Portal Veterani - Milanović na FALIŠ-u – između slavljenja Sutjeske i zaborava Vukovara

Šibenik je sinoć ponovno bio u središtu pozornosti – ne samo kulturne, već i političke. Drugu večer Festivala alternative i ljevice (FALIŠ) obilježio je nenajavljeni dolazak predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Publika ga je, prema svjedočenjima, dočekala s odobravanjem i gromoglasnim pljeskom, što je znak da predsjednik, premda često kontroverzan u javnim nastupima, i dalje ima odjeka u određenim krugovima.

Milanović je stigao na predstavljanje knjige „Sutjeska: bitka svih bitaka“, autora Šimuna Cimermana. Djelo, nastalo kao spoj publicistike i istraživačkog hoda kroz teren, rekonstruira ratne operacije Drugog svjetskog rata – ponajviše na Bitku na Sutjesci. Autor je nastojao predočiti kako je mali partizanski odred u svega nekoliko godina prerastao u vojsku od gotovo 800 tisuća ljudi, a ono što je najanimljivije, kako navodi autor, “to je jedini pokret otpora u Europi koji je vlastitim snagama istjerao naciste”, što otvara pitanja mnogim povjesničarima.

Nakon promocije održan je i okrugli stol „Revolucionarna memorija – obnova i zaštita“, na kojem se raspravljalo o sudbini spomenika NOB-u. Naglašeno je kako se monumentalne forme poput spomenika na Tjentištu ili u Podgariću često koriste u zapadnoeuropskoj popularnoj kulturi, no lišene svojeg izvornog značenja – svedene na estetiku, bez sjećanja. Ostaje, međutim, pitanje sudbine manjih spomen-ploča, partizanskih bolnica i lokalnih obilježja koja posljednjih desetljeća uglavnom propadaju.

I tu se, međutim, otvara ona vječna, hrvatska dvojba: zašto toliko energije i novca ulažemo u njegovanje sjećanja na jedan rat koji se odvijao prije više od osamdeset godina, dok je onaj, nama puno bliži i krvaviji – Domovinski rat – sve više potisnut na marginu?

Jer, podsjetimo: Domovinski rat odnio je više od 15.000 hrvatskih života, s prosjekom od samo 23 godine starosti poginulih. To je generacija koja je, bez pomoći Zapada, bez ozbiljne naoružane podrške, stala na branik domovine i obranila zemlju od agresora – JNA i srpskih paravojnih snaga. To su ljudi koji su za razliku od partizana iz 1943., imali pred sobom gotovo bezizglednu borbu, ali su je ipak dobili.

I dok su sinoć u Šibeniku intelektualci raspravljali o „revolucionarnoj memoriji“, teško je ne zapitati se: koliko njih je ikada bilo u Vukovaru, u Škabrnji, u Četekovacu, u Voćinu, na Ovčari, na sve one točke gdje je hrvatski narod ostavio svoj krvavi trag? Koliko njih će se pokloniti pred spomen-obilježjima gdje su civili mučeni, silovani i ubijani, a koliko će i dalje ponavljati priču naučenu u komunizmu, gdje je istina bila selektivno servirana?

Drugi svjetski rat završio je prije osam desetljeća. O njemu su ispisane tisuće knjiga, snimljeni filmovi, izgrađeni mitovi. O logorima nakon 1945. i masovnim zločinima pobjednika – šuti se ili se tek nedovoljno govori. NDH je ostala sinonim za poraženi i proskribirani režim, bez nijansi i bez prostora za povijesnu raspravu. Domovinski rat, međutim, nikako ne smije doživjeti istu sudbinu. On ne smije biti ostavljen kao priča koju će netko sutra reinterpretirati, izokrenuti i relativizirati.

Zato se i pitamo: je li FALIŠ festival alternative ili festival zaborava? Možda se u njegovim raspravama krije iskrena želja za kritičkim pogledom na prošlost, ali jednako tako u njima odzvanja i opasnost da se u ime „revolucionarne memorije“ zatre sjećanje na stvarne heroje novije hrvatske povijesti – branitelje iz 1991.

Knjige o Sutjesci, Neretvi i revoluciji zasigurno imaju svoje mjesto u povijesnoj literaturi. No hrvatsko društvo mora biti svjesno da bez knjiga o Vukovaru, Škabrnji i svim našim bojištima – bez istine o masovnim grobnicama i logorima – nema stvarnog pamćenja, niti pravde.

I zato, dok publika plješće predsjedniku na FALIŠ-u, možda je pravo pitanje – tko će pljeskati hrvatskom branitelju kad ga se spomene u današnjoj javnosti?

Foto: Ured Predsjednika RH