Masakr u Briševu predstavlja trajnu i neizlječivu ranu za sve preživjele i obitelji žrtava. Ovaj brutalni ratni zločin ostavio je iza sebe pustoš i ugasla ognjišta, a pravda i dalje, desetljećima kasnije, tragično izmiče iz ruku onih koji je najviše traže.
Masovni ratni zločin, u kojem su pripadnici vojnih i policijskih snaga bosanskih Srba okrutno ubili 67 civila hrvatske nacionalnosti i protjerali preostalo stanovništvo, dogodio se u nezaštićenom hrvatskom selu Briševu, smještenom južno od Prijedora u Bosni i Hercegovini. Ova se strašna tragedija, koja predstavlja jedan od najtežih i najsurovijih pojedinačnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom tijekom ratnih sukoba, odvila u noći i ranim jutarnjim satima 24. i 25. srpnja 1992. godine. Zločin je izvršen kao dio šire, unaprijed planirane kampanje etničkog čišćenja, vođene bolesnom ideologijom i iracionalnom mržnjom.
Pješačkom napadu, u kojem su nemilosrdno likvidirani žene, djeca i starci na kućnim pragovima, prethodilo je stravično topničko granatiranje sela koje je već ranije predalo svoje naoružanje, čime je započeo masakr neviđenih razmjera koji do danas vapi za adekvatnom sudskom pravdom.
Psihološka priprema i medijsko trovanje
Priprema za ono što će postati masakr u Briševu nije započela oružjem, već riječima. Etničko čišćenje u prijedorskom i ljubijskom kraju zahtijevalo je plodno tlo mržnje i straha, koje je posijano kroz snažnu i nemilosrdnu medijsku te psihološku propagandu. Lokalni mediji, među kojima je prednjačio Radio Prijedor, imali su ključnu ulogu u dehumanizaciji susjeda. Kontinuirano su emitirali agresivnu propagandu usmjerenu protiv nesrpskog stanovništva, sustavno ih nazivajući “ustašama” i “fundamentalistima”.
Suđenja pred Haškim tribunalom (MKSJ) kasnije će razotkriti ekstremne primjere te dezinformacijske kampanje. Jedan od najbizarnijih, ali i najopasnijih primjera bio je radijski izvještaj u kojem se lažno tvrdilo da je lokalni liječnik bošnjačke nacionalnosti, dr. Mirsad Mujadžić, srpskim ženama namjerno ubrizgavao injekcije koje su osiguravale rađanje isključivo ženske djece. Ova apsurdna laž konstruirana je s ciljem širenja panike o navodnom smanjenju nataliteta Srba. Takav je diskurs bio pažljivo osmišljen; stvarao je atmosferu paranoje, poticao iracionalan strah i u konačnici služio kao moralno opravdanje za sve vojne akcije usmjerene protiv nevinih civila.
Iluzija mira: Ultimatum i razoružanje
Nakon što su preuzeli vlast, vojne i civilne strukture bosanskih Srba započele su s operativnim dijelom svog plana. Nesrpskom stanovništvu u ljubijskom kraju, u čijem se sastavu nalazi župa Stara Rijeka s hrvatskim selom Briševo, izdan je strog ultimatum. Između 22. i 30. svibnja 1992. godine tražila se bezuvjetna predaja cjelokupnog naoružanja. Kako bi demonstrirale silu i potvrdile ozbiljnost svojih prijetnji, srpske su postrojbe 27. svibnja 1992. bez ikakvog upozorenja granatirale Briševo.
