U vremenu u kojem su povijesne teme postale poligon za političku borbu i u kojem se sve snažnije popularizira naracija koja ponovno iznosi i pune težine opisuje zločine iz razdoblja NDH — često pripisujući kolektivnu krivnju cijelim skupinama — nužno je podsjetiti se pojedinačnih glasova koji nose težinu stvarnih ljudskih tragedija. Među njima posebno odjekuje bol i sjećanje Željke Mitrović — djevojčice u plavom kaputiću — čiji glas svjedoči o užasu razaranja Vukovara i o ljudima koji su tada počinili zločin nad njezinim bližnjima.
Željkino svjedočanstvo ne traži političke bodove; ono traži ime, grob i dostojanstvo. U pismu koje je godinama nosila u sebi, opisana je strašna slika 19. studenoga 1991. — izlazak iz skloništa, stajanje u koloni, susret s bradatim vojnicima i rafal koji je usmrtio mladića po imenu Aco. „Brže!“, viču muškarci. „Ljudi odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju.“ Željkino sjećanje, protkano bolnim detaljima i imenima, postaje svjedočanstvo kojemu se ne može prići iznadnački: ono traži pravdu, identitet počinitelja i dostojan ukop.
Danas, dok dijelovi javne sfere pojednostavljuju naracije i koriste prošlost u svrhe koje često služe suvremenim političkim interesima, važno je razlikovati instrumentalizaciju od sjećanja. Instrumentalizacija pretvara žrtve u statistiku, u metaforu, u argument — dok sjećanje traži istinu, odgovornost i ljudsko poštovanje. Priče poput Željkine opominju nas da su istinska povijest i individualne sudbine neprikladne za ideološke trivijalizacije. Kada se govori o zločinima iz razdoblja NDH ili o bilo kojem drugom ratnom zlu, nužno je ostati precizan, dokumentiran i svjestan razlike između onoga što je povijesna činjenica i onoga što je politički potez.
Željkino drugo pismo, napisano nakon ekshumacija 2003. godine, donosi olakšanje i gorčinu u istom dahu: identifikacija Aleksandra Labe kao žrtve donijela je smiraj, ali susret s osobom za čije se počinjenje sumnjalo, ostavio je neizbrisiv trag. „Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao… Gdje je tu pravda?“ — pita Željka, i time postavlja pitanje koje nadilazi pojedinačne sudske epiloge: gdje je moralna odgovornost društva koje želi da se takve stvari više ne ponove?
Novinarska zadaća danas je dvosmislena, no jasna: ne dopustiti da se otvorena rana pretvori u sredstvo za manipulaciju. Treba iznositi činjenice, čuvati arhive, podržavati procesuiranje zločina i osigurati da glasovi žrtava — kao Željkin — budu saslušani s poštovanjem i ozbiljnošću. U suprotnom, povijest postaje oruđe, a ne lekcija.
Sjetiti se znači i zahtijevati: zahtijevati odgovornost onih koji su činili zločine, bez kolektivnog etiketiranja nedužnih; zahtijevati njegovanje sjećanja koje nije selektivno i koje ne relativizira patnju po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Priče poput Željkine podsjećaju nas da iza svake statistike postoji ime, lice i zemlja koju su izgubili — i da bi pravda trebala biti stvarnost, a ne puka nada.
Dok se političke i javne rasprave bave reinterpretacijama prošlosti, novinari i društvo imaju obavezu — prema žrtvama i prema budućim generacijama — njegovati istinu i dostojanstvo. Željka Mitrović i druge žrtve Vukovara nisu simboli za političke kalkulacije; oni su ljudi čija se sjećanja moraju poštovati, a njihovi zločini istražiti i procesuirati, kako bi se istina mogla utemeljeno prenositi dalje.
