nedostupan pravosuđu BiH, koje je za njim raspisalo međunarodnu tjeralicu. Slučaj Miće Praštala, još jednog optuženog zapovjednika, završio je na potpuno drugačiji način; nakon podizanja optužnice u studenom 2018. godine, Praštalo se odvezao na lokalni put i izvršio samoubojstvo vatrenim oružjem. Tim je činom, kao i mnogi drugi, uspio izbjeći suočavanje s materijalnim dokazima i rodbinom svojih žrtava u sudnici.
Masakr u Briševu tako ostaje ne samo spomenik nesagledivoj ljudskoj patnji i bestijalnosti, već i trajno svjedočanstvo o nemoći i inertnosti pravosudnog sustava koji nije uspio zaštititi dostojanstvo onih koji su nedužni stradali. Dok biološki sat nemilosrdno otkucava, preživjeli i dalje čekaju pravdu koja je možda već odavno zaboravila put do Briševa.
NAJNOVIJE OBJAVE
- “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhova
Masakr u Briševu predstavlja trajnu i neizlječivu ranu za sve preživjele i obitelji žrtava. Ovaj brutalni ratni zločin ostavio je iza sebe pustoš i ugasla… Pročitaj više: “Nek mu sad pomogne katolički Isus”: Stravična noć u kojoj je Briševo postalo selo duhova - FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost
U ranim jutarnjim satima 25. srpnja, napad na Erdut 1991. godine brutalno je prekinuo živote šestorice heroja. Bio je to trenutak kada je agresor skinuo… Pročitaj više: FOTO/VIDEO Noć kada je JNA skinula masku, a šest elitnih “Tigrova” otišlo u vječnost - “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić
Istaknuti ratni zapovjednik 102. odžačke brigade HVO-a, Tomislav Božić, preminuo je nakon duge i teške bolesti u 76. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u obrani… Pročitaj više: “Ostavili smo sudovima da nam pišu povijest”: Preminuo legendarni zapovjednik HVO-a Tomislav Božić - Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva!
Afrička svinjska kuga zahtijeva zajednički odgovor institucija. Saznajte koje su nove mjere nadzora i zaštite domaće proizvodnje. OSIJEK – Ministar poljoprivrede David Vlajčić održao je… Pročitaj više: Nakon “filmske potjere” za kamionima sa svinjama, država uvodi rigorozne mjere: Zabranjuje se čak i branje gljiva! - Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura?
Nezapamćena provala u Đakovu šokirala je građane; ukradeno je oružje i oprema, a materijalna šteta iznosi vrtoglavih 150.000 eura. Nepoznati počinitelj, ili više njih, izveli… Pročitaj više: Pod okriljem noći nestale puške i oprema: Tko stoji iza drske pljačke u Đakovu teške 150.000 eura? - Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika
Tomislav Salopek, hrvatski stručnjak za topografiju, postao je nedužna žrtva asimetričnog ratovanja u Egiptu. Njegova mučna sudbina šokirala je svijet, a ovaj tekst donosi detaljnu… Pročitaj više: Krvavi pijesak Zapadne pustinje: Kronologija otmice i stradavanja nedužnog hrvatskog radnika - Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati
Vlada Republike Hrvatske odobrila je hitnu pomoć Francuskoj, uputivši protupožarni zrakoplov i vojne posade kako bi se obranili od vatrene stihije. Navikli smo, već pomalo… Pročitaj više: Pravila ispred taštine: Požari u Francuskoj dokazali da hrvatski državni vrh ipak može funkcionirati - Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala
Otkriveno je ilegalno oružje na Peščenici nakon prijave za nasilje. Policija je privela 76-godišnjaka u čijoj je kući pronađen vojni arsenal. Zagrebačka policija uhitila je… Pročitaj više: Oružje na Peščenici: Uhićen 76-godišnjak zbog nasilja i skrivenog arsenala - Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!”
Predsjednik Republike Zoran Milanović u Promini sudjelovao je na komemoraciji povodom Spomendana na poginule branitelje i civile prominskog kraja, gdje je odao počast žrtvama Domovinskog… Pročitaj više: Milanović bez dlake na jeziku: “Bruxelles je bolji od Beograda, ali pamet u glavu!” - Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
Državni tajnik Darko Nekić na čelu organizacije 31. obljetnice Oluje i Dana hrvatskih branitelja Vlada Republike Hrvatske je na svojoj 186. sjednici osnovala Organizacijski odbor… Pročitaj više: Knin se sprema za 5. kolovoza: Ministar Medved najavio program za 31. godinu ponosa i slave!