Selo do tog trenutka nije pružalo apsolutno nikakav otpor, niti su u njemu postojale organizirane vojne formacije koje bi predstavljale prijetnju. Domaći Hrvati, miroljubivog i popustljivog držanja, odlučili su ispuniti zahtjeve kako bi spasili svoje živote i domove. Vlastima su predali skromno naoružanje proizašlo iz lokalne Teritorijalne obrane, kao i osobno lovačko oružje. Predsjednik Kriznog štaba Ljubija, Slobodan Taranjac, izravno je sudjelovao u preuzimanju oružja. No, pokazat će se da taj čin predaje nije bio jamac sigurnosti, već surov taktički potez čiji je jedini cilj bio potpuno slabljenje obrambenih kapaciteta stanovništva prije planirane smrtonosne ofenzive.
Topnička kiša i pješački napad: Noć u kojoj je Briševo gorjelo
Oružani napad na nebranjeno i razoružano selo započeo je u mraku. Oko tri sata ujutro, 24. srpnja 1992. godine, tišinu ljetne noći paralo je strahovito topničko granatiranje. Intenzitet napada bio je zastrašujući. Preživjeli svjedoci u svojim su potresnim iskazima navodili kako su u samo jednom satu uspjeli izbrojati preko stotinu razornih detonacija. Granate su padale nasumično, sustavno uništavajući stambene kuće, štale i gospodarske objekte, ostavljajući iza sebe plamen, krš i pepeo.
Kada je topnička priprema utihnula, uslijedio je višesatni pješački napad. Mještani, koji su pokušali pronaći spas u podrumima ili bježeći prema šumi, suočili su se s vojnim i paravojnim formacijama. Prema utvrđenim činjenicama, napad su izveli pripadnici 6. krajiške (sanske) pješačke brigade kojom je zapovijedao pukovnik Branko Basara, te pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora. Cijela operacija izvedena je uz aktivnu i mračnu koordinaciju s policijskim strukturama Kriznog štaba Ljubija.
Dvodnevno divljanje: Krvavi bilans i brisanje obitelji
Rezultat ovog dvodnevnog vojnog divljanja bio je masakr neviđenih razmjera koji će zauvijek ostati upisan crnim slovima u povijest ovog kraja. Prema komemorativnim evidencijama lokalnih udruga i pedantnim podacima Banjolučke biskupije, na iznimno brutalne načine pobijeno je 67 civila hrvatske nacionalnosti. Službena optužnica Tužiteljstva Bosne i Hercegovine navodi 61 neposredno ubijenu žrtvu, no uz tri nestale osobe i nekoliko onih koji su podlegli stravičnim ozljedama i mučenjima tijekom kasnijih transporta u logore, konačna crna statistika svodi se na isti tragični ishod.
Ono što ovaj zločin čini posebno jezivim jest potpuno odsustvo bilo kakve vojničke etike i iznimna surovost izvršitelja. Žrtve su bile isključivo civilne osobe. Nisu pošteđene ni žene, ni djeca, ni osobe duboke starosti, pa čak ni invalidi. Strijeljani su na najbrutalnije načine – u svojim domovima, dvorištima, skriveni u kukuruzištima ili u obližnjoj šumi dok su očajnički pokušavali spasiti goli život.
Tragedija je poprimila razmjere potpunog istrebljenja određenih rodova. U zločinu su doslovno izbrisane cijele obiteljske zajednice, do te mjere da iza nekih obitelji nije ostao apsolutno nitko tko bi danas mogao komemorirati njihovo stradanje i zapaliti im svijeću. Osobito su teško stradale i desetkovane obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Buzuk, Ivandić, Marijan, Mlinar i Barišić. Prilikom ofenzive, patnja žena bila je dodatno produbljena; izvršena su brojna silovanja te neizreciva seksualna zlostavljanja nad više žena i djevojaka iz sela.
