U mojoj današnjoj kolumni pročitajte analizu Plenkovićeve presice i saznajte kako se političkim spinom pokušava umanjiti ekocid u Gospiću unatoč poražavajućim nalazima USKOK-a.
U suvremenoj politici, krizno komuniciranje često se svodi na umijeće skretanja pogleda. Kada se suočite s ekološkom katastrofom, nepobitnim dokazima o nezakonitom odlaganju otpada i gnjevnim građanima, najučinkovitija strategija preživljavanja onih na vlasti nerijetko nije preuzimanje apsolutne odgovornosti, već pažljivo razvodnjavanje teme. Upravo smo takvom retoričkom manevru svjedočili tijekom obraćanja predsjednika Vlade Andreja Plenkovića nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a. Njegov istup pred novinarima nije bio puko izvještavanje o radu; bio je to majstorski orkestriran pokušaj da se eklatantan primjer ekocida u Gospiću svede na razinu uobičajenog birokratskog zastoja, a opravdani strah lokalnog stanovništva proglasi nečim što je tek umjetno stvoreno jeftinim politikanstvom oporbe.
Slušajući premijera, neupućeni bi promatrač vrlo lako mogao zaključiti da u Gospiću zapravo i ne postoji gorući problem velikih razmjera. Predsjednik Vlade iznimno vješto koristi taktiku selektivnog naglašavanja činjenica. Njegov glavni, a u pojedinim trenucima i jedini štit u obrani vladajućeg aparata, jest argument o ispravnosti vode za piće. Upornim ponavljanjem nalaza Instituta za vode koji potvrđuju da je voda u sustavu javne vodoopskrbe sigurna, Plenković namjerno sužava fokus javnosti. Pokušava se stvoriti dojam da je, sve dok iz slavina ne teče otrov, zdravlje građana potpuno zaštićeno, a time je, tobože, priča o velikoj ekološkoj ugrozi pretjerana.
Stvarna slika, ona koju razotkrivaju nalazi vještaka i USKOK-a, neusporedivo je mračnija od sterilne verzije koju nam nude Banski dvori. Dok se predsjednik Vlade grčevito drži narativa o javnom vodovodu, u tlo su već nepovratno prodrli teški metali, mikroplastika i visokotoksične tvari. Izvješća koja su napokon postala javna ne ostavljaju ni milimetar prostora za sumnju ili relativizaciju: na lokaciji je protuzakonito deponirana golema količina miješanog, pa i opasnog otpada, unatoč svim dozvolama koje su izričito i strogo zabranjivale takvo postupanje. Tlo je dubinski kontaminirano, a stvarne, dugoročne posljedice za osjetljivi ekosustav Ličko-senjske županije, lokalnu poljoprivredu i nebrojene podzemne vodotokove izvan sustava javne opskrbe, tek će se zbrajati u desetljećima koja dolaze. Svodeći ovaj prvorazredni ekološki skandal isključivo na pitanje sigurnosti vodovodne mreže, premijer svjesno banalizira ključnu činjenicu: netko je godinama, sustavno i nekažnjeno, trovao hrvatsku zemlju pod krinkom legalnog poslovanja.
Ono što u diskursu predsjednika Vlade izaziva posebnu profesionalnu i građansku zabrinutost jest njegova gotovo refleksna potreba da svaku kritiku, svaki prosvjed i svako novinarsko propitivanje odgovornosti u startu etiketira kao politički motiviran napad. Subotnji prosvjed zabrinutih Gospićana predsjednik Vlade , istina, nominalno naziva “izrazom straha”, no već ga u sljedećoj rečenici vješto pakira u celofan “suparničkih političkih stranaka” koje cijelu temu zlonamjerno “pumpaju”. To je udžbenički primjer retoričke zamke čiji je jedini cilj oduzeti legitimitet neistomišljenicima, sugerirajući javnosti da oni koji postavljaju neugodna pitanja zapravo uopće ne brinu o okolišu, već lešinare na tuđoj nesreći skupljajući jeftine političke bodove.
Umjesto da se kao čelnik izvršne vlasti hrabro suoči s poraznom činjenicom da su institucije države kojom upravlja – od Državnog inspektorata do resornih ministarstava – godinama bile potpuno slijepe na ono što se događalo pred njihovim nosom, Plenković javnosti nudi priču o “decentralizaciji”. Krivnja se, prema njegovom osebujnom tumačenju administrativne odgovornosti, nalazi isključivo na županijskim tijelima koja su prvotno izdavala sporne dozvole. To prebacivanje loptice u dvorište lokalne samouprave (kojom, u apsurdnom raspletu okolnosti, također godinama upravlja upravo njegova stranka) služi kao savršen alibi za Vladu. Predsjednik Vlade sebe i svoj kabinet tako postavlja u ulogu benevolentnih spasioca, onih koji iz Zagreba dolaze “sanirati štetu” koju je, eto, napravio netko sasvim drugi na nekakvim “nižim razinama”.
Međutim, činjenice su neumoljive i ne mogu se prebrisati PR floskulama. Sustav kontrole gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj doživio je totalni krah na svim razinama. Ako lokalna vlast doista i izdaje problematične ili manjkave dozvole, logično se nameće pitanje: gdje je cijelo to vrijeme bio Državni inspektorat? Gdje su bili nadzorni mehanizmi države da na terenu provjere što se u stvarnosti događa iza zatvorenih vrata pogona? Predsjednik Vlade danas s govornice poručuje kako “nitko s potpunom sigurnošću ne može tvrditi koliko je uistinu opasnog otpada”, čime, valjda nesvjesno, potpisuje kapitulaciju državnog nadzora. Neshvatljivo je da usred jedne moderne europske države može izrasti doslovno brdo opasnog otpada, a da državni aparat o tome nema blage veze sve dok neovisni mediji i očajni građani ne dignu bunu.
