U vremenu u kojem su povijesne teme postale poligon za političku borbu i u kojem se sve snažnije popularizira naracija koja ponovno iznosi i pune težine opisuje zločine iz razdoblja NDH — često pripisujući kolektivnu krivnju cijelim skupinama — nužno je podsjetiti se pojedinačnih glasova koji nose težinu stvarnih ljudskih tragedija. Među njima posebno odjekuje bol i sjećanje Željke Mitrović — djevojčice u plavom kaputiću — čiji glas svjedoči o užasu razaranja Vukovara i o ljudima koji su tada počinili zločin nad njezinim bližnjima.
Željkino svjedočanstvo ne traži političke bodove; ono traži ime, grob i dostojanstvo. U pismu koje je godinama nosila u sebi, opisana je strašna slika 19. studenoga 1991. — izlazak iz skloništa, stajanje u koloni, susret s bradatim vojnicima i rafal koji je usmrtio mladića po imenu Aco. „Brže!“, viču muškarci. „Ljudi odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju.“ Željkino sjećanje, protkano bolnim detaljima i imenima, postaje svjedočanstvo kojemu se ne može prići iznadnački: ono traži pravdu, identitet počinitelja i dostojan ukop.
Danas, dok dijelovi javne sfere pojednostavljuju naracije i koriste prošlost u svrhe koje često služe suvremenim političkim interesima, važno je razlikovati instrumentalizaciju od sjećanja. Instrumentalizacija pretvara žrtve u statistiku, u metaforu, u argument — dok sjećanje traži istinu, odgovornost i ljudsko poštovanje. Priče poput Željkine opominju nas da su istinska povijest i individualne sudbine neprikladne za ideološke trivijalizacije. Kada se govori o zločinima iz razdoblja NDH ili o bilo kojem drugom ratnom zlu, nužno je ostati precizan, dokumentiran i svjestan razlike između onoga što je povijesna činjenica i onoga što je politički potez.
Željkino drugo pismo, napisano nakon ekshumacija 2003. godine, donosi olakšanje i gorčinu u istom dahu: identifikacija Aleksandra Labe kao žrtve donijela je smiraj, ali susret s osobom za čije se počinjenje sumnjalo, ostavio je neizbrisiv trag. „Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao… Gdje je tu pravda?“ — pita Željka, i time postavlja pitanje koje nadilazi pojedinačne sudske epiloge: gdje je moralna odgovornost društva koje želi da se takve stvari više ne ponove?
Novinarska zadaća danas je dvosmislena, no jasna: ne dopustiti da se otvorena rana pretvori u sredstvo za manipulaciju. Treba iznositi činjenice, čuvati arhive, podržavati procesuiranje zločina i osigurati da glasovi žrtava — kao Željkin — budu saslušani s poštovanjem i ozbiljnošću. U suprotnom, povijest postaje oruđe, a ne lekcija.
Sjetiti se znači i zahtijevati: zahtijevati odgovornost onih koji su činili zločine, bez kolektivnog etiketiranja nedužnih; zahtijevati njegovanje sjećanja koje nije selektivno i koje ne relativizira patnju po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Priče poput Željkine podsjećaju nas da iza svake statistike postoji ime, lice i zemlja koju su izgubili — i da bi pravda trebala biti stvarnost, a ne puka nada.
Dok se političke i javne rasprave bave reinterpretacijama prošlosti, novinari i društvo imaju obavezu — prema žrtvama i prema budućim generacijama — njegovati istinu i dostojanstvo. Željka Mitrović i druge žrtve Vukovara nisu simboli za političke kalkulacije; oni su ljudi čija se sjećanja moraju poštovati, a njihovi zločini istražiti i procesuirati, kako bi se istina mogla utemeljeno prenositi dalje.
U nastavku objavljujemo cijelo pismo, u dva dijela koje je objavljeno na Facebook stranici “Igraj moja Hrvatska”:
ŽELJKA MITROVIĆ – djevojčica u Plavom kaputiću
Onoga groznoga dana, 19. studenoga 1991.