U nastavku objavljujemo cijelo pismo, u dva dijela koje je objavljeno na Facebook stranici “Igraj moja Hrvatska”:
ŽELJKA MITROVIĆ – djevojčica u Plavom kaputiću
Onoga groznoga dana, 19. studenoga 1991.
Devet je sati ujutro; otvaraju se željezna vrata skloništa. Polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega. Stajemo u kolonu. Vani stoje bradati vojnici, puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti, viču: „Brže!“. Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli. Tišina je. Samo se čuje jecanje, plač i koraci. Idemo prema centru. Ljude odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju. Prelazimo Vukin most. Na kraju mosta su leševi. Strah me. Došli smo u centar, tebe su izdvojili iz kolone. Morao si skinuti majicu i samo si rekao: „Ljudi, ja nisam ništa kriv!“.
Onaj okrutni četnik ispalio je cijeli rafal u tebe… Mojoj mami si pao pred noge. Rekao je onoj dvojici: „Odvucite tog psa tamo!“. Primili su te za noge i odvukli u one ruševine.
Dragi Aco, sada mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i da te pokopam kako treba. Kada bih barem mogla naći zlikovce koji su te ubili… No, Željka ‘barem’ zna osobu koja je Acu prokazala, njegovu likvidaciju smjestila. Susjeda Nada, koja je do kolone s njima bila u skloništu i netom prije rafala nad Acom s njim podijelila zajedničku cigaretu. Kolona je krenula prema centru; Aco je krenuo glavnom cestom. Željka u koloni i Aco našli su se kod stare tržnice, zovu je drvena pijaca. Nada je izvela Acu iz kolone i rekla: „On je uvezeni ustaša iz Njemačke“. Pao je pokošen pred nogama Željkine majke.
(U tom trenutku, Željkine suze u Koloni postaju povijesne kao simbol nevinosti, boli i snage jednog naroda.)
Drugi dio pisma napisala sam 13. svibnja 2003. g., kad su ga ekshumirali.
“Dragi Aco, danas sam na Radio Vukovaru čula da su identificirali osam osoba. Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja. Srce mi je govorilo da ću čuti tvoje ime. I zaista, novinar je pročitao: Aleksandar Laba. Bože moj, srce je zakucalo! Našla sam svoga Acu! Osjetila sam mir, steglo me u grlu. Nisam mogla plakati. Sada znam da je moj Aco, nakon jedanaest godina, našao svoj mir. Aco, ubojica danas slobodno šeće po tvom gradu.
Nisam vjerovala kada su mi rekli da se zločinac vraća na mjesto zločina, ali istina je. Ja sam ga srela. Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao, kao i onoga dana kada je tebe ubio i meni smaknuo osmijeh s lica, i u srce stavio veliku bol. A oči su mu bile pune mržnje. Gdje je tu pravda, a gdje istina? Nadam se da će ga stići ruka pravde, jer Bog je dostižan, ali spor…
Dragi moj Aco, ti si mi omogućio da imam sretniji i bolji život u našoj slobodnoj domovini. Neka te čuvaju nebeski anđeli, neka ti donesu ovo pismo koje je napokon našlo svoju adresu, a s njim i dio mog srca… Neka ti je laka hrvatska gruda za koju si dao svoj mladi život.”
- Da li je sud donio valjanu presudu i da li će Milanović oduzeti ratna odličja Branimiru Glavašu ?
Tijekom eskalacije ratnih sukoba i bitke za Osijek, Glavaševa vojna karijera strelovito je napredovala. Dana 2. studenoga 1991. godine imenovan je pomoćnikom zapovjednika obrane Osijeka… Pročitaj više: Da li je sud donio valjanu presudu i da li će Milanović oduzeti ratna odličja Branimiru Glavašu ? - Sjećanje na heroja: Jordanac po rođenju, Hrvat po srcu i dobri duh 99. brigade
Na današnji dan, 13. lipnja, prisjećamo se iznimnog čovjeka čija životna priča svjedoči o najvišim idealima domoljublja i humanosti. Dr. Tawfig Teo Tawfig, ratni načelnik… Pročitaj više: Sjećanje na heroja: Jordanac po rođenju, Hrvat po srcu i dobri duh 99. brigade - Od bogatog plemića do “Malja heretika”: Otkrijte nevjerojatnu životnu priču, čudesa i tajne najomiljenijeg sveca u Hrvata!