Logori smrti, prisilni rad i pustošenje svetinja
Preživjeli muškarci, njih nekoliko desetaka koji su izbjegli metak na kućnom pragu, odvedeni su u pravni i stvarni pakao logora smrti. Trideset i šest muškaraca iz Briševa transportirano je u logor “Krings” smješten u Sanskom Mostu. Drugi su kamionima i autobusima prebačeni u zloglasne logore Omarska i Trnopolje, mjesta koja su postala sinonim za mučenje, glad i smrt. U tim su logorima bili izloženi sustavnom tjelesnom i psihičkom zlostavljanju. Dokumenti Tužiteljstva BiH bilježe da su u logoru Omarska, koji je poznat po nehumanim uvjetima, ubijena najmanje tri zatočenika dovezena izravno iz Briševa. Nekoliko osoba nije uspjelo preživjeti ni sam transport, preminuvši od stravičnih posljedica batinanja i gušenja u zatvorenim prostorima.
Kao kruna ovog etničkog čišćenja, preživjelo civilno stanovništvo, njih oko 350 razdiranih tugom i strahom, prisilno je preseljeno i protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta. Kako se nikada ne bi imali kamo vratiti, njihove obiteljske kuće su opljačkane i zapaljene, a župna crkva sv. Petra i Pavla te župna kuća u Staroj Rijeci temeljito su opustošene i planski minirane. Zločin je imao i svoju morbidnu dimenziju prisilnog rada. Civili su, prije nego što su i sami nemilosrdno strijeljani, pod prijetnjom nabijenog oružja bili prisiljeni iskapati masovne grobnice za svoje već ubijene sumještane, prijatelje i rodbinu. Nakon što su egzekucije završene, vojnici su te grobnice samo polovično zasuli zemljom, ostavljajući udove nesahranjenih žrtava da sablasno izviruju na površini, čime je oduzeto i posljednje ljudsko dostojanstvo žrtvama.
Pravda u Haagu i herojsko svjedočanstvo Ive Atlije
Za ove sistemske i masovne zločine, zapovjedna odgovornost sezala je do samog političkog i vojnog vrha bosanskih Srba. Sud u Haagu (MKSJ) osudio je Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ratnog načelnika Prijedora Milomira Stakića, te druge visoke dužnosnike poput Radoslava Brđanina, Momčila Krajišnika, Miće Stanišića i Stojana Župljanina. Haško sudsko vijeće je u presudi Ratku Mladiću (Svezak II, paragraf 1112) jasno i nedvosmisleno konstatiralo da je Briševo bilo u potpunosti nenaoružano selo bez ikakvih borbenih aktivnosti. Ubojstva 68 mještana, pronalazak njihovih tijela u civilnoj odjeći, te egzekucije žena i djece, sud je okarakterizirao kao izravan, nepobitan dokaz nesrazmjernog i strogo protupravnog napada usmjerenog protiv nevinih civila.
Krucijalnu, a zasigurno i najpotresniju ulogu u rasvjetljavanju i međunarodnom dokumentiranju ovog masakra imao je Ivo Atlija, preživjeli bosanski Hrvat iz Briševa. Njegova iznimno detaljna i hrabra svjedočenja predstavljala su čvrstu jezgru dokaznog materijala u predmetima protiv Stakića (2002.), Brđanina (2002.) i Karadžića (2011.). Atlija je pred tribunalom, susprežući suze, opisao kako je iz skrovišta bio prisiljen promatrati divljanje vojske. Najupečatljiviji i najteži dio njegova svjedočenja odnosio se na likvidaciju njegova vlastitog oca, te sadističko mučenje sumještanina Pere Dimača.