Devet je sati ujutro; otvaraju se željezna vrata skloništa. Polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega. Stajemo u kolonu. Vani stoje bradati vojnici, puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti, viču: „Brže!“. Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli. Tišina je. Samo se čuje jecanje, plač i koraci. Idemo prema centru. Ljude odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju. Prelazimo Vukin most. Na kraju mosta su leševi. Strah me. Došli smo u centar, tebe su izdvojili iz kolone. Morao si skinuti majicu i samo si rekao: „Ljudi, ja nisam ništa kriv!“.
Onaj okrutni četnik ispalio je cijeli rafal u tebe… Mojoj mami si pao pred noge. Rekao je onoj dvojici: „Odvucite tog psa tamo!“. Primili su te za noge i odvukli u one ruševine.
Dragi Aco, sada mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i da te pokopam kako treba. Kada bih barem mogla naći zlikovce koji su te ubili… No, Željka ‘barem’ zna osobu koja je Acu prokazala, njegovu likvidaciju smjestila. Susjeda Nada, koja je do kolone s njima bila u skloništu i netom prije rafala nad Acom s njim podijelila zajedničku cigaretu. Kolona je krenula prema centru; Aco je krenuo glavnom cestom. Željka u koloni i Aco našli su se kod stare tržnice, zovu je drvena pijaca. Nada je izvela Acu iz kolone i rekla: „On je uvezeni ustaša iz Njemačke“. Pao je pokošen pred nogama Željkine majke.
(U tom trenutku, Željkine suze u Koloni postaju povijesne kao simbol nevinosti, boli i snage jednog naroda.)
Drugi dio pisma napisala sam 13. svibnja 2003. g., kad su ga ekshumirali.
“Dragi Aco, danas sam na Radio Vukovaru čula da su identificirali osam osoba. Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja. Srce mi je govorilo da ću čuti tvoje ime. I zaista, novinar je pročitao: Aleksandar Laba. Bože moj, srce je zakucalo! Našla sam svoga Acu! Osjetila sam mir, steglo me u grlu. Nisam mogla plakati. Sada znam da je moj Aco, nakon jedanaest godina, našao svoj mir. Aco, ubojica danas slobodno šeće po tvom gradu.
Nisam vjerovala kada su mi rekli da se zločinac vraća na mjesto zločina, ali istina je. Ja sam ga srela. Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao, kao i onoga dana kada je tebe ubio i meni smaknuo osmijeh s lica, i u srce stavio veliku bol. A oči su mu bile pune mržnje. Gdje je tu pravda, a gdje istina? Nadam se da će ga stići ruka pravde, jer Bog je dostižan, ali spor…
Dragi moj Aco, ti si mi omogućio da imam sretniji i bolji život u našoj slobodnoj domovini. Neka te čuvaju nebeski anđeli, neka ti donesu ovo pismo koje je napokon našlo svoju adresu, a s njim i dio mog srca… Neka ti je laka hrvatska gruda za koju si dao svoj mladi život.”
- Nedavno je darivao Papu, a sada je pokorio Rim: Talijanski likovni kritičari oduševljeni hrvatskim umjetnikom
Hrvatski slikar Petar Šibenik odabran je među 50 finalista međunarodnog natječaja te će svoje radove izložiti u Zakladi Amedeo Modigliani u Rimu. Hrvatski slikar Petar… Pročitaj više: Nedavno je darivao Papu, a sada je pokorio Rim: Talijanski likovni kritičari oduševljeni hrvatskim umjetnikom - Završila 24-godišnja era Zlatka Mateše: Dr. Josip Varvodić izabran za novog predsjednika HOO-a
Nakon gotovo 24 godine na čelu krovne sportske institucije, Zlatko Mateša dobio je nasljednika. Dr. Josip Varvodić izabran je u srijedu na izvanrednoj sjednici Skupštine… Pročitaj više: Završila 24-godišnja era Zlatka Mateše: Dr. Josip Varvodić izabran za novog predsjednika HOO-a - Optužnica protiv Škorića i Čambera: Pad nedodirljivih moćnika hrvatskih cesta i autocesta
Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) zadao je težak udarac organiziranom kriminalu. Korupcija u cestogradnji razotkrivena je kroz povijesnu optužnicu protiv vrha javnih… Pročitaj više: Optužnica protiv Škorića i Čambera: Pad nedodirljivih moćnika hrvatskih cesta i autocesta - Kako preživjeti tjedan iz pakla? Opasan toplinski val prži zemlju, ovo su ključna pravila za spas!
