Kolovoz 1992.: Zašto su Vukovarski veterani odbijali ratovati u Bosni – tajna izvješća otkrivaju sukobe i nepovjerenje

Zagreb, kolovoz 1992. – U kolovozu 1992., samo nekoliko mjeseci nakon teške obrane Vukovara i povratka branitelja iz srpskih logora, među pripadnicima Hrvatske vojske izbile su ozbiljne napetosti. Ključni uzrok bila je zapovijed o slanju postrojbi, uključujući i Vukovarske veterane, na bojišta izvan Republike Hrvatske – u Bosansku Posavinu.

Prema dokumetnu Službe za zaštitu ustavnog poretka, Urbroj: 87/55, dana 21.08.1992. godine, pomoćnik ministra MUP-a Josip Perković, šalje izvješče vrhu državnih institucija RH o “situaciji u redovima,,Vukovarskih veterana” pred polazak u Slavonski Brod i teritorij BiH“.

Prema tom izvješću, situacija u vojarni Rakitje bila je iznimno napeta. Brojni iskusni branitelji, među njima i zapovjednici iz obrane Vukovara, otvoreno su izražavali protivljenje odlasku na bojišta koja nisu bila na hrvatskom državnom teritoriju.

Masovna razduživanja i otpor zapovijedima

Od 5. do 10. kolovoza 1992. godine, više od 200 pripadnika HV-a, uključujući i zapovjednika Marka Babića, razdužilo je oružje i napustilo postrojbe u Rakitju. Babić je tom prilikom jasno poručio kako “neće ratovati u drugoj državi”. Među Vukovarskim veteranima brzo se proširila vijest da su čak i pripadnici elitnih postrojbi s dubrovačkog bojišta prebačeni prema ratištima u Bosni, uključujući područje Neuma.

Posebnu nervozu izazvao je i iznenadni raspored za odlazak u Slavonski Brod, nakon čega je slijedilo premještanje na bosanska bojišta. Veterani su to tumačili i kao pokušaj da im se onemogući susret sa suborcima koji su tih dana trebali biti razmijenjeni iz srpskih logora – među njima i zapovjednik Filip Karaula – kako ne bi zajednički iznosili kritike na račun vrhovnog zapovjedništva i pojedinih kompromitiranih zapovjednika.

.. ” kako bi svi zajedno nakon višemjesečnog međusobnog razdvajanja iskomentirali sve ratne događaje vezane za Vukovar i sa tim u svezi ponašanja Vrhovnog zapovjedništva RH, poduzeli mjere i akcije kritike, posebno uklanjanja iz svojih redova, posebno njenog zapovjednog dijela, osoba koje su se poput Kapular Ivana i drugih iskompromitirali medu borcima, kao loši zapovjednici, ratni profiteri itd...”

Neizvjesnost i nepovjerenje prema zapovjedništvu

Dana 10. kolovoza, zapovjednik Ivan Kapular izdao je naredbu da se preostali Vukovarski veterani i novi pripadnici postrojbi spreme za odlazak u Slavonski Brod. Ukupno 350 do 400 vojnika, od čega više od 200 novaka bez ratnog iskustva, trebalo je krenuti na “dva tjedna” borbenog djelovanja – no mnogi su vjerovali da se radi o neograničenom rasporedu na najteža bojišta u Bosni.

Odluka je donesena bez prethodne psihološke pripreme i u ozračju narušenog morala. Zapovjednici poput Babića i Vinka Mažara odbili su sudjelovati, dok su neki veterani izravno poručili da neće prijeći granicu s BiH, čak ni po cijenu neposluha.

Na kraju je u noći 10./11. kolovoza iz Rakitja prema Slavonskom Brodu krenulo svega 194 vojnika, među kojima tek 70-ak Vukovarskih veterana. S njima je otpremljena i teška artiljerija, minobacači 120 mm, pješačka borbena vozila te municija – uključujući i onu prevezenu vozilima s oznakama Crvenog križa.

Merčepov dolazak i upozorenja iz baze

Tog dana u Rakitje je stigao i Tomislav Merčep, kako bi, prema riječima zapovjednika Ivana Ivančića, “snimio stanje” nakon velikog vala razduživanja i pokušao zadržati ljude u postrojbi. Merčep je zamjerio Kapularu što je vojnike obmanuo o trajanju misije i nije ih psihološki pripremio, te što je dopustio brojne odlaske na dopust ili bolovanje tik pred operaciju.

U bazi se u to vrijeme nalazilo i šest stranih plaćenika – Velšana, bivših legionara i veterana Zaljevskog rata – koji su, prema tvrdnjama, bili osobni Kapularovi tjelohranitelji i bavili se obukom odabranih vojnika.

Moralno pitanje – zašto Bosna, a ne Vukovar?

Među istočnoslavonskim braniteljima, posebno onima iz Ilače, prevladavao je stav da se hrvatske postrojbe trebaju boriti isključivo na teritoriju Republike Hrvatske, a ne na području druge države. Mnogi su isticali da su njihova sela i dalje okupirana, da se srpsko stanovništvo doseljeno iz Srbije učvršćuje u tim područjima pod zaštitom UNPROFOR-a, dok su Hrvati protjerani i žive u izbjeglištvu.

U tom kontekstu, odlazak u Bosansku Posavinu doživljen je kao politički i strateški potez koji ne odgovara njihovim ciljevima obrane vlastitog doma.