Posebno poglavlje ove političke farse odnosi se na premijerov pokušaj distanciranja od potencijalne odgovornosti samog vrha Državnog inspektorata. Na novinarska pitanja o indicijama da je u aferu upleten i glavni državni inspektor, osoba koju je izravno birala i imenovala njegova Vlada, Plenković uzvraća neznanjem i pozivanjem na “sudske postupke”. Za čovjeka koji se inače hvali da je izvrsno informiran o svakom detalju u državi, ova nagla pojava ignorancije kada su u pitanju njegovi kadrovi izrazito je indikativna.
Kada se pak suoči s opravdanim pitanjem o neoprostivoj sporosti reakcije državnog aparata, Plenković iz rukava vadi proceduralna opravdanja: “institucije su morale raditi svoj posao”, “izvidi USKOK-a su tajni”, “nije se moglo postupati do studenoga”. Iako je pravno točno da tijela kaznenog progona imaju svoj zadani operativni ritam, to ni na koji način ne može ekskulpirati političku i administrativnu tromost u zaštiti zdravlja ljudi i okoliša. Bahato očekivanje da će građani mjesecima, pa i godinama, u tišini čekati da se tromi birokratski mlinovi pokrenu dok im nesnosan smrad i teški otrovi prijete pred kućnim pragom, demonstrira zabrinjavajuće odsustvo empatije i duboko nerazumijevanje stvarne životne ugroze s kojom su suočeni stanovnici Ličko-senjske županije.
Nadalje, premijer iznimno spretno i proračunato koristi “slučaj Zaprešić” kako bi ilustrirao svu kompleksnost problema i dodatno otupio oštricu kritike na račun Vlade. Spominjući promptnu pobunu građana Zaprešića na samu medijsku najavu da bi se dio otpada mogao privremeno zbrinuti u njihovom gradu, Plenković se oslanja na klasični Not In My Backyard – ne u mom dvorištu sindrom. Time javnosti perfidno šalje poruku: “Vidite da mi želimo riješiti problem, ali nam nitko ne dopušta.” To je sjajan način da se odgovornost za nepostojanje rješenja prebaci na “nerazumijevanje” običnih građana i “lokalne otpore”, umjesto da se pošteno prizna surova istina: Hrvatska jednostavno nema izgrađenu adekvatnu strategiju, a još manje infrastrukturu za gospodarenje opasnim otpadom.
Još je poraznije priznanje da je jedina spalionica opasnog otpada izgorjela 2002. godine i da od tada država nije izgradila novu. Predsjednik Vlade mrtvo-hladno izjavljuje da zbrinjavanje opasnog otpada košta, da to netko mora izvesti, platiti i da ćemo ga možda morati slati u Austriju ili Francusku. To nije rješenje krizne situacije – to je javna kapitulacija hrvatskog sustava gospodarenja otpadom. To je priznanje da smo 22 godine funkcionirali na slijepo, gurajući otpad pod tepih, odnosno, u ovom slučaju, u ličku zemlju.
Jedan od najbizarnijih, a ujedno i najciničnijih trenutaka konferencije bio je premijerov pokušaj diskreditacije samih građana i lokalnih čelnika tezom da na opsežnom sastanku prije nekoliko mjeseci “baš nitko od legitimno izabranih zastupnika nije niti spomenuo otpad”. Što nam točno ta opaska treba poručiti? Da problem ekocida ne postoji ako ga netko nije formalno stavio na dnevni red sastanka? Ili, što je jedino logično objašnjenje, da građani i lokalni dužnosnici u tom trenutku još uvijek nisu bili ni izbliza svjesni katastrofičnih razmjera onoga što im se događa pred nosom, upravo iz razloga što su državne institucije zadužene za nadzor mjesecima šutjele i skrivale pravo stanje stvari?
Ono što u konačnici ostaje nakon ove komunikacijske ofenzive predsjednika Vlade nije osjećaj uspostavljene sigurnosti niti povjerenje u sustav, već osjećaj duboke, tjeskobne rezignacije. U državi u kojoj se ekološki kriminal godinama neometano mjeri u stotinama tisuća tona nezakonito zakopanog otpada, najviša izvršna vlast i dalje neusporedivo više energije i resursa troši na amortizaciju vlastite političke štete nego na bezuvjetno preuzimanje odgovornosti. Dok se javnost zabavlja obećanjima o tome hoće li buduće izmjene Kaznenog zakona zaista donijeti strože sankcije za ekocid ili će ponovno ostati samo mrtvo slovo na papiru, uplašenim građanima Gospića ostaje tek usmeno obećanje o sanaciji u nekakvom “ambicioznom roku”.
Prava, nes našminkana istina, ona ista koja zlokobno izvire iz najnovijih USKOK-ovih nalaza, vrišti da je sustav kontrole gospodarenja otpadom u Hrvatskoj probušen poput švicarskog sira. Neformalna, ali moćna umreženost lokalnih moćnika, sumnjivih “zelenih” poduzetnika i katastrofalno sporih i nezainteresiranih institucija stvorila je savršenu oluju za ekocid. Predsjednik Vlade može do unedogled nabrajati analize vode i docirati o tome kako se oporba bavi pukim politikanstvom, ali te prazne riječi neće očistiti kontaminirano tlo niti će isprati gorak okus spoznaje da je prljavi profit pojedinaca još jednom prošao ispod radara države.
Dok se čeka hoće li i tko na kraju zaista platiti cijenu sanacije, jedno je sigurno: priroda i građani svoj su ceh već počeli plaćati, i plaćat će ga još godinama. Sve ostalo je samo loš politički teatar.