Prema Atlijinom iskazu, srpski su vojnici, izlažući ga nezamislivom poniženju pred majkom, tukli Dimača, tjerajući ga da besciljno trči amo-tamo. Uzvikivali su pritom morbidne uvrede, otvoreno se rugajući njegovoj katoličkoj vjeri riječima: “Nek mu sad pomogne katolički Isus”. Nakon beskrajnog sadističkog mučenja koje mu je razorilo tijelo, Dimač je usmrćen hicem u glavu.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, obrana Radovana Karadžića pokušala se poslužiti ciničnim procesnim trikovima. Karadžić je nastojao relativizirati zločine iz 1992. godine, pokušavajući ih povijesno opravdati navodnim genocidnim iskustvom i povijesnim strahom srpskog naroda, tražeći anakronu korelaciju s događajima iz NDH. Ivo Atlija je s dostojanstvom i čvrstinom pred sudom kategorički odbacio takve pokušaje zamjene teza. Upozorio je sud da minorna zajednica od jedva 7.000 Hrvata u cijeloj općini Prijedor nije posjedovala ni oružje ni moć, te ni na koji način nije mogla predstavljati prijetnju neusporedivo brojnijem naoružanom srpskom stanovništvu i vojnoj mašineriji JNA koja je preuzela apsolutnu vlast.
Sporost domaćeg pravosuđa: 31 godina tišine
Iako je međunarodni sud u Haagu (MKSJ) već početkom 2000-ih godina temeljito dokumentirao događaje, postavio čvrst činjenični i pravni temelj te jasno definirao razmjere zločina u Briševu, reakcija lokalnih sudova bila je sramotno spora. Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine trebalo je zapanjujućih trideset i jednu godinu da formira, uredi i napokon podigne optužnicu protiv izravnih nalogodavaca i izvršitelja na domaćim sudovima.
Sud Bosne i Hercegovine je tek početkom siječnja 2024. godine vratio prvotnu optužnicu na doradu zbog proceduralnih nedostataka. Uređena verzija konačno je potvrđena 6. ožujka 2024. godine u kompleksnom pravnom predmetu nazvanom Veljko Brajić i drugi. Ova optužnica tereti petoricu nekadašnjih visokih zapovjednika VRS-a, članova Kriznog štaba Ljubija i istaknutih pripadnika lokalnih oružanih formacija za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. Njihova se krivnja promatra kroz prizmu zapovjedne odgovornosti te aktivnog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je jasna intencija bila širok, brutalan i sustavan progon civilnog nesrpskog stanovništva. Unatoč težini dokaza, svi su se optuženi na ročištu izjasnili da nisu krivi.
Na otvaranju ovog povijesnog suđenja u svibnju 2024. godine, tužitelj Izet Odobašić najavio je obiman dokazni postupak. Tužiteljstvo planira saslušati između 112 i 143 svjedoka. Paradoks i tragedija ovog suđenja leži u činjenici da više od polovice tih svjedoka danas prebiva izvan granica Bosne i Hercegovine, pretežno u Republici Hrvatskoj. Briševo je, kako to često opisuju sami preživjeli, danas “mrtvo selo” bez života, bez dječjeg smijeha i bez nade u skori povratak.
“Biološka amnestija”, manipulacije i izostanak pravde
Razočaranje obitelji žrtava, koje u sudnici zastupa odvjetnik Zdravko Marijan, potpuno je opravdano i utemeljeno u sumornoj pravosudnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo nakon otvaranja, ovaj je proces počeo patiti od istih kroničnih simptoma koji uništavaju gotovo sva dugotrajna suđenja za ratne zločine – riječ je o besramnim procesnim opstrukcijama koje se temelje na navodno lošem zdravstvenom stanju ostarjelih optuženika.
Najteži udarac pravdi zadan je sredinom siječnja 2026. godine, kada je prvooptuženi Veljko Brajić preminuo, čime je sudski progon protiv njega trajno i zakonski obustavljen. Njegova smrt bez izrečene presude izazvala je lavinu ogorčenja među preživjelima. Blaženko Marijan, predsjednik Udruge “Dom Briševo – Dobri”, sublimirao je duboku potištenost naroda potresnim riječima:
“Naš narod iz sela jednostavno toliko je potučen da više neće ni da priča o tome. Ljudi su stvarno ogorčeni. Kažu: ‘Pričali smo toliko puta o tome jedno te isto, a nikada nismo dobili da je netko osuđen’.”