Stigao je opasan toplinski val koji donosi čak 40 °C diljem zemlje. Otkrijte preporuke stručnjaka i sačuvajte zdravlje. Krajem srpnja i početkom kolovoza 2026. godine,… Pročitaj više: Kako preživjeti tjedan iz pakla? Opasan toplinski val prži zemlju, ovo su ključna pravila za spas! - Jedina rečenica zbog koje je odbio milijune: Priča o čovjeku kojem je Dalmacija priredila ispraćaj kakav se više nikada neće ponoviti
Legendarni hrvatski glazbenik Oliver Dragojević preminuo je 29. srpnja 2018. godine u splitskoj bolnici uslijed teške borbe s karcinomom pluća, nakon čega je na vječni… Pročitaj više: Jedina rečenica zbog koje je odbio milijune: Priča o čovjeku kojem je Dalmacija priredila ispraćaj kakav se više nikada neće ponoviti - Srpanjske žrtve: Krvavi dan kada je goloruki narod stao pred vojsku za hrvatski jezik
Na današnji dan, 29. srpnja 1845. godine oko 19 sati, zagrebački Trg svetog Marka postao je poprištem stravičnog krvoprolića u kojem je vojska usmrtila 15,… Pročitaj više: Srpanjske žrtve: Krvavi dan kada je goloruki narod stao pred vojsku za hrvatski jezik - Citroën Traction Avant u osječkoj Tvrđi: Furka Lux spojila automobilsku baštinu, umjetnost i kulturu u jedinstven doživljaj
U srcu osječke barokne jezgre, ispred Gastro puba Bulart 1887, platforma Furka Lux je 24. srpnja 2026. godine organizirala jedinstvenu tematsku večer kako bi proslavila… Pročitaj više: Citroën Traction Avant u osječkoj Tvrđi: Furka Lux spojila automobilsku baštinu, umjetnost i kulturu u jedinstven doživljaj - Pad s trona slave: Detalji pohoda poljskog ekstremista na Gospino svetište
Napad u Međugorju šokirao je javnost. Saznajte tko je poljski hodočasnik koji je oskvrnuo svetište, zašto je to učinio i kako je uhićen. U noći… Pročitaj više: Pad s trona slave: Detalji pohoda poljskog ekstremista na Gospino svetište - Lovačke priče i prljave čizme: Tko zapravo besplatno taksira svinjsku kugu po Slavoniji?
Svinjska kuga ne prašta, a dok lovci peru ruke od odgovornosti, znanost jasno upire prstom u ljudski faktor i prljave čizme na terenu. Svaki put… Pročitaj više: Lovačke priče i prljave čizme: Tko zapravo besplatno taksira svinjsku kugu po Slavoniji? - Obrana Kruševa: Pakao ’91, herojski desant ribara i bitka za spas Dalmacije
Obrana Kruševa 1991. godine predstavlja ključni trenutak Domovinskog rata. Saznajte kako su hrvatski branitelji i ribari spriječili pad zadarskog zaleđa. Tijekom dramatičnog ljeta 1991. godine,… Pročitaj više: Obrana Kruševa: Pakao ’91, herojski desant ribara i bitka za spas Dalmacije
HRVATSKA BRODOGRADILIŠTA SPREMNA ZA EUROPSKU OBRAMBENU INDUSTRIJU
Dan branitelja Općine Grude 2025: Obilježena 32. obljetnica Hrvatske Republike Herceg-Bosne
Udruga hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac održala sastanak s ministrom Tomom Medvedom