Iako rođen u uglednoj i bogatoj obitelji, sveti Antun Padovanski odabrao je put siromaštva, poniznosti i duboke vjere. Njegov teološki genij i propovjednički žar ostavili… Pročitaj više: Od bogatog plemića do “Malja heretika”: Otkrijte nevjerojatnu životnu priču, čudesa i tajne najomiljenijeg sveca u Hrvata! - “Majke Hrabrost”: Psihološki, sociološki i pravni teret Anice Jurić
Postoje ratne priče koje nadilaze statistike i brojke. One ostaju trajno zapisane u kolektivnom sjećanju kao podsjetnik na cijenu rata i patnju nedužnih ljudi. Jedna… Pročitaj više: “Majke Hrabrost”: Psihološki, sociološki i pravni teret Anice Jurić - Megaprojekt Topusko: Strah i otpor mještana
Kontroverzni megaprojekt Topusko, u javnosti predstavljen kao Pantheon AI, izaziva sve veću zabrinutost lokalnog stanovništva. Iako ovu inicijativu, procijenjenu na nevjerojatnih 50 milijardi eura, prati… Pročitaj više: Megaprojekt Topusko: Strah i otpor mještana - Od tihog terora do ponosa: Kako su srijemski Hrvati preživjeli pakao i sačuvali svoj dom
Iako pošteđeni otvorenih vojnih sukoba devedesetih, Hrvati u Vojvodini prošli su kroz strašan sustavni pritisak i tihi teror, no njihova borba za opstanak i očuvanje… Pročitaj više: Od tihog terora do ponosa: Kako su srijemski Hrvati preživjeli pakao i sačuvali svoj dom - Tragedija Hrvata Kaknja koja ne smije biti zaboravljena
Sustavni napad na hrvatska sela ostavio je desetke mrtvih i tisuće prognanih KAKANJ, 13. lipnja 1993. – Bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini tijekom 1993.… Pročitaj više: Tragedija Hrvata Kaknja koja ne smije biti zaboravljena - Na današnji dan ustrojena “A” satnija ZNG Orahovica
Prije 35 godina ustrojena je postrojba koja je branila slavonsku žilu kucavicu ORAHOVICA, 13. lipnja – Na današnji dan 1991. godine ustrojena je “A” satnija… Pročitaj više: Na današnji dan ustrojena “A” satnija ZNG Orahovica - Na današnji dan 13. lipnja rođeni su Antun Mažuranić i Antun Gustav Matoš
Zanimljiva povijesna podudarnost veže dva neizbrisiva imena hrvatske kulture i politike. Na blagdan svetog Antuna, točno 13. lipnja, rođena su dvojica intelektualnih gorostasa koji su… Pročitaj više: Na današnji dan 13. lipnja rođeni su Antun Mažuranić i Antun Gustav Matoš - Održan 21. Memorijal “Treći travanj” u Belišću
U Belišću održan 21. Memorijal “Treći travanj” u čast poginulim braniteljima 107. brigade, uz sportsko natjecanje i zajedništvo suboraca. Belišće – U sklopu Dana otvorenih… Pročitaj više: Održan 21. Memorijal “Treći travanj” u Belišću
HRVATSKA BRODOGRADILIŠTA SPREMNA ZA EUROPSKU OBRAMBENU INDUSTRIJU
Dan branitelja Općine Grude 2025: Obilježena 32. obljetnica Hrvatske Republike Herceg-Bosne
Udruga hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac održala sastanak s ministrom Tomom Medvedom