Ovo biološko odumiranje optuženika žrtve percipiraju kao najgoru vrstu “konačne amnestije”. Njome se obiteljima pobijenih uskraćuje apsolutno svaka moralna i pravna satisfakcija nakon nepodnošljivog čekanja koje traje tri i pol desetljeća.
Zloupotreba procesne sposobnosti najeklatantnije se oslikava u statusu Slobodana Taranjca, čovjeka koji je nadgledao razoružanje sela. Njegov je predmet, nakon serije navodnih bolesti i višekratnih nedolazaka na suđenje, razdvojen krajem 2025. i početkom 2026. godine. Tim medicinskih vještaka zaključio je da zbog zdravstvenih problema on navodno nije sposoban putovati ni prisustvovati raspravama, što je scenarij koji on uspješno koristi i u drugim postupcima. Smrću jednog i izdvajanjem drugog optuženika, oštrica dugo čekane pravde drastično je otupljena.
Slučajevi drugih zapovjednika potvrđuju ovu deprimirajuću sliku. Ratni zapovjednik 6. krajiške brigade, Branko Basara, čije su trupe razorile Briševo, Mahalu i Hrustovo, pravodobno je pobjegao u Republiku Srbiju. Iako je njegov predmet ustupljen pravosuđu u Beogradu s početkom suđenja 2021. godine, Basarin stav savršeno ilustrira potpuni izostanak ljudskosti i odgovornosti. On je pred Višim sudom tvrdio da je civilima “ostavio tri sata da pobjegnu”, jezivo konstatirajući da su oni koji su ostali u svojim domovima mogli i poginuti. Stradavanje nenaoružanih žena i djece hladnokrvno je nazvao “kolateralnom štetom”, cinično uspoređujući svoje koljačke akcije sa zračnim udarima NATO-a.
Ovakav bijeg od pravde iskoristio je i Mirko Vrućinić, bivši načelnik policije u Sanskom Mostu. Njegovo suđenje počelo je 2015. godine, no neposredno pred iznošenje završnih riječi u jesen 2020., Vrućinić je ilegalno prešao granicu i postao nedostupan pravosuđu BiH, koje je za njim raspisalo međunarodnu tjeralicu. Slučaj Miće Praštala, još jednog optuženog zapovjednika, završio je na potpuno drugačiji način; nakon podizanja optužnice u studenom 2018. godine, Praštalo se odvezao na lokalni put i izvršio samoubojstvo vatrenim oružjem. Tim je činom, kao i mnogi drugi, uspio izbjeći suočavanje s materijalnim dokazima i rodbinom svojih žrtava u sudnici.
Masakr u Briševu tako ostaje ne samo spomenik nesagledivoj ljudskoj patnji i bestijalnosti, već i trajno svjedočanstvo o nemoći i inertnosti pravosudnog sustava koji nije uspio zaštititi dostojanstvo onih koji su nedužni stradali. Dok biološki sat nemilosrdno otkucava, preživjeli i dalje čekaju pravdu koja je možda već odavno zaboravila put do Briševa.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Vjetar od 90 km/h čupao stabla, dizao krovove i paralizirao istok Hrvatske
Strašno olujno nevrijeme Osijek pretvorilo je u kaos. Otkrijte kako je vjetar od 90 km/h čupao stabla, rušio krovove i paralizirao grad. Razorno olujno nevrijeme… Pročitaj više: Vjetar od 90 km/h čupao stabla, dizao krovove i paralizirao istok Hrvatske - Ratni zločini u Baranji: Prijavljen bivši komandant „Teritorijalne obrane Darda“Policija je završila istragu. Ratni zločini u Baranji, u kojima je ubijeno preko 60 osoba, rezultirali su prijavom 68-godišnjeg zapovjednika iz Darde. OSIJEK / DARDA… Pročitaj više: Ratni zločini u Baranji: Prijavljen bivši komandant „Teritorijalne obrane Darda“
- ISTINA O RAFALEIMA: Milijunske nadogradnje na F4 standard koje su nam Plenković i Anušić prešutjeliHrvatska plaća dodatne milijune za nadogradnju Rafalea na F4 standard. Pročitajte kako su vladajući dvije godine prešućivali prave troškove borbenih aviona. Kada su prvi Rafalei… Pročitaj više: ISTINA O RAFALEIMA: Milijunske nadogradnje na F4 standard koje su nam Plenković i Anušić prešutjeli
- Poticanje na mržnju u Sisku: DORH tražio zatvor, sudac ga pustio uz mjere opreza.Pročitajte detalje slučaja iz Siska. Sud odbio pritvor za 31-godišnjaka osumnjičenog za poticanje na mržnju prema Hrvatima i Bošnjacima. SISAK / PETRINJA – Policijski službenici… Pročitaj više: Poticanje na mržnju u Sisku: DORH tražio zatvor, sudac ga pustio uz mjere opreza.
- Splitski Brodosplit prodao mega jedrenjak za 110 milijuna eura, slijedi prenamjena u obrazovni kampusSplitsko brodogradilište Brodosplit u lipnju 2026. godine konačno je prodalo mega jedrenjak “Golden Horizon” za iznos od oko 110 milijuna eura. Prodaja ovog monumentalnog plovila… Pročitaj više: Splitski Brodosplit prodao mega jedrenjak za 110 milijuna eura, slijedi prenamjena u obrazovni kampus
- Za sigurniji put do škole: Potpisani ugovori za postavljanje modernih semafora u šest općina Osječko-baranjske županijeNovi pješački semafori bit će postavljeni u šest općina Osječko-baranjske županije kako bi se povećala sigurnost djece kod škola i vrtića. U cilju povećanja prometne… Pročitaj više: Za sigurniji put do škole: Potpisani ugovori za postavljanje modernih semafora u šest općina Osječko-baranjske županije
- Ekocid u Ravnim kotarima: Dubinska analiza skrivenih nalaza o opasnom otpadu u Benkovačkom Selu i prijetnji krškom podzemljuDok javnost sa strepnjom iščekuje rasplet jedne od najvećih ekoloških afera u novijoj hrvatskoj povijesti, a državni aparat umiruje građane tvrdnjama o zdravstvenoj ispravnosti pitke… Pročitaj više: Ekocid u Ravnim kotarima: Dubinska analiza skrivenih nalaza o opasnom otpadu u Benkovačkom Selu i prijetnji krškom podzemlju
- Anatomija munjevitog udara: Kako je operacija ‘Medački džep’ spasila Gospić i stvorila misterij fantomske bitkeOperacija Medački džep pokrenuta je 1993. Saznajte sve o briljantnoj vojnoj taktici, žrtvama Domovinskog rata i kontroverzama oko ove oružane akcije. U rano jutro 9.… Pročitaj više: Anatomija munjevitog udara: Kako je operacija ‘Medački džep’ spasila Gospić i stvorila misterij fantomske bitke
- Opasni otpad u Gospiću: Tko nas truje u ime pravne države?Zamislite sljedeću scenu: točite čašu vode, umorni od svakodnevice, a iz slavine vas zapljusne “osvježavajući” miris paljene plastike, bolno vas podsjećajući da opasni otpad u… Pročitaj više: Opasni otpad u Gospiću: Tko nas truje u ime pravne države?
- Pala u vodu zelena tranzicija: Počela je nemilosrdna bitka za Arktik i svjetsku dominacijuNova bitka za Arktik je počela. Analitičar Igor Dekanić otkriva kako su svjetske velesile, zbog nafte i plina, zaustavile energetsku tranziciju. Ugledni energetski analitičar i… Pročitaj više: Pala u vodu zelena tranzicija: Počela je nemilosrdna bitka za Arktik i svjetsku dominaciju
