Ministar Anušić i Katz

Dvije politike, jedna vojska: Tko vodi hrvatsku obranu?

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Može li Hrvatska voditi dosljednu obrambenu politiku ako predsjednik i Vlada javno zastupaju suprotne strateške smjerove?


Piše: Dražen Jurmanović Foto: MORH/ F. Klen


Službeni posjet potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivan Anušić Izrael otvorio je mnogo više od pitanja jedne izvozne licence i jednog obrambenog sustava. Otvorio je staro, ali nikad do kraja razriješeno pitanje: tko u Republici Hrvatskoj doista definira obrambenu politiku – Vlada ili predsjednik Republike?

Na jednoj strani stoji Vlada koja kroz Ministarstvo obrane vodi operativnu politiku, pregovara, sklapa sporazume i razvija vojnu suradnju. Na drugoj strani je predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović, koji ne krije da se s tim smjerom – barem kada je riječ o Izraelu – duboko ne slaže.

I tu počinje problem.

Je li riječ o protokolu ili o strategiji?

Formalno gledano, ministar obrane može putovati i pregovarati bez predsjednikove suglasnosti. Ustav je u tom dijelu dvosmislen, ali jasno je da Vlada vodi vanjsku i obrambenu politiku u miru.

No, kada je riječ o strateškoj suradnji i potencijalnim vojnim nabavama, teško je tvrditi da je riječ o običnom protokolarnom posjetu. Obrambena politika nije turistička diplomacija. Ona je temelj nacionalne sigurnosti.

Ako ministar pregovara o sustavima poput izraelskog Trophyja ili o dubljoj industrijskoj suradnji, to više nije pitanje kurtoazije, nego strateškog usmjerenja države.

A strateško usmjerenje bez suglasja državnog vrha postaje politički rizik.

Dvije vizije sigurnosti

Ovdje nije riječ samo o Izraelu.

Riječ je o dvije koncepcije obrambene politike.

Prva, koju zagovara Vlada, temelji se na pragmatizmu. Ako je tehnologija vrhunska, interoperabilna i dostupna – razmatra se. Suradnja s Izraelom u tom smislu vidi se kao tehnološka i industrijska prilika.

Druga, koju zastupa predsjednik Milanović, temelji se na sigurnosnom zatvaranju kruga unutar NATO saveza. Prema toj logici, Hrvatska bi se trebala oslanjati isključivo na članice Saveza – prije svega SAD, Njemačku i Francusku – kako bi izbjegla političke i sigurnosne dvojbe.

Milanović dodatno upozorava na moralnu dimenziju izraelske politike u Gazi, ali i na činjenicu da Izrael vojno surađuje sa Srbijom. Njegovo pitanje nije samo političko, nego i obavještajno: tko integrira sustave u regiji i tko ima pristup osjetljivim podacima?

To su legitimna pitanja.

Ali legitimna je i druga strana: može li si Hrvatska, u vremenu ubrzanog naoružavanja regije, priuštiti sužavanje izbora dobavljača?

Problem povjerenja

Suština sukoba nije Izrael. Suština je nepovjerenje.

Odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora već su godinama opterećeni političkim sukobima. Obrana je postala još jedno bojište.

Kada predsjednik javno poruči da Hrvatska vojska „neće sudjelovati“ u suradnji s određenim partnerom, a ministar obrane istodobno razvija tu suradnju, vanjski promatrači ne vide demokratski pluralizam. Vide neusklađenost.

A u sigurnosnoj politici neusklađenost znači slabost.

Tko plaća cijenu?

Najveću cijenu ovakvih sukoba može platiti sustav obrane.

Strateške nabave zahtijevaju:

  • dugoročno planiranje
  • političku stabilnost
  • institucionalno jedinstvo
  • jasnu poruku partnerima

Ako politički vrh šalje oprečne signale, svaki budući partner postavlja pitanje: s kim zapravo pregovaramo?

Vojska ne smije biti poligon političkog nadmetanja.

Što je izlaz?

Izlaz nije u tome da jedna strana „pobijedi“.

Izlaz je u institucionalnoj koordinaciji.

Predsjednik ima pravo upozoravati. Vlada ima pravo pregovarati. No obrambena strategija mora biti jedinstvena i usvojena konsenzusom državnog vrha.

Bez toga, svaka nabava postaje politička kriza, a svaka međunarodna suradnja – unutarnji sukob.

Hrvatska si to ne može priuštiti.

Jer na kraju, pitanje nije Izrael.

Pitanje je može li država koja je članica NATO-a i Europske unije voditi ozbiljnu obrambenu politiku ako njezin politički vrh javno govori različitim jezicima.

A vojska – ona mora imati samo jedan.



DOMOVINSKI RAT

KOLUMNE

IZBOR REDAKCIJE