U Zagrebu je održana 24. Povorka ponosa LGBTIQ zajednice pod geslom „Puna usta ponosa“. Mediji bilježe da je događaj prošao bez incidenata, a organizatori ističu kako je manifestacija podržana od strane Grada Zagreba, gradskih ureda, veleposlanstava te dijela građana i takozvane „kvir dijaspore“.
Na prvi pogled, rekli bismo – još jedan demokratski događaj u pluralističkom društvu. No ako ogolimo šarene zastave, zviždaljke, glazbu i performanse, postavlja se jedno dublje pitanje: što točno ova povorka poručuje društvu u kojem obitelj, vjera i tradicija imaju svoje korijene duboko u zemlji natopljenoj krvlju onih koji su se borili za slobodnu i dostojanstvenu Hrvatsku?
Kao kršćani, pozvani smo ljubiti svakoga čovjeka – i to bez iznimke. Krist nikada nije isključivao nikoga, ali je svakoga pozivao na istinu, na život u skladu s Božjim zakonom, na put obraćenja i odgovornosti. I zato ova kolumna nije poziv na osudu, niti izraz netrpeljivosti, već pokušaj da, u tišini razuma i savjesti, postavimo jedno iskreno pitanje: kuda ide Hrvatska?
Je li ovo „ponos“ ili zamjena za njega?
Nazvati ovaj događaj „Povorkom ponosa“ nosi sa sobom ozbiljnu moralnu i društvenu poruku. Ponos nije puka samodovoljnost, a još manje goli aktivizam. Ponos je kada otac vodi sina za ruku, kada majka nosi dijete pod srcem, kada obitelj zajedno ide na misu, kada djedovi i bake prenose vjeru i vrijednosti svojim unucima. Ponos je kada se u procesiji vjere korača u molitvi za nerođene, za domovinu, za mir – kao što to čine sudionici Hoda za život.
U tom kontekstu, pitamo se – gdje su obitelji sudionika Povorke ponosa? Gdje su njihove majke i očevi, djedovi i bake, njihove obiteljske korijene i veze? Ako želimo govoriti o ponosu, onda taj ponos mora uključivati zajedništvo koje nadilazi pojedinca – jer prava, kako god ih definirali, uvijek nose i odgovornost prema društvu u cjelini.
Sloboda da, ali i granice
Demokracija pretpostavlja slobodu izražavanja, ali ne i dominaciju jedne ideologije nad drugom. Ako su gradske institucije spremne financirati i isticati zastave jedne svjetonazorske skupine, onda bi u istoj mjeri trebale imati sluha i za vjerske i kršćanske udruge koje desetljećima djeluju tiho, dostojanstveno, u službi čovjeka. Gdje su zastave molitelja, gdje je podrška inicijativama koje štite brak, obitelj, nerođeni život?
Kada gradonačelnik Zagreba kaže da se „svi moraju osjećati dobrodošlo“, nadamo se da to uistinu vrijedi za sve – i za pripadnike LGBTIQ zajednice i za kršćanske vjernike, i za bake koje mole krunicu i za mlade koji se bore za pravo na očinstvo i majčinstvo, i za obitelji koje subotom rade tri posla da prehrane svoju djecu. Ako nije tako – onda to nije demokracija, već ideološka pristranost.
Kršćanska kultura: poziv na dijalog, a ne sukob
Osobno, poznajem ljude koji žive u istospolnim zajednicama. Susrećemo se, razgovaramo, poštujemo. To je temelj civiliziranog društva. Problem, dakle, nije u osobama, već u porukama koje se kroz ovakve manifestacije nameću kao „nova normalnost“. Polugoli performeri, agresivni slogani, vrijeđanje vjerskih simbola – je li to doista ono što kao društvo želimo predstavljati kao napredak?
Kršćanski poziv nije poziv na rat, već na istinu u ljubavi. Isus je uvijek išao prema čovjeku, ali nikada nije odustajao od istine o čovjeku. Zato i mi ne smijemo odustati od obrane vrijednosti koje su u temelju našega naroda.
Za kakvu se Hrvatsku ginulo?
Povorka ponosa svake godine nosi nove političke i društvene zahtjeve – od redefinicije roda do zakonske regulacije novih oblika zajednica. Ali dok jedni hodaju s transparentima, drugi i dalje traže kosti svojih sinova. Pitamo se: bi li poginuli hrvatski branitelji – koji su ginuli za slobodnu i neovisnu Hrvatsku – prepoznali danas svoj narod?
Bi li razumjeli poruke koje se viču s megafona? Bi li razumjeli zašto u školama moramo razgovarati o nečemu što se protivi temeljima kršćanskog i prirodnog zakona? I, najvažnije: hoće li ova „ponosna zajednica“ stati uz svoju domovinu kada zatreba – onako kako su to činili hrvatski branitelji, bezuvjetno?
Poziv na razboritost i povratak temeljima
Ova kolumna nije napisana da bi vrijeđala, već da bi probudila. Da bi podsjetila da Hrvatska nije nastala iz ideoloških eksperimenata, već iz krvi, vjere i žrtve. Da bi nas potaknula da ponovno sagledamo razliku između prava i hirova, između ponosa i provokacije, između slobode i anarhije.
Jer jedno je sigurno: narod koji izgubi svoj identitet i zaboravi svoje temelje – lako postaje podložan tuđim ciljevima.
A mi – još uvijek vjerujemo u obitelj. U ženu i muškarca. U djecu kao dar. U starce kao mudrost. U molitvu. U križ. U hrvatsku domovinu. I u Boga – koji ne isključuje nikoga, ali nas sve poziva na život u istini.
Foto: Hina/ Tomislav Pavlek